Lordan ZafranovićNakon što me je početkom 2005. Pavić pozvao u Zagreb da realiziram TV seriju i film o Titu, u srpnju iste godine sam angažirao novinarku Miru Šuvar, jer mi je Pavić rekao da ona ima dobar kontakt s meni važnim svjedokom, Hertom Hass. Mirini navodi da mi je Pavić uvjetovao da nju angažiram, totalna su besmislica. Istina je da sam početkom 2005. uz pomoć prof. Iva Goldsteina, napisao prvi scenarij za seriju o Titu (zaštićen pri Hrvatskoj Agenciji za autorska prava), dakle prije nego sam angažirao Miru. Na osnovu tog mog scenarija su započela prva snimanja serije. Mira je kasnije taj scenarij dopunjavala sukladno novosnimljenom materijalu i mojim uputama, a radi predstavljanja potencijalnim svjedocima, financijerima i partnerima. Na osnovu takvog pisanja ima status koscenaristice, ali to joj očito nije dovoljno, jer sebe naziva ‘’scenaristicom’’.

PREAMBULE SVIH ‘’SVOJIH’’ scenarija Mira je obavezno započinjala svesrdnim referiranjem na mene i na moj umjetnički opus i nagrade, pri čemu nije štedjela riječi hvale, što svjedoči da je tada Miri bilo jasno tko radi film, tko je njegov autor, tko je nosilac koncepcije, te na koga će se referirati svjedoci koji će dati svoje izjave, kao i institucije koje će seriju financirati. Netočna je Mirina tvrdnja da sam ‘’samovoljno’’ promijenio koncepciju serije. Konačni scenarij za autorski dokumentarni film produkt je stvaralačkog procesa koji se, između ostalog, bazira na preciznom istraživanju i ispisivanju emocionalnog i energetskog toka postojećeg dokumentarnog materijala. U suprotnom, nema autorskog dokumentarnog filma. Koncepcija ovog projekta je u tematskom smislu ista od mog prvog scenarija do konačno snimljene serije, a sve ostalo definirao je dokumentarni materijal koji je svetinja i polazni zakon dokumentarnog filma, uz naravno, moj filmski rukopis. Mira to ne razumije, jer je ovo nažalost njen prvi susret s filmskim i TV medijem, što mi je stvaralo ogromne probleme. Učio sam je praviti filmske intervjue, a i pored toga sam imao profesionalne intervencije i dodatna pitanja svjedocima. Da bih zaokružio svoju koncepciju o Titu i epohi u kojoj je djelovao, ja sam kao redatelj posve sam odradio 30% intervjua. Vrlo su ružne i pretenciozne Mirine kvalifikacije na temu mog odnosa prema Herti Hass. Hertu Hass sam doživio kao uistinu veliku ženu i ona će zauvijek uživati moje duboko poštovanje i divljenje. Moj profesionalni odnos prema njenom svjedočanstvu ne može biti drugačiji od mog ljudskog odnosa prema njoj, a Herta Hass je žena dostojna mog i svačijeg divljenja i poštovanja. Neshvatljiva je pozicija iz koje Mira daje sebi pravo da arogantno ocjenjuje i interpretira moje ‘’pijetetne osjećaje’’ i kvalificira moje ponašanje. To na sreću sa mnom nema veze. Nitko od naših svjedoka do danas (11. 12. 2010.) meni nije postavio ograničenja ili tražio da se njegova izjava ne objavi, iako Mira svojim paušalnim izjavama dovodi svjedoke u tešku zabludu, pa se oni s pravom mogu pitati o čemu se zapravo tu radi, što taj ‘’zastrašujući’’ Zafranović radi od njihovih izjava. Poručujem svjedocima da se oni s punim povjerenjem mogu odnositi prema činjenici da su svoje izjave dali u moju redateljsku nadležnost i odgovornost. Podsjećam ih na moj dokumentarni opus zbog kojeg sam redovno plaćao i još danas plaćam visoke cijene jer nisam pristajao na ničije političke ili druge ucjene, jer sam odgovorno istraživao povijesnu istinu kojom sam se bavio u svojim filmovima. Nema potrebe za daljnjom diskusijom na tu temu, jer je to moja redateljska nadležnost i odgovornost, i to ne samo pred njima - svjedocima, nego pred cijelom hrvatskom i svjetskom javnosti i konačno, pred povijesti. Istina je suprotna, tj. da je Mira imala pismeno definiranu obavezu da napravi izbor iz snimljenog materijala, što je bila savršena prilika da ‘’zaštiti svjedoke’’. Zbog toga smo naručili i platili izradu skripti u kojima je prepisano (i plaćeno) 140 sati razgovora sa svjedocima. Kad su moja asistentica Antonina Ćuk i montažer Hrvoje Mršić zamolili Miru da im dostavi njen izbor materijala i podcrtane skripte, ona je izvršavanje te obaveze uvjetovala osobnim prisustvovanjem montaži. ‘’Zaštita svjedoka’’ bila je samo izlika za postizanje drugog cilja, autorskog statusa u projektu. Na moje logično odbijanje apsurdnog zahtjeva da Mira kao filmski laik sudjeluje u procesu nastajanja autorskog filma, ona je prekinula suradnju i započela svoj rat.

UNATOČ MOJOJ ZABRANI da se snimaju novi svjedoci (imali smo 140 sati snimljenog materijala za 10 sati serije), nastavila je raditi skupe intervjue. Odbila ih je dati u montažu, iako ona nije njihov vlasnik, nego Kino dokument, za kojeg je Mira radila. Očito je na trošak firme pripremala svoje ‘’buduće knjige’’. Svojevremeno sam podržao Mirinu ambiciju da iskoristi dokumentaciju Kino dokumenta i da objavi vlastite knjige svih intervjua, ali ona nije valorizirala taj briljantan dar. Ili je možda odlučila uništiti film, a u zamjenu ponuditi svoje knjige?! Naravno da se to više ne može dogoditi. Mira je za svoj posao novinarke primila honorare na kojima bi joj zavidio svaki Spielbergov suradnik.

Ja još uvijek nisam dobio toliki honorar, iako sam na projektu počeo raditi prije Mire, a zadnjih godinu i pol dana radim bez Mire. Naravno da je nakon takvih isplata Kino dokument vlasnik snimljenog materijala, pa nema govora da sam ja ikad kršio Mirina ‘’autorska prava’’.

NAKON POVLAČENJA EPH-a iz projekta pristao sam na Mirino ravnopravno suvlasništvo u firmi Kino dokument, mojoj prijeratnoj producentskoj firmi koja je realizirala većinu mojih najpriznatijih dokumentarnih filmova. Tradiciju i ugled tog imena ustupio sam 50% Miri gratis, što je bilo višestruko na moju štetu, ali to mi je bilo manje važno u odnosu na održavanje kontinuiteta projekta i na izbjegavanje konflikta. U fazi ugovaranja posla s HTV-om, ja sam ispred Kino dokumenta vlastitom mjenicom garantirao uspješan financijski završetak serije. Mira ni nakon odvjetničkih intervencija nije preuzela polovinu tog tereta na sebe, nego me ucjenjivala u svim osjetljivim situacijama, prijeteći mi otkazom projekta na HTV-u. U tom se slučaju aktivira moje mjenično jamstvo, a posljedica je moja financijska propast. Sada Mirin etički kodeks opasno eskalira i ona javno traži raskid ugovora između HTV-a i Kino dokumenta, a pokušava manipulirati i svjedoke da povuku svoja svjedočenja, nastojeći i na taj način onemogućiti projekt. Izbjegavanje preuzimanja mjeničnog tereta očito je bio od početka dobro promišljeni ‘’as u rukavu’’ za stalnu ucjenu, sve do konačnog postizanja suludog cilja - uništenja firme, projekta i mene osobno. U najmanju ruku, bilo bi moralno da Mira vrati pozamašnu sumu novca kojeg joj je isplatila firma koju uništava. Tradicionalni izraz u mojoj Dalmaciji za takvo ponašanje je ‘’pljuvati u gustrinu iz koje vodu piješ’’. Ali gdje su danas moralne, tradicionalne ili bilo koje druge vrijednosti!!! Po istom obrascu ucjene morao sam otkazati suradnju B. Greguriću, izvršnom producentu projekta, jer je predložio da se intervjuiraju Budiša i Čičak. Mira to nije dozvolila. Komentar nije potreban. Cijenim svačije demokratsko pravo na opciju desnu ili lijevu, ali film o Titu koji se radi u današnjim okolnostima, mora biti lišen ikakve ideologije, ili ga ne treba raditi. Takva moja koncepcija u suradnji s Mirom bila je nemoguća misija. Vrlo pozitivna pisana recenzija serijala urednika TV dokumentarnog programa g. Brankovića, koji je po nalogu ravnatelja HTV-a jedini pratio seriju u nastajanju, mnogo mi znači. Makar, cijela atmosfera koju Mira stvara utječe na neispunjavanje ugovornih obaveza HTV-a, koja nam punih godinu i pol dana nije isplatila ni jednu lipu, pa svi izvršitelji projekta (Gama studio, moji suradnici i ja) radimo godinu i pol dana bez ikakve naknade, čak ni nužnih troškova. U tim doslovno nemogućim uvjetima, mi smo seriju ipak napravili. Ja bih sada, nakon mojih 80-ak filmova (u tome 60% dokumentarnih, od toga je ‘’Krv i pepeo Jasenovca’’ 1984. nominiran za Oscara, ‘’Zalazak stoljeća - testament’’ dobio je nagradu za najbolji dokumentarni film u Češkoj 1994, ‘’Simfonija nebeskog grada - Šangaj’’ nagradu UNESCO-a za najbolji dokumentarni film u Evropi 2005. itd), trebao Miri dokazivati da sam sposoban napraviti film koji će sadašnjim i budućim generacijama i svjetskoj javnosti na nov i zanimljiv način govoriti o bitnim i karakterističnim aspektima Titove ličnosti, njegovih svjedoka i cijele ogromne Titove epohe, a bez njene nazočnosti, kao filmskog laika. Iskreno i nakon svega - meni je to potresno. Mira ima dobre odnose s moćnim osobama (po potrebi lijevim ili desnim), a zadnjih godinu dana sve potencijale nevjerojatnom upornošću usmjerava u zaustavljane projekta. Iznosi neutemeljene objede, uključujući proizvoljno tumačenje mog filma kojeg nikad nije vidjela, a sada joj se pridružio i njen kolega Srećko Jurdana. Oboje, bez da su vidjeli jedan kadar filma, donose konačne sudove, klasificiraju i kvalificiraju film. Tako Jurdana daje ocjene: ‘’raspojasani erotsko-hedonistički couplet’’, ‘’prodaja kasne traverstije s već potpuno otrcanom tematikom Brozove raskalašenosti’’, mene naziva ,,falschspielerom’’, koji ‘’krčmi’’ intervjue svjedoka. Ja tome samo mogu dodati: žalosno je za sve nas, a posebno za novinarsku profesiju, da priznati novinari mogu sebi dopustiti luksuz da ispaljuju tako drastične ocjene i javno ih objavljuju, a sve neautentično i na potpuno neviđeno. Naglašavam, sve to samo zato što sam principijelno provodio zakon filmske struke i što nisam dopustio ničiji upliv, posebno ne politički, u stvaranje ovog filma.

RADI ZAŠTITE PROJEKTA morao sam angažirati odvjetnike, jer su esksponenti ovog suludog vremena prisutni svuda i djeluju na različite načine, nevidljivo povezani i sinkronizirani, lijevi i desni udruženi zajedničkim kriterijima i interesima. Sve ostalo film će govoriti sam, kad-tad. Svjestan sam njegove snage, jer su tamo utkane impresivne životne istine svjedoka, Titovih suradnika i suvremenika koje duboko poštujem i cijenim. Svoju zahvalnost sam izrazio na način da sam sve moje osobne i profesionalne kapacitete, znanja i talente ugradio u taj projekt i da stojim iza njega, upravo kao i iza svakog mog autorskog filma.