Srećko Jurdana Državni odvjetnik Mladen Bajić izjavio je svojedobno - na fonu jedne od periodičkih parlamentarnih seansi izglasavanja povjerenja - da na aktualnom položaju namjerava ostati do svoje sedamdesete, i tada zadovoljno otići u mirovinu. Isticanje navedene ambicije moglo se u gledalištu doživjeti i kao ponešto konformističko shvaćanje jedne specijalne dužnosti koja za takav pravocrtan pristup ne nudi previše prostora.

Položaj državnoga odvjetnika obilježen je - kao što dobro znamo - raznim pritiscima, situacijskim rizicima u procjeni intenziteta i opsega djelovanja, političkim varijablama i izravnom ovisnošću o režimima, i samo ga optimist temeljito uvjeren u iznadprosječnu razvijenost vlastitoga instinkta za preživljavanje može predstavljati kao stabilnu mirovinsku osnovicu, ili privilegiranu fotelju prikovanu za kancelarijski parket.

Gospodin Bajić nesumnjivo ima nekih egzaktnih razloga za samopouzdanje, tj. za vjeru u svoje mogućnosti trajanja do administrativne biološke granice, s obzirom na to da je već uspio osvojiti i sačuvati položaj u oprečnim političkim okolnostima. Za glavnog državnog odvjetnika postavio ga je (u proljeće 2002. godine) Ivica Račan, na inicijativu dalmatinske struje u SDP-u - tvrde neki promatrači - a svakako i zbog rezultata koje je (kao županijski državni odvjetnik) postigao u procesima oko “pranja novca” (narko-slučaj Kalebić) i ratnih zločina (Lora). Nakon situiranja na položaju preko SDP-a, uspješno se akomodirao s HDZ-om i počeo iz pozadine asistirati Sanaderovu fingiranju borbe protiv korupcije, a s promjenom klime primjetno je pojačao emisiju energije, i danas na temelju toga postao jedan od glavnih aduta Jadranke Kosor pred međunarodnom zajednicom. Je li taj potvrđeno efikasni egzistencijalizam kod gospodina Bajića dovoljno jamstvo za njegovu sretnu budućnost u sustavu do daljnjega? Približava li se - usporedo s izborima - i kraj njegove ere?

Trenutačno ga čuva HDZ, ali neki drugi faktori na sceni, koji nipošto nisu lišeni utjecaja, naglašeno se trude da mu prekinu nit kontinuiteta. U TV emisiji “Latinica” netko ga je nedavno prozvao da je u svojstvu vojnoga tužitelja 90-ih posjetio Loru upravo u trenutku kad su se ondje izvodila mučenja, i da nije poduzeo ništa. Nesumnjivo bi morao objasniti taj kontekst i situaciju, iako je u kasnijim fazama demonstrirao razmjerno dosljednu odlučnost za procesuiranje ratnih zločina (Paulin Dvor, Osijek, Ante Gotovina i haaška fenomenologija itd.). Na tome je ostvario dobru komunikaciju s Carlom Del Ponte - razvija je navodno i danas sa Sergeom Brammertzom - i osvojio podršku međunarodne diplomacije. Za šefa SDP-a Zorana Milanovića sve to ne znači ništa.

On je čvrsto protiv Bajića, ne želi dopustiti da HDZ bilo kako profitira na njegovim zadnjim akcijama, ističe njegovu pasivnu zakukuljenost u Sanaderovu razdoblju, i svima čak daje do znanja kako će gospodina Bajića zbog njegove dvostruke igre smijeniti istoga trenutka kad osvoji vlast. Svoj rezolutan stav u Saboru je obraz- ložio tvrdnjom da se rad državnoga odvjetnika mora ocjenjivati u punini angažmana, tj. u svim etapama, a ne samo u zadnjoj. Kad se cjelokupna slika uzme u obzir, Bajić - po Milanoviću - neminovno mora pasti, i on će se pobrinuti da tako i bude. Milanovićev nastup prema Bajiću lišen je bilo kakvih diplomatskih nijansi, opterećenja procjenom situacije i uvažavanja pozitivnih elemenata u Bajićevoj kompliciranoj misiji, i po tome je prilično atipičan za jednog vođu glavne oporbene stranke.

I predsjednik države Josipović i SDP-ovi partneri iz HNS-a primjetno su oprezniji u odnosu prema državnom odvjetniku. Gospodin Josipović otvoreno ga je branio metaforom kako bi “da je ranije kukuriknuo, završio u loncu”. Bajićevi protivnici na lijevoj strani scene, predvođeni spomenutim gospodinom Milanovićem, jašu upravo na revolucionarnoj kontratezi, da je on zbog općeg dobra morao kukuriknuti, pa makar i završio u loncu. Inzistirajući na kategoričko antagonističkome stavu prema Bajiću, SDP se danas - kako vidimo - konfrontirao ne samo s prirodnim neprijateljem HDZ-om, nego i s predsjednikom države koji je potekao iz njegovih redova, i s glavnim koalicijskim saveznikom, a posthumno i sa svojim ocem-utemeljiteljem Ivicom Račanom, koji je Baji- ća izvorno doveo na funkciju.

Glavna skupina koja ga izričito podržava oko Bajića, to je Glavašev HDSSB, koji za takav nastup ima vrlo konkretne razloge: lider im je pod Bajićevom optužnicom završio u zatvoru. Politički cinik gotovo bi mogao zaključiti da je oko gospodina Bajića neformalno reaktivirana koalicija SDP-a i HDSSB-a, koja je donedavno formalno funkcionirala na lokalnoj slavonskoj razini. Milanovićev isključiv nastup prema Baji- ću u koliziji je i s raspoloženjem europske diplomacije, koja Bajića danas - cijeneći njegov doprinos procesuiranju ratnih zločinaca - možda više uvažava i od Milanovića kao takvoga. Predsjednik Josipović i Vesna Pusić - predsjednica saborskog odbora za europske pregovore koja sebe tradicionalno voli doživljavati kao buduću ministricu vanjskih poslova - nisu bez razloga birali riječi u ocjeni Bajićeva doprinosa. Milanović je, međutim, preopterećen nastojanjem da spriječi HDZ u izvlačenju političkih profita iz aktualne antikorupcijske kampanje, i to ga stimulira na radikalizam prema Bajiću, koji mu ne ide u prilog. Uz međunarodnu zajednicu, ni domaća publika u prosjeku vjerojatno ne percipira Bajića tako oštro kao on. Činjenica je da je gospodin Bajić za vrijeme Sanadera čuvao stolicu i fokusirao se na pitanja ratnih zločina i suradnje s Haagom, koja su Sanaderu dizala međunarodni rating.

I tada je - ne zadirući bitno u Sanaderov najintimniji koruptivni prostor - mogao, da je htio, ipak pokrenuti neke istrage, o masovnim pljačkama u HAC-u i HŽ-u, na primjer. No - kao što su mnogi primijetili - umjesto Bajića afere su otvarali mediji; on se čuvao izlijetanja, de facto štiteći ljude u HDZ-u koji su mu osigurali drugi mandat. Uvježban u osluškivanju pulsa politike, brzo je - međutim - reagirao na dolazak trenutka za promjenu smjera plovidbe i pretvorio se, stilski rečeno, u nezaobilaznu stimulativnu silu nove antikorupcijske revolucije. HDZ je i dalje na vlasti, ali Sanader je danas protiv HDZ-a, i gospodin Bajić će - konzekventno svome odnosu prema sferi moći - iz hrvatskoga bunara korumpiranosti na dnevno svjetlo izvlačiti sve njegove ljude, bez velike suzdržanosti. Čini se da i samoga Sanadera čuvaju još samo tanke psihološke rezidue njegove nekadašnje pozicije. Shvaćajući krhkost te zadnje linije svoje obrane - političkoga oklijevanja vlasti da bivšega premijera strpa u zatvor - Sanader je u panici počeo vući jedine poteze koji su mu još na raspolaganju: s mogućim povratkom Biance Matković u Sabor zaprijetio je osnivanjem kluba koji će srušiti Vladu, i pismeno se požalio (šefu Europske komisije) Barrosu da ga u Hrvatskoj politički proganjaju, što na međunarodnoj pozornici nije proizvelo nikakav specijalan efekt. Sanader je pred Bajićem danas na brisanom prostoru, a u sličnu situaciju Bajića nastoji postaviti Milanović. Moglo bi se pokazati da su te dvije stvari povezane suptilnim političkim nitima. U Sanaderovu pitanju skriva se možda ključ Bajićeva opstanka u slučaju dolaska Milanovića na vlast. Provede li gospodin Bajić dosljedno pravosudni obračun s kriminalnom skupinom koja je djelovala pod Sanaderom, na način da i samoga bivšeg premijera podvrgne identičnom tret- manu kakav danas imaju njegovi podčinjeni suučesnici, Milanović će - kao hipotetski budući premijer - imati velikih problema pred domaćom i inozemnom javnošću da eliminira državnoga odvjetnika s takvom novostečenom karizmom. U svakom slučaju, preživi li Bajić nagodinu i četvrtu generaciju hrvatskih režima, zasluženo će ući u udžbenike.