U 26. godini Gudelj je obolio od hepatitisa B i prekinuo je nogometnu karijeru a kaže da je nakon toga 'postao potpuno druga osoba i sve mi to sada izgleda nestvarno'“Kapetan Hajduka Ivan Gudelj srušio se u 75. minuti negdje oko centra. Na prvi pogled – iz čista mira. Oko njega nikoga. S Hajdukove klupe hitro su reagirali, liječnik dr. Branko Gršković utrčao je u teren i ubrzo signalizirao treneru Sergiju Krešiću da nije potrebno izvršiti izmjenu. Gudelja su iznijeli s terena. Mišić lijeve noge nije izdržao. Još neko vrijeme ostao je ležati uz aut-liniju. A onda je otišao... Njegov izlazak pratilo je negodovanje s tribina. Ispratili su ga zvižducima. Nitko ni slutiti nije mogao da je to kraj njegove igračke karijere. Kapetan i najbolji igrač Bijelih otišao je zauvijek. Ivan Gudelj nikad se više nije vratio na igralište kao profesionalni nogometaš.”

Prethodna dva odlomka uvod su u knjigu “Hajdučka priča” novinara Blaža Duplančića, svojevrsnu biografiju “halfa” splitskog kluba iz prve polovine osamdesetih. Navijači srednje generacije i danas će se rado sjetiti stasitog mladića iz Imotske krajine koji se lakoćom probijao kroz suparničke obrane. Sjetit će se i naslova tipa “Dovoljan je Gudelj i srce” te Hajdukove generacije iz osamdesetih, možda i najbolje u povijesti kluba, koja nije osvojila gotovo ništa bitno. Zajedno s Blažom Sliškovićem i braćom Zlatkom i Zoranom Vujovićem, Gudelj je činio četvorku u momčadi kojoj je titula prvaka Jugoslavije izmakla čak četiri puta, dok je u europskim natjecanjima Hajduk gotovo pa redovito prolazio u drugi krug. Naravno, u tadašnjem Splitu – poletnom i ambicioznom – ulazak u četvrtfinale Kupa UEFA-e smatrao se normalnom stvari, ispadanje se proglašavalo neuspjehom, a nitko nije mogao ni slutiti da će dva desetljeća kasnije i samo pojavljivanje u Europi splitskom klubu biti neviđeni doseg. Priča o danas 51-godišnjem Ivanu Gudelju, ipak, mnogo je više od puke nogometne biografije. U naponu snage, 26-godišnjeg mladića pokosio je virus hepatitisa B, težeg oblika žutice, zbog kojega je morao prekinuti karijeru.

Upravo u tom trenutku dogovarao je skori prelazak u Real Madrid, pa je već bio odbio ponudu francuskog Bordeauxa s plaćom od milijun dolara godišnje, za tadašnje prilike velikim iznosom. Bolest je Gudelju prekinula karijeru, okrenuo se alternativnim metodama liječenja, potom je postao vrlo religiozan, a svoj život konačno je sredio kroz iznimnu samokontrolu i, kaže, pozitivno razmišljanje. “Nema te situacije iz koje čovjek ne može izaći snagom volje, pozitivnim razmišljanjem i bijegom od negativnih emocija. Uvjeravam vas, kad bi svih 50 tisuća gledatelja na Poljudu u jednom trenutku zatvorilo oči i svu svoju energiju iskreno usmjerilo na ozdravljenje samo jednog čovjeka – bolest bi nestala. Da, vjerujte mi, u životu je najvažniji pozitivan pristup”, kaže Gudelj. Nakon prekida nogometne karijere oženio se i dobio dvije kćeri, potom je uspješno trenirao nekoliko klubova, a već punih petnaest godina izbornik je hrvatske nogometne reprezentacije za uzraste U-16 i U-17. Kroz njegovu selekciju prošli su doslovce svi današnji nogometni reprezentativci, od Nike Kranjčara i Luke Modrića do Šime Vrsaljka i Ante Vukušića. Gudeljeva biografija ponukala je šefa Katedre za glumu Umjetničke akademije u Osijeku Roberta Raponju na jedinstven pothvat: uskoro će, u dogovoru s intendantom splitskog HNK Duškom Mucalom, Ivan Gudelj biti prvi hrvatski sportaš čija će životna priča biti predstavljena i na kazališnim daskama.

NACIONAL: Kako se kod mladića iz Zmijavaca uopće razvila ljubav prema nogometu?
- Sasvim slučajno. U našem selu nije postojao klub, nije bilo čak ni baluna, čuvali smo krave i nizali duhan. Doznao sam da nekoliko kilometara dalje, u Runovićima, stariji dječaci treniraju nogomet, pa sam s trinaest godina počeo odlaziti tamo. Pješice, naravno. Malo-pomalo napredovao sam i s 14 godina dospio do seniorske momčadi, koju je tada trenirao Marinko Boban, Zvonin otac. Dobro se sjećam i prvog odlaska u Split, koji je tada bio na kraj svijeta, sjećam se prvog susreta s Ikom Buljanom. Prije dolaska u Hajduk gledao sam samo jednu utakmicu, ne sjećam se protiv koga se igralo, ali se sjećam da sam imao samo jednu želju: igrati kao Jurica Jerković!

NACIONAL: U Hajduk ste došli vrlo brzo?
- Da, u Runovićima su gostovali Hajdukovi juniori, a njihov trener Andrija Anković nakon utakmice mi je prišao i kazao: “A dobar si ti, mali. Koje si godište?” Sjeo sam na bicikl i odjurio kući, od veselja nisam znao što ću od sebe. Otac je popričao s Bobanom i za nekoliko mjeseci našli smo se u Splitu. Nakon malo prilagodbe i igranja u juniorima debitirao sam na “Trofeju Marjan”, za vrijeme trenera Vlatka Markovića. Ne mogu opisati što mi je u tom trenutku, sa sedamnaest godina, značilo igrati s Jerkovićem, Šurjakom, Mužinićem... Ma, ne bi me bilo sram torbe im nositi.

NACIONAL: Prvi gol u Hajduku postigli ste upravo zahvaljujući idolu Jerkoviću?
- Da, igrali smo protiv Budućnosti iz Podgorice, vodili 4:2 i imali jedanaesterac. Šurjak je trebao pucati, ali Jerković mu je kazao: “Pusti maloga neka puca”, vidio je da gorim od želje.
I zabio sam, nikada neću zaboraviti taj trenutak.

NACIONAL: Uskoro ste pozvani u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, potom proglašeni najboljim juniorom Europe, a onda vas je Milan Miljanić pozvao u A reprezentaciju. No u Hajduk je došao Tomislav Ivić i držao vas na klupi, što je u Splitu izazvalo velike polemike.
- Ma, nije to trajalo tako dugo. Uostalom, imao je povjerenja u mene i s osamnaest godina uključio me u igru u četvrtfinalu Kupa prvaka protiv HSV-a. Vjerujte mi, da sam u cijeloj karijeri odigrao samo te dvije utakmice, ne bi mi bilo žao što sam se bavio nogometom.

NACIONAL: Ivić je u to vrijeme vladao čvrstom rukom, kažu da vas je u svlačionici znao gađati kopačkama.
Promocija trenerske diplome 2002.- Ma da, ali nije to bilo tako strašno. Uostalom, znao je i zalijepiti šamarčinu Vujoviću ili Šurjaku, to je u ono doba bilo nekako normalno. Budući da je odlazak igrača u inozemstvo tada bio dopušten tek nakon 28. godine života, logično je da su treneri imali mnogo veći autoritet i respekt, a igrači su činili sve kako bi zadržali svoju poziciju. Ja sam imao sreću igrati u najvećem klubu na ovim prostorima, bolje od toga jednostavno nije moglo, pa mi je sve bilo lako podnijeti. Ali, kažem, igrače se tada ništa nije pitalo, oni jesu bili zvijezde – ali su u svlačionici treneri bili bogovi. Naša struka danas je nezaštićena i ponižena, dosegnuli smo dno dna, to se mora promijeniti ako uopće želimo da nam nogomet napreduje.

NACIONAL: Za trenera Hajduka potom dolazi Stanko Poklepović, slijede susreti s Valenciom, Bordeauxom, Spartom, Tottenhamom, Metzom, Dnjeprom, Waregemom, Torinom. Hajdukovim navijačima četvrtfinala europskih natjecanja tada su bila malo?
- Apsolutno, imali smo generaciju koja je jednostavno morala osvojiti mnogo više. Harali smo Europom, ispadali najčešće nesretnim spletom okolnosti, izmaklo nam je nekoliko prvenstava i kupova. Najbolnije mi je palo ispadanje od Waregema u četvrtfinalu Kupa UEFA-e jer je baš uoči druge utakmice smijenjen Špaco Poklepović. Danas sam uvjeren da smo s njim na klupi mogli osvojiti to natjecanje, bez ikakvih problema.

NACIONAL: Navijači još pamte utakmicu s Valenciom na Poljudu i pobjedu od 4:1, koja svejedno nije bila dovoljna za prolaz, no nakon tri gola i briljantne igre cijeli stadion skandirao je vaše ime. Jedan ste od rijetkih igrača Hajduka koji je dva puta u karijeri ocijenjen čistom desetkom.
- U to doba doista sam igrao kao u transu, za mene nije postojalo ništa osim nogometa. Spavao sam s njim, sanjao ga, živio ga punim plućima. Naporno sam trenirao i gotovo nikad nisam bio ozlijeđen, osjećao sam se kao životinja i vjerovao da je sve moguće, da mogu postići sve što želim. Jednostavno sam uživao.

NACIONAL: Publika je cijenila zalaganje, ovacije ste zaradili i nakon što ste dali dva gola Dnjepru, u blatnjavoj utakmici nakon koje dresovi igrača Hajduka nisu imali ni traga bijele boje.
- Hajdukovi navijači dobro razumiju nogomet, obožavaju umjetnike igre, ali i slave igrače kod kojih vide trud i fanatizam. Vjerujte mi, fenomen Hajduka i Torcide slučaj je za sociološko istraživanje, potpuno sam siguran da to ne postoji nigdje na planetu. Takva ljubav, emocije i privrženost klubu definitivno su jedinstveni, a to traje već punih sto godina.

NACIONAL: Svojedobno su vas pokušali dovesti i u Dinamo 1982., u Split su došli izaslanici s koferom punim novca, oko 400 tisuća maraka, i ponudom za stan i poslovni prostor u Zagrebu?
- To je istina. Premda su odnosi Hajduka i Dinama u to doba bili potpuno drugačiji nego danas, nisam to mogao napraviti. Nisam mogao otići iz svoga kluba, ali nisam želio ni razočarati oca, koji je cijelog života navijao za Hajduk i tresao se slušajući radioprijenose njegovih utakmica. Moje mjesto bilo je u Splitu, sve do trenutka kada bih mogao otići u inozemstvo.

NACIONAL: Ponude su počele pristizati već u vašoj 25. godini, Bordeaux je nudio milijun dolara godišnje, ali čekali su se veći klubovi?
- Tako je, u igri su bili i Real i Barcelona, s time da je Real bio izgledna opcija. Klub je tada trenirao Miljanić koji me svim silama želio dovesti, stvar je bila praktički dogovorena, no umjesto u Španjolskoj završio sam, eto, u bolničkoj postelji. Bilo je to na utakmici protiv Crvene zvezde u Splitu, sjećam se da sam jednostavno izgubio snagu i počeo se tresti. Kasnije sam shvatio da sam neke simptome bolesti imao još prije, no sve sam zanemarivao i pripisivao... ne znam ni sam čemu.

NACIONAL: Hepatitis B je ozbiljna bolest, uslijedilo je dugotrajno liječenje?
- Da, ali s današnje distance siguran sam da sam napravio veliku pogrešku. U to doba sve bih bio dao da sam mogao ponovo zaigrati, gledao sam Hajdukove utakmice na televiziji i u isto vrijeme plakao i smijao se. Bio bih dao sav novac na svijetu da sam mogao ponovo biti na terenu. Nisam odležao bolest do kraja, pokušao sam se vratiti prije vremena i to me dokrajčilo. Već s 26 godina morao sam sebi priznati da je gotovo.

NACIONAL: U to doba upoznali ste svog vjenčanog kuma, poduzetnika Ivicu Todorića?
- Da, u lječilištu u Rogaškoj Slatini prišao mi je i upitao čiji sam, tako se mi Imoćani prepoznajemo u svijetu. U to doba on je tek bio počeo stvarati svoje carstvo, imao je cvjećarnicu i mnoštvo planova za budućnost. Zbližio sam se s njegovom obitelji, neko vrijeme živio sam kod njih u Zagrebu, a bili su sa mnom i u trenutku kad sam doznao da je mojoj karijeri definitivno kraj i kada mi se srušio svijet.

NACIONAL: Splitom su u to doba počele kružiti glasine da nemate žuticu, nego sidu.
- Da, upravo u to doba pojavila se sida, počele su priče da sam obolio od te bolesti, ljudi su me počeli izbjegavati. Jedan se čovjek motorom zabio u stup bježeći od mene, kada me primijetio u gradu. Pričali su i da sam se ubio, pa su zvali obitelj Todorić i raspitivali se. Vesna, Ivičina supruga, novinarima se javila na telefon. Rekla je: “Ubio se? Pojma nemam što vi znate, ali ja ga upravo gledam kako se na balkonu igra s mojom djecom.”

NACIONAL: Kako ste se nosili s bolešću i činjenicom da vam se cijeli život okrenuo naopako?
NA PROMOCIJI biografije 'Hajdučka priča' krajem 2010. u splitskom HNK s trenerom Stankom Poklepovićem- Pokušavao sam svašta, kad se danas osvrnem, shvaćam da sam se očajnički hvatao za svaku slamku. Tražio sam sve moguće izlaze, pribjegavao alternativnoj medicini, obraćao se travarima, nadriliječnicima i iscjeliteljima, liječio viskom, pio “čudesne trave” u makedonskim zabitima, posjećivao romske obitelji u Šumadiji, razmišljao o odlasku na Tibet... Jednom sam dopustio da mi oko vrata vežu jedan konac u boji, a drugi su vezali oko nekakve ruže, i ja sam sutradan trebao uzeti taj konac s ruže i staviti ga na sebe. Kako je ruža trebala venuti, tako sam ja trebao ozdraviti. Uglavnom, ništa mi nije pomoglo kao boravak u Kreutzbergu u Njemačkoj, ondje sam proveo šest mjeseci u spartanskim uvjetima i molitvi. Shvatio sam da me u život vratila vjera u Boga i moja želja za ozdravljenjem. Čovjek ne smije dopustiti da bolest njime upravlja, mora sam preuzeti kontrolu nad njom.

NACIONAL: Nakon toga sve se okrenulo: oženili ste se, dobili dvije kćeri, završili fakultet, trenirali nekoliko klubova, pa i Hajduk, zatim mladu reprezentaciju.
- Da, život mi se potpuno promijenio, nakon svoje 26. godine postao sam potpuno druga osoba i danas, kad se osvrnem, sve mi to izgleda potpuno nestvarno. Imam novi pogled na život, živim potpuno zdravo, predvečer gasim mobitele, pošteno i iskreno pristupam poslu.

NACIONAL: U Hajduku ste kao trener proveli samo nekoliko mjeseci, došli ste u nezgodno vrijeme nakon Miroslava Blaževića i njegova katastrofalnog razdoblja. Razmišljate li ikada o povratku?
- Istina je, došao sam nepripremljen, na brzinu, ni sastav nije bio spreman i ujednačen, logično je da je nakon nekoliko lošijih rezultata došlo do smjene. Ali siguran sam da to nije pravi put: Hajduku treba odgovorno vodstvo s čvrstim stavom, trebaju mu dugoročni planovi i ciljevi, treba mu jasna i konkretna odgovornost svakog pojedinca. Nakon petnaest godina rada s mladim generacijama smatram da sam sazrio i kao čovjek i kao trener, jasno da Hajduk nikada ne bih odbio, no ne bih ni dolazio po svaku cijenu. Došao bih samo u uređen sustav u kojemu se točno zna tko što radi i tko za što odgovara, gdje se znaju ciljevi za najmanje četiri iduće godine. Naravno, teško da će se ikada ponoviti generacije igrača iz sedamdesetih i osamdesetih, jer više nije moguće stvarati momčad punih deset godina, ali i u ovakvim tržišnim okolnostima može se mnogo bolje. Igrači će uvijek odlaziti, ali Hajduk će svejedno uvijek biti veliki, najveći klub. Jedino vrhunski kriteriji njega su dostojni.