Zrinka PavlićDeseta godina trećeg milenija Hrvatima je na TV-u prošla malo bolje nego u stvarnosti, što, doduše, više govori o recesijski-korupcijskoj stvarnosti nego o televiziji. Banana-reality show koji svi proživljavamo puno nam je gore sjedao na želudac i novčanik nego TV, ali u svim se drugim kontekstima teško sjetiti goreg televizijskog razdoblja. Čak i ako se uzme u obzir ona godina kada smo na TV ekranima gledali samo „Hrvatine“, obavijesti o uzbunama i ine ratne tragedije. A evo i nekoliko momenata koji govore u prilog tome.

Dnevnički salto mortale i konačni pad informativnog programa HTV-a
Dnevniku HTV-a 2010. napokon se dogodilo ono što već dugo zaslužuje – izgubio je desetljećima evangelizirani prestiž među informativnim emisijama. Brojčice o gledanosti jasne su ko dan: gledatelji se radije informiraju i na Novoj i na RTL-u, što je doista porazno, jer ni jedna ni druga ne pucaju od informativne profesionalnosti, ali su ipak gledljivije i manje ideološki napasne od javne nam dalekovidne kuće. HTV-ovci su tako kažnjeni za pacerstvo s neobjektivnim izvješćivanjem (vidi: Dijana Čuljak Šelebaj), gomilom voditelja koji nisu prepoznatljivi ni po čemu osim po tome što ne znaju govoriti (vidi: Tončica Čeljuska, Đurica Drobac, Ivica Đuzel i ini) i fosilizirani format koji se nije promijenio od Branimira Dopuđe. I ništa ne pomaže – ni pretvaranje Dnevnika 3 u križanac „Otvorenog“, ponoćnih vijesti i shizofrenije, ni ukidanje političkih magazina tipa „Dossier.hr“ i uvođenje sheme prikazivanja „Otvorenog“ jednom tjedno, ni stajanje reportera na Markovu trgu u predvečerje, ni dovikivanje sa salcburškim zatvorenicima kroz rešetke. Možda zato što iza svega stoji…

Kaos sa zakonom o HRT-u, Hloverkinim prekomandama, Kunićevim latiničarenjem i dekretnim otpuštanjem honoraraca
HTV-ovsko ludilo, odavno postojeće i prepoznatljivo, tek je od ove godine prešlo u potpuni kaos bez ikakvog, makar i pokvarenog sistema. Program djeluje kao da ga je netko sastavljao u napadu epilepsije, „Latinice“ se skidaju s rasporeda češće nego što se prikazuju i nerijetko zato što se više cijeni mišljenje vanjskih odvjetničkih ureda nego vlastitih pravnika, o novom zakonu o HRT-u javna se rasprava provodi tako što Hloverka sjeda u krilo ministru financija pred kamerama, ta ista Hloverka dobiva prekomandu na odgovornu poziciju nakon što je se prethodno proglašava nesposobnom, dokazani novinarsko-urednički pik zibner Renato Kunić vedri i oblači javnim informativnim servisom, a pokreće se i izgon svih honoraraca s Prisavlja, dok se na plaći financiranoj iz džepa pretplatnika ostavljaju ljudi koji po vlastitom priznanju ne znaju sami ni odnijeti kasetu u režiju. Ali zato imamo…

Sportski program u zemlji afričkih čudesa
… koji je tijekom 2010. pokrio dva velika sportska događaja: zimsku olimpijadu i svjetsko prvenstvo u nogometu. Olimpijada još nekako i prolazi, ako zanemarimo Lanu Banely, koja se od komentiranja umjetničkog klizanja branila šutnjom. No svjetsko prvenstvo u nogometu HTV, očito histeričan zbog konkurencije komercijalnih televizija, odlučuje pratiti tako što od sportskih novinara zahtijeva proizvodnju zabavnih emisija. Rezultat je na više razina tragična „Afrovizija“, zbog koje nam svima još uvijek duguju pokoji besplatan psihijatrijski tretman. Karakter HTV-ovskog sportskog programa sredinom godine nijemo komentiraju i sami sportski novinari, kada ih jedan (dakako, kvalitetniji) dio napušta HTV i odlazi na specijalizirane kabelske kanale. No sve se to nastoji zanemariti u drugoj polovici godine, kada se besmislenim direktnim prijenosom obilježava…

Prelazak na digitalni signal
Predstavljen nam je kao jedan od vrhunaca modernizacije Hrvatske, a donio je tek veći broj pretplatnika kabelskim operaterima (na čelu s Mudrinićevim čedom i ondje uhljebljenim MAXtv-om), hrpu uplakane penzionerske sirotinje koja iz idiotskih reklama sa sprovodom Analogu Signaloviću nije ništa shvatila pa je odjednom ostala bez TV programa i, na kraju krajeva, istu TV bljuzgu kao i dosad. No sve je to, kažu nam, posljedica bauka koji zovu…

Recesija i pomanjkanje love za primamljivije TV sadržaje
… zbog kojih su ove godine oni isti uplakani penzići ostali bez domaćih sapunjara, ali im je zato na javnoj televiziji serviran „novi i inovativni format“ serije s petminutnim epizodama (vidi: „Dnevnik plavuše“ ili smrt pameti) i sva sila drugih sponzorskih emisija (vidi: „Dietpharmova pitalica“, „Gdje ste vi, tu je i vaša pošta“, „Zaba 90 sekundi“ ili uspon kulta sponzorskog zlatnog teleta na pretplatničkoj televiziji). Zgodno je bilo promatrati i pokušaje HTV-a da skupo zamijeni kvalitetnim kroz uvođenje jeftinijih emisija, poput netelevizičnog „Petog dana“ i rubno prolaznog „Osmog kata“, a na svoje su došli i…

Dokumentarci – Tito, Hebrang, Hrvatsko proljeće
… koji kao i ideja i nisu tako loši, no u izvedbi su, nažalost, postali tek još jedna HTV-ovska svinjarija. Najskandalozniji bio je Vrdoljakov „Tito“, u kojoj si je bivši kućni capo dopustio pjesničku slobodu tumačenja Tita prema osobnoj inspiraciji, ali i krađu Veljka Bulajića i njegovih „Titovih memoara“, zbog čega je serija na kraju i skinuta s programa. Slijedili su satovi moralno-političkog vaspitanja o Hebrangu i puka dosada o Hrvatskom proljeću, pa je napaćen gledateljski živalj i od toga utjehu potražio na komercijalnim televizijama, gdje su ih dočekali…

Onur, Šeherezada i druge Osmanlije
Televizijske osobe godine u Hrvatskoj. Bez obzira je li riječ o nostalgiji za patrijarhatom (koji turske sapunice uvelike promiču), o raskošnoj produkciji (kakva se u Hrvatskoj više ne susreće čak ni na TV-u) ili o nedostatku sličnih domaćih trakavica, turske telenovele eksplodirale su s TV ekrana i pokazale da je gledateljima očito najpotrebniji bijeg. Stvarnost od koje su bježali bez sumnje je gora od bilo čega što ih je tijekom prošle godine spopalo s ekrana. No ako su Šeherezada i Onur najbolje u tom univerzumu, bogami nam ni u svijetu digitalnog signala nije bilo lako.