VOJSKA JE KLJUČ Svi vladari Egipta od pada kralja Farouka bili su visoki vojni časnici; na snimci vojnik na ulici u Kairu predaje dijete prosvjednikuKada izbiju revolucije poput ove u Egiptu, masa na ulicama ima odlučujuću ulogu u tome hoće li revolucija uspjeti ili neće, no, u tim dramatičnim događajima znaju veliku ulogu igrati i pojedinci, koji se profiliraju ili nametnu kao vođe. Egipatski nemiri izbili su spontano, jer je ljudima dosta tri desetljeća brutalne diktature i traže odlazak s predsjedničkog položaja bivšeg generala Hosnija Mubaraka, pa prvih dana nije bilo osobe za koju bi se moglo reći da je na čelu pokreta. No, sada se profilira jedan čovjek, kojem su mnogi u početku predbacivali da je – odviše diskretan. Situacija je u zemlji dramatična. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, na ulice je izišla vojska, pa ipak značajan broj demonstranata je, unatoč policijskom satu, ostao na središnjem kairskom trgu i preko noći.

U nedjelju navečer, kada je izgledalo da bi vojska koja je svoju silu iskazivala i preletima borbenih aviona preko trga, mogla silom otjerati demonstrante, na trg je prkosno došao upravo taj diskretni čovjek, kojeg mnogi vide kao potencijalnog vođu pobune. To je nobelovac Muhamad El Baradei, koji je okupljenima održao govor rekavši: “Nema povratka natrag. Jedino rješenje je da predsjednik Mubarak ode. Danas je svakome u Egiptu jasno da Mubarak mora otići, i da se potom u periodu tranzicije trebaju pripremiti pošteni izbori.” Do prije godinu dana malo tko je očekivao da će ovaj 68-godišnjak, koji je najveći dio svoje karijere proveo u inozemstvu, ne baveći se egipatskom politikom, postati predvodnik egipatske opozicije, i stati na čelo nepredvidive sadašnje egipatske revolucije.

Svojedobno su ga smatrali tihim, diskretnim diplomatom, koji se nikome ne želi zamjeriti, barem se takav dojam stjecao dok je od 1997. do studenoga 2009. bio na čelu Međunarodne organizacije za atomsku energiju sa sjedištem u Beču. Rođen je u Kairu 1942., diplomirao je pravo, što je bilo u obiteljskoj tradiciji, na sveučilištu u Kairu, te magistrirao na sveučilištu u New Yorku, praktičnim pravom nije se bavio nego se 1964. našao u diplomaciji. Prvi dio svoje karijere proveo je u egipatskoj misiji pri Ujedinjenim narodima, a kasnije je prešao na rad u samoj Organizaciji Ujedinjenih naroda. Potom je 1997. došao na čelo Međunarodne agencije za atomsku energiju, gdje su njegove diplomatske sposobnosti bile nužne zbog sporova koji su nastajali oko nastojanja nekih zemalja, Irana i Sjeverne Koreje npr., da izgrade nuklearno oružje. Našao se u središtu pozornosti kada je administracija američkog predsjednika Georgea W. Busha tvrdila da režim iračkog vođe Saddama Husseina nastoji graditi atomsko oružje, te time opravdavala namjeru da napadne Irak, a on je tvrdio da za to nema dokaza, te se kasnije pokazalo da ima pravo. Stekao je golemi ugled i u Egiptu i u svijetu kada je kao šef Međunarodne agencije za atomsku energiju 2005. dobio Nobelovu nagradu za mir. Kompetentno i politički nezavisno vodio je agenciju, ne libeći se suprotstaviti ni SAD-u kada su one agenciju pokušavale iskorištavati kako bi vršile pritisak na pojedine zemlje.

U egipatskoj opoziciji je počeo stjecati dodatan ugled jer je konzistentno, ali umjereno kritizirao tamošnje prilike i predsjednika Mubaraka, prvenstveno iz perspektive socijalnih slojeva koji nisu bili uključeni u režim. Djelovao je sam, a ne kao član neke političke organizacije. Kada su se pojavile njegove prve kritike Mubarakove vlasti u vladi su se uzbudili, a posebno nakon što se u veljači prošle godine nakon dugog boravka u inozemstvu vratio živjeti u Egipat. Na aerodromu u Kairu dočekala ga je masa ljudi, pa su pripadnici službe sigurnosti imali velikih problema da gomilu oduševljenih ljudi obuzdaju i discipliniraju. Nisu to uspjeli i bili su prisiljeni Baradeija izvesti iz aerodromske zgrade kroz tajni izlaz tako da se nije ni imao prilike vidjeti s oduševljenim pristalicama. Bilo je krajnje neobično da je toliko ljudi došlo dočekati mirnog, povučenog diplomata, koji je dugo izbivao iz domovine. No, mnogi su u njemu vidjeli šansu da se u Egiptu počne na unutarnjepolitičkom planu nešto mijenjati. U jednom intervjuu u to vrijeme je rekao: “Iza mene ne stoji ni vlada, ni vojska. Moje ideje su pravda i sloboda. Ako se režim toga boji, onda je u Egiptu problem dublji nego što smo u početku mislili.”

U tom intervjuu govorio je “o faraonskoj vlasti”, tvrdeći da je njegov konačni cilj “otvaranje novog puta napretka demokratskim reformama, nasuprot sadašnjem siromaštvu, raširenoj nepismenosti, ekonomskom truljenju, socijalnim napetostima između muslimana i kršćana, zbog čega je narod povrijeđen jer režim ograničava njegova politička prava”. Kako bi spriječili stvaranje čvrste opozicije oko Baradeija, u Mubaraku sklonim novinama počeli su se pojavljivati komentari u kojima se Baradeija napada i omalovažavaju se njegovi izgledi da postane predsjednikom. Mubaraku najlojalniji uvodničari službenih medija išli su tako daleko da su ga nazivali “huljom, možda američkim ili iranskim agentom”. Kada su izbili posljednji događaji u Egiptu, El Baradei se nalazio na putu u inozemstvu, a neki njegovi pristalice zamjerili su mu što se odmah nije vratio u Kairo, i davao energičniju podršku demonstrantima. Vratio se u Kairo iz Beča tek četvrtog dana demonstracija.

MUHAMAD EL BARADEI Tihi diplomat i nobelovac koji je veći dio života proveo u inozemstvu neočekivano je postao liderom egipatske opozicijeNa aerodromu ga je dočekalo mnogo novinara, te manji broj pristalica, koji su dovikivali kako se trebao odmah pridružiti demonstrantima. On je na aerodromu rekao: “Ovo je kritičan trenutak za budućnost Egipta a ja sam došao sudjelovati u njima zajedno s egipatskim narodom. Režim ne sluša ovaj narod. Ako će ljudi, posebno mladi, željeti da ja predvodim tranziciju, neću ih iznevjeriti. Moj prioritet trenutačno je uspostavljanje novog režima uz želju da Egipat prođe kroz tu tranziciju mirno. Savjetujem vladi da sluša narod i da ne primjenjuje nasilje. Nema povratka na staro. Nadam se da će režim prekinuti s nasiljem, prestati sa zatvaranjem ljudi, prestati s mučenjem ljudi. To je kontraproduktivno. Egipćani imaju pravo na mirne prosvjede.”

Čule su se i procjene da je možda propustio priliku da se odmah legitimira kao vođa pobune. No, neki njemu bliski ljudi kažu da je pažljivo analizirao situaciju te se vratio tek kada je osjetio da je to krupna stvar. Uz to, želio je vidjeti hoće li se pojaviti neki drugi da stanu na čelo pokreta, a kada se to nije dogodilo, ponudio je svoje usluge. Tvrdi se da se konzultirao s raznim egipatskim i stranim faktorima, posebno s Amerikancima, koji mu daju podršku. Važno je bilo da su mu podršku dale i neke važnije egipatske opozicijske grupacije, među ostalima i Muslimanska braća, u Egiptu zabranjena islamska organizacija, koja ima dosta pristalica. Štoviše, ta je organizacija čak obznanila da bi Baradei mogao biti čovjek koji će u ime cijele opozicije s vlastima pregovarati kako da se provede tranzicija nakon što Mubarak neminovno siđe sa svojeg položaja.

A pregovarat će se trebati, ne s vladom, nego egipatskom vojskom. Pregovarat se neće s Mubarakom, nego jednom vojnom ličnosti, za koju mnogi tvrde da je ovih dana postala moćnija od Mubaraka, jer u ovom trenutku ima podršku vojske, a ne više Mubarak. Valja napomenuti da budućnost Egipta neće samo odrediti prosvjednici na ulicama Kaira, Aleksandrije, Sueza i drugih egipatskih gradova, nego i egipatska vojska, najjača i najveća vojska arapskog svijeta, koja kontrolira sve što se u Egiptu događa, ali to čini diskretno. Ona svoje lice pokazuje samo u kriznim situacijama, kao što je ova, a to je činila i u drugim prilikama, posljednji puta prilično davno jer nije bilo potrebe - njen čovjek, general Hosni Mubarak, bivši zapovjednik egipatskog ratnog zrakoplovstva, kao predsjednik Egipta upravljao je zemljom. Treba podsjetiti da su svi egipatski predsjednici, otkad je vojnim pučem 1952. godine svrgnut s vlasti kralj Farouk – bili vojni časnici, prvi do 1954. general Muhammad Naguib, potom od 1954. do smrti 1970. pukovnik Gamal Abdel Nasser, od 1970. do pogibije u atentatu 1981. godine general Anward El Sadat, te od tada general zrakoplovstva Hosni Mubarak. Iako su svi oni formalni legitimitet nastojali utvrditi izborima i referendumima, njihova stvarna vlast temeljila se prvenstveno na lojalnosti vojske koja ih je stvorila, a ne na političkoj stranci, kojoj su formalno bili na čelu. Bili su na vlasti jer ih je vojska podržavala, a ovo je prvi put da bi jedan od njih mogao biti prisiljen da ode s vlasti, ne samo zašto što to od njega traži narod na ulicama, nego i stoga što je, čini se, izgubio podršku vojske.

Vojska je prvo mirovala kada su u Egiptu izbile demonstracije, prepuštajući Mubaraku da ih političkim i policijskim sredstvima pokuša smiriti i suzbiti. Kada je postalo jasno da to nije u stanju, a da pri tome ne izazove ogromno krvoproliće, te nakon što se policija razbježala s ulica, vojska je stupila na scenu, i to na nekoliko načina, kao snaga koja će pokušati voditi političku tranziciju, kao snaga koja će pokušati mirnim sredstvima, prvenstveno svojom simboličnom prisutnošću na ulicama i trgovima smiriti situaciju u egipatskim gradovima, te kao snaga koja će preuzeti i diplomatsku međunarodnu komunikaciju s glavnim svjetskim partnerima kako ovi egipatski događaji ne bi izazvali opću nestabilnost na i tako nestabilnom Bliskom istoku. Njen izlazak na ulice Egipćani su pozdravili, jer vojska u Egiptu ima veliki ugled, a način na koji su se demonstranti ponašali prema vojnicima pokazuje da bi ona svoju tranzicijsku ulogu mogla obaviti. Da se vojska pokrenula bilo je vidljivo ne samo po dolasku tenkova na kairske trgove i ulice, nego i po jednom potezu predsjednika Mubaraka. Kada je prošle subote objavio da je na odavno ispražnjeno mjesto potpredsjednika Egipta imenovao dosadašnjeg šefa egipatske obavještajne službe general pukovnika Omara Suleimana bio je to znak da se vojska pokrenula i u samom vrhu države. Oni koji poznaju te egipatske političke prilike smatraju da je na ovo imenovanje Mubarak bio natjeran od vojske, koja se još nije direktno okrenula protiv njega, ali vuče poteze kako bi bila spremna za buduću političku tranziciju. Suleiman je čovjek vojske, a ne Mubaraka, koji ga je doduše prethodnih godina unaprjeđivao, ali je prema njemu ipak bio sumnjičav, jer se Suleiman protivio Mubarakovu planu da ga na predsjedničkom mjestu naslijedi sin Gamal Mubarak.

OMAR SULEIMAN, šef tajnih službi i novi egipatski potpredsjednik, kandidat je vojske za čelno mjesto u državiSuleiman je dosad bio lojalan Mubaraku i kada se s njim u nekim stvarima nije politički slagao. Istaknuvši Suleimana vojska je pokazala da želi da se krene u promjene, ali postupno, ako će to biti moguće, s čovjekom, koji će nužno biti samo prijelazna ličnost, i to već zbog njegovih godina. On je 74-godišnjak.

Omar Suleiman rodio se 1936. godine u mjestu Quena u južnom Egiptu u skromnoj obitelji. Godine 1954. u Kairu je upisao egipatsku vojnu akademiju. U to vrijeme Egipat je bio značajan saveznik Sovjetskog Saveza, vojske dviju zemalja su blisko surađivale, pa je mladi Suleiman dobio priliku da otputuje u Moskvu i pohađa sovjetsku Vojnu akademiju Frunze - koju je nešto ranije pohađao i Mubarak - te je postao pješadijski časnik. Nakon potpisivanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma u Camp Davidu, pod američkim sponzorstvom, 1978. godine, Egipat je od sovjetskog postao američki saveznik te je počela intenzivna američko-egipatska vojna suradnja. U sklopu nje Suleiman je otišao na dodatno školovanje u SAD. Napredovao je u egipatskoj vojnoj hijerarhiji, te je 1991. imenovan šefom vojne obavještajne službe, gdje se toliko istaknuo da je dvije godine kasnije imenovan šefom cjelokupne egipatske obavještajne zajednice, čime je postao i član egipatskog kabineta.

Bilo je to za Egipat vrlo kritično vrijeme, kad su se razmahale različite radikalne islamističke terorističke grupe u krvavim napadima na razne egipatske institucije i strane turiste. Suleiman je pokrenuo veliku akciju da se slome, te je u tome uvelike uspio. No, nije se bavio samo unutarnjim ekstremistima, nego je razvio vrlo široku aktivnost na međunarodnom planu kada je bila riječ o delikatnim pitanjima vezanim za egipatsku sigurnost i nacionalne interese.Blisko je surađivao s palestinskom političkom organizacijom Al Fatah, te davao značajnu podršku palestinskom predsjedniku Mahmoudu Abbasu u sukobljavanju s islamističkim ekstremistima u palestinskim redovima, posebno s Hamasom. Oko mnogih sigurnosnih pitanja razgovarao je i s izraelskim obavještajnim vođama, a vrlo je čest gost u Sjedinjenim Državama, gdje putuje potajno.

RANIJE JE U EGIPTU bila praksa da se ime šefa obavještajne zajednice drži u tajnosti, ali je ta praksa prije desetak godina ukinuta kada je o Suleimanu riječ. Njegove su se fotografije počele pojavljivati u medijima, što je pokazivalo da se on pretvara u političku ličnost prvog reda. Nedavno je internetska stranica Wikileaks objavila tajnu depešu, koju je prije tri godine ondašnji američki ambasador u Kairu Francis Ricciardone poslao u State Department o Suleimanu. U toj se depeši kaže: "Mnogi od naših kontakata smatraju da će Suleiman, zbog svojeg vojnog zaleđa, svakako igrati neku ulogu ukoliko dođe do smjene na čelu Egipta s oca na sina Mubarak, možda kao tranzicijska figura. Suleiman energično niječe svaku osobnu ambiciju, ali njegova odanost nacionalnim interesima je očita. On je Mubaraku lojalan. Budući da već ima sedamdeset godina može se sviđati vladajućem aparatu, ali i široj javnosti kao pouzdana osoba koja se ne nada mogućnosti novog višedesetljetnog predsjednikovanja. Jedan od njegovih bliskih prijatelja rekao nam je da je njemu mrska ideja da Gamal Mubarak naslijedi oca, te da ga je Mubarak ‘duboko osobno povrijedio' kada nije ispunio obećanje od prije nekoliko godina da će ga imenovati potpredsjednikom."

Od Suleimana vojska očekuje da sadašnje ulične prosvjede pokuša smiriti i kanalizirati u kontroliranu tranziciju. Od Baradeija prosvjednici očekuju da snagu uličnih prosvjeda pretvori u politički mehanizam koji će slomiti sadašnju vlast. El Baradei i Suleiman profiliraju se kao dvije ključne osobe ovog trenutka, koje personificiraju dvije suprotstavljene sile. Revolucije su nepredvidive, pa se ne zna čija će koncepcija prevladati.