Nedovoljno izdvajanje za oružane snage koje u nekim zemljama poput Italije, Nizozemske, Njemačke, Danske i Belgije iznosi i manje od 2 posto, dok SAD najavljuje izdvajanja od 3,5 posto, najveća je prepreka stvaranju tehnološki naprednih europskih oružanih snaga u sklopu NATO-a.
Europljani nemaju zrakoplove poput bombardera B-2 ili B-52 koji mogu na zemaljske ciljeve isporučiti goleme količine ubojitih sredstava (tepih bombe) u promjeru nekoliko stotina metara. Umjesto toga raspolažu malim borbenim zrakoplovima koji su namijenjeni za podršku postrojbama na zemlji, u napadu na neprijateljske snage koje se približavaju i one iza dometa vlastitih topničkih sredstava. Europsko borbeno zrakoplovstvo ne raspolaže preciznim bombama kao američko niti može letjeti neovisno o dobu dana ili noći i vremenskim uvjetima.
Američko ratno zrakoplovstvo postalo je strategijski instrument za uništavanje najvažnijih ciljeva neprijatelja, od komunikacija, elektroenergetskog sustava, mostova i prometnica, izvora medijske moći neprijatelja i industrijskih kompleksa, da bi se na kraju cijeli sustav slomio i pokleknuo pod pritiskom iscrpljujućeg dugotrajnog bombardiranja.
Vojne operacije poput afganistanske nezamislive su bez integriranog obavještajnog, nadzornog i komunikacijskog sustava. Precizne ili “pametne” bombe, sposobnost brzog premještaja snaga, strateški transportni zrakoplovi, opskrba gorivom u zraku samo su dio ključnih zahtjeva koje nameće buduće ratovanje, a koje još uvijek nisu ispunile europske članice NATO-a.
Europski političari ubrzo nakon kosovskog rata deklarativno su zagovarali vojno jačanje Europe. Još u lipnju 1999. odlučeno je da tadašnji glavni tajnik NATO-a Javier Solana postane koordinator europske vanjske i sigurnosne politike. Međutim, europske zemlje, umjesto da povećaju vojne budžete, iz godine u godinu smanjivale su izdatke, a najnovija akcija SAD-a u Afganistanu, uz pomoć Britanije i Australije, pokazala je da američki dužnosnici uglavnom ne računaju na europske saveznike, jer je u zadnjih deset godina nastao prevelik tehnološki i doktrinarni jaz.
Zamišljene Europske snage za brzo djelovanje imale bi približno 60.000 dobro naoružanih ljudi, 400 zrakoplova i stotinjak plovila. Takve multinacionalne snage, otprilike tri divizije, bile bi u pripravnosti za neke buduće humanitarne, spasilačke i mirovne misije. Europa bi tako potvrdila svoj često spominjani “obrambeni identitet” i spriječila situacije poput one 1999. na Kosovu , kad je u “zračnoj kampanji” protiv SRJ morala ne samo slijediti Ameriku nego i bila ovisna o njoj. SAD je tada osigurao 85 posto logistike, od precizno navođenih bombi do nosača i izviđačkih satelita.
Premda je postignut načelan dogovor o broju vojnika snaga za brze intervencije, iz rasprave su izostala najvažnija i najosjetljivija pitanja o transportu, opskrbi gorivom u zraku, uništavanju protuzračne obrane neprijatelja i obrani od balističkih dalekometnih neprijateljskih projektila.
Europske zemlje nemaju stalno spremne snage za djelovanje izvan europskih regionalnih okvira. Čak i za akciju na Kosovu 1999. mnogo vremena utrošilo se na njihovu pripremu i okupljanje. A brzina razmještanja ključan je faktor za uspješnost operacije.
Stoga Europljani moraju osigurati tehnološke preduvjete za razmještanje svojih snaga poput transportnih zrakoplova, kamiona i brodova. Kad budu razmještene, postrojbe ne mogu djelovati bez logističke potpore i infrastrukture u neprijateljskom okruženju. Sustav logističke opskrbe gorivom , streljivom, električnom energijom i sličnim komponentama možda je najvažniji kako bi postrojbe uspješno djelovale na terenu. Uz sve to savezničke snage trebaju imati sustave komuniciranja, obavještajnog djelovanja, navođenja preciznog streljiva kako bi na vrijeme uočile i uništile moguće ciljeve. Te preduvjete europske snage uglavnom nemaju pa su inferiorne u svim budućim vojnim operacijama u kojima bi trebale sudjelovati uz SAD u sklopu NATO-a.
Europske snage u NATO-u imaju 2 milijuna ljudi pod oružjem, ali nakon smanjenja broja profesionalnih ugovora nedostajat će im vojnici za brzi razmještaj. Najviši vojni europski dužnosnici ističu da će trebati i deset godina za uspostavu željenih standarda.
Amerikanci su nezadovoljni članicama NATO-a koje ne ulažu dovoljno napora u razvoj modernog naoružanja i doktrine kojom bi se približile američkim snagama u uspješnom vođenju operacija. Američki saveznici poput Nizozemske, Norveške, Danske, Belgije i Portugala učinili su prema američkim izvješćima velike napore i uspjehe pri modernizaciji svoga zrakoplovstva kako bi povećale operativnu sposobnost djelovanja u svim meteorološkim uvjetima i noću. Najveći europski saveznici kao što su Britanija, Francuska i Njemačka pokušavaju razviti nove borbene zrakoplove, dalekometne krstareće projektile, transportne zrakoplove srednjeg doleta i borbene i transportne helikoptere, ali ni jedan od tih moderniziranih sustava neće biti na raspolaganju saveznicima u idućih desetak godina. I drugi su projekti prespori. Europski će saveznici zaostajati za SAD-om u razvoju strateških prekooceanskih transportnih zrakoplova za brzo prevoženje ljudstva i opreme na daleka krizna područja. Britanija je nedavno iznajmila od SAD-a četiri zrakoplova C-17 dok sedam europskih država nastoje razviti Airbus 400 M bez prepoznatljive financijske konstrukcije. U najboljem slučaju takav zrakoplov mogao bi postati operativan tek 2008.
Od sveukupnog izdvajanja za vojne potrebe SAD za modernizaciju oružanih snaga izdvaja 26,3 posto sredstava, dok Njemačka, Nizozemska, Španjolska, Danska i Italija izdvajaju 12-15 posto.
Kada je riječ o taktičkim borbenim zrakoplovima poput F-16, Tornada, Jaguara ili F-15 u sklopu NATO saveza, SAD sudjeluje sa 42 posto, Francuska 7, Britanija 6, Italija i Turska 5 posto itd.
U pomorskim snagama SAD dominira sa 60 posto nosivosti tereta na moru, Britanija raspolaže sa 9, Francuska i Španjolska sa 3 posto itd.
Ni u snagama za brze reakcije stanje nije ništa bolje. SAD s Britanijom raspolaže sa 40 posto sveukupnog broja vojnika u sklopu NATO-a koji se mogu odazvati na akciju. Sve ostale zemlje sudjeluju s manje od 10 posto.