24.11.2010. / 15:22

Autor: Igor Koruga

Nadahnut zagrebački koncert Berislava Šipuša

Iskusni se Šipuš prilagodio instrumentacijskom i formalnom okviru izvornog Bahovog djela, no sve je druge slobode podredio vlastitoj elegantnoj skladateljskoj maniri

Berislav ŠipušBerislav ŠipušProfinjenom talijanskom melodikom uvodnog stavka Bachovog Drugog Brandenburškog koncerta u F-duru (BWV1047), Zagrebački su solisti uveli dupkom punu dvoranu HGZ-a u istobrojni ovosezonski nastup. Sinoćnja je skladna izvedba istaknula raspoloženu i dobro ugođenu concertino grupu; Dani Bošnjak (flaute), Zoltan Hornyanszky (oboa, engleski rog), Vedran Kocelj (truba) i Borivoj Martinić-Jerčić (violina), dok je podršku na čembalu pružio gostujući glazbenik Pavao Mašić. Izostavljena truba u drugom stavku (Andante) naglasila je suptilne dijaloge trojice solista i continua, a polifoni su ripieno dijelovi istaknutu ulogu dodijelili i Smiljanu Mrčeli na violončelu.

Prema unaprijed predstavljenom glazbenom receptu koncerata Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) i njihovih modernih inačica, red je došao na poznatog hrvatskog skladatelja Berislava Šipuša (r.1958). Iskusni se Šipuš prilagodio instrumentacijskom i formalnom okviru izvornog Bahovog djela, no sve je druge slobode podredio vlastitoj elegantnoj skladateljskoj maniri. U broju se stavaka složio s inspirativnim izvornikom (Nessun tempo indicato, Espressivo cantabile... liberamente, Con fuoco), a profinjenu je reminiscenciju na ostavštinu baroknog majstora pokazao već u prvim taktovima Drugog zagrebačkog koncerta - Ein neues Agramer KoncePt. U nastavku dugih, uvodnih orkestralnih pianissima, razvedeni su čembalo akordi pripremili iznošenje jednostavne, gotovo krnje teme prvoga stavka. Upotpunjena ornamentima i trilerima (čembalo solo) ista je zvukovno dotaknula obris barokne estetike, a ogoljena je pak bila vješto vođena solističkim dionicama.

Parcijalno tretirana gudačka skupina imala je tonalnu ravnotežu, a spomenutim su se pianissimima pridružila kolektivna gudačka glissanda, pizzicata, te ponegdje i eklektične ¨zbrke¨ u svojstvu dinamičkih prijelaza. Da bi živost bila veća, a zanos glazbenika izraženiji, Šipuš je posegnuo za rijetkim pauzama popunjenim suglasnim uzvicima članova ansambla, ne rušeći pritom ritmičku vezu s ostatkom materijala. Kao i kod Bacha, u završnom je stavku (Con fuoco) naglašena solistička uloga trube, koja je flautu ¨podigla¨ u viši registar piccolo opcijom. Sjajno ugođeni klimaks Šipuševog koncerta na samome je kraju ¨odahnuo¨ u minimalističkom pianissimu s početka, a nastalu je tišinu prekinula tonska interpunkcija na čembalu.

Dvodijelni program upotpunila su djela Samuela Barbera (1910-1981) i Emmanuela Séjournéa (r.1961), a miljenikom se domaće publike pokazao marimbist Filip Merčep. Virtuoznom izvedbom Séjournéovog dvostavačnog Koncerta za marimbu i gudače, Merčep je prikazao zvukovnu raskoš drvenog glazbala, te lako suočavanje s problemima sinkopa, polifonih skica, dinamike i volumena tona. Iako je svojim nastupom, pojavom i svojstvenom karizmom isprovocirao fanatičan pljesak publike, vidljivim se gestama nije zaboravio srdačno zahvaliti bezgrešnoj pratnji Zagrebačkih solista.

Između ostalog, valjalo bi izdvojiti i iskrene čestitke članova ansambla najstarijem kolegi Ivanu Martincu (violina) koji je u Solistima proveo punih 40 godina. Poklonjenom umjetničkom slikom pozamašnog formata Martinec je bio vidno iznenađen, a burnim ga je pljeskom publika ispratila do izvođačkog mjesta. Barberov Adagio za gudače u nastavku, bio je manje prigodan i jednako toliko zahtjevan za iznimno raspoložene članove Zagrebačkih solista čiji idući koncert očekujemo tek 22. veljače 2011. godine.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika