FINANCIJERI PLAVE KRVI Knez Albert II. od Monaka i njegova sestra Karolina od Hanovera - monegaška kneževska kuća ulaže u banke Credit Foncier i Companie Monégasque de BanqueSplitski poduzetnik Slobodan Ljubičić uskoro bi trebao dobiti novog partnera na projektu gradnje luksuznog turističkog grada na lokaciji trogirskog brodogradilišta. Značajan udjel u tom 400 mlijuna eura vrijednom projektu, zamišljenom po projektu poznatog britanskog arhitekta Normana Fostera, tako bi trebao preuzeti Gruppo C’e, američko-monegaška kompanija specijalizirana za razvoj, dizajn i marketing luksuznih nekretnina. Riječ je o kompaniji koja trenutačno razvija projekte vrijedne više od 700 milijuna dolara u New Yorku, Londonu i na karipskom otočju St. Vincent & Grenadine, a njezini ulagači su poznate svjetske financijske institucije i banke, među kojima su navodno i dvije najuglednije monegaške banke Credit Foncier de Monaco i Companie Monégasque de Banque čije fondove za ulaganja koriste i službene institucije Kneževine Monako i vladar te države knez Albert Grimaldi.

Upravo je interes tih financijskih partnera za projekt u Trogiru bio ključan poticaj čelnim ljudima Gruppa C’e da počnu pregovore sa Slobodanom Ljubičićem. To praktički znači da postoji mogućnost da jedan od ulagača u trogirski projekt bude i knez Albert osobno, a iako kaže kako prije potpisivanja ugovora ne može govoriti o svojim financijskim partnerima, takvu mogućnost načelno ne isključuje ni čelni čovjek Gruppa C’e Steven Ivankovich: “Naša kompanija ima dobre odnose s nizom monegaških fondova i banaka i u tom krugu ćemo osigurati potreban novac dođe li do realizacije projekta. Dakako tu govorimo o drugoj fazi projekta, dok će u startu sve financirati sam Gruppo C’e koji ima značajne količine kapitala. Više od toga ne mogu vam reći dok službeni ugovor ne bude potpisan, no Gruppo C’e radi na projektima diljem svijeta i sama činjenica da smo zainteresirani za ulaganje u projekt u Trogiru svjedoči o kvaliteti tog projekta. Riječ je o možda najzanimljivijem turističkom projektu na Mediteranu trenutačno, a meni osobno projekt je zanimljiv i zbog toga jer i sam imam hrvatske korijene.” Ivankovich, američki državljanin čiji su roditelji prije četrdesetak godina emigrirali u SAD, ulaganjem u nekretnine bavi se već 17 godina, a u tom razdoblju je preko svoje matične kompanije Alliance Holdings realizirao projekte vrijedne više od 8 milijardi dolara, te stvorio, za hrvatske pojmove, ogromnu tvrtku za menadžment nekretnina Alliance Residential Management koja trenutačno posjeduje i upravlja s više od 60 tisuća nekretnina u 15-ak američkih saveznih država. Prije nekoliko godina, Ivankovich je s četvoricom partnera osnovao Gruppo C’e, tvrtku koja je specijalizirana za razvoj nekretninskih projekata s dodanom vrijednosti.

To znači da se njegova tvrtka uključi u velike projekte gradnje ili preuređenja nekretnina, te zatim kroz dizajn, unutarnje uređenje i marketing pokušava podići vrijednost tih nekretnina. U pravilu tvrtka ne preuzima projekte s vrijednosti manjom od 30 milijuna američkih dolara, a najučestaliji princip rada kompanije je da nekretnine kroz dizajn poveže s poznatim brendovima iz visoke mode. Primjer takvog pristupa je projekt 16W21 koji je kompanija završila u ljeto ove godine. Riječ je o preuređenju stambene zgrade smještene na atraktivnoj lokaciji na newyorškoj Petoj aveniji. Cjelokupno unutarnje uređenje zgrade bilo je povjereno trenutačno vrlo popularnom modnom dizajneru iz New Yorka Zacu Posenu. Bio je to prvi put da je Posen dizajnirao nešto drugo osim odjeće i modnih dodataka, pa je i cijeli projekt bio iznimno medijski popraćen, a stanovi u zgradi, unatoč krizi na američkom nekretninskom PROJEKT VRIJEDAN 400 MILIJUNA DOLARA Splitski poduzetnik Slobodan Ljubičić našao je novog partnera za 400 milijuna eura vrijedan projekt u Trogiru - američkomonegašku kompanijutržištu, prodani su u vrlo kratkom vremenu po 30 posto većoj cijeni od uobičajene u tome dijelu New Yorka, ukupno više od 30 milijuna dolara. Na sličnoj ideji temelje se i ostali projekti na kojima Gruppo C’e trenutačno radi, kao što su gradnja centra za medicinski turizam na otočju St. Vincent & Grenadine, te preuređenje zgrade s 200 stanova u londonskoj četvrti Bayswater u kojoj će dizajn biti povjeren tvrtki Ted Baker, inače poznatom britanskom brendu luksuzne odjeće. Upravo zato može se zaključiti kako bi sličan poslovni model monegaška tvrtka mogla primijeniti i u Trogiru, no Ivankovich kaže kako zasad još ne znaju koji bi to poznati svjetski brendovi mogli biti zastupljeni u Trogiru: “Još nismo ozbiljno krenuli u razradu projekta, no izvjesno je kako bi projekt u Trogiru funkcionirao kao multibrend. Dakle, jedan brend u projektu već postoji, to je Norman Foster. S tim na umu vjerujem kako ne bi trebalo biti previše teško privući nekoliko drugih poznatih svjetskih kompanija koje se bave visokom modom i proizvodnjom luksuznih dobara da uđu u projekt i posvete se unutarnjem uređenju. Po meni je to ključno ako želimo ostvariti ono što je temeljna ideja projekta, a to je luksuzna turistička destinacija koja živi tijekom cijele godine.

Zbog toga je bitno da svi potrebni sadržaji budu tamo, ali je iznimno važan i imidž. Jednostavno, Trogir mora postati mjesto koje će posjetiti svi imućniji turisti koji se nađu na tom dijelu Mediterana, odnosno referentna lokacija za elitni turizam na cijelom Sredozemlju. Osnovni uvjeti za to postoje. Trogir je prekrasan grad, ima bogatu povijest, pod zaštitom je UNESCO-a, a kroz ovaj projekt i povezivanje s luksuznim svjetskim brendovima Trogir bi mogao postati međunarodno poznata turistička destinacija.” Upravo s takvom namjerom je Slobodan Ljubičić prije otprilike dvije godine krenuo u razvoj projekta. Ljubičić je tada procijenio kako ne postoje ekonomske osnove za opstanak brodogradnje u Trogiru, te kako bi s obzirom na lokaciju tog škvera, ali i činjenicu da je Trogir grad pod zaštitom UNESCO-a, na zemljištu bordogradilišta mogao biti realiziran projekt od svjetskog značenja. Ljubičić je zato za izradu idejnog rješenja angažirao Normana Fostera, jednog od najcjenjenijih svjetskih TURISTIČKI GRAD uz Trogir projektirao je svjetski poznati arhitekt Norman Fosterarhitekata, vjerujući kako cijeli projekt može zaživjeti jedino ako na njemu budu angažirani renomirani svjetski stručnjaci. Na temelju Fosterova projekta današnje tvorničke hale i neuređeni prostor uz obalu zamijenili bi luksuzni hoteli, koncertna dvorana, amfiteatar, škola, marina, umjetničke galerije i promenada s luksuznim dućanima te mnoštvo stanova s pogledom na more.

Realizacija Ljubičićeva megaprojekta stajala bi oko 400 milijuna eura, no ona je zasad neizvjesna s obzirom na to da je njegovu ponudu za privatizaciju Brodotrogira hrvatska vlada dva puta odbila, bez obrazloženja, te na kraju prihvatila ponudu tvrtke Jadranska ulaganja Danka Končara. Končar je u svojoj ponudi, za razliku od Ljubičića, obećao nastavak brodograđevne djelatnosti u Trogiru, no to obećanje mora poduprijeti i održivim poslovnim planom, koji mora odobriti i Europska komisija. Končaru zasad to nije uspjelo, a takav status quo s brodogradnjom danas se pokazuje kao glavna prepreka ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Sam Ljubičić kaže kako je i dalje uvjeren da brodogradilište u Trogiru nije ekonomski održivo, te da svoju ponudu smatra poštenom: “Posve razumijem želju hrvatske vlade da spasi brodogradilišta, no i dalje smatram kako je to, barem što se Trogira tiče, dugoročno neodrživo. Moja ponuda temelji se na drukčijoj viziji razvoja tog područja, no iznimno je fer i prema lokalnoj zajednici i prema radnicima brodogradilišta i, što je najvažnije, ekonomski je održiva. Dokaz toga je i ulazak poznate svjetske kompanije kao što je Gruppo C’e u projekt, što nam je bitno da bismo javnosti još jednom dokazali da je naš projekt prava priča i kako iza njega stoje renomirane svjetske kompanije. Uvjeren sam da Trogir može postati IZA GRUPPA C'E stoje Credit Foncier de Monaco i Companie Monégasque Banqueparadigma novog razvoja hrvatskog turizma, a istovremeno pomoći Vladi da riješi problem oko brodogradnje. To je poštena ponuda, no istovremeno tražim i da se mjerodavne insitucije odnose pošteno prema našoj ponudi. Jasno mi je da smo izgubili na natječaju jer smo nudili gašenje brodogradnje, a konkurencija njezin oporavak. No smatram kako ne bi trebalo biti dopušteno da se nakon završetka natječaja ponuda mijenja i pokušava prilagoditi željama Europske komisije. Tako imamo informacije kako se u prihvaćenoj ponudi smanjuju brodograđevni kapaciteti i povećavaju komercijalni da bi ona bila ekonomski što održivija, te da je tako ta ponuda promijenjena 40 posto u odnosu na onu iz natječaja. Pitanje je može li se onda to uopće smatrati istom ponudom i bi li takva ponuda na novom natječaju bila proglašena boljom od naše.”