Robert Ježić karijeru je počeo na poticaj Vojka Santrića obavještajca nekadašnjeg KOS-aRobert Ježić, spretni riječki poduzetnik koji je prošlog četvrtka uhićen kao jedan od osumnjičenih protagonista u aferi HEP, mogao bi biti jedan od onih koji su izdašno punili crne fondove HDZ-a, a vjerojatno i džepove bivšega premijera Ive Sanadera. Te sumnje proizlaze iz tajnoga špijunskog izvješća o poslovanju Hypo banke, što su ga za potrebe Bayerische Landesbank potkraj 2007. napisali bivši pripadnici obavještajne zajednice, ne bi li tada novi većinski vlasnici Hypo banke bili bolje obaviješteni u kakvu su se zapravo poslovnu pustolovinu upustili. ”Miomir Žužul se na sastanku u Trstu s Robertom Ježićem dogovorio da se milijun eura uplati na tajni račun HDZ-a, što je Ježić prihvatio”, stoji, među ostalim, u tajnom špijunskom izvješću. Ježićeve se poslovne aktivnosti u tom dokumentu spominju zato što je on pomoću investicijskih fondova Hypo banke htio preuzeti tvrtku Dioki, pa su autori izvješća podrobno opisali njegov poslovni uzlet i političke zaštitnike.

U opisu širokoga kruga njegovih političkih zaštitnika i usputnih partnera posebno je istaknuta navodna uloga koju su u realizaciji Ježićevih poslovnih ambicija imali Miomir Žužul i Sanader. Roberta Ježića u poslovnim krugovima već dugo smatraju iznimno bliskim donedavnom premijeru Sanaderu. Neki bankarski krugovi čak Sanadera percipiraju kao tajnog Ježićeva ortaka u većini njegovih poslovnih projekata, pa tako i pri kupnji Novoga lista. Ježić je mjesecima privlačio pažnju Uskoka, koji nastoji rasvijetliti pozadinu nekoliko, kako smatraju njegovi istražitelji, spornih poslovnih situacija u kojima se išlo naruku tvrtki Dioki. To su za Nacional ispričali visoki pravosudni izvori, koji sumnjaju da je možda baš zbog pritisaka u takvim situacijama Zdenko Belošević, donedavni predsjednik uprave Diokija, nedavno počinio samoubojstvo. Iako je Ježić nekoliko puta demantirao da je sudjelovao i u kakvim protuzakonitostima za koje ga terete, moguće je da će u novonastalim okolnostima, osobito nakon Sanaderova uhićenja, Uskok moći doznati više pojedinosti o Ježićevoj i Sanaderovoj povezanosti. U tajnom špijunskom izvješću navedeno je da je Ježić još 2001. odlučio kupiti Dioki, ali se isprva nije htio eksponirati, nego je u tu svrhu angažirao investicijski fond banke Hypo Alpe Adria.

Glavni pregovarač za kupnju Diokija bio je tada Gabriel Dielacher, tadašnji partner u bečkoj investicijskoj tvrtki Vienna Capital Partners. Ježić se kao kandidat za kupnju Diokija počeo izravno pojavljivati tek poslije nekoliko godina, ali imao je problema pri realizaciji toga posla, jer Darko Ostoja nije htio prodati tadašnji većinski paket dionica koji je kontrolirao kroz Dom fond. Ako se može vjerovati navodima iz spomenutoga izvješća, kao posrednik koji će Ostoju nagovoriti da mu proda dionice, Ježiću se pokušao nametnuti Hrvoje Petrač, još dok je na vlasti bila koalicija lijevoga centra. Petrač je navodno nagovorio Ostoju da se sastane s Ježićem u Petračevu restoranu "Cantineta". Ondje su se navodno sastali nekoliko puta i utanačili detalje prodaje. Nakon što je istodobno otet sin Vladimira Zagorca, Petrač je, nakon što su ga počeli povezivati s tom otmicom, uskoro napustio Hrvatsku. Ostoja se tada pokolebao, a u kombinacije su se uključili Miomir Žužul i HDZ.

U izvješću piše: ”...Tada je Ježić dobio ponudu od Žužula da će HDZ riješiti njegov problem i s Fondom za privatizaciju i s Ostojom, te da je Ivo Sanader njega zadužio da to sve provede povoljno za Ježića. U Diokiju je Fond bio vlasnik 49 posto dionica i Ježiću je bilo previše da sve to kupi. Još je Slavko Linić prihvatio Ježićev prijedlog i naredio Krešimiru Starčeviću da napiše prijedlog Vladi za prodaju samo 25 posto dionica vlasništva. Kad je došla Sanaderova vlada, odmah su se oko Diokija počeli kolebati, pa je Sanader poslao Žužula na dogovor s Ježićem da dogovori proviziju i gdje će ona biti uplaćena. Sastanak Ježić-Žužul održan je 1. svibnja 2004. u Trstu, gdje je isplaćena i provizija... Žužul se na sastanku s Ježićem u Trstu dogovorio da milijun eura uplati na tajni račun HDZ-a, što je Ježić prihvatio. Nakon što je prevaren, Petrač je nekoliko puta Ježiću poslao ozbiljna upozorenja, a potom i Žužulu.”

Franjo Gregurić i Branko Mikša (na slici) upisali su Ježića u HDZ i pomagali mu u poslovima: to ga nije spriječilo da poslije pokrovitelje potraži i u SDP-uZa navode iz tajnog špijunskog izvješća o banci Hypo i Uskok i Državno odvjetništvo znaju već dugo. Ali iznimno ih je teško dokazati ako ih netko od sudionika tih zbivanja i službeno ne potvrdi. Moguće je da su djelomice i zbog tih navoda u mjerodavnim institucijama drukčije analizirali odnose Diokija i velikih državnih tvrtki u vrijeme kad je Sanader bio hrvatski premijer. U tom svjetlu može se zaključiti da su navodno sporne poslovne okolnosti, zbog kojih je Ježić prošloga tjedna uhićen, zapravo nastavak kontinuiteta dobrih odnosa Ježića i HDZ-a, koji su otpočeli upravo u vrijeme kad je Ježić kupovao Dioki. Ježić slovi kao vrlo spretan poslovni čovjek, koji se postojano umio dobro prilagođavati složenim političkim prilikama u Hrvatskoj. Njegov poslovni uzlet u špijunskom izvješću o poslovanju Hypo banke vrlo je opširno opisan. Navedeno je da je Ježić diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci, da je kao student zarađivao kao redar u riječkim diskoklubovima i navodno sudjelovao u nekoliko žešćih tučnjava. Tvrdi se i da je bio skiper na inozemnim jahtama i navodno baš na njima uspostavio brojna poznanstva s raznim visokopozicioniranim osobama. Prije 1990. pokušao se afirmirati preko navodnih rodbinskih veza s Marijanom Kalanjem, tadašjim sekretarom CK SKH. Diplomiravši, Ježić je radio u nekoliko riječkih tvrtki.

Preko skiperskih veza upoznao je i Vojka Santrića, jugoslavenskog poduzetnika u Milanu, navodnog suradnika vojne obavještajne službe JNA i generalnog jugoslavenskog konzula u Milanu. U izvješću se navodi da je Santriću Ježić bio simpatičan pa ga je preporučio Branku Šrengeru, tadašnjem uglednom poduzetniku i vlasniku tvrtke Petraco sa sjedištem u Milanu, koji je pak, navodno, također bio na vezi vojne obavještajne službe JNA, s kojom je surađivao još dok je radio u JNA i beogradskom reeksportnom poduzeću Genex. Autori izvješća tvrde da je Šrenger zaposlio Ježića u svojoj off-shore tvrtki Starchem, i to u sferi trgovanja, kupnje i prodaje petrokemijskih proizvoda na teritoriju SFRJ. U izvješću je navedeno da je zbog prethodno navedenih okolnosti Ježićev background u tadašnjim jugoslavenskim tvrtkama Ina, Oki, Dina Omišalj, Petrokemija Pančevo i Astra bio impresivan, kao i da mu je to omogućilo poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Tvrdi se da je Ježić često putovao u Moskvu, gdje je upoznao Franju Gregurića. Autori špijunskog izvješća tvrde da su Ježića nakon odlaska u SSSR počeli pratiti agenti Službe državne sigurnosti Centra Rijeka pa je on pristao s njima surađivati i izvještavati ih. Nakon 1990. postao je izuzetno blizak s drugom suprugom Branka Šrengera, koja je nagovorila svog supruga da otvori predstavništvo svoje tvrtke Petraco u Rijeci i imenuje Ježića za direktora predstavništva.

Tvrdi se da je Ježić ubrzo potom intenzivirao svoje kontakte sa Franjom Gregurićem, koji se vratio iz Moskve, te su počeli raditi velike poslove, u čemu im se navodno priključio i tadašnji komercijalni direktor Plive Branko Mikša, koji je poslove u okviru Plive Hamburg navodno usmjeravao posredno preko Ježića. Autori izviješća tvrde da se na nagovor Gregurića i Mikše, Ježić upisao u HDZ i dobio člansku iskaznicu s brojem 83. Još više se zbližio s Gregurićem kada je postao predsjednik Vlade, i otad počinje za njega obavljati povjerljive privatne i poslovne aranžmane, a ujedno širi svoje poslove i zapostavlja Petraco. U izviješću se navodi da se Ježić potom razišao sa Šrengerom, te potom u Hrvatsku doveo tvrtku Landmark Chemicals iz Laussane i tvrtku BMS iz Belgije, obje u vlasništvu Židova Arijela i Josi Landesman. Tvrdi se da Landmark Chemicals i BMS vrlo brzo, već sredinom 1993. i 1994. postaju najveći partneri Ine, čiji je generalni direktor tada Franjo Gregurić. U izviješću stoji da je u istom periodu Ježić u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus, koja je zajedno sa Inom osnovala tvrtku ITT u krugu rafinerije Rijeka s ciljem skladištenja i prodaje stiren monomera i drugih sirovina za petrokemijsku industriju. Nakon što je Gregurić napustio Inu, njegov nasljednik Andrija Kojaković raskinuo je ugovor s Forusom i cijeli projekt je pao u zaborav. Tvrdi se da je Ježić paralelno širio poslove u Ininim petrokemijskim dijelovima Okijem, Dinom, Adriavinilom Split, te u Polikemom iz Zadra i preko političkih veza postao njihov najveći dobavljač sirovina i kupac proizvoda. To je bio način na koji je Ježić praktički preuzeo kontrolu nad cijelom hrvatskom petrokemijskom industrijom, posebno nad Okijem, s kojim je zaključio gotovo kolonijalne ugovore o uslužnoj preradi. Autori izviješća navode da je nakon političkog marginaliziranja Franje Gregurića i Branka Mikše, Ježić novog političkog sponzora našao u Hrvoju Šariniću, tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika Hrvatske i predsjedniku Nadzornog odbora Ine.

Ivo Sanader (s Miomirom Žužulom) bio mu je posljednji u nizu pokroviteljaZa Šarinića se tvrdi da je preuzeo dotadašnju ulogu Gregurića, te osiguravao nesmatano odvijanje Ježićevih poslova s Inom, Okijem i Dinom. Ježić je zauzvrat navodno imao presudnu ulogu u tome da Šarinić postane počasni predsjednik nogometnog kluba Rijeka, a on sam potpredsjednik, te im taj klub, prema navodima iz izviješća, postaje jedan od glavnih paravana za izvlačenje novca iz Ine, Okija i Dine. Nadalje se tvrdi da nakon smjene Hrvoja Šarinića, Ježić kraće vrijeme luta u traženju novog političkog sponzora, ali da poslovi teku i dalje nesmatano jer su Gregurić i Šarinić još vrlo utjecajni u gospodarskim krugovima kao i da je Ježić od 1998. u suradničkom odnosu sa SZUP-om, te da je bio na vezi osobno tadašnjem ravnatelju Ivanu Brzoviću. Tvrdi se da je po Brzovićevom zadatku kontaktirao vlasnika lokala Baltazar Slobodana Čimbura, navodnog suradnika KOS-a JNA i Nevena Saksa, te preko njih dolazio do informacija o Stipi Mesiću. Nakon 3. siječnja 2000. Ježić ima opet novog političkog sponzora, stoji u izviješću. Bivši riječki SDP-ov gradonačelnik Slavko Linić je novopostavljeni potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, te predsjednik Nadzornog odbora Ine. Linić je postao moćni zaštitnik Ježića i njegovih poslova u Hrvatskoj. S njim je navodno i napravio početni dogovor o kupovini Diokija. Autori izviješća tvrde da se Ježić tada razmetao prijateljstvom s Linićem i pričama o njihovoj dugogodišnjoj suradnji. Javno je pokazao to prijateljstvo organizirajući da Novi list objavi fotografiju njega i Linića na njegovoj 15-metarskoj jahti Riva. U izviješću stoji da je u to vrijeme Linić protežirao Ježićeve poslove, a posebno u njegovu sudsku sporu s Diokijem.

Tvrdi se da je Linić u to vrijeme naredio da se podignu cijene sirovina koje Ina isporučuje za Dioki, te vršio pritisak na upravu carina i MUP kako bi provodili postupke protiv uprave Diokija. Bio je to uvod u Ježićevo preuzimanje Diokija, u čemu mu je navodno kasnije ključno pomogao HDZ i osobno Ivo Sanader. Ježić je tu pomoć navodno platio s milijun eura koji su završili ili u crnom fondu HDZ-a, ili kod Ive Sanadera. Takav mogući scenarij može pomoći prilikom zaključivanja zašto bi Sanader bio zainteresiran da Ježićevom Diokiju za njegova premijerskog mandata nastave neprimjereno pomagati državne tvrtke poput HEP-a ili Janafa.