'MENI POVRATAK na scenu pričinjava veliku radost. Ljepše od svega na svijetu je biti glumac', rekla ja Marija SekelezMarija Sekelez, glumica i ravnateljica dječjeg kazališta Žar ptica, premijernom izvedbom predstave “Diva” u režiji Želimira Mesarića u svom će kazalištu 25. veljače obilježiti 35 godina umjetničkog djelovanja. Glumila je u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj, gdje je igrala u više od 50 predstava koje su imale više od četiri tisuće izvedbi. Godine 1998. producirala je i igrala glavnu ulogu u predstavi “Majstorska klasa Marije Callas”, koja je osim u Hrvatskoj s uspjehom bila izvođena u Londonu i Parizu.

Neke od televizijskih serija u kojima je glumila su “Kapelski kresovi”, “Jelenko”, “Pozitivna nula”, glumila je i u filmovima “Mećava”, “Vrijeme vode” i drugima. Za vrijeme Domovinskog rata na HTV-u realizirala je glazbenopoetski serijal, svojevrsni antiratni prosvjed, “Dok nam živo srce bije”, te dokumentarne filmove “Od Ciste do modne piste”, “Iz Runovića u američki san”, “Sv. Leopold Mandić u Africi". U lipnju 2000. imenovana je za ravnateljicu Gradskog kazališta Žar ptica te je od jednog zapuštenog i neatraktivnog kazališta vrlo brzo uz velik napor uspjela stvoriti ugledno i jedno od najposjećenijih kazališta za djecu u Zagrebu. Za News govori o svom povratku glumi nakon desetogodišnje stanke i svojim životnim izazovima.

NEWS: Predstavom “Diva” proslavit ćete 35 godina umjetničkog rada. Koja je tema predstave?

- Radnja predstave smještena je u garderobu HNK za vrijeme dodjele Nagrada hrvatskog glumišta. U garderobi se nađu dvije glumice, mlađa i starija. Između njih je jedan strahovit sraz, iako se njihovi životi dodiruju u mnogo točaka. Jedna drugoj zadale su dosta bola, ali i ljepote. U predstavi se radi o povrijeđenoj taštini, ljubomori. Te dvije tašte dive igramo Natalija Đorđević i ja, tekst je napisala Marijana Nole, a režira Želimir Mesarić. Mislim da je tekst općenito zanimljiv, jer, iako se radi o glumicama, tekst zapravo govori o ženskim međuodnosima na temu ljubavi prema muškarcu, karijere, posesivnosti, tolerancije, ljubomore. Iz trenutka u trenutak radnja se mijenja, a obrati su nevjerojatni.

NEWS: Kako vam se bilo ponovno vratiti glumi?

- Ne glumim već gotovo 12 godina, moja zadnja predstava bila je “Majstorska klasa Marije Callas”. Mjesto ravnateljice kazališta Žar ptica, na koje sam došla prije 11 godina, iziskivalo je od mene potpunu predanost. Kao što to zahtjeva i gluma. A prije svega ja sam glumica, i sve ove godine imala sam potrebu za glumom. Kako se bližila moja 35. obljetnica umjetničkog djelovanja, tražila sam od Marijane Nole, koja dosta radi za Žar pticu, da napiše tekst za Nataliju Đorđević i mene.

NEWS: Imate li tremu zbog višegodišnje stanke u glumi?

- Uvijek imam tremu koja je stimulativna. Ali 18. studenoga imali smo pretpremijeru “Dive” u Zaprešiću, gdje je predstava bila izvrsno primljena, tako da nas je to na jedan način ohrabrilo, dalo nam poticaj, jer kad su samo dvije glumice na sceni, ne znate kako će to djelovati na publiku. Meni povratak na scenu pričinjava veliku radost. Ljepše od svega na svijetu je biti glumac.

NEWS: Znači li ova predstava i vaš povratak glumi?

- Na jedan način da, planiram se pomalo udaljavati od mjesta ravnateljice, a glumit ću kad me nešto iznimno zaokupi, kao što sam i dosad činila. Ne mogu glumiti tek tako, samo da se igra, jer ja se ulozi potpuno podređujem. Sve uloge koje sam dosad igrala bile su velike, velika su bila i odricanja, ali i velika radost i zahvalnost.

NEWS: Kad ste prije deset godina postali ravnateljicom kazališta Žar ptica, jeste li svjesno donijeli odluku da ćete pauzirati od glume cijelo desetljeće?

- Nije mi to bilo ni nakraj pameti, mislila sam da ću svake dvije godine odigrati neku ulogu. Međutim, u kazalištu me dočekalo toliko problema, toliko neriješenih situacija. Sve je to iziskivalo puno ačno se vraćam glumi više od osmosatnog radnog vremena. Zato se nisam mogla posvetiti nekom liku, jer gluma također troši, ali na mnogo ljepši način nego ravnateljstvo. Sad je naravno sve puno lakše, ali da sam znala da će biti tako teško i da ću imati toliku stanku u glumi, ne bih se ni kandidirala za ravnateljicu.

NEWS: Kad ste došli u ovo kazalište, ono je bilo gotovo ruševina, od tada ste napravili jako puno, među ostalim sad već čuveni “Naj, naj, naj” festival i “Nema zime u Žar ptici”, na kojima su predstave besplatne. Kako su roditelji i djeca prihvatili te festivale?

KOSTADINKA VELKOVSKA, DAMIR ZLATAR FREY, BRANKA Cvitković i Marija Sekelez, predstava 'Krv košute' u Istarskom narodnom kazalištu- Manifestacije “Noć muzeja” i “Noć kazališta” pokazale su da ljudi žele ići u kazalište, ali da jednostavno nemaju novca. Mi smo to znali i prije 11 godina i odlučili realizirati spomenute manifestacije. Meni je poticaj da dva puta godišnje za vrijeme školskih praznika u Žar ptici dajemo besplatne predstave bilo to što postoje djeca koja za vrijeme praznika ostaju u gradu, što je tužno. Ovako smo im omogućili da besplatno gledajući najbolje predstave imaju prekrasna sjećanja na školske praznike provedene u gradu. U tih šest dana, koliko traje festival, posjeti ga i 5000 djece.

NEWS: Od početka karijere slobodna ste umjetnica. Kako to da nikad niste potražili sigurnost redovitih primanja u stalnom angažmanu?

- To je bio hod po mukama, 30 godina sam bila slobodnjak. Akademiju sam završila u teškim vremenima, za vrijeme Hrvatskog proljeća, poslije kojeg desetak godina ni jedan glumac nije dobio zaposlenje. Međutim, pomoglo mi je što sam puno igrala u teatru &TD. Samo u hit predstavi “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša”, u kojoj sam glumila u alternaciji s Vlastom Knezović, nastupila sam više od 200 puta, od čega sam si mogla priuštiti skromnu egzistenciju. Kasnije je bilo sve bolje. Puno sam putovala, to mi je bio izazov. Obišla sam cijeli svijet sa svojim predstavama, tri puta sam bila u Australiji, osigurala sam si i neku financijsku dobit. Vrijeme brzo prođe, bilo je i teško i grozno, ali i lijepo. Kad vidim koliko danas glumci trče za angažmanom, i koliko su nesretni i nesigurni, zamislim se i pitam: “Je li moguće da ja 30 godina nisam primila plaću, je li to moguće preživjeti?”

NEWS: Vaš poslovni život bio je i jest dinamičan. Kakav je bio vaš privatni život?

- Bio je turbulentan, privatno i poslovno nisam mogla lako uskladiti. U predstavi “Isadora ili prva bosonoga plesačica”, u kojoj sam glumila Isadoru Duncan, ona na jednom mjestu kaže: “Moj život zna za samo dva pokretača: Ljubav i Umjetnost. I vrlo često je ljubav uništila umjetnost, a onda bi zapovjednički poziv umjetnosti dokrajčio ljubav, jer između njih dvije nema sklada ni sporazuma. Postoji samo neprekidna bitka. Moj život, moj život propada tako između njih dvije.” To je iskustvo jedne žene, a smatram da je imanentno većini umjetnika. Život mi je bio dosta bogat, radostan, ali i jako bolan. To je tako, zato smo na ovom svijetu kako bismo iskusili ekstatične momente, ali njih često plaćamo boli.

NEWS: Iz kakve obitelji potječete?

- Iz dalmatinske obitelji, radničke obitelji, bez umjetničkog pedigrea. Moja sestra Bernarda je montažerka na HTV-u i mi nismo bile pripremane za umjetnost. Ali budući da je to dar koji dobivamo rođenjem, naša je dužnost da ga realiziramo bez obzira na dosuđene nam prepreke. Unatoč svim preprekama pripremala sam se za svoj poziv i razvijala mehanizme kako da od svog posla i života napravim malu svečanost. Kad jednoga dana budem povlačila crtu, da saldo bude barem zanimljiv.