Renato BaretićKoliko god ne podnosim “društvene mreže”, jednu im stvar ponizno priznajem: nikad bez njih ne bi bilo moguće u samo tri dana organizirati ono lijepo i civilizirano građansko okupljanje na marjanskoj Prvoj vodi (Šišteta je, kažu mi znalci, pravi mikrotoponim) prošle nedjelje. Procjene variraju od “više od tisuću” do “oko pet tisuća” okupljenih, ovisno o tome tko procjenjuje, znamo već taj običaj.

Kakav god bio konačni zbroj, prilično je izvjesno da bi ih se isto toliko okupilo na Marjanu i da nije bilo prosvjeda, ali bili bi raštrkani i mahom raspoređeni po južnoj strani brda: takav predivan zimski dan zbilja bi bilo bezveze utrošiti na sjenovitoj i barem za pet stupnjeva hladnijoj sjevernoj. Pa ipak, svi su došli baš na Prvu vodu, u hlad i šumsku vlagu, povevši sa sobom djecu, unučad, pse i dobrom voljom kamufliranu ljutnju.

Nitko na tom skupu nije nikome skandirao ni “Cigani, cigani!” niti “Lopovi, lopovi!”, nitko nikome nije spominjao ni majku niti komunjarsku ili ustašku prošlost, nije bilo ni zastava niti transparenata u prvim redovima, ničega sličnog nigdje na vidiku. A opet – bio je to jedan od najpolitičnijih masovnih skupova u zadnje vrijeme, još otkako je Varšavska špahtlom pala. Poruka je bila jasna i gradonačelnik ju je, koliko god zaigran svojim stjecanjem bio, shvatio: reterirao je odmah pred kamerama i prisegnuo da nijedno marjansko stablo u njegovu mandatu neće biti srušeno. Nitko mu, naravno, ne vjeruje ni jedne jedine riječi, ali i ovo je dovoljno za prvi korak. Samo za prvi.

Naime, bitka za Marjan tek je započela. I valja nam se odmah dobro pripremiti za nekoliko sljedećih koraka jer, kako je netko rekao u nedjelju kod Prve vode – ako Fani zajuni, nema toga šta Žele neće učinit da je primiri! On sam možda zbilja i ne bi srušio nijedno stablo, ali, kako kaže znana mudrost iz splitskoga zaleđa: više more žena s mista nega đava iza trka! Ukratko, dakle, treba sad ozbiljno zaigrati taj šah i smjesta predvidjeti barem tri sljedeća poteza zaigranoga trgovca svim i svačim, izabranoga da bi nam prodavao sve i svašta. I pokušavao iz dana u dan, ako mu se ne svidi, čeličnom balotom potaracati sve na toj šahovskoj ploči. Baš kao što to radi i sa splitskom Galerijom umjetnina, odnosno izborom njezina ravnatelja u sljedećem mandatu, gdje cjelokupnu javnost pokušava uvjeriti da i pijun može ići u “L”, baš kao skakač, a ako ne može, onda – balota.

Ispred Galerije umjetnina, dakako, nikad se neće okupiti toliko različitih ljudi kao u marjanskom šumarku ponad prve plaže, pa su stoga prosvjedi ograničeni na novinske tekstove i kulturnjačke peticije. A do njih naš nestrpljivi balotaš drži manje nego do stabala i zato je prilično izvjesno kako će (po fizikalnom zakonu poznatijem kao “Mucalov teorem”) za ravnatelja najvažnije i najkontemporalnije gradske likovne ustanove biti “izabran” slikar koji u šturoj aplikaciji svoje kolege dijeli tek na žive i pokojne, a izložbe na skupne i samostalne. Galerijom koja bi, po defaultu, trebala (uz ostale aktivnosti) širiti dosad poznate granice likovnosti upravljat će čovjek koji već u prijavi na natječaj priznaje da ne poznaje njezin fundus, ali ga obavezno kani upoznati čim postane ravnatelj.

Drugim riječima – ako mene uskoro ne pronađete u Nacionalu, znajte da sam prošao na natječaju za novog direktora “Prometa”, splitskoga gradskog prijevoznika, zahvaljujući programatskoj prijavnici u kojoj sam autobuse podijelio na starije, novije i najnovije, linije prometovanja na kraće, srednje i duže, a smjene na jutarnju, popodnevnu i noćnu. A točan broj svih elemenata u svakoj od spomenutih kategorija javit ću vam čim stupim na dužnost i u cijelosti sagledam problematiku. Znao sam, naravno, ponešto od toga, ali sam u prijavnici prešutio, da si ne naštetim. Dapače, ubacio sam i poneku totalnu vizionarsku nebulozu (nabavku dvozglobnih mini-buseva i izmještanje međugradske stanice na Stari plac, recimo) ne bi li mi šanse za tu odgovornu funkciju bile veće. Za svaki slučaj, angažirao sam nekolicinu ljudi koji su dobri i sa mnom i s gradonačelnikom, a kako takvih imam čak i u crkvenim krugovima, dobio sam podršku i s te strane. Za svaki slučaj, velim.

I eto, uspio sam. Sad više ni ja neću nositi sramotni žig nesposobnjakovića “koji u životu nije podilija nijednu plaću”. Nastranu šalu na stranu, nije mu još prošla ni polovica mandata, a Željko Kerum uspio je pretvoriti Split u bastion klijentelizma i nekompetencije, još čvršći i tragikomičniji no što se nas nekolicina usudila prognozirati onomad, u onom predizbornom pismu splitskim biračima. Da nevolja bude veća, ovdje nije riječ o čistoj, klasičnoj političkoj korupciji nego o njenoj “Blut und Boden” podvarijanti (“Naši i njiovi”, reklo bi se u nas) u kojoj se ništa ne prepušta nikome izvan svojte ili zavičaja. Ali, realno gledano, i bolje je da se sve dogodilo tako brzo i tako drastično – da je išlo sporije i doziranije, Splićanima bi trebale pune četiri godine da se osvijeste, otrijezne i progledaju. Možda i više.