KREŠO DOLENČIĆ I LARISA NAVOJEC dogovaraju se s omanskim suradnicima oko detalja ceremonije otvaranja u gradu Muscatu, a na igrama je sudjelovalo 45 zemalja; plesačica Larisa Navojec osmislila je koreografiju priredbe“Otvaranje Azijskih igara na pijesku u Omanu bilo je zaista veličanstveno i nema televizijske stanice iz Europe, Azije i Australije koja o tom spektaklu nije izvijestila”, ispričao je zagrebački redatelj Krešo Dolenčić nakon povratka iz Omana gdje je s hrvatskom ekipom prvi put režirao otvaranje jedne sportske priredbe u inozemstvu.

AZIJSKE IGRE na plaži održavale su se drugi put, trajale su od 8. do 16. prosinca u Muscatu u Omanu, a na njima je sudjelovalo 45 zemalja. U zagrebačkoj ekipi bilo je stotinjak članova, od pirotehničara, glazbenika i videostručnjaka do scenografa, koreografa, plesača i videoumjetnika, koji su doputovali iz Zagreba u Oman još prije nekoliko tjedana da pripreme teren i nadgledaju gradnju scene i gledališta na plaži, u pijesku, tik do mora. “Tom ceremonijom otvaranja”, nastavlja Dolenčić, “podigli smo razinu kvalitete te sportske manifestacije i napravili spektakl kakav Oman još nije vidio.”

Na natječaju za organizaciju ceremonije otvorenja Igara u Omanu sudjelovalo je 37 kompanija, a odabran je konzorcij sastavljen od hrvatskih tvrtki – zagrebačke agencije Pepermint i tvrtke Mirnovec Pirotehnika, poznate po vatrometima, te omanskog partnera Innovation Group, tvrtke koja je specijalizirana za organizaciju raznih događaja. Kako se od njih tražilo da osmisle kompletnu produkciju, scenografiju, program, te raskošan vatromet, za izbor hrvatskih tvrtki bilo je presudno njihovo iskustvo u organizaciji velikih sportskih i medijskih događanja u Hrvatskoj. Primjerice, direktor agencije Pepermint Boris Kovaček i njegova ekipa organizirali su Svjetsko rukometno prvenstvo, zatim Snježnu kraljicu, ali i Weekend media festival u Rovinju, te mnoge druge zabavne manifestacije.

TAJ POSAO, kako saznajemo, vrijedi 8 milijuna eura, no podijelit će ga sa suradnicima iz desetak azijskih zemalja, koji su dopremili, primjerice, binu i dio tehničke opreme iz susjednih zemalja. Naime, putovanje brodom samo u jednom smjeru traje oko mjesec dana i zbog toga se tu opremu ne bi isplatilo dopremati iz Europe. Također, u programu su sudjelovali, kaže Dolenčić, i najbolji svirači i orkestri azijskog i arapskog svijeta. Osim redatelja i scenarista Kreše Dolenčića, u hrvatskoj ekipi sudjelovali su Ivan Leo Lemo i Goran Navojec kao pomoćnici te Martina Matušin kao asistentica redatelja, Ana Tonković koja je iz Zagreba poslala tekst otvaranja, te direktor agencije Pepermint Boris Kovaček kao glavni i odgovorni producent. Tu je i Branko Galić, Hrvat koji godinama živi u Omanu. Dirigent je bio Alan Bjelinski, koji je napisao, kaže Dolenčić, sjajnu glazbu, Zvonimir Dusper Dus i Willi Milićević bili su zaslužni za glazbenu produkciju, a Ivan Marušić Klif brinuo se za videoprodukciju. Koreografkinja priredbe bila je Larisa Navojec, scenograf Davor Antolić Antas, Deni Šesnić majstor rasvjete, a kostime je osmislila Ana Savić Gecan. U projektu su sudjelovale i rasvjetne, video i tonske ekipe iz Zagreba, zatim 50 plesača iz plesne grupe Tala, šminkeri i garderobijeri te, kako ih je Dolenčić nazvao, “ekipa pustinjskih lisica koje su na plus 40 radile po cijeli dan”.

KAD SMO REDATELJA ceremonije Krešu Dolenčića pitali kako je zamislio spektakl otvaranja i zatvaranja Igara, odgovorio je da je još prije sedam mjeseci počeo učiti o Omanu i iz svih dostupnih izvora čitao o toj zemlji, njezinu narodu i kulturi. Zatim je posjetio Muscat i tamo je uključio sve svoje antene, kaže, posebno one pomoću kojih se čita duša naroda u određenoj zemlji. Bez obzira na to radi li u Splitu, Pekingu ili Omanu, Dolenčić tvrdi da je uvijek isto - sve što treba saznati, upije u razgovoru i u razmjeni osjećaja s lokalcima, čak bez riječi, a u tome mu uvijek pomaže i njegovo ogromno iskustvo - do sada je realizirao više od 150 produkcija, a od toga više od 40 opera. “Krenuo sam s omanskom pričom, no onda sam je proširio”, ispričao je Dolenčić. “Glavni lik na otvaranju bio je Ahmed Bin Majid, izumitelj sekstanta i veliki zvjezdoznanac i navigator, u svijetu relativno nepoznat, bez kojega Vasco da Gama nije niti htio krenuti na put oko svijeta. Omanci imaju vrlo human odnos prema životinjama, a u skladu s tim stajalištima usklađeni su im i zakoni, tako da smo veliki dio predstave posvetili njihovim zelenim kornjačama, ptici Houbari i kozi Taheru. Budući da smo savršeno svladali lekciju iz omanske kulture, u predstavi smo se stalno referirali na njezine najzanimljivije točke, čak i u neočekivanim situacijama, ali uvijek s umjetničkim intervencijama, od glazbenih do koreografskih. Probe su trajale dvadesetak sati dnevno, gotovo do četiri ujutro, no na njima su vladali radost i veselje. Pričalo se na engleskom, arapskom, ruskom, svahiliju, hindiju, kineskom… Svi smo živjeli zajedno u naselju Blue City, oko nas pustinja, puno dragih ljudi, mogao bih napisati knjigu o dojmovima. Iako je posao bio ogroman, a rok prekratak, među svima nama zavladala je ljubav, a kako se zna, tada se vrijeme rastegne i stvari se same materijaliziraju.”

IAKO JE DOLENČIĆ već uspješno svladao velike operne projekte radeći "Aidu" na stadionu u Kini, pitali smo ga je li rad na ceremoniji otvaranja Igara u Omanu imao neke specifičnosti zbog rada na pijesku i mentaliteta Omanaca. “Ovaj spektakl je ispao predstava, a ne prigodničarsko otvaranje”, rekao je Dolenčić. “Mi smo pobijedili na natječaju zato što u scenarijima za otvaranje i zatvaranje Igara nismo promovirali vrhunske hitech slet priredbe, što su Kinezi na otvaranju Olimpijade doveli do krajnjih mogućnosti, nego priredbe novog stoljeća, teatarski čin, rituale koji ne komuniciraju spektakularnošću nego emotivnim scenama i neposrednim odnosom s publikom.”

NA PITANJE kakva je bila suradnja s Omancima i ostalim suradnicima iz drugih azijskih zemalja, primjerice, s Omanskim kraljevskim orkestrom i plesačima iz Indije, Sirije i Kirgistana, te ostalim suradnicima iz azijskih tvrtki, Dolenčić je odgovorio da su to raznorodni pojmovi. “Omanski kraljevski simfonijski orkestar nalazi se pod Sultanom i veliko je čudo da su pristali sudjelovati u projektu”, objasnio je Dolenčić. “Omanski ljudi su rijetko na sceni, Sirijci imaju po sto predstava godišnje, Kirgistanci rade sasvim druge tehnike, Indijci su fenomenalni radoholičari, a zna se da i Hrvati u inozemstvu rade fantastično. Svemu tome treba dodati omanski pustinjski mentalitet - dok nama teku sekunde i minute, njima teku sati i dani. Nema žurbe, vruće je, polako… Na kraju je sve imalo istu energiju. Predstava se ‘skupila’. A onda je Franjo Koletić iz Mirnovec Pirotehnike opalio vatromet, najljepši na svijetu i najveći u njegovoj karijeri. Reakcije tamošnjih ljudi bile su čudesne.”

Dirigent Alan Bjelinski napisao je muziku, koju je izveo Omanski kraljevski simfonijski orkestarKAD SMO GA pitali je li teže režirati opere ili otvorenje Azijskih igara u Omanu, Dolenčić je izjavio da je to bila njegova najveća i najteža priredba takve vrste, jer je imala elemente teatra, spektakla i protokolarne priredbe, a uz sve to radio je u sasvim drugoj sredini i civilizaciji. U kazalištu je kao kod kuće, rekao je, pa bila to monodrama ili “Aida”, scenski prostor je uvijek iste veličine, nosiš ga u glavi i on je nepromjenjiv, samo se širi broj ljudi koji u njega ulaze. “Ja sam kazališni redatelj i to je moj život, a dok radim, jednostavno pretačem iskustva iz jednog u drugo područje”, zaključio je Dolenčić. Na pitanje što ga je najviše impresioniralo u Omanu, nevezano za Azijske igre na pijesku, Dolenčić je rekao da je Oman prekrasna zemlja. “U zadnjih četrdeset godina otkako je Sultan Qaboos preuzeo zemlju napravili su nevjerojatna čudesa”, kaže Dolenčić. “Škole su nekad bile pod šatorima, a danas imaju fantastična sveučilišta. U zemlji doslovno nema kriminala. Trenutačno imaju samo četiri zatvorenika. Posvuda smo ostavljali novčanike, torbe, mobitele, kompjutore i uvijek smo ih nalazili tamo gdje smo ih ostavili. Ako Božji zakon kaže da se ne laže i ne krade, onda se ne laže i ne krade. Omanci su diskretan narod, vrlo tolerantni i tihi ljudi, skromni i dostojanstveni, i teško ih je 'otvoriti'. Mnogi od njih nisu htjeli uzeti honorar za svoj angažman u našim priredbama jer su to činili, kako su rekli, ‘za svoju zemlju’. Trebao sam otići u Oman kako bih potvrdio ono što mislim o Hrvatskoj: mora se cijeniti svoje i biti ponosan na svoj narod, svoju naciju i svoju tradiciju. Tek tada se može dalje. Od uniformiranosti koja se nudi u ovom našem ostatku svijeta nema niti koristi, niti ljepote.”