U Chioggi, ribarskom mjestašcu nadomak Venecije, Rade Šerbedžija upravo završava snimanje filma u kojem glumi ribara Bepija koji se zaljubljuje u KineskinjuOvog petka, 18. prosinca u Osijeku počinje turneja Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića na kojoj će predstaviti svoj novi album “Ponekad dolazim, ponekad odlazim”. Na turneji koja se nastavlja u Skopju, Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Novom Sadu i Beogradu, prati ih orkestar New Cinema Band sastavljen od glazbenika koji su među inim, svirali i sa Frankom Zappom. Ovom turnejom Rade Šerbedžija će završiti još jednu burnu godinu velikih promjena.

Bila je to godina u kojoj je prodao kuću u Americi i s obitelji se nastanio u Rijeci gdje pokreće poslijediplomski studij medija i glume. Pored uloga u blockbusterima kao što su Harry Potter i darovi smrti, glumio je u nastavku X-Mena, te domaćem filmu ‘72 dana’ kojeg je režirao njegov sin Danilo. Glumio je i u redateljskom prvijencu Angeline Jolie “Bezimena ljubavna priča”, a mi smo ga posjetili u ribarskom mjestašcu nadomak Venecije gdje upravo završava snimanje talijanskog filma “Shun Li e il poeta” - u prijevodu 'Shun Li i pjesnik' - u kojem ima glavnu mušku ulogu, a partnerica mu je kineska glumica Zhao Thao, zvijezda filma “Still Life” koji je na festivalu u Veneciji 2006. dobio Zlatnog lava.

NACIONAL: Ovdje u Chioggi snimate film 'Shun Li e il poeta', kako je došlo do tog angažmana i kakvi su vam dojmovi?
Prije osam mjeseci mi je redatelj Andrea Segre poslao pismo u kojem me pitao da li bih bio zainteresiran pročitati jedan scenarij, rekao sam neka mi pošalje. Moja talijanska agentica Isabella Gullo mi je rekla da je to jedan vrlo interesantan mladi režiser koji je osvojio mnoge nagrade u dokumentarnom filmu ali da mu je ovo prvi igrani film. Čim sam ga pročitao, odmah sam se zaljubio u scenarij. Taj scenarij je negdje na liniji najljepših filmova iz doba Vittoria De Sice, talijanskog neorealizma, Franca Rossija.

Disciplina i ambicija

NACIONAL: Glumite na talijanskom, je li vam to poseban izazov?
Ne govorim talijanski ali razumijem mnogo i malo pričam. No snimio sam četiri filma na talijanskom i ni na jednom nisam bio nasinhroniziran, uglavnom sam uvijek i igrao neke strance. U ovom filmu samBepi, ribar iz Pule koji je u Chioggiu došao prije 30 godina, oženio se i ostao. Onda mu je žena umrla i ostao je sam.

NACIONAL: Zašto ga zovu pjesnik?
Zato što je on vrlo interesan, on je običan čovjek sa pjesničkom dušom. On zalazi u taj Cafe Paradiso gdje se svi ribari skupljaju i kartaju, pijuckaju i provode život bez iluzija. A on ne karta, nego sjedi, pijucka i promatra sve oko sebe i onda ponekad pravi rime. Ima poetsku dušu koju nikad nije ostvario. Njegov život je obojan nekom sivom bojom, nikad nije u njemu bilo neke strasti. Onda se odjednom pojavi ta Kineskinja kao nova konobarica u Paradisu i tu se prvi put u životu u njemu rađa plamen. On nju promatra i sviđa mu se kako ona izgleda, kako ne zna talijanski, kako pere suđe, svaki njen pokret mu se sviđa.

NACIONAL: Kako vam je raditi sa Zhao Tao, s obzirom da ona ne govori ni talijanski ni engleski?
Ona je toliko prirodna žena i divno je raditi s njom. Jako je šarmantna, vidjeli ste kako je slatka i jednostavna, baš je divna. A sve na filmu je energija, energija između dva tijela, između dva duha, pogled.

NACIONAL: Film govori i o sudaru kultura, intergaciji stranaca. Puno te iskorijenjenosti ima i u vašem životu. Njome je obojan i vaš novi album 'Ponekad dolazim, ponekad odlazim'. U filmu imate nadimak pjesnik, a za novi album ste napisali većinu pjesama, kao da vam se sve sublimiralo u ovoj fazi života?
Na neki način je, kao da je završio rat. Gdje god sam dolazio bio sam stranac, kad sam došao u Zagreb bio sam stranac sa svojim ličko-slavonskim akcentom. Kad me moja prva žena dovela na Silbu, tamo sam upoznao Vladimira Filipovića koji je bio jedan od najvećih hrvatskih filozofa. On je tamo lovio girice u luci i on mi je govorio o tom čudnom osjećaju kad nakon svega dosegneš blagost. To je mir. I to je ono što ja sad osjećam. On je naravno rekao - mudraci su oni koji to osjete u mladosti. Ja to nisam imao u mladosti, bio sam često čak i agresivan u traženju najboljeg kazališta, najboljeg izraza, traženju discipline, ambicije. Ali blagost je najveća kategorija u našim životima i spoznajama. To znači imati razumijevanja za sve što se dešava u životu.

NACIONAL: Kako su i kada nastajale pjesme za album?
Kad smo Miroslav i ja radili prvi album 'Imam pjesmu za tebe', tu su sve pjesme bile tuđe jer smo i radili iz osjećaja prijateljstva prema našem najvećem muzičaru i pjesniku, Arsenu Dediću. On se tada razbolio i mi smo tamo daleko pjevali njegove pjesme i nadali se da ga time snažimo. E sad, i ja sam dosta pjesama napisao i na nagovor Vite Mavrić, divne šansonjerke iz Ljubljane, stavio sam ih na album. Tu su sve moje pjesme osim dvije: jednu je napisao Petković i jednu Jergović, a i one su naručene. Jergoviću sam rekao da želim njegovu pjesmu jer ga obožavam i rekao sam mu da želim da mi napiše pjesmu o nekoj nemogućoj ljubavi. A on napiše pjemu o Bekimu Fehmiju. Senzacionalno.

NACIONAL: Prvi singl je pjesma Moja božićna u kojoj prizivate stari kraj u kojem ste rođeni.
Ta Božićna je nastala kad sam bio u Londonu i razmišljao o svome djetinjstvu u Lici, kad sam jahao sa svojim djedovima i ujacima, onim zelenim livadama, onoj sreći, onom kraju koji je zapravo ostao najdublji dio mene. I shvatio sam da svatko ima taj neki kraj koji je njegov. Zagrepčanin to osjeća prema jednoj svojoj ulici i ništa mu ne može zamijeniti miris te ulice, njen nagib, kišu koja pada pod specijalnim uglom na zidove, noću svjetiljku koja treperi kad se vraća kući u dva u noći. Tako meni ništa ne može zamijeniti uspomenu iz te divlje Like. A ja sam odjednom u Londonu, živim u nekoj kući koja nije moja, među zidovima koji imaju čudnu arhitekturu i boju, u ulicama koje imaju čudan miris u nekom marketu gdje odlazim sa svojom Lenkom 24. dvanaestog. Primiče se Badnje veče i ja po svojim navikama da slavim katolički Božić kao pravoslavac, kupujem bakalar. Pjesma je nastala u tom marketu, zajedno smo je napisali Lenka i ja. Ali taj osjećaj važi za svakoga tko je izgubio nukleus iz kojeg je nikao.

NACIONAL: Je li vaša selidba u Rijeku, pokretanje studija glume, je li to vaš konačni povratak?
Ja sam uvijek volio Rijeku, sada je to jedan od mojih novih gradova u kojem ne znam koliko ću se zadržati. Možda dvije godine, koliko sam zacrtao, možda ostanem i duže.

Metoda Artura Lessaca

NACIONAL: Čija je bila inicijativa za pokretanje poslijediplomskog studija i koja mu je ambicija?
Ambicija je velika. Već dugo godina sam o tome razmišljao a inicijativa je došla od rektora Riječkog sveučilišta, Pere Lučina i njegovog prijatelja i bivšeg retkora Daniela Rukavine. Prihvatio sam njihovu inicijativu jer mi se čini važnim mijenjati pedagogiju glume, jer glumac treba studirati da bude intelektualac, danas je u stvaranju relevantne predstave mnogo važnije biti intelektualac nego glumstven. Mi predlažemo interdisciplinarni i internacionalni studij, na kojem će se učiti i na engleskom i na hrvatskom jeziku. Na njemu ću ja biti pročelnik katedre za glumu ali mi tu dovodimo i metodu Artura Lessaca, velikog stručnjaka za jezik i scenski govor u Americi. Uz njegovu metodu će polaznici u dvije godine ovladati glumu na engleskom tako da im se izgubi akcent. S druge strane imamo takav odabir teoretskih predmeta da će se polaznici, po završetku poslijediplomskog, moći zaposliti u kulturnim ustanovama, na televiziji, na školama. To je po meni revolucionarna stvar na poslijediplomskom studiju glumačke profesije. Moja želja je da proizvedemo glumca kojeg ću moći poslati Simonu McBurneyju u Theatre Complicite i da se on tamo snađe otprve.

NACIONAL: Koji su uvjeti upisa vašeg poslijediplomskog studija i kada počinje s radom?
RADE ŠERBEDŽIJA I MIROSLAV TADIĆ Ovog petka u Osijeku počinju turneju na kojoj će promovirati pjesme sa svog drugog studijskog albuma 'Ponekad dolazim, ponekad odlazim' na kojem je Rade Šerbedžija autor većine pjesama- Na njega mogu doći svi koji su završili tri godine glumačke akademije po Bologni, svi koji su prije Bologne dilpomirali na ADU, ali i svi koji su diplomirali bilo koji drugi studij. Bilo koji kažem, i veterinu. Jer u dvije godine ću ja svakoga naučiti da bude glumac. U trećem mjesecu počinjemo raditi razne radionice i seminare. Arthur Lessac dolazi 15. ožujka sa svih svojih 101 godinu i sa svojim asistentima.

NACIONAL: Je li vama jezik bio jedini problem u inozemnoj karijeri?
Meni jezik nikada nije bio problem jer ja ni danas ne govorim ni jedan jezik dobro, a pomalo zaboravljam i hrvatski. Istina je da se ne možeš nikada dati do kraja na stranom jeziku na pozornici ali kao filmski glumac možeš biti i bolji. Jer te vlastiti jezik, kad si siguran, zavede, pa počneš glumatati. A kad jezik baš nije tvoj više si točan i jednostavan.

Ljubav prema nogometu

NACIONAL: Govorite o širini i potrebi da se ne bude samo glumac, vi definitivno niste samo glumac.
Uvjek sam bježao od toga da budem samo glumac. Najprije sam bio nogometaš, to sam strasno bio i želio biti. I najveći uspjeh mi je što sam igrao u Tiffanyju kojeg je osnovao moj prijatelj Mićo Carić i što sam igrao sa svim tim divnim dečkima iz Trnskog. Bili smo jedan od najboljih malonogometnih sastava i to mi je bila veća strast nego kad bih išao na večer na predstavu. Igrao sam i za veterane Slobode iz Podsuseda, bili smo prvaci Zagreba nekoliko puta u prvoj ligi, zabijao sam golove profesionalcima i igrao sam strasno taj nogomet. Divno je saznanje da možeš i nešto drugo raditi.

NACIONAL: Kad biste morali pobrojati sve što jeste, što ste na prvome mjestu?
Prvo sam ovako, ali najiskrenije, prvo sam Titov pionir. Sa onim djetinjstvom i onom zakletvom. Onda bih, po strasti bio nogometaš, onda bih bio glumac, a onda ribar.

NACIONAL: A pjesnik?
Ne, ja nisam pjesnik. Ja sam samo čovjek koji je pisao pjesme. Pjesnik je Tonko Maroević, to je Danijel Dragojević, to je Nikica Petrač, to je bila Desanka Maksimović, to su ljudi koji promišljaju stihove, koji imaju svoju filozofiju, koji imaju svoj ritam riječi i rijeku riječi koja teče iz njihovih usta. Ja nemam ništa od toga, u svim pjesmama koje sam napisao sam oponašao Dragojevića ili Arsena Dedića, dakle nisam pjesnik. Iako sam napisao neke zgodne pjesme.

NACIONAL: No pišete i knjige, vaša autobiografija iz 2004. 'Do posljednjeg daha' je doživjela reizdanje i nekoliko prijevoda?
Knjige su druga stvar, one su svjedoci vremena. Knjiga mora imati ili nejverojatnu spretnost ili nevjerojatnu iskrenost. Moja je knjiga zaista potpuno iskrena i bez ijedne falšne note u tome. Sad je prevedena u Italiji i baš su me zvali neki uvaženi intelektualci da su ugodno iznenađeni. Na pisanje te knjige me nagovorio moj prijatelj, pokojni Boro Vujičić, on je tu bio moj režiser. Ja sam mu slao što sam napisao a on bi mi rekao - e, sad mi piši o ovome. Da njega nije bilo ne bi bilo te knjige.

NACIONAL: Počeli ste pisati i nastavak, Green Card, u kojoj je fazi ta knjiga?
Napisao sam preko 250 stranica te knjige. Ona u ideji počinje, samo to još nisam zapisao, počinje jedne noći u dva ujutro kad je u mojoj kući u Los Angelesu zazvonio telefon. Zvala je Borina žena Marina i javila Lenki da je Boro umro. Ja sam čuo Lenku kako kaže - Jao, ne, ne! Knjiga počinje tim pozivom. A kasnije je ona zapravo vesela, na jedan zajebantski način pišem sve što mi se događa u Americi. Pišem o ljudima koje upoznajem, o audicijama, o mojoj djeci i mojoj ženi, o tome kako kuham, kako idemo tražiti zelenu kartu, pišem kako sam zbog krive vize na koju smo ušli, izgubio drugu po veličini ulogu u seriji Las Vegas sa Jamesom Caanom. No stao sam pisati prije tri godine i nikako da ponovno krenem. Ali možda je to i dobro jer upravo sad slijedi ovaj divan dio - kako sam prodao kuću u Americi, kako sam se vratio, kako sam došao u Rijeku i kako šetam tim gradom i osjećam da imam smješak na usnama. To mi se baš nedavno desilo i rekoh - vidi, boga ti. Bez ikakvog razloga, samo šetam gradom i imam smješak na usnama.

Avantura u Budimpešti

NACIONAL: Paralelno s filmom 'Shun Li e il poeta' ste u Budimpešti s Angelinom Jolie snimali 'Neimenovanu ljubavnu priču' ali i 'Harryja Pottera'?
ParaIelno sam još u Londonu radio i na novom 'X Menu', sad me traže još, ugovor mi je istekao ali mi je redatelj napisao dvije nove scene i trebao bih ponovno ići u siječnju. U 'Harryju Potteru' sam snimio dvije scene i to bi trebalo biti u drugom dijelu ako me ne izbace.

NACIONAL: Kako vam je bilo raditi s Angelinom Jolie?
Ona je tražila je da glumim u njenom filmu, onda su joj moji agenti rekli da ja ne igram u filmovima koji se bave ratnom tematikom na ovim prostorima. Međutim, Angelina je Angelina i ja sam rekao da me zanima scenarij, da mi ga pošalje. I pročitao sam scenarij koji je odličan, on ima neke elemente antičke drame. To je zaista jedna prava drama koja nema veze s tim što se piše po žutoj štampi. Radi se o situaciji u kojoj su se njih dvoje bili zagledali jedno u drugo nekoliko dana prije rata. Dolazi rat, odjedanput je on Srbin a ona Muslimanka. Ona je u logoru i on je tamo u logoru. On je spašava od silovanja ali ona time postaje njegova zarobljenica. I kreće jedan interesantan dramski naboj između njih dvoje: od nepovjerenja, čak i mržnje s njene strane, do pomirenja, zadivljenja i strasne ljubavi i na koncu do tragedije zbog nesporazuma. Kao što se u pravoj antičkoj tragediji uvijek događa. Briljantno napisano. Film je fantastičan. Ona je okupila najbolju moguću ekipu, ima genijalnog kamermana, dvostrukog oscarovca. Bila je vrlo sposobna kao režiser. Suradnju smo počeli tako da je ona mene pozvala na večeru u Budimpeštu. Bili smo na večeri u hotelu Four Seasons od osam navečer do jedan ujutro. To nam je bio prvi susret ali ona je takva da sam nakon sat vremena imao osjećaj da je poznajem 20 godina. Ona je jedan anđeo od čovjeka, toliko iskrena, toliko divna i pažljiva. A kasnije kad sam je vidio kao režiserku vidio sam i da je tu briljantna. Svaka njena želja i uputa je bila toliko tiha i decentna ali svaka prava. Mnogi su u taj projekt ušli opterećeni sa svime što se o njoj kao o mega zvijezdi piše. Ali meni je prijateljica Vanessa Redgrave koja je radila s njom, rekla da je ona briljantna osoba i zaista se to potvrdilo.

NACIONAL: Kakva je vaša uloga u njenom filmu?
ANGELINA JOLIE NA SETU U BUDIMPEŠTI Rade Šerbedžija u njenom redateljskom prvijencu 'Bezimena ljubavna priča' glumi oca glavnog muškog lika- Moja uloga je odlična, igram oca glavnog muškog lika. On je jedan od srpskih komandanata u tom području. On je lik koji ima jednu karizmu ali i neke od sumnji i razloga zašto čini taj rat. Naravno da je on u krivu i on sinu otežava situaciju jer ne može pojmiti da on može sa muslimankom imati vezu. Jer otac to povezuje sa svojom poviješću kojom je ranjen.

NACIONAL: Zna li Angelina Jolie sudbinu koja je vas zadesila početkom rata?
Ona zna sve, ona je pročitala sve. Kad mi je pisala pismo napisala mi je da je pročitala sve o meni i da je gledala sve moje filmove. A oborila me s nogu kad je rekla da je fan moje muzike. Time me je zapravo kupila.