Srećko JurdanaGodina koja se upravo arhivira obilježena je u državi Hrvatskoj civilizacijsko-pravosudnim senzacijama i skandalima začuđujućih opisa i dimenzija. Za njezine završne simbole izdvojiti ćemo – iz široke ponude – novi Mamićev ispad, sudsko oslobađanje teškog ratnog zločinca, i prometne nesreće koje je pijani huligan izazvao vozeći u istome danu na dvije autoceste u zabranjenom smjeru (tolerantna policija nije ga na prvoj isključila iz prometa). Izbor se može dopuniti prema osobnim afinitetima. Postoji vjerojatnost da se nadležne institucije u Europskoj uniji, koja se intenzivno priprema za doček Hrvatske, namjeravaju u njoj uz obilje znanstvenoga materijala posvetiti temeljitome proučavanju multispektralnih manifestiranja anti- uljudbenog sindroma. Zdravko Mamić – gazda nogometnog kluba koji nije kupio, i nogometnog saveza koji ga nije izabrao – periodički voli najširoj javnosti demonstrirati svoj prezir prema građanstvu i bilo kakvim normama ponašanja koje odudaraju od komunikacijskoga standarda uličarskih hordi.

Pred kamerama pada u identičan afekt uvijek kad mu neki izvjestitelj spomene težak sukob interesa u kojem se nalazi kao upravitelj kluba i vlasnik preprodavačke agencije koja iz tog kluba otima najbolje igrače. Površni promatrači gospodina Mamića vole tretirati kao specijalan psihološki fenomen, i pokazivati iz tog kuta čak nijansu razumijevanja za njegov nekontrolirani “temperament”. Mamić je, međutim, analitički indikativan prije svega kao kulturno-politički reprezentant širega interesnog miljea. Potkupio je gotovo svakoga tko mu je potreban, i dobro zna da će mu ta korumpirana galerija likova uvijek čuvati zaleđe. To ga na neki način i osobno provocira da periodički izvodi ispade – svaki put sve bezobzirnije – jer njima hrani svoj osjećaj veličine, šaljući univerzalnu poruku o svojoj nedodirljivosti. Dobro me pogledajte, svi vi mali ljudi, ništa mi ne mogu ni vlada, ni policija, ni sudovi, iako se ponašam kao zadnji divljak... Za hrvatsko društvo iznimno je kompromitantna spoznaja da je gospodin Mamić s takvim stavom u pravu. Pravosuđe je za njega “nezainteresirano”. U pristojnoj zemlji uhapsili bi ga na licu mjesta zbog skarednoga ponašanja, prijetnji i uvreda, ovdje mu policija standardno maše nekakvim alibi-prijavama koje se nikada ne će adekvatno pravno realizirati. Stalno ga zovu na televiziju da nešto objašnjava i komentira, i pokušavaju time uljepšati njegovu javnu sliku.

Njegove interesne silnice moći bitno su jače od javnoga zgražanja nad njegovim vulgarnostima. U džepu drži klub, savez, razne funkcionare koje je osobno instalirao, velik dio institucionalnih sportskih novinara i “javnih radnika” raznih profila. Država mu omogućuje da ne plaća porez na dobit, stvorio je neraskidivi tandem s Milanom Bandićem, koji raskošno financira Dinamo zagrebačkim novcem, omogućujući Mamiću da svoj privatni igrački rasadnik uzgaja na javni trošak, a višak vrijednosti hladnokrvno plasira u osobni luksuz transsanaderovskih razmjera. Bio je čvrsto povezan sa Sanaderom dok je ovaj funkcionirao kao premijer, u demonstraciji moći nad sviješću raskošno plaćenih robova sve igrače Dinama prisiljavao je da se javno izjašnjavaju za HDZ. Konkretne veze koje je zadržao s onima koji su se odrekli Sanadera svakako su predmet za specijalno istraživanje. Gospodin Mamić – pjesnik bahatosti – obilježava kraj godine kao istaknuta ikona suvremenoga hrvatskoga barbarizma, pogonski kotač u koruptivnome stroju čije se dimenzije u javnosti još uvijek samo naslućuju, i hodajuća potvrda kronične ograničenosti hrvatskoga pravosuđa koje se ciljano budi kad treba preko određenih slučajeva emitirati velike propagandne poruke, ali na nešto nižim razinama djelovanja postojano preferira egzistenciju u kompromiserskoj nirvani.

Sve što je u Hrvatskoj kulturološki neob- jašnjivo i problematično povezano je s tim pravosuđem, i međunarodna zajednica ima jasne razloge za svoje kontinuirano inzistiranje na njegovoj reformi. Da nije bilo te zajednice, uostalom, Sanader bi još uvijek – tražeći područja sigurnoga investiranja za vreće novca kojima je raspolagao – naveliko koordinirao tržišne operacije svojih umjetničkih agenata i galerista. Nitko ga u Hrvatskoj ne bi u tome spriječio po vlastitoj inicijativi, bez vanjskih pritisaka. Londonski Financial Times publicirao je zadnjih dana stav da ne bi trebalo toliko žuriti s primanjem Hrvatske u EU, jer iskustvo pokazuje da su zemlje-kandidati podložnije pozitivnim utjecajima Unije dok su izvan nje. Kad jednom uđu, njihova reformistička motivacija slabi. Nomenklature su ostvarile svoj grandiozni vanjskopolitički cilj i gube volju za daljnjim unutarnjim akcijama. Neki promatrači skloni su vrijednost tog stava promptno otpisati na račun tradicionalnoga animoziteta britanske geostrategije prema Hrvatskoj kao “njemačkome klijentu”, i tretirati ga kao proizvod podle namjere da se Hrvatska u EU uvede zajedno sa Srbijom i drugim ex-jugoslavenskim republikama.

Reduciramo li – međutim – ideju na njezinu logičku supstancu, lišenu političko-interesnih konotacija, pokazuje se da ona ima određeno utemeljenje. Funkcionirajući u stanju diskretne i manje diskretne ucijenjenosti ulaskom u EU, hrvatska vlast morala je pokrenuti niz senzacionalnih i korisnih zbivanja na represivnome planu, koja su zemlju – nakon dvadeset godina korumpirane “demokracije” i hinjenja da režim u njoj djeluje po nekakvome zakonu – počela oslobađati dijela njezine oligokratske mafijaške pijavice. Na temelju aktualnih nacionalnih parametara nitko ipak ne može zaključiti da su ti pozitivni trendovi nezaustavljivi, i da će se nastaviti i nakon ulaska Hrvatske u Uniju. Politika i pravosuđe na jednoj strani pobjednički mašu istragom protiv Sanadera i njegovog sindikata, na drugoj vuku poteze koji su etički i pravno apsurdni. Ustavni sud upravo je – uz krajnje banalnu argumentaciju – oslobodio ubojicu trinaestorice srpskih rezervista na Koranskom mostu, koji su se 1991. godine dobrovoljno predali hrvatskim snagama. Odluka toga suda prepoznatljivo je političke prirode i sve upućuje na to da je donesena po sugestiji iz HDZ-a, jer nema normalnoga suda koji bi čovjeka s takvom optužbom oslobodio kazne zato što je prethodna instanca (Vrhovni sud) propustila objaviti svoju presudu.

Slične formalističke nebitnosti iskorištene su svojedobno i kao povod za oslobađanje ubojica obitelji Zec, što potvrđuje ironičnu spoznaju da je hrvatsko pravosuđe doista sposobno učiti iz povijesti. S predočenim sudskim eskapadama – izmišljanjima bilo kakvih izlika za oslobađanja ubojica s hrvatskim vojnim predznakom – suđenja ratnim zločincima progresivno gube svaki smisao, a glavni autor travestije upravo je politička sfera, koja putem klijentelističkih sudaca diktira pravila igre, ili glumi neutralnost kad suci iz vlastitih razloga izriču presude potpuno kontradiktorne inkriminiranim činjenicama. Reklamirajući vrhunsku ozbiljnost i kompetentnost na primjeru Sanadera i drugova, pravosuđe se pokazalo bolećivo nedjelotvornim i tendenciozno eskapističkim na mnogim drugim primjerima, u rasponu od nogometnog kriminala, urbanističkoga kriminala, prometnoga kriminala i tretiranja ratnih zločina do uličnoga nasilja. Nakon skandalozne oslobađajuće presude za ubojice Luke Ritza – signala svim huliganima da je cijena života u Hrvatskoj ništavna – obrazac se vrlo brzo ponovio: bezraz- ložno je nasmrt premlaćen sedamnaestgodišnji Miroslav Tunjić. Incidenti se nastavljaju.

Na valu toga trenda premijerka je osjetila potrebu da osobno posjeti osamnaestgodišnjeg Marka Jovkovića u karlovačkoj bolnici, kojeg su pretukla tri huligana, sinovi partijskih dužnosnika, i sami s visokim statusom u lokalnom HDZ-u. Tek nakon njezinoga ukazanja teroristička trojka završila je u zatvoru, ne zna se do kada. Prije toga, nekažnjeno su okolinu ugnjetavali godinama. Inkriminacija Ive Sanadera i drugih iz njegove svite – ključan javni događaj u protekloj godini – možda je definitivno kvalificirala Hrvatsku za Europsku uniju, ali nimalo nije poboljšala njezinu kulturološku sliku na društvenim mikrorazinama. Nema velikoga razloga za nacionalno zadovoljstvo: država je i dalje bezidejna i neefikasna, zemlja nastavlja životariti u simbiozi s raznim vrstama kriminala.