NESTALI KAKO NE BI BILI SMAKNUTI Tin Žugaj i Iva Marić kažu da je 'teren' za njihov novi nestanak u medijima idealno pripremljen, jer su oboje prikazani kao kriminalci pa se nitko ne bi čudio da budu ubijeniAutomobil ostavljen na Sljemenu s upaljenim motorom u kojem su se nalazili mobiteli i dokumenti bio je zadnji trag koji su za sobom ostavili 32-godišnji Tin Žugaj i 25-godišnja Iva Marić. Puna tri dana, od 14. prosinca ujutro, kad je njegova Kia Sorento pronađena nedaleko od Kraljičina zdenca, za njima su uzalud po Medvednici tragali Gorska služba spašavanja, policija i vatrogasci. Mediji su informirali da je riječ o ljudima, blago rečeno, sumnjiva morala. O njemu se pisalo kao o vlasniku noćnog kluba sklonom drogi, koji je u Zagreb dovodio brazilske plesačice, kao o bivšem specijalcu koji je zbog mlade Ive ostavio ženu i djecu, a o njoj kao o konobarici koja pleše po noćnim klubovima i odlazi na privatne pozive obučena u razne kostime, čiji je dečko raspačavatelj droge u zatvoru, a ona povezana s krugovima umiješanima u prostituciju. Kad je već bilo sve manje nade da se nisu živi smrznuli u hladnoj zimskoj noći, pojavili su se živi i zdravi, ali sljedećih dana pokušali su zatražiti azil u američkom veleposlanstvu, tvrdeći da ih progoni tajna služba.

Za Večernji list izjavili su da je njihov nestanak povezan s aktualnom političkom situacijom, da “znaju stvari koje nisu smjeli znati”. I za Nacional su potvrdili da su morali nestati jer su im životi bili ugroženi. “Nestali smo kako ne bismo bili ubijeni. Već su nas nekoliko puta pokušali ubiti, jedanput prije nego što smo nestali na Sljemenu, što je i bio razlog našeg nestanka, i jedanput nakon što smo se javili policiji, a danas smo živi samo zahvaljujući čudnim promjenama smjera kretanja i mom iskustvu kao bivšeg specijalca.”, tvrdi Tin Žugaj. Na pitanje, jesu li informacije kojima raspolaže o bivšem premijeru Ivi Sanaderi, odgovorio je: “Jesam li igdje spomenuo Sanadera? Neću nikoga imenovati, ali naš slučaj svakako ima veze sa samim vrhom policije, vrhom kriminala, politikom Crkve u Hrvatskoj i tijesno je povezan s tajnim službama. Iva i ja znamo stvari koje normalan čovjek ne bi smio znati i puno situacija, koje ljudima nisu normalne, nama su sasvim jasne. Dobili smo informacije koje objašnjavaju sadašnju političku situaciju u Hrvatskoj i, budući da smo neiskusni, razgovarali smo o tome i zbog toga doslovce umalo bili ubijeni. Zato je za vrijeme našeg nestanka ljudima koje mi poznajemo policija ulazila u stan, bez naloga im uzimala telefone, spajala na neke USB uređaje, mijenjane su im stavke na mobitelima, datumi, brojevi i vremena poziva. Sve to policija je demantirala, naravno.”

Za to vrijeme, kažu, njih dvoje su se skrivali na Sljemenu, neko vrijeme u gradu, a u bijegu su čak mijenjali i izgled. Prije nego što su se javili, htjeli su osigurati da, ako im se što dogodi. informacije koje znaju dospiju u javnost. Troškove potrage spremni su nadoknaditi humanitarnim radom ili donacijom. No kako nisu počinili nikakvo kazneno djelo, jer zakonom nije zabranjeno ostavljanje automobila u šumi, pitaju se zbog čega im je policija zaplijenila sve stvari, uključujući novac, kreditne kartice, mobitele, osobne dokumente, pa čak i ključeve od stana, te zašto su te stvari gotovo tjedan dana morale biti na policiji. Žugaj tvrdi i da je za vrijeme pregleda na policiji uništen blok motora njegova automobila.

“Tjedan dana nakon nestanka na Sljemenu doslovce smo živjeli samo da preživimo dan. Mi smo anonimci, može nam se bilo što dogoditi, možemo nestati kao Martina Horvat, može nam tko podmetnuti bombu. Bio sam u policiji i znam koliko je pokvarena, ali čak je i mene iznenadilo koliko pokvarena i opasna policija može biti za malog čovjeka kojega nitko ne poznaje. Htjeli smo da ljudi vide da nismo ni luđaci, ni kriminalci, ni propalice, jer je dosad priča za medije idealno pripremljena, jer smo prikazani kao dvoje najvećih kriminalaca u Hrvatskoj pa se nitko ne bi čudio da nas sutra nađu u stanu mrtve zbog predoziranja ili da, na primjer, ‘slučajno’ stradamo u obračunu unutar kriminalnog miljea. Svi bi rekli; ‘Pa, naravno, i bolje da ih nema.’”

Žugaj veli da su i odvjetniku Silviju Degenu otkazali punomoć jer im je, nakon dogovora s policijom ispred prostorije za informativne razgovore, sugerirao da potpišu neistinitu izjavu kojom bi kompromitirali vlastitu sigurnost i slobodu. Trenutačno imaju dogovor s drugim odvjetnikom da će ga pozvati kad to bude potrebno. “Mi ni u jednom trenutku nismo bili uhićeni”, objašnjava Žugaj, “pa ne znam zašto su nam stvari zadržane na policiji. Bili smo na cesti, nismo imali novac, nismo imali kartice ni ključeve od stana, spavali smo gdje smo se zatekli, rijetko na krevetu, više na podu. U sve to mediji su uključili moju ženu, s kojom sam se razišao još prije i iznajmio poseban stan, i djecu koja od srama nisu htjela izići iz kuće jer sam odjednom postao narkoman i kriminalac koji je pobjegao s ‘ljubavnicom sumnjiva morala’. Koliko ja znam, u ovoj katoličkoj Hrvatskoj ja nisam jedini čovjek koji se rastao od žene, ali i to se našlo na listi mojih grijeha. Moja Iva nikad u životu nije napravila ni jedan prekršaj, a sve kaznene prijave protiv mene za nasilničko ponašanje su odbačene jer je utvrđeno da je to bila samoobrana od naoružanih ljudi. Kad smo nestali, policija nije objavila naše fotografije, nisu čak objavili ni pravu fotografiju mog automobila jer je moja Kia Sorento crna, a oni su stavili sliku sivo-srebrne. Mi smo trebali biti mrtvi, to je trebao biti epilog, ali kakto sam ja ipak bivši specijalac iz Lučkoga, a Iva hrabra cura, još smo tu. Spremni smo u svakom trenutku testirati se na drogu i alkohol, sve što treba. Ja ne tajim da povremeno pušim marihuanu. Ali nisam narkoman, moj život nije oličenje morala u maniri katoličke mladeži, ali nisam ni nemoralan ni kriminalac. Moj otac Vjekoslav Žugaj bio je saborski zastupnik u prvom sazivu Hrvatskoga sabora, istaknuti ratni izvjestitelj i snimatelj, doslovce je s ratišta išao na sjednice, a napisao je i mnoge radove o povijesti Hrvatske. Bio je intelektualac i boem koji se nikad nije okoristio na štetu Hrvatske. Sve što se događa meni tijesno je povezano i s mojim pokojnim ocem.”

Martina HorvatSlučaj Žugaj-Marić samo je jedan od misterioznih i nikad posve rasvijetljenih događaja koji su obilježili 2010. godinu. Točno devet mjeseci ranije, 13. ožujka 2010., izgubio se svaki trag 28-godišnjoj Martini Horvat, djevojci rodom iz Vukovara koja se bavila manekenstvom, a radila je i kao hostesa i PR zagrebačkih klubova Ritz i Gjuro 2, te kao asistentica u produkciji kazališnih i baletnih predstava. Iz svog stana u zagrebačkoj četvrti Lanište, koji je od države dobila kao dijete nestalog branitelja, otišla je u subotu, 13. ožujka oko 19.30, a ponijela je putovnicu, laptop i stick za mobilni internet. Nestanak je njezinu bratu Borisu Horvatu prijavio njezin dečko Saša Leskovčanin, a brat policiji i medijima. Od ponedjeljka 15. ožujka nestanak Martine Horvat bio je predmetom policijske istrage, tijekom koje je bio uhićen, a potom i pušten 39-godišnji Saša Leskovčanin. Njihova veza bila je turbulentna, on je mehaničar zaljubljen u motore i bivši pirotehničar koji je bio u postupku razvoda od supruge s kojom je imao troje djece, a prema Martini je, prema nekim navodima njezinih prijatelja, znao biti nasilan.

On je to opovrgnuo tvrdeći da je ona njega znala pljusnuti, a trenirala je i tajlandski boks. Često su prekidali, odnosno ona bi ga izbacivala iz stana, ali bi se svaki put pomirili, a navodno su se trebali i vjenčati. Te noći kad je nestala rekla je da ide van s prijateljicama. Nije poznato kamo je otišla, ali znalo se da je voljela posjećivati narodnjačke klubove. Uskoro nakon njezina nestanka u javnost su procurile proturječne informacije o toj mladoj djevojci koja je živjela negdje na margini između jet-seta i financijskih nevolja. Njezin život bio je zagonetka čak i za ljude koji su je poznavali jer je svatko od njih poznavao samo jedno lice Martine Horvat, a neki su je opisali i kao 'neuhvatljivu' djevojku koja je radila što joj se prohtjelo. Posljednjih godinu dana živjela je u Parizu, gdje je upoznala bivšeg francuskog nogometnog reprezentativca Franka Leboeufa, kojem se kanila preseliti i s njim živjeti. Više nego za život u Parizu Martina je, prema nekim verzijama, živjela da osveti oca, vukovarskog branitelja koji je nestao 1991. nakon što je odveden u skladište Veleprometa.

O tome kako je na tragu ubojice svog oca, čije joj je ime bilo istetovirano na vratu, te da ga namjerava potražiti, Martina Horvat ispričala je Dušku Srijemcu, producentu i vlasniku agencije “Klub kulture Svijet glazbe”, koji je bio njezin posljednji poslodavac, kad su se 5. ožujka našli u zagrebačkoj kavani “Lisinski”. U veljače je mjesec dana boravila u rodnom Vukovaru, a Srijemcu ispričala da je našla očev grob, ali i njegova ubojicu koji živi u Srbiji. Rekla je da je s njim kontaktirala i da će se s njim vidjeti, a Srijemac joj je savjetovao da to prijavi policiji i da se ne upušta sama u takve stvari. Dodatno je zagonetno to što je Saša Leskovčanin u međuvremenu počinio samoubojstvo. Prema onome što su rekli njezini prijatelji, Martina Horvat namjeravala je započeti novi život, ali prema jednoj verziji taj je život trebao biti u Parizu, a prema drugoj u Splitu. U Split je trebala doći 20. ožujka, gdje je kod prijatelja Vedrana Ribarevića, vlasnika studija za tetovažu, trebala proći edukaciju za majstora tetoviranja. No navodno je taj posao htjela nastaviti u Parizu. O tome koliko je već bogat društveni život imala u Francuskoj svjedoči i Martinin Facebook profil na kojem je, osim francuskog dečka, bio i niz drugih francuskih imena s kojima je razmjenjivala prisne poruke.

I u Hrvatskoj je održavala niz veza neznane prirode. Prema Ribarevićim riječima, u Splitu je trebala živjeti u stanu odvjetnika Joška Alagića, koji se nakon njezina nestanka pravdao da ju ne poznaje i da s njom nije imao nikakav osobni kontakt. Iako su navodno često zajedno provodili vrijeme i u Zagrebu i u Splitu, tvrdio je da ju tek površno poznaje jer je oženjen. Prema riječima njezina zagrebačkog dečka Leskovčanina, Martina je bila i u nerazjašnjenim odnosima i sa Željkom Vargekom, vlasnikom WGW-a, od kojeg je dobila razglednice iz Buenos Airesa: “Bježi, bježi, srno, ali od ljubavi ne možeš pobjeći.” Martina Horvat je i Saši Leskovčaninu pričala da je našla ubojicu svog oca koji je navodno ležao u Lepoglavi, kao i njezin brat.

“Navodno je taj čovjek u Novom Sadu. Nekoliko večeri prije nestanka zvonio joj je mobitel oko četiri ujutro i tad sam vidio da na ekranu piše Sad.Novi. Tad mi je rekla da je zove dobar prijatelj”, rekao je Leskovčanin, koji je to ispričao i policiji. U medijima se nagađalo o raznim razlozima Martinina nestanka, a Jutarnji list pokušao je čak insinuirati da on ima veze s ubojicama Ive Pukanića i Nike Franjića, jer je ona, preko Srijemca koji je bio prijatelj pokojnog Pukanića, dobila mobitel marke Nokia kojim se kratko vrijeme prije toga služio pokojni predsjednik uprave NCL Media Grupe. Ta je pak hipoteza otpala jer je malo vjerojatno da su Pukanićevi i Franjićevi atentatori imali tehničke mogućnosti da pronađu i prate mobitel nakon promjene GSM kartice, iako je to teorijski moguće.

U Hrvatskoj su trenutačno na snazi 2294 potrage za nestalim osobama. Samo 2010. raspisano je čak 1655 objava nestalih osoba, od toga 105 za osobe do 14 godina, 603 za one od 14 do 18 godina, 743 za one od 18 do 65 i 204 za starije od 65 godina. Čak je 1430 potraga obustavljeno. Svake godine prijavljuje se sličan broj nestalih u svakoj dobnoj skupini, a najčešći razlozi nestanaka maloljetnih osoba uglavnom su avanturizam i neuspjeh u školi, dok su kod odraslih najčešći razlozi bolest, narušeni obiteljski ili partnerski odnosi i financijski problemi. Još je gotovo posve nepoznato je li ijedan od tih razloga ponukao Seana Cristophera Bogdanovicha, 29-godišnjeg američkog državljanina hrvatskoga podrijetla, da iz svoje kuće u Komiži na otoku Visu prije desetak dana ode u nepoznatom smjeru. Za razliku od mnogih nestalih, čija tijela nikad nisu pronađena, njegovo je pronađeno na Badnjak, nekoliko dana nakon nestanka, na najzapadnijem rtu otoka. O Seanu Cristopheru znalo se da je na Vis, odakle su mu roditelji, došao živjeti s bratom u istoj kući, sve dok nije došla i djevojka njegova brata, nakon čega se Sean preselio u drugu kuću. Obojicu braće na Visu su navodno smatrali čudacima, jer su zagovarali “život u skladu s prirodom”. Posebno nestali Sean Cristopher.

On je običavao sam otići u šetnju i ponekad ga nije bilo dan-dva. Jeo je biljke i živo meso, nije se služio mobitelom, a u kući nije imao ni struju ni vodu, a kamoli televizor. Smatrao je da treba upotrebljavati samo ono što čovjek može naći u prirodi. Brat, koji je njegov nestanak prijavio 20. prosinca, posljednji put ga je vidio 16. prosinca, a dva dana kasnije vidjela ga je i prodavačica u dućanu u kojem je kupio banane. Sumještanin ga je istoga dana ugledao u Komiži kraj brda Sveti Mihovil. Kako je njegovo tijelo, nađeno u polusjedećem položaju, završilo u podnožju brda i je li posrijedi nesretni slučaj ili što drugo, još se ne zna. U gomili više ili manje misterioznih nestanaka jedan je bio posebno intrigantan.

POGREB POD TUĐIM IMENOM Za utopljenicu nađenu u travnju u splitskoj luci mislilo se da je Tea Burić, sve dok ona nije nađena živa, a nakon ekshumacije utvrđeno je da je pokopana Slavka ZubanPočetkom travnja Jure Burić iz Splita prijavio je nestanak 39-godišnje kćeri Tee. Kad je 15. travnja u moru ispod lukobrana u splitskoj luci nađeno mrtvo žensko tijelo, čiji je opis odgovarao nestaloj Tei, obitelj Burić pozvana je na patologiju radi prepoznavanja. Žensku osobu, čiji je razlog smrti prema patološkom nalazu bilo utapljanje, na čijem tijelu nije bilo tragova borbe, prepoznali su kao Teu Burić otac, majka, stric i brat. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u Drveniku i ondje bi možda i danas mirno počivala da se mjesec dana kasnije nije pojavila živa i zdrava: 17. svibnja građani su javili policiji da ženska osoba zapomaže i traži pomoć u Držićevoj 25 u Splitu. U stanu iz kojega se čuo metež zatečene su dvije osobe koje nisu imale osobne iskaznice pa su privedene u policiju. Utvrđeno je da je ženska osoba Tea Burić. U policiju su pozvani njezini roditelji, koji su ponovno prepoznali kćer. Tea Burić već je nekoliko puta bila evidentirana kao nestala, jer je zbog psihičkih tegoba često znala odlutati s psihijatrije u KBC-u Split i psihijatrijske bolnice u Kamporu na Rabu, gdje se liječila. Ali postavilo se pitanje, ako je ona živa, tko je pokopan umjesto nje. Nakon ekshumacije osobe pokopane u grobnici Burićevih i usporedbe prethodno uzetog otiska prstiju s onima u policijskom kartonu utvrđeno je da je to 44-godišnja Slavka Zuban. Iako je zadnji put viđena 4. travnja, njezin nestanak tek su 10. svibnja prijavile njezina sestra Ankica Zuban i stanodavka kod koje je živjela u unajmljenom stanu. Slavka Zuban živjela je povučeno, a sa sestrom nije često kontaktirala pa nije bilo razloga za sumnju sve dok ju nije nazvala vlasnica stana koja joj je rekla da Slavke već dugo nema u stanu.

Njezina se smrt vodi kao samoubojstvo, jer na njezinu tijelu nije bilo tragova borbe, uoči smrti bila je depresivna i nekoliko mjeseci prije čak je dala otkaz u pansionu gdje je radila zadnjih pet godina, a zadnje što je rekla majci bilo je: “Ja sad odlazim, možda se nećemo vidjeti.” Premlaćivanje splitskog zaštitara Željka Rajića u listopadu u splitskom hotelu “Lav” izgledalo je kao još jedan obračun redara koji su se u slobodno vrijeme bavili reketarenjem i drugim protuzakonitim poslovima. Rajić je te večeri izišao s Antom Jukićem i Branimirom Kneževićem. Sva su trojica na kraju večeri završili u unajmljenoj sobi u hotelu “Lav”. Ujutro je Rajić pronađen pretučen u sobi. Iako se pretpostavljalo da je riječ o izravnanju starih dugova, nove okolnosti upućivaile su na to da je sukob planuo kad je Knežević shvatio da su Rajić i Jukić homoseksualni par.

Poznato je samo da je Knežević pijan i pod utjecajem opijata izjurio iz sobe i vikao da će nekoga ubiti i potom nazvao prijatelje, među kojima je bio i Leo Paurević. Prepostavlja se da su oni došli u hotel i pretukli Rajića. Iz policijskih pak krugova neslužbeno doznajemo da je u takvim situacijama policiji otežana istraga jer se sudionici takvih događaja uzajamno štite. A većina sudionika otprije je bila poznata policiji. Rajić je bio poznat po incidentu u kafiću “Krom”, gdje je pucajući iz pištolja ranio nekoliko osoba. Leo Paurević ranjen je s tri metka kad je netko u lipnju pucao na njega. Protiv Paurevića i njegovih prijatelja podnesena je i kaznena prijava zbog teškog ozljeđivanja Pere Šare, sina poznatoga splitskog ugostitelja Božidara Šare koji je protiv jednog od njih podnio i kaznenu prijavu zbog pokušaja iznude 6000 eura. Navodno su od njega tražili da im taj iznos isplati jer je ozlijedio ruku i razbio skupi sat dok je tukao njegova sina. Protiv većine sudionika tih događaja u tijeku su postupci pred sudom u Splitu, ali nakon kratkotrajnog zadržavanja u pritvoru oni su sad na slobodi.