Renato BaretićNajmanje četiri godine izgona iz Republike Hrvatske, sve do sljedeće kandidature Vlatka Markovića, trebalo bi odrezati onome tko je angažirao zaštitarsku tvrtku za prošlotjednu izbornu skupštinu Hrvatskog nogometnog saveza! Da nije bilo tih stričeka u crnim odijelima, naime, u Westinu bi se vjerojatno dogodio pičvajz nacionalno-katarzičkih razmjera, s modricama i frakturama što brojem nadmašuju i godišnju bilancu Traumatološke klinike. A baš je bilo lijepo krenulo, nasrnuo pravednik na pravednika, sve junak na junaka i katolik na katolika... Nedostajali su im samo Kerum, Svaguša i Livaja, da se za njima potom uključe harmonikaš, dobošar, basist i pevaljka, i da onda netko isključi svjetlo u krčmi, te da tako konačno, sat ili dva kasnije, doznamo pravo stanje u hrvatskom nogometu. The men in black, međutim, upropastili su to svehrvatsko slavlje izvodeći bezgrešnog pravednika Sinovčića iz dvorane, pih, bezveze...

MOMCI SU, naravno, samo radili svoj posao i nitko ih ni za što ne smije kriviti, ali opet, da je poneki od njih barem na tren zažmirio na jedno oko ili otrčao do pisoara – pošajbali bi se naši vrli domoljubi, prvosvećenici “najbolje promidžbe Hrvatske u inozemstvu”, pošajbali bi se kao... Kao... Ma, baš da su inače najgori uličari, provincijski šibicari, sitni šverceri deviza, polupismeni ušljivci, natečene sirovine, rušitelji svih izmišljotina o viagri, nakupci ribe, mineri kafića u ratnom periodu, šovinistički huškači s mitingaških derneka, podbuhli psovači novinara, militantni homofobi, utajivači poreza, kurvari, rasisti reketari, kamatari i kojekakvi preprodavači sa zelene tržnice bijeloga roblja. Kažem vam, baš kao da je riječ o svim tim nabrojanim besprizornicima, baš bi se tako potukla časna gospoda okupljena u Westinu, samo da nije bilo tih nesretnih zaštitara... - Vemokvafija je fovijevila! – slavodobitnički bi tad pred zoru, kroz okrvavljenu maramicu na mjestu gdje su mu do sinoć blistale porculanske navlake na sjekutićima, profrfljao demokratski izabrani predsjednik HNS-a novinarima zakunjalim po hotelskom baru.

BEZ JEDNE CIPELE i oba rukava na sakou, s raščerupanim batrljkom kravate ispod napola otkinutog ovratnika, proglasio bi svoju pobjedu u bitci za čast, ponos i slavu hrvatskog nogometa, bitci (“vifci”, pardon) kakva fe jof od Ovuje nije vodiva na ovim fvoftovima! Iza njegovih leđa polako bi se u hotelski bar, pred “fedmu fivu”, šepesajući doklaćivala njegova izborna baza, sve redom gospoda nalik dobrovoljnim darivateljima krvi na pogrešnoj lokaciji. Kao da ih je netko, božemeprosti, kolcem i lancem i bokserom u glavu... “Poražen bez ispaljenog metka!”, javljali bi sutradan svi mediji sretnu vijest o kandidatu-luzeru i javnost bi tek tad odahnula, napokon definitivno zaključivši kako nogoloptanjem u Hrvata ipak ne rukovode, hm, kako je ono danas izišlo u Nacionalu, da: “najgori uličari, provincijski šibicari, sitni šverceri deviza, polupismeni ušljivci, natečene sirovine, rušitelji svih izmišljotina o viagri, nakupci ribe, mineri kafića u ratnom periodu, šovinistički huškači s mitingaških derneka, podbuhli psovači novinara, militantni homofobi, utajivači poreza, kurvari, rasisti, reketari, kamatari i kojekakvi preprodavači sa zelene tržnice bijeloga roblja”.

NO, KAKO VEĆ rekosmo, zaštitari su svojim nepromišljenim i ne odveć domoljubnim uklizavanjem ugrozili kršćansku demokraciju, ali sad je kasno plakati za prolivenim mlijekom... Optimisti su se na časak još ovlaš ponadali u onom trenutku kad je novoizabrani predsjednik rekao “ma jebe mi se!”, potom opet i kad je, već sjevši u auto i sekundu prije nego što će zalupiti suvozačkim vratima, kazao kako ide “u Mađarsku”. Tad je, velim, zaigralo poneko srce, sve u nadi da će ga šofer ipak odvesti na Breganu, pa do Innsbrucka, pa u Muenchen, pa nazad, pa prema Salzburgu... Ali, štono bi kazao onaj beogradski TV-komentator iz urbane legende: “Kurac, dragi gledaoci! Kurac gol, stativa!”... Marković se, kako danas izgleda, uistinu otaljigao u Mađarsku, da tamo uz sedam odojaka, friško ispod noža, proslavi svoju izbornu pobjedu, i sjetno se prisjeti epohalnog uspjeha hrvatsko-ugarske kandidature za europsko prvenstvo u igri kojom i diljem Europe (kako neki baš danas tvrde, baš u ovim novinama) vladaju “najgori uličari, provincijski šibicari, sitni šverceri deviza, polupismeni ušljivci, natečene sirovine, rušitelji svih izmišljotina o viagri, nakupci ribe, mineri kafića u ratnom periodu, šovinistički huškači s mitingaških derneka, podbuhli psovači novinara, militantni homofobi, utajivači poreza, kurvari, rasisti, reketari, kamatari i kojekakvi preprodavači sa zelene tržnice bijeloga roblja”.

U EPILOGU, umjesto žuđenog otrežnjujućeg pičvajza, Štimčev consigliere Brleković novinarima nabraja nekakvih sedam puteva (po jedan za svakog onog Markovićevog odojka, valjda) kojima njegov pulen može krenuti u žalbene postupke i cijelu proceduru vratiti na početak. Pih, bezveze...