Foto: IlustracijaArbeta Kryeziu je porasla. Ima skoro 13 godina i sve više sliči majci. Dok gleda sliku iz vremena kad je Arbeta bila beba, Flora Rexhepi, njena majka, na rubu je suza.

Flora je ostala udovica kad je imala 24 godine. Srpske oružane snage u travnju 1999., za vrijeme rata na Kosovu, ubile su njezinog muža Ramadana Kryeziua u njegovom rodnom selu Sllovia. To što je ostala udovica nije jedina nesreća koja je snašla Floru. Nakon što je izgubila muža, morala se odreći i svog jedinog djeteta, koje je tada imalo samo 18 mjeseci. Arbetu je ostavila kod sestre pokojnog supruga. Flora je žrtva strogih očekivanja koje kosovarsko društvo postavlja pred udovice, naročito ratne udovice.

Za razliku od žena koje se nađu u sličnoj situaciji u Zapadnoj Europi, od ovdašnjih udovica se ne očekuje da "nastave živjeti". Od njih se očekuje da ostatak života provedu oplakujući pokojnog supruga. Stupanje u novi brak se ne ohrabruje, a uobičajeno je da zajednička djeca ostanu kod muževe obitelji, umjesto da žive sa udovicom. Flora je vraćena u roditeljsku kuću u Gnjilanu, na jugoistoku Kosova. Odluku da se Flora vrati roditeljima, a da njena kćer ostane u Slloviji, selu dvadesetak kilometara južno od Prištine, zajednički su donijeli muškarci iz njene i muževe obitelji. Nisu je pitali za mišljenje. Samo je obaviještena da će ubuduće Arbeti biti tetka, a ne majka.

Flora crveni u licu pri pomisli na trenutak kad se morala odvojiti od bebe. "Rastanak s kćeri je bio veoma težak. Gotovo da sam bila izvan sebe."Flora od tada pati od epileptičnih napada. Kćer nije uopće viđala šest mjeseci, a kad ju je konačno vidjela, doživjela je šok: "Nije me prepoznala, nije znala da sam joj majka. Teško mi je padalo čuvanje tajne pred vlastitim djetetom - to što sam morala govoriti da sam joj tetka, a ne majka."
Stric i tetka su dobro postupali sa Arbetom i ona nikad nije ništa posumnjala. Ali kad je napunila osam godina, muževa obitelj joj je rekla istinu.

"Kad su joj objasnili da sam joj ja majka, nije htjela povjerovati", prisjeća se Flora. "Tjednima poslije toga Arbeta se budila noću, kao da je muče more." Nakon što je saznala istinu, Arbeta je postala hladnija u odnosima s Florom, čak ju je nazvala lažljivicom. Nije mogla oprostiti što ju je napustila. Flora se sjeća riječi koje su je povrijedile: "Nisi me smjela ostaviti. Da si me stvarno voljela, ne bi to nikad učinila." Flora kaže da je pomišljala da uzme Arbetu i dovede je kod sebe. Nije to učinila jer se bojala da će tako "povrijediti svekra", koji je izgubio sina i ženu, a u Arbeti je vidio jedino živo sjećanje na mrtvog sina.

Flora Rexhepi je ostala udovica kad je imala 24 godineStrahovala je da bi se svekar mogao naljutiti na nju ako pokuša uzeti Arbetu, i potpuno joj zabraniti da viđa dijete. Flora se 2006. godine ponovno udala, za dvadeset godina starijeg čovjeka čija je supruga preminula poslije rata. Izabrala je starijeg supruga jer se nadala da će imati više razumijevanja za nju i da će joj dozvoliti da održava kontakt sa kćeri. Iako ne žive zajedno, Flora redovno viđa kćer, koja je u međuvremenu postala tinejdžerica. "Arbeta je ljubomorna zbog moje udaje. Ponekad mi kaže da to nisam trebala učiniti. Da bi bilo bolje da sam ostala samo prijatelj sa (sadašnjim) suprugom." Ali Flora je sretna zbog toga što je njenom djetetu konačno ponovno stalo do nje.

Spora "promjena mentaliteta"

Sibel Halimi, sociologinja iz Instituta za rodne studije u Prištini, kaže da su stroga pravila ponašanja za udovice uvjetovana povijesnim i političkim okolnostima na Kosovu. "Zbog odsustva slobode, ljudi nikad nisu mogli uvidjeti značaj slobode u različitim sferama života", objašnjava ona. Florin drugi suprug potječe iz mjesta Krusha e Madhe, sela u kojem su srpske paravojne formacije u ožujku 1999. godine izvršile užasan masakr. Ubijeno je oko 240 ljudi. U selu je ostalo 140 udovica i 502 siročadi. Mali je broj onih žena koje su se ponovno udale. Poput Fahrije Hoti, većina njih se potpuno posvetila djeci.

Fahrije jeste udovica, ali ne od onih koje vrijeme provode zatvorene između četiri zida. Kao šef lokalne nevladine organizacije po imenu "Žene Krushe", koja posluje kao poduzeće i ostvaruje profit, morala se žestoko boriti da bi objasnila svojim konzervativnijim zemljakinjama da će radije sama raditi nego zauvijek biti ekonomski ovisna o muškim rođacima. "Mentalitet se u našoj zemlji sporo mijenja", objašnjava ona. "U početku je bilo veoma teško uvjeriti ljude da i žena može voditi posao i voziti suto i u isto vrijeme brinuti o svojoj obitelji." "Ali od tada se mnogo žena uključilo u moj posao s tradicionalnom organskom hranom", dodaje Fahrije povlačeći dim cigarete. Uloga glave obitelji na neki način je utjecala i na njen izgled i stil, koji sada djeluje muževnije. Predsjednik općine, Kadri Dellova, trudi se ne otežavati joj posao. Kao sociolog po obrazovanju, vjeruje da se Kosovo nalazi u procjepu između starog i novog. "Kosovo napreduje prema 'modernom' načinu života, ali nije lako slomiti stare običaje u tradicionalnoj obitelji", kaže on.

Drukčija pravila za muškarce

Kada su u pitanju udovci, pravila koja važe za stupanje u novi brak sasvim su drukčija. Društvo takvog muškarca tretira kao žrtvu i on u najkraćem mogućem roku mora dobiti novu partnericu. Selmon Zeqiri iz Celina, sela udaljenog samo jedan kilometar od Krushe e Madhe, ima 42 godine. U sukobu je izgubio 16 članova obitelji, uključujući suprugu i dva sina.
Masakr iz 1999. godine preživio je samo njegov najmlađi sin, Valon. Poslije rata se vratio iz Njemačke, gdje je radio, da pokopa svoje mrtve. Sljedeći korak je bio da si nađe novu ženu. U potragu su se uključili i rođaci. "U početku me ideja o novom braku nije osobito privlačila, ali onda sam shvatio da mi treba netko tko će kuhati i prati, da trebam zasnovati novu obitelj", prisjeća se Selmon. Danas živi u obnovljenoj skromnoj kući sa svojom drugom ženom, Lavderije, tri kćeri i dva sina. Lavderije, koja iza sebe ima jedan razvod, nije bila spremna za novu vezu. "Ali otac je tražio da se udam za Selmona", kaže ona.

'U početku je bilo veoma teško uvjeriti ljude da i žena može voditi posao i voziti auto i u isto vrijeme brinuti o svojoj obitelji': Fahrije Hoti (druga s desna) i žene iz KrushaLavderije priča kako je još od djetinjstva osjećala da je diskriminirana zbog spola. Roditelji su je rano ispisali iz škole, uz obrazloženje da je školovanje braće važnije. Dok gleda svoju djecu, tvrdi da će ona raditi drugačije. "Trudim se obrazovati svoje kćeri, da bi imale bolju budućnost", kaže ona. Selmon je znatno konzervativniji. Kaže da se nikada ne bi vjenčao sa Lavderije da je imala djecu iz prethodnog braka. Također ne misli da se udovice s djecom trebaju udavati. One se trebaju žrtvovati za svoju djecu. Različita očekivanja od ratnih udovica i udovaca na Kosovu ukazuju na postojanje dvostrukih standarda i u drugim oblastima.
U teoriji, žene su na Kosovu pred zakonom ravnopravne. U stvarnosti su rutinski izložene diskriminaciji, naročito kad je u pitanju nasljeđivanje, objašnjava odvjetnica Drita Hajdari.
Običaji na Kosovu su i dalje bliži tradicionalnom albanskom kodeksu, poznatom kao Kanon Leka Dukagjinija, nego onom što nalaže zakon, objašnjava Hajdari. Prema ovom kanonu, kćerke nemaju pravo nasljeđivati obiteljsko imanje.

Drukčiji običaji u Bosni

Kosovo nije jedina zemlja na Balkanu koja se oporavlja od nedavnih ratova. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, gotovo 100.000 ljudi je izgubilo život u sukobima u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Tisuće bosanskih žena su također ratne udovice. Međutim, običaji koji važe za ratne udovice u Bosni, mada i dalje konzervativni, znatno su manje rigidni od onih na Kosovu. Vukosava Klančo, Srpkinja iz Bosne u svojim četrdesetim, ostala je udovica prije 15 godina. Srpski paramilitarci ubili su joj supruga Muju, bosanskog muslimana, u Vlasenici u istočnoj Bosni 1992. godine. Vukosava i Mujo su se upoznali u školi, zaljubili i vjenčali kad je njoj bilo samo 16 godina. Imali su dvoje djece.
Život udovice i samohrane majke bio je veoma težak. "Kad izgubiš partnera na tako strašan način, čeka te dug i težak oporavak", objašnjava Vukosava.

Povela je djecu sa sobom u Švedsku, i sada naizmjenično žive u Stockholmu i Tuzli, u sjeveroistočnoj Bosni. "Bila sam pod velikim pritiskom, razmišljala sam o tome kako ću podići djecu", sjeća se. "Život sam posvetila djeci." Za sve ove godine nije se ponovo udavala. Potpuno se posvetila dvojici sinova, pokušavajući im pomoći da shvate da njena ljubav prema pokojnom ocu nikad neće nestati, ali da ona mora nastaviti živjeti.
"Mnogo sam razgovarala sa sinovima o svemu, i oni bi sada bili spremni prihvatiti moj novi brak, ukoliko bi do toga došlo", kaže ona. "Nisam se htjela samo pojaviti jednog jutra i reći im: 'Ovo je vaš novi očuh.'" Mada je spremna za novog partnera, i ona se suočava sa preprekama, doduše različitim od onih s kojima se suočavaju udovice na Kosovu. Jedna od prepreka je njen razvijeni osjećaj neovisnosti.

"Nije mi potreban partner da bi me financirao, da bi mi kupovao stvari i vozio me uokolo", kaže. "Ja sam zaposlena žena. Ono što mi je potrebno je prijatelj s kojim mogu provesti ostatak života, a to nije lako pronaći." Njena prijateljica Hanifa Kičić, bosanska muslimanka, ratna udovica čiji su muž i stariji sin ubijeni 1992. godine, drukčijeg je mišljenja.
Danas živi u Tuzli i bez ostatka je posvećena mlađem sinu. Pitanje o tome je li razmišljala o novom braku kod nje izaziva burnu reakciju. "Ne, njega nitko ne može zamijeniti", kaže za svog pokojnog supruga.

Vukosava Klančo, Srpkinja iz Bosne u svojim četrdesetim, ostala je udovica prije 15 godinaAli njena osuda udovica koje se ponovno udaju donekle je zasnovana i na financijskim razlozima, pored unutrašnjeg osjećaja da to nije ispravno. "One koje se preudaju često poslije imaju financijskih poteškoća, jer gube pravo na državnu mirovinu za ratne udovice. Zato se većina ipak ne udaje drugi put." Mirovina ratne udovice u Bosni i Hercegovini (BiH) iznosi oko 160 eura na mjesec, što je više od prosječne mirovine u zemlji. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, prosječna mirovina u Bosni i Hercegovini u 2009. godini iznosila je 126 eura.

To je usporedivo s mirovinama ratnih udovica na Kosovu, koje, prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi, iznose oko 130 eura, što je četiri puta više od prosječne mirovine, koja iznosi oko 40 eura.

Slobodna Engleska

Balkan nije jedina regija u Europi u kojoj su žene gubile muževe u nedavnim ratovima. Tridesetjednogodišnja Abby Cornish iz Kenta, na jugoistoku Engleske, i njeno dvoje djece samo su jedna od mnogih obitelji koje su ostale bez muževa i očeva nakon angažiranja britanske vojske u Iraku i Afganistanu. Od 2001. godine u ovim sukobima je poginulo više od 500 britanskih vojnika. Abbyn suprug, Matthew, poginuo je u Iraku 1. kolovoza 2006. kao pripadnik britanske vojske. Nalazio se u baznom logoru kad je pala minobacačka granata. Šrapnel ga je pogodio u glavu i usmrtio.

"Nisam mogla povjerovati, bilo mi je muka od bola. Samo sam željela da se vrati; mislila sam da neću preživjeti bez njega." Matthewovo tijelo je avionom prebačeno u Englesku, gdje je pokopan 17. kolovoza, dan prije pete godišnjice njihovog braka. "Bilo je teško gledati djecu kako rastu bez oca koji ih je toliko volio", kaže Abby. Ali nekako je nastavila život uz pomoć obitelji i Jima, jednog od prijatelja njenog pokojnog supruga iz vojske. Dok je brinuo o Abby i djeci, njih dvoje su se zbližili. "Ne sjećam se kako se to točno dogodilo. Dugo smo već prijatelji i puno mi je pomogao kad je Matthew poginuo. Jednog dana smo shvatili da to što postoji između nas nije samo prijateljstvo." Kada se uselio u obiteljsku kuću, djeca su to lako prihvatila jer su već bila navikla na njega. Abby je i dalje u bliskoj vezi sa Matthewovom obitelji i oni je ohrabruju da nastavi sa svojim životom. Vjenčanje su zakazali za svibanj 2011.
"Na vjenčanje će doći porodica i prijatelji, uključujući i članove Matthewove porodice", kaže Abby. Jim se složio da Abby zadrži prezime prvog muža. "Čak i kada se preudam, i dalje ću biti Matthewova. Imat ću jednog muža ovdje i jednog u raju", dodaje.
"Nikad ne mogu zaboraviti prvog muža, on je otac moje djece i uvijek će biti dio naših života. Uvijek ću ga voljeti svim srcem i vječno će mi nedostajati."

Promjene na horizontu?

Na Kosovu su sve glasniji zahtjevi da se odnos prema udovicama promijeni, posebno odnos prema ratnim udovicama. Promjena starog mentaliteta zahtijeva stalno vođenje kampanje, kaže odvetnica Drita Hajdari. Nakon što je i sama ostala udovica u četrdesetim godinama života, stekla je ekonomsku neovisnost, pokazuje otvorenost za promjene i definitivno ne nosi crninu. Pošto stanovništvo neovisnog Kosova upravo traga za novim modelima življenja, najsvrsishodnije bi bilo preuzeti primjere najbolje prakse iz zemalja u regiji i Europi, kaže sociologinja Sibel Halimi. "Imamo pravo na sreću, imamo pravo na slobodu od suda 'moralne policije'", govori Vukosava Klančo u ime svih žena, udovica i onih drugih, koje žive u konzervativnim, neliberalnim društvima.

Angela Nicholls, još jedna engleska ratna udovica, čiji je suprug Lance ubijen u Afganistanu 2006. godine, još nije stupila u novu vezu. Ali i ona smatra da nitko nema pravo ratnim udovicama govoriti što smiju i što ne smiju raditi s ostatkom svog života.
"Uvijek će biti ljudi koji će nam suditi zbog onoga što činimo, ali to su ljudi koji nas ne poznaju i ne žele nam dobro", kaže ona. Flora Rexhepi je na Kosovu doživjela dvostruki gubitak: prvo je ostala udovica, a onda su je odvojili od djeteta. Njena poruka drugim ženama koje bi mogla stići slična sudbina jednostavna je i direktna: "Nikada i ni zbog čega na svijetu nemojte napustiti svoje dijete."

Serijal istraživačkih priča europskih novinara

Autor: Majlinda Aliu