Odlično sam se zabavio u ZKM-u gledajući "Čovjeka koji je spasio Europu" Renea Medvešeka i Antuna Šoljana. Ukratko: naš gastarbajter Mato šeće se u Nizozemskoj uz nasip, vidi u njemu rupu, gurne prst u nju i tako ostane. On čeka, nitko ne dolazi, Mati je glupo, prolaze dani, pita se što mu je to trebalo, što ga se tiče Nizozemska - ali već je kasno, ne može napustiti položaj koji čak nije ni sam izabrao, nego je položaj izabrao njega. Mate je zapravo iz predmodernog društva ("Balkana") zalutao u postmoderno ("Europu").

Nizozemaca nema ni za lijek uz njihov nasip jer ih baš briga za zajedničke poslove - država ionako od njih traži samo da ne rade ekscese, svatko se bavi svojim poslom u kojem uzdiže samog sebe bez ikakvih skrupula, ljubavni partneri susreću se u nizu epizoda koje su bez obaveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira - što u jeziku postmoderne znači da se prema njima odnosi ravnodušno, rekao bi Bauman koji mi ne izlazi iz glave još od prošlog tjedna. Mate pak dolazi iz svijeta kakav više ne postoji, gdje žive ljudi, kako kaže Max Weber, koji su iskrenost smatrali najboljom politikom i koji su smatrali da svaki čovjekov čin ima moralno značenje - jer je i život kao cjelina nabijen moralnim značenjem. Nizozemci pak svoj individualni položaj doživljavaju kao fragmentaran i rascjepkan u mnoge labavo povezane svrhe i funkcije, u kojima su stalno zamjenjivi.

U Nizozemskoj nema etičkog koda oko koga bi se svi složili. Mate pak osjeća moralni poticaj kao najosobniji i najdragocjeniji dio ljudske osobnosti - njegov je prst sam poletio prema onoj rupi u nasipu i nitko ga ne može osloboditi obaveze da taj prst i dalje drži u toj rupi, pa makar ta rupa i ne bila njegova ("hrvatska"), nego strana ("nizozemska"). Hrvatska je ipak već dio Europe po odnosu spram svojih rupa.

Foto: ZekaemOd svih zaposlenica Zagrebačke banke, samo je jedna prstom pokazala na račun Tuđmanovih; od svih zaposlenica Ine samo je jedna progovorila o kriminalu u toj tvrtki, od svih policajaca samo je jedan zaustavio pijanog političara u autu, od svih... o, pa nije ih baš bilo. Nije bilo nijednoga u ostalim bankama i ostalim državnim firmama, nije bilo nijednog Mate ni u jednom ministarstvu, ni na jednom sveučilištu, ni u jednoj stranci. Potencijalni zviždači znaju da će odmah odletjeti s posla i ostati bez novaca i živaca. I Mate je znao da ne treba gurnuti prst u tu rupu, da mu nitko neće biti zahvalan i da ga se, konačno, Nizozemska i ne tiče. Njegov je lik u predstavi nalik Kristu ili Prometeju, dok onako nemoćno visi s nasipa, prikovan za njega vlastitom odlukom. Kad bolje promislim, zapravo se uopće nisam zabavio te večeri u ZKM-u.