Objavljeno u Nacionalu br. 785, 2010-11-30

Autor: Renato Baretić

Ukinuti dječje darove, božićnice i regrese

U Hrvatskoj se gomila novca baca u vjetar na članarine u sindikatima, koji se bore za naknadu prijevoza, dječje darove, božićnice i regrese, umjesto da poslodavce prisile da bez kašnjenja isplaćuju plaće i pravedno reguliraju naknade za rad nedjeljom. Kada bi vlast povukla razuman potez i ukinula te socijalističke tekovine, i Hrvatska bi po pobunama postala 'nova Irska'

Renato BaretićRenato BaretićOko 45 posto poreznih obveznika u Republici Irskoj nije lani platilo porez na dohodak, otkriveno je i objavljeno prošlog tjedna, prilikom grozničave vladine potrage za putom prema putu do puta prema konju kojeg će zauzdati i izvesti na put ka izlasku iz katastrofalne ekonomske krize.

Štono bi rekla gospoda u Nobelovu komitetu za godišnju nagradu iz ekonomije – ma jebeš vladu i poreznu upravu kojoj tek polovica obveznika plaća porez! Za razliku od vas, ne poznajem baš najbolje aktualnu situaciju u Irskoj, ali nešto mi govori da među tisućama prosvjednika koji se sad na ulicama bune protiv dramatičnih mjera štednje prevladavaju upravo ti neplatiše, ti primatelji i uzimatelji tuđega kruha svrh vlastite pogače.


Baš kao što su se i u Grčkoj među prvima pobunili radnici na benzinskim crpkama, zato što ta prokleta vlada sad odjednom od njih traži da izdaju račune za svaku prodanu litru goriva, ej, račune! Pa tko je to vidio?! Irsku danas mnogi nazivaju “novom Grčkom”, vjerojatno ni sami ne shvaćajući koliko dalekosežnu duhovnu poruku odašilju takvom ad hoc prispodobom. Naime, kao što Irci nisu Balkanci, Mediteranci i pravoslavci, tako ni Grci nisu sjevernjaci i katolici. Drugim riječima – nema te ekumenske inicijative koja bi ljude mogla učiniti toliko međusobno sličnima kao što to može socijalna ugroženost odnosno, da budem precizniji – udaranje po džepu u kojem ima previše nezarađena novca. Sav onaj neplaćeni porez sada ipak dolazi Ircima na naplatu, i to s kamatama, jednako kao što i Grci na pravdi boga sad ostaju bez trinaeste i četrnaeste plaće koju su godinama dobivali samo zato što su na vrijeme dolazili na posao ili znali koristiti računalo.

Fascinantno je to koliko su ljudi, svi i svuda, spremni prosvjedovati kad im se ukine njihovo sićušno pravo na potkradanje! Upiru prstom u šefove i političare i govore: “Ali oni su krali puno više, njih treba kazniti, a ne nas!”. U pravu su, naravno, velikim lopovima treba odrapiti veliku kaznu, ali zašto onda i malim lopovima ne bi trebalo odrezati malu? Zato što su manje potkradali svoje kolege, susjede i familiju? Zato što (laž!!!) “svi tako rade”? Pokušajmo zamisliti što bi se u Hrvatskoj (mediteranskoj, balkanskoj i katoličkoj – što je jedinstvena i potencijalno fatalna kombinacija!) dogodilo da vlast povuče jedan više no razuman potez: da sutra svim zaposlenima zakonom ukine pravo na naknadu za prijevoz. Ali baš svima. Našu bi se državu posvuda već preksutra kolokvijalno nazivalo “novom Irskom” ili “trećom Grčkom”! U najmanju ruku sindikati bi bijesno pozivali na potpisivanje peticije za još jedan referendum, možda i dva, a saborski bi se zastupnici tiskali pred njihovim štandovima, čekajući na red za stavljanje svoga potpisa...

A svi itekako dobro znamo koliko se novca zamračuje upravo po toj osnovi, svi znamo barem trojicu kolega koji su prijavili boravak u vikendici ili na djedovini, premda žive tu, na pola sata od svoga pogona ili ureda. Znam za tipa koji radi u Zagori a prijavljen je na otoku, pa svakog mjeseca ubire skoro dvije tisuće kuna na ime naknade za putne troškove, iako svi u firmi (javni sektor!) znaju da uredno živi u Splitu i da se na posao i s njega nikad ne vozi duže od tridesetak minuta. Na otoku gdje se priženio, uzgred, provodi vikende i na naslijeđenoj krčevini podiže maslinik, za što dobiva i nekakvu državnu potporu – što, naravno, koristi kao krunski dokaz da zbilja živi tamo - ali to je već za neku drugu priču... Njega je sasvim lako zamisliti kako u prvim prosvjedničkim redovima maše kolektivnim ugovorom u jednoj ruci dok drugom vitla transparentom “Stegnite vi remen, bando lopovska!”, u nekoj imaginarnoj situaciji kad ta banda lopovska, nemajući više kuda, odluči doista stegnuti sve remenje u državi, čak i svoje. Ne znam pamtite li još onaj šibenski slučaj s početka ovog ljeta, kad je stotinjak djelatnika tamošnje bolnice tužilo svoju ustanovu jer im ne plaća “drugu cipelarinu”.

Gledao sam prilog o tome u nekim televizijskim vijestima: oči su mi ispale i uši otpale od nevjerice! Prvi sam put tada čuo za cipelarinu; da mi je netko prije toga izgovorio tako šašavu riječ mislio bih da se s nečim sprda, ali ne: cipelarina je naknada za one koji žive izvan grada u kojem rade, a odnosi se na korake koje djelatnik napravi od autobusnoga kolodvora do svoga radnog mjesta. I iznosi jednako kao i naknada za javni prijevoz onima koji žive u samom gradu. E, ali sad su ovi koji žive izvan Šibenika zatražili još i drugu cipelarinu, onu za hodanje od kućnoga praga do stanice međugradskog autobusa za Šibenik. A bolnica na to nije pristala, nema novca ni za poslovanje, kamoli za pizdarije, pa su je cipelići hrpimično tužili, jer kolektivni ugovor je kolektivni ugovor, sto kuna je sto kuna, a hrvatski taban u hrvatskoj cipeli je hrvatski taban u hrvatskoj cipeli, prema tome... Ne znam ništa o sudbini tih tužbi (vjerojatno su već na putu za Strasbourg) ali znam da bi, kad bi se mene pitalo, svi tužitelji dobili takvu gromku kolektivnu cipelarinu u guzice da bi se čulo sve do Žutog mora! Kao i svi nadređeni supotpisnici takvoga kolektivnog ugovora.

Da sad ne ispadnem neki moralizator s figom u džepu: više od šest godina primao sam po automatizmu naknadu za gradski prijevoz kao zaposlenik Slobodne Dalmacije, premda su svi u firmi znali da živim preko puta redakcije i da mi do radnog stola ne treba više od pet minuta cipelarenja. Da sam se poželio odreći tog dodatka, vjerojatno bi me poslali na provjeru radne sposobnosti, jer s takvom se budalom još nisu sreli... Sav novac koji sam na to ime primao spreman sam od danas vraćati mjesec po mjesec, čak i s kamatama, no samo pod uvjetom da na isto pristanu i ostali bivši kolege, ali i svi oni u Hrvatskoj kojima se plaća(lo) nešto što im po zdravom razumu ne pripada, od čistačica i portira do ministara i saborskih zastupnika. Ako se dogovorimo oko toga, vjerojatno neće biti većih problema ni sa sljedećim prijedlogom: ukinimo darove za djecu! Iskreno govoreći, to je jedna od većih gluposti kojima se u pregovorima bave naši sindikalisti. Kakve veze imaju zaposlenička djeca s uspjesima ili neuspjesima poslodavca, koje su njihove zasluge? Za pravo reći, onako okrutno kapitalistički – djeca zaposlenika poslodavcu su samo trošak (rodiljni dopusti i potom bolovanja sve do mature) i stvarno je izvan svake logike da se uzročnici toga troška još i dodatno nagrađuju novim troškovima!

Zvučim cinično, znam, ali – evo, dajte mi navedite barem jedan zdravorazumski poslovni razlog koji opravdava to da svaki zaposlenik za svako dijete dobiva identični dar od maminog ili tatinog poslodavca. (Ne računaju se, jasno, objašnjenja tipa “zato što direktor ima šuru koji radi u konditorskoj tvrtki sa skladištem punim slatkiša pri kraju roka uporabe” ili “zato što gazdaričina kuma radi u marketingu trgovačkog lanca koji profitira dijeljenjem bonova, a njih dvije onda dijele zaradu”). Posebnu pažnju molim pritom posvetiti našem novom prijatelju, maslinaru s otoka, korisniku trajektarine, cipelarine i, dakako, ocu četvero djece. E, sad kad smo s liste skinuli i te darove za djecu, na red neumitno dolazi i famozna božićnica, također na svim razinama. Naime, ako je poslodavac uopće u stanju isplatiti je, jednak iznos dobivaju svi zaposlenici, bez obzira na to jesu li zaslužili taj prosinački dodatak ili ne. Svima isto, dakle – svima pare ni za što. Jer, ni oni koji su uistinu radili ne mogu se osjećati ponosno i zadovoljno s tom “trinaestom plaćom” u džepu, ako znaju da je skroz jednako dobio i naš lažni otočanin o kojemu znaju sve, ali šute jer je tip na neku foru već treći mandat zaredom u radničkom vijeću... I tako smo, evo, stigli i do zadnje barikade koju valja srušiti da bi nam, uz malo pameti, svima bilo bolje i da bi sindikati napokon profunkcionirali kako treba: ukidanje regresa za godišnji odmor! Na svim razinama, naravno.

Ako ideš na zasluženi odmor i dobivaš za to plaću kao da si radio, kume, zašto misliš da te za to onda treba još i dodatno nagrađivati? Ne samo tebe, nego i sve druge zaposlene, uključujući i našeg lolu koji će godišnji provesti u onom svojem otočkom masliniku, trudeći se da na silu nadoknadi ono što je propustio kroz godinu! Recite pošteno, čime ste svi vi zaslužili dodatnu nagradu za to što idete na ionako plaćeni godišnji odmor? Nije li u tome, na kraju krajeva, lako iščitati poslodavčevu poruku: “makni mi se s očiju na dva-tri tjedna, evo ti i za džeparac, samo se makni, ko boga te molim”? Nisam ekonomist i ne znam kako izračunati o kolikoj bi se svoti radilo kad bismo srušili i rastopili svu tu zlatnu telad sindikalne opstojnosti (naknadu za prijevoz, dječje darove, božićnicu i regres) ali sam siguran da bi sav tako ušteđeni novac svaki pametni poslodavac, od države do tek otvorenog minimarketa “Zeko”, znao uložiti u znatno učinkovitije stimuliranje svojih najradišnijih, pa i onih drugih namještenika – od mjesečnih do godišnjih nagrada, od urednog uplaćivanja svih doprinosa do uistinu pravedne naknade za svaki prijeđeni kilometar od kuće do radnog mjesta. Sindikati bi se u takvoj situaciji, ukoliko bi i dalje htjeli postojati, morali okrenuti onome što doista tišti zaposlenike: pravednijem vrednovanju minulog rada, striktnom pridržavanju ugovorenih rokova isplate plaća (i kažnjavanju kašnjenja!), osnivanju radnih sudova (sad nam, dok za sve optužuju medije, sindikati govore da u dva puna desetljeća nisu uspjeli proći s tom inicijativom, ej, ekipa, alo, pa zašto se niste bacili sa Savskog mosta još prije petnaest godina?!) pravednoj regulaciji naknada za rad nedjeljom i praznicima, otvaranju ponekog novog radnog mjesta umjesto potplaćenog prekovremenog rintanja, ravnopravnosti spolova, sufinanciranju zaposleničkoga obrazovanja i dokvalificiranja... Gomila novca se, ovako kako jest, baca u vjetar, između ostalog i na članarine u sindikatima koji se bore za cipelarine, dječje darove, božićnice i regrese, sve jedno besmislenije od drugoga. A kad taj vjetar ojača i promijeni smjer, svi optužujemo samo “bandu lopovsku”, kao da je ona jedini i isključivi krivac, kao da su samo krupni banditi uzimali nešto što nisu zaslužili. Drž’te lopova!!!

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

registracija
30/9/09

davor12345, 30.11.10. 09:04

Ko nije platija porez? Ja?


registracija
23/6/09

haustor, 30.11.10. 11:07

e, ja sam se gadovima naplaćao poreza ove godine kao ni jedne druge! e sad, kad bi uredni porezni platiša kao što sam ja vidio neku opću društvenu korist od tog plaćanja poreza, bio bih zadovoljan! ali ovako, mislim da bi mi bilo manje žao da sam taj novac spalio! jedino mi nekako nije žao prireza (ZG 18%) jer mi se djeca besplatno voze, samo me zanima dokle, jer je i ZG nezasitni "gutač love"!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika