Projekt Zagorka Redateljica Ivica Boban s glumcima Darijom Lorenci koja igra Zagorku i Sinišom Popovićem u ulozi Šime Mazzure, direktora Obzora i njenog najvećeg tlačitelja“Zagorka je svakog prijepodneva šetala Botaničkim vrtom, a zatim se vraćala u svoju sobu, koju su joj plaćali njeni poslodavci, sjedala u fotelju, stavljala crni povez preko očiju i do kasno navečer daktilografkinji diktirala novi nastavak romana”, ispričala je redateljica, koreografkinja i sveučilišna profesorica Ivica Boban, koja u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu užurbanim tempom i pod stresom zbog gripe što je poharala dio glumačkog ansambla završava svoj najnoviji autorski projekt “Zagorka”. “Zagorka odlično piše, unatoč tome što je neke stvari morala zbrzati jer je pisala pod nevjerojatnim presingom”, nastavila je Ivica Boban dodavši da je svaki njen roman bio razgrabljen.

“Često nije imala vremena ni da pročita napisani tekst, a kamoli da ga redigira ili ispravi neke podatke, jer se direktoru dioničke tiskare Šimi Mazzuri i ostalim urednicima žurilo da ga što prije tiska. Svi su na njoj željeli zaraditi i često su bez njenog znanja nadoštampavali tiraže, a njoj su lagali da se slabo prodaje. Čak su lifrali velike naklade u Ameriku i tamo ih skupo prodavali. A ona za vrijeme života, osim bijedne plaće, nije dobila ni novčića za svoje romane na kojima su drugi zaradili bogatstvo.”

Premijera “Zagorke”, prvog cjelovitog prikaza Zagorkina života na sceni, najavljena je za 28. siječnja i u predstavi sudjeluje cijeli ansambl, a predstava prikazuje buran život i neumorno stvaralaštvo Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske novinarke, napredne feministice, žustre političke aktivistice i jedne od najomiljenijh spisateljica 20. stoljeća, čiji su povijesni romani “Grička vještica”, “Kći Lotrščaka” i “Gordana” oduševljavali mnoge generacije. Zahtjevnu naslovnu ulogu Zagorke glumi Daria Lorenci, zagrebačka kazališna i filmska glumica sarajevskih korijena, koja je briljirala u Sviličićevu filmu “Oprosti za kung fu”. Uz nju se u jednoj od glavnih uloga Direktora tiskare, Zagorkina glavnog tlačitelja, pojavljuje prvak HNK Siniša Popović, a tu su i Bojan Navojec kao Otac, Lana Barić kao Majka, Livio Badurina kao S. S. Kranjčević, Nikša Kušelj kao A. G. Matoš i drugi. Budući da u predstavi ima više od 70 uloga, gotovo svi glumci igraju više uloga, primjerice, Nikša Kušelj igra Matoša, ali i opakog kritičara njemačkog podrijetla Otta Krausa, koji je Zagorkinoj literaturi prilijepio etiketu šunda.

Iako se u predstavi prikazuje i društvena i politička slika epohe, te defiliraju mnogi povijesni likovi poput Josipa Jurja Strossmayera, u prvom planu je Zagorka i njezina, kako kaže Ivica Boban, “veličina i drama, njezino traumatično iskustvo, njezin fascinantan talent, nevjerojatna upornost i velika hrabrost, te njezin uspon i pad”. “Predstavu ne radim kao spektakl, iako njen burni i nesvakidašnji život te raskoš njenih romana pružaju prikladan materijal za fascinantni spektakl, ali mene prije svega zanima njena drama i predstava će biti utemeljena na glumačkoj igri”, kaže Ivica Boban. “Budući da predstava prati Zagorku tijekom više od 70 godina, odlučila sam se za brzo smjenjivanje scena i dramaturgiju sjećanja koja se temelji na kratkim prizorima i čestom mijenjanju prostora.

Zadnja Zagorkina fotografija snimljena prije smrtiDa bismo to postigli, u suradnji sa scenografkinjom Dinkom Jeričević i kostimografkinjom Doris Kristić izabrali smo kao za snimanje filmskog kadra neke tipične detalje koji sugeriraju određeno vrijeme i prostor, primjerice, raskošni dvorac Negovec u kojem je provela djetinjstvo, redakciju Obzora gdje je desetljećima radila ili rezidenciju Josipa Jurja Strossmayera, svog dobrotvora. No predstava neće teći kronološkim redom. Počinje 1947., nakon Drugog svjetskog rata, kada se Zagorka ponadala da će žene konačno postati ravnopravane s muškarcima, što je socijalizam i proklamirao. No zabranjuju joj svaki rad i pisanje pod optužbom da je njezina literatura malograđanska, iz knjižnica izbacuju njezine knjige, a neke i spaljuju.

Završava u neimaštini i bijedi, čak pokušava i samoubojstvo. Zagorka je pisala i male jednočinke koje je režirala i u njima glumila, poput ‘Evice Gupčeve’, i zatim ih je na zabavama izvodila njezina grupa amatera te žene iz udruge tipografskih radnica Kola radnih žena, zato sam u predstavu ubacila i nekoliko kabaretskih, kupletskih prizora. Bila je svestrani talent i predstavom bismo željeli pridonijeti populariziranju Zagorke kao sjajne spisateljice i rušenju mita o njezinoj literaturi kao šundu.” Na pitanje što ju je najviše privuklo Mariji Jurić Zagorki, Ivica Boban je odgovorila da je o njoj počela razmišljati još prije nekoliko godina, kada je u Teatru &td 1998. radila kazališnu predstavu o fascinantnoj sudbini Alme Mahler. Tada joj je došla u ruke knjiga “Književni počeci Marije Jurić Zagorke – Uvod u monografiju” Stanka Lasića i kad ju je pročitala, pomislila je da bi i o Zagorki trebalo napraviti predstavu. Naime, Lasić se u tom djelu referirao na Zagorkin slabo poznat i rijetko čitan autobiografski roman “Kamen na cesti” te pokazao malo poznatu, šokantnu i vrlo traumatičnu stranu njenog života. Kad je počela dublje istraživati Zagorkin život, naišla je na njezina dva značajna autobiografska spisa “Što je moja krivnja” i “Kako je bilo”, koje je napisala nakon Drugog svjetskog rata u teškoj izolaciji, oskudici i užasnuta zabranom pisanja. “Prvi spis je završila pitanjem ‘Zašto ne mogu pisati, zašto sam osuđena na društveni i javni bojkot?’ i poslala ga je na 2000 adresa, no nikada ni od koga nije dobila nikakav odgovor”, kaže Ivica Boban. Na temelju tog romana i ta dva spisa napisala je tekst, a pisanje je bilo, kaže, “krvav posao”. “Ovo je zapravo Zagorkin tekst”, pojašnjava Ivica Boban. “Jako sam poštivala njene dokumente, jer je ona u svojim romanima i autobiografskim spisima mnoga sjećanja pisala kao dramske prizore u formi dijaloga.

BORBA ZA PRAVO ŽENA I PISANJA Glumci Zijad Gračić i Alen Šalinović, te Nikša Kušelj koji glumi A. G. Matoša i opakog kritičara Otta Krausa koji je njene romane etiketirao šundom na probi u HNK-uU pripremnom radu pomogle su mi i djelatnice iz Centra za ženske studije te njihovi radovi, zatim urednica Zagorkinih djela u Školskoj knjizi Miroslava Vučić i dokumentarno-igrani film Biljane Čakić.” Ivica Boban nam je otkrila kako je nastala Zagorkina autobiografija “Kamen na cesti”. “Jednog dana Zagorku je posjetio njen kolega i tražio od nje roman za svoj novi list koji je pokretao. Kako ona u to vrijeme nije imala ništa novo jer zbog svog lošeg iskustva s urednicima, izdavačima, tiskarima i kritičarima, koji su je godinama izrabljivali, više nije htjela objavljivati romane, on joj je gotovo oteo rukopis koji je ležao na stolu. Rekla mu je da je to njezin dnevnik i sjećanja na mučno djetinjstvo, stravičan brak s mađarskim činovnikom, škrtu svekrvu i šikaniranje u književnim krugovima, a on joj je odgovorio da će na ta sjećanja staviti naslov ‘Roman jedne spisateljice – Kamen na cesti’ i objaviti ih kao roman. Ona je pristala i promijenila je većinu imena tako da se glavna junakinja zove Mirjana Grgić. Kao i u našoj predstavi. Kad je roman objavljen, zbog nevjerojatno potresne sudbine glavne junakinje čitatelji nisu znali da je Zagorka u tom romanu opisala vlastiti život.” Na pitanje koje nepoznate detalje iz Zagorkina života otkriva ta predstava, Ivica Boban je odgovorila da se o Zagorkinu životu zapravo i danas malo zna. “Rijetko tko zna da su njezino djetinjstvo, pa i život, bili toliko traumatični i nesretni”, objasnila je. “Lasić piše da njezin život prate tri patologije. Prva je patologija ljubomorne majke i obiteljske drame iz čega proizlazi teška obiteljska drama i zlostavljanje, kao i zabrana nastavka školovanja, iako je bila izvanredno talentirano dijete. Majka je bila neumoljiva i pripremala ju je za bogatu udaju tako da je morala prekinuti Djevojačku školu Sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici. Druga patologija je patologija njenog braka i bolesne škrtosti supruga i svekrve.

Naime, njena majka ju je s nepunih 17 godina, uz očev pristanak, prodala mađarskom činovniku. Nakon vjenčanja Zagorka se preselila u Mađarsku gdje se našla u nevjerojatnoj situaciji. Njen suprug i svekrva bili su toliko škrti da su zaključavali smočnicu i nisu joj dali jesti tako da je cijelo vrijeme bila gladna. Život joj je bio podijeljen između čišćenja i vezenja i nije smjela ništa raditi bez dopuštenja supruga, čak niti pisati pisma na hrvatskom jeziku. Ipak, Zagorka je potajice počela objavljivati pjesme u opozicijskim mađarskim novinama i uskoro su je Mađari prepoznali kao izniman talent. Kad je to otkrio njen suprug, pokušao je unovčiti njen talent i od nje napraviti mađarsku književnicu. No Zagorka je uspjela pobjeći u Zagreb.” “U Zagrebu se suočila sa surovom stvarnošću žena tog vremena - nitko joj nije htio iznajmiti sobu, a za petama joj je bila policija koju je unajmio njen suprug optuživši je da je psihički bolesna”, nastavila je Ivica Boban.

Marija Jurić Zagorka s redakcijom Ženskog lista, prvog hrvatskog časopisa za žene što ga je pokrenula i uređivala boreći se za pravo glasa žena“Nakon svega pomogao joj je biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je prvi uočio njen talent i preporučio je kolegama u Obzoru. On je bio njen spasilac, a kao jedan od prvih hrvatskih feminista smatrao je normalnim da žena piše i radi. Međutim, u Obzoru se susreće s patologijom muškog šovinizma. Naime, potkraj 19. stoljeća u cijeloj Europi postoje samo dvije, tri novinarke. Žene su u potlačenom položaju – ne smiju se same kretati u društvu, ne smiju raditi, osim kao konobarice i poštarice, ali to je rezervirano samo za niže slojeve, nemaju pravo glasa, ne smiju se baviti političkim aktivizmom. Susreće glavnog urednika Obzora Šimu Mazzuru koji je terorizira sljedećih 20 godina. Unatoč tome, u njenom životu slijedi sjajno razdoblje, postiže brojne uspjehe, a njene drame pisane anonimno ili pod pseudonimom sjajno su primljene u kazalištu. Međutim, kad se sazna da je autor tih drama žena, protiv nje se organizira haranga. Glavni muški i njemački šovinist bio je kritičar Otto Kraus, koji ju je nazvao ‘zagorskom kravaricom’ prilijepivši na njena djela etiketu šund literature. Iako ju je taj Krausov napad jako ranio i uništio, ona mu je žestoko odgovorila. No taj ju je biljeg pratio gotovo cijeli život.” Na upit koliko joj je u predstavi bila važna politička dimenzija Zagorkina života s obzirom na to da je ona bila politička izvjestiteljica, a u Obzoru je pratila hrvatsko-mađarske odnose, Ivica Boban je odgovorila da je Zagorka već s 12 godina održala strastveni govor protiv bana Khuen-Héderváryja, dokazujući svoj talent i neobuzdanost te veliku hrabrost. "Zagorka nije samo pisala ubojite političke članke, nego je za vrijeme Narodnog pokreta protiv bana Khuen-Héderváryja 1903. i njegova pokušaja mađarizacije Hrvatske bila i neslužbena glavna urednica Obzora", kaže. "Također, bila je u Glavnom odboru za demonstracije i sudjelovala je u njihovim akcijama. Surađivala je i s tada naprednim sveučilištarcima, koji su se zalagali da se govori hrvatskim, a ne mađarskim ili njemačkim jezikom. Zbog toga ju je Kraus i nagazio tako odurno i žestoko.” Na pitanje kako su Zagorku tretirali ostali pisci, njezini suvremenici, ali i drugi uglednici tog vremena, Ivica Boban je odgovorila da su joj, uz Strossmayera, podršku dali književnici S. S. Kranjčević, Antun Gustav Matoš i Eugen Kumičić, zatim političari i tragične figure naše povijesti Stjepan Radić i Fran Supilo, te Tomáš Garrigue Masaryk, koji je kasnije postao predsjednik Čehoslovačke. Na žalost, oni su rano umrli i ona je ostala bez zaleđa.

Nakon Drugog svjetskog rata ljudi su iz generacije u generaciju preuzimali sud Otta Krausa i Šime Mazzure, kaže, a u pozadini je stajao banalan razlog – novac i zavist. “Antun Gustav Matoš otvoreno joj je rekao u jednoj polemici da ona uzima kruh mnogim ljudima koji s njemačkog prevode tzv. bofl literaturu, pa i domaćim piscima, koji u to vrijeme vrlo teško žive”, otkrila je Ivica Boban. Na pitanje kako se snašla u teškoj ulozi Zagorke, Daria Lorenci je odgovorila da još nikada nije igrala tako veliku ulogu i zato joj je Zagorka velik izazov. “Iako sam već glumila u nacionalnim kućama u Splitu i Rijeci, ovo je moj najveći glumački zadatak u karijeri”, kaže, dodavši da se raduje nastupu u zagrebačkom HNK. “Priča je zanimljiva i obuhvaća cijeli Zagorkin život, a ja imam puno teksta i stalno sam na sceni, što je dodatni izazov jer mi daje prostor za glumački spektakl. “Budući da nemam takvih traumatičnih iskustava kao Zagorka, inspiraciju za te scene nisam mogla crpsti iz vlastitog života, nego sam ih zamišljala, trudeći se da ih što uvjerljivije izvedem.” Daria Lorenci nam je ispričala da je čitala Zagorkine romane u srednjoj školi, a na Opatovini je gledala “Gričku vješticu” baš one večeri kada je primljena na Akademiju dramske umjetnosti. Smatra je intrigantnom spisateljicom, a njezine romane napetim štivom. Na upit koliko joj je blizak lik Zagorke, koja je bila ugnjetavana zbog svog spola i naprednih nazora, odgovorila je da vjeruje kako i danas postoje situacije u kojima se žene šikaniraju zbog njihova spola. “Na žalost, potlačivanje žena je povijesna činjenica”, kaže.

MARIJA JURIĆ ZAGORKA kao vrsna politička novinarka, aktivistica, feministica i spisateljica popularnih povijesnih romana u naponu snage“Frapantno je da je počekom prošlog stoljeća, dakle, ne tako davno, žena bila u tako neravnopravanom položaju u odnosu prema muškarcima. Kad sam čitala tekst, nisam mogla vjerovati da žene nisu smjele same proći Zrinjevcem ili unajmiti sobu u hotelu. Ili se razvesti! S time se nikako ne mogu identificirati, ali postoje druge stvari u njezinu životu koje su mi bliske. Najviše mi se sviđaju njen zanos i kreativnost, te ljubav, koju je unatoč životnim teškoćama tako nesebično davala drugima.” Siniša Popović nam je ispričao da se za lik Šime Mazzure, novinara i direktora Tiska, rodom iz Tisnog na Murteru, pripremio temeljito. Studirajući ulogu, saznao je da je Mazzura bio jedan od najutjecajnijih Dalmatinaca u Zagrebu, koji je pokrenuo, a zatim i vodio list Obzor. Bio je svjestan da u turbulentnim vremenima u kojima je živio, kaže, mora upravljati čvrstom rukom, a jedan od njegovih najvećih uspjeha bio je taj što je Obzor uspio održati nestranačkim listom. “On i njegovo društvo godinama su masno zarađivali na Zagorki i njenim romanima koje su bez njenog znanja prodavali i u Americi i tako stekli ogromno bogatstvo, dok je ona živjela u siromaštvu”, kaže Popović dodavši da je teško reći je li njegov lik pozitivan ili negativan. “Lik Mazzure vjerojatno će ispasti kao veliki negativac, jer je on bio njezin glavni tlačitelj u Obzoru, no Zagorka je oko sebe imala toliko puno ugnjetavača, u obitelji, braku i među suvremenicima, da se lik Mazzure neće ni po čemu izdvojiti. Volio bih da uspijem pokazati i njegovu pozitivnu stranu. Naime, jednom prilikom on joj je očinskim glasom savjetovao da bi bolje prolazila kad bi imala više seksepila, a manje osjećaja za pravdu. On joj je ipak dopustio da piše, što je već bio dovoljan razlog za skandal jer su tada neke bogate zagrebačke obitelji tražile od njega da je makne, no on nije pristao na te pritiske.” Na upit mogu li se povući paralele s današnjom situacijom, Popović je odgovorio potvrdno rekavši da baš njegov lik Mazzure početkom 20. stoljeća govori kako treba prekinuti sa starim novinarstvom i uvesti novo, koje mora biti informativno, brzo i spektakularno, puno senzacija. S druge strane, novine su pune nasilja u obitelji i na ulici. “Time je opisano ono što mi danas živimo”, rekao je Popović te zaključio da se od Zagorkina vremena gotovo ništa nije promijenilo.