Tomislav Dragun, vlasnik privatne revizorske kuće, jedan je od ključnih ljudi hrvatske pretvorbe i privatizacijeTomislav Dragun, vlasnik privatne revizorske kuće, jedan je od ključnih ljudi hrvatske pretvorbe i privatizacije. Njegove usluge obilato je, naime, koristio Miroslav Kutle, metafora HDZ-ova kapitalizma, kojemu se već tri godine sudi zbog pljačke Tiska. Premda tvrdi da je za Kutlu i nekolicinu ostalih tajkuna izrađivao samo elaborate o pretvorbi, Dragun je više nego dragocjen svjedok o javnim i zakulisnim pretvorbenim običajima. Za razliku od svih ostalih HDZ-ovih mešetara, on prilično iskreno govori o financijsko-dioničkim operacijama u kojima je sudjelovao. Jedino ne voli da se nazivaju pljačkom ili krađom društvenih poduzeća.
NACIONAL: Tužili ste Nacional zbog teksta u kojem stoji da ste napravili pljačkaški model pretvorbe OTV-a. Recite, dakle, koja je bila vaša uloga u toj pretvorbi? – Nikakva. Samo sam negdje 1993. izradio određene elaborate o pretvorbi iz društvenog u dioničko poduzeće koje je usvojio Nadzorni odboru i kasnije Fond za privatizaciju. Elaborate je naručio Vinko Grubišić, a kasnije sam napravio još model interne dokapitalizacije, što osobno ne volim. Vi to zovete pljačkom, a ja drukčije.
Ja sam za Kutlu i Grubišića radio elaborate kako da s malo novca dođu do puno dionica, no ne volim da se to zove krađom: to je bila otimačina u kojoj je sve izvođeno po zakonu Rekao sam Kutli: ako je istina da postoje ti tajni ortački ugovori, ti moraš reći javno što je doista tvoje a što nije. Mi smo prošli tjedan razgovarali da mu ja pomognem oko toga NACIONAL: Kako vi nazivate, i zašto to ne volite? – To znači da su sadašnji i bivši zaposlenici imali pravo po zakonu izvesti dodatna ulaganja u samo poduzeće, i na osnovu toga su dobili dopunske dionice. I Fond za privatizaciju je u tom slučaju primjenjivao koeficijente koji su bili drukčiji od onih zakonom propisanih. I to je bio način da za malo novca možete doći do mnogo više dionica. Bilo je dovoljno uložiti 25 posto od procijenjene vrijednosti poduzeća da biste zavladali cijelim poduzećem. To je bila uobičajena praksa, a ja to nazivam otimanjem. Taj model mi je objasnila Emilija Rajić koja je tada bila u Fondu za privatizaciju, pa sam po tome načinio elaborate za pretvorbu OTV-a i Croatia-busa. A sad mi kažu da sam ja uništio hrvatsko gospodarstvo, a ona je i dalje u državnoj službi.
NACIONAL: Romano Bolković, jedan od malih dioničara OTV-a, u to doba je pisao predsjedniku Tuđmanu da je sve to nezakonito tako da je Grubišić dobio mnogo veći suvlasnički udio od njega. – To je kao da kažete da su nezakoniti zakoni. Po zakonu je trebala biti ekonomska procjena, ali se istodobno primjenjivala statička procjena poduzeća, što znači da se vrijednost određivala zbrajanjem kvadratnih metara prostora i kilograma neke opreme. Tako se radilo u mnogim poduzećima. Nisam znao da se Bolković žali, meni se tada nije obratio. Tek 1999. je došao k meni nudeći neke projekte. Sa svojom tadašnjom suprugom Brankom htio je osnovati neku novu televiziju. Tri-četiri puta smo se sastali i razgovarali o toj temi. Mogao sam mu napraviti elaborat i dokumentaciju za kredit, ali kako se pojavio, tako je i nestao. Čak sam mu dao jedan intervju na Plavom radiju, ali ono što sam ponudio, očito nije odgovaralo očekivanom.
NACIONAL: No, Grubišić je ipak dobio najviše dionica OTV-a, premda je do 1994. vrlo kratko radio na televiziji. – Po tom modelu bio je dovoljan samo jedan dan.
NACIONAL: Kao glavni revizor Miroslava Kutle, jeste li bili svjesni da je on bio paravan za tajne vlasnike – one koji su potpisali tajne ortačke ugovore? – Nisam znao pouzdano, ali sam čuo da veliki broj tih društava kontrolira netko drugi, a ne Miroslav Kutle. Ja znam u koja sam društva imao pristup kao revizor, a u koja nisam, a Kutlu poznajem više od deset godina. Ne znam zašto sam smio ući u Dionu, a nisam u Slobodnu Dalmaciju. Usto, držao je puno ljudi koji nisu bili osobito sposobni za taj posao, što meni nije bilo logično. Nije uvažavao ni moje prijedloge o reorganizaciji pojedinih poduzeća. Ja sam mu rekao, primjerice, da bi Dionu trebao podijeliti na Dionu A i Dionu B. Na jednu je trebalo prebaciti sve što ne valja, da bi druga dobro poslovala. Također sam mu rekao da su mu neke cijene previsoke, ali ne i da ga na taj način poslovođe potkradaju. Kada je ulazio u Slobodnu Dalmaciju, ja sam napravio prvi pregled i rekao mu da posluje s gubitkom. Vidio sam da Slobodna Dalmacija ne plaća porez i znao sam da će samu sebe uništiti. No, on ništa nije poduzimao.
NACIONAL: Što mislite zašto?
-To ni ja nisam shvatio. Nikada mi nije objasnio. Za njega sam bio osnovao i posebnu reviziju koja nikada nije profunkcionirala. Znate, vanjska revizija kontrolira samo dokumentaciju, a ja sam mu predlagao da oformi reviziju koja bi dokumentaciju uspoređivala sa stvarnim stanjem imovine i novcem na računima. Međutim, nikad nije zaživjela. Tako sam stekao dojam da on mora uvažati nečije drugo mišljenje. A revizija “Zagreb” je obrađivala Tisak. Vidite, zašto ja nikada nisam mogao ući u nj.
Neki dan razgovarao sam s Branimirom Vlašić, direktoricom Croatia-banke. Ona kaže kako su joj nametali nekog nekvalificiranog Stjepana Kovača iz njemačkog HDZ-a. No, to nije samo slučaj Kutle, nego i Gucića, Rajića i drugih.
NACIONAL: Očito su dobili priliku da jeftino ili besplatno dobiju poduzeća, ali pod određenim političkim i kadrovskim uvjetima. – Očito. Znalo se unaprijed što je za prodaju, a što nije, i komu je što namijenjeno. Kutle, recimo, nije mogao dobiti banku. Ni meni nitko nije ponudio da vodim banku ili osiguranje, premda sam svojedobno bio direktor transporta u Borovu i vodio sam više od tri stotine radnika. Zašto Pašalić neće sada osnovati svoju stranku? Pa zato što bi morao teško raditi. Treba napraviti organizaciju, naći novac. Kutlin problem je što je morao kupovati sasvim određena poduzeća. Nikad, očito, nije bio pravi vlasnik, pa nije mogao ni samostalno odlučivati.
NACIONAL: Zašto je pristao na takvu poziciju: nije mogao odlučivati, a istodobno je imao svu odgovornost za sudbinu tih poduzeća?
-Ne znam. Stalno sam mu govorio: “Možeš vladati Tiskom, možeš vladati Dionom, ali ne postoji čovjek koji bi mogao vladati tako velikim i raznorodnim sistemom kao što je tvoj. Budalaština su ti i tajni vlasnički i ortački odnosi, a ako je istina da postoje ortački ugovori, kako piše u novinama, ti moraš reći javno što je doista tvoje, a što nije.”
NACIONAL: I što vam je Kutle na to rekao? – Ništa, šutio je. Nije rekao ni da je istina, niti je porekao. Savjetovao sam mu da te stvari raščisti i da javno iznese što je njegovo, a što nije. Treba odijeliti vrijedno od nevrijedna. Prošli tjedan smo opet razgovarali da mu oko toga pomognem, no, opet od mene nije naručio neku određenu uslugu. A ja moram od nečega živjet. Trenutno radim procjenu nekih poduzeća u Velikoj Gorici za Žužića, Mesićeva pajdaša koji je ovog trenutka u Hrvatskoj “broj jedan” za drvo i furnir. No, i on ima ambiciju širenja, pa se bojim da će uskoro imati sistem koji ne može kontrolirati.
NACIONAL: I što je od svega toga još uvijek Kutlino? – Bojim se, vrlo malo toga što vrijedi.
NACIONAL: Mislite da Kutlina greška nije u tome što vas je slušao, nego naprotiv, što nije dovoljno uvažavao vaše savjete? Mislite li da u tom slučaju Glubus grupa ne bi propala i da on ne bi završio u zatvoru?
-Ne znam bi li završio u zatvoru ili ne bi, ali sam siguran da kolaps ne bi doživio. Više nije imao pregled nad cijelim sistemom, zatvorili su mu bankarske kredite, a i proizvođači duhana su prestali isporučivati cigarete Tisaku.
NACIONAL: Naravno da su prestali isporučivati robu, kada prodane cigarete nije plaćao. – Ne mislim da je samo to bio problem. Kutle je žrtva sukoba interesnih grupacija. Eto, ja sam i za Luku Rajića radio elaborat o pretvorbi. Prve dionice je kupio upravo na osnovu mojih elaborata. Jedino je nezgodno što mi tu uslugu nikada nije platio.
NACIONAL: Zašto ga niste tužili zbog toga duga? – Kod tih stvari rijetko postoji pismeni ugovor. Ne znate unaprijed koliko će vas koštati jer u tu cijenu ulaze i ručkovi i drugi izvanredni troškovi pa je običaj da se na kraju napravi obračun. Kutle mi je rekao da to napravim za Luku, pa sam očekivao da će i urgirati da mi se to plati.
NACIONAL: Je li vam tko još ostao dužan? – Slobodna Dalmacija, Diona i Zagrebački transporti.
NACIONAL: Zašto ste nastavili s njima raditi. – Pa očekivao sam nove poslove.
NACIONAL: Koliko vidim, vaše usluge su bile izuzetno tražene u doba pretvorbe, ali ne i kasnije. – Mene traže u problemskim situacijama. Zato sam imao vrlo neugodnih situacija, primjerice, slučaj Croatia-busa, koji traje osam godina. Optužili su me za pljačku, a ja sam samo napravio eleborat po narudžbi Nadzornog odbora. Stipe Radić iz Croata-busa je, primjerice, rekao: “Pa Sulić je organizirao štrajk protiv Ljube Ćesića Rojsa. On je hranio štrajkaše dva mjeseca protiv Ćesića Rojsa. ”
A Gucić je bio posrednik za pomirenje. Zato sam tužio i suca Radovana Šanteka, ali je moja tužba na zanimljiv način stjerana u zastaru.
NACIONAL: Zašto Šanteka? Pa taj se sudac pobrinuo da kaznena prijava za pljačku Croatia-busa stoji godinama u ladici? – Zbog Sulića, ne zbog Rojsa.
NACIONAL: Svojedobno ste Nacionalu slali neka pisma o dioničarima Duhanskog instituta iz kojih se baš nije moglo shvatiti na što ciljate. Je li Kutle imao ambiciju osvojiti Institut i preko njega ući u posao s cigaretama i duhanom? – Moja supruga i ja u smo imali dionice u Duhanskom institutu. Duhanski institut je bio je registriran kao znanstvena ustanova. Slavko Kulčić, profesor s Ekonomskog fakulteta, i ja imali smo ideju da od Instituta napravimo privatni fakultet koji bi pomagao Kutlinoj Globus grupi kao cjelini. Poput svih pravih fakulteta trajao bi četiri godine, a vodio bi ga Kulić, kao svjetski ekonomski autoritet. S tog Instituta Kutle bi dobivao vrhunske ljude koji bi sredili i kontrolirali njegov gospodarski sistem. Ali supruga i ja smo tu izgubili vlasnička prava; većinu dionica dobio je Mrvelj, vlasnik štedionice, pa je ideja propala.
NACIONAL: Pretvorba je završena, pa je time, dakle, smanjena potražnja za vašim vještinama i iskustvima. Čime se sada bavite? – Ja nisam broker, ali kupujem i prodajem dionice; kupujem ih malo po malo dok ih ne skupim više od pedeset posto, a onda to prodam. U Kninjanci imam 26 posto i gledam kako bih kupio još. Prije bi mi došli i rekli:” Kupi mi tu firmu”, i ja bih je za drugog kupio. Sada kupujem tobože za sebe, a zapravo gledam kojem ću poduzeće uvaliti.