Ministar Jozo Radoš na sastanku u RigiHrvatska će postati punopravnom članicom NATO-a 2006. godine u skupini zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom, Makedonijom i Ukrajinom.
Predvodnik skupine, unatoč optimističnim najavama ministra obrane Joze Radoša, definitivno neće biti Hrvatska nego Ukrajina, zbog svog strateškog položaja, dugogodišnjeg partnerstva s NATO-om i konkretnog vojnog angažmana u antiterorističkoj koaliciji, doznaje Nacional iz diplomatskih izvora.
Značaj Ukrajine za sljedeći krug proširenja NATO-a potvrđen je prošlotjednim višednevnim posjetom najvišeg izaslanstva NATO-a Kijevu, te izjavama američkih dužnosnika na sastanku Vilniuske skupine u Rigi kako će Ukrajina krajem godine dobiti poziv za pristup Akcijskom planu za članstvo (MAP-u).
Nakon što je ušla u Akcijski plan za članstvo (MAP) u svibnju, Hrvatska najprije mora usvojiti Godišnji nacionalni program (ANP) koji je trenutačno u završnoj fazi izrade. Prvi ciklus započinje u rujnu i traje godinu dana, a s obzirom na dosadašnja iskustva drugih zemalja kandidata i Hrvatsku neučinkovitost u reformama, može se očekivati da se Hrvatska tek nakon tri ciklusa kvalificira kao ozbiljan kandidat za članstvo, a to znači tek potkraj 2005., što su nam neslužbeno potvrdili i diplomatski izvori.
Osim toga, Hrvatska, SiCG i BiH imaju nekoliko zajedničkih uvjeta za pristup NATO-u koji su isprepleteni njihovim međusobnim odnosima. Povratak izbjeglica, povrat imovine, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala samo su neke zajedničke obveze za ulazak u NATO, koje ni jedna od spomenutih zemalja neće moći ispuniti bez suradnje s drugom državom.
Kako Hrvatskoj zaista nije mjesto u skupini zemalja koje će ove godine dobiti poziv za pristup NATO-u i da je realno očekivati ulazak u članstvo s ostatkom zemalja bivše Jugoslavije, govori još nekoliko podataka. Zbog kašnjenja reformi u društvu Hrvatska se treba daleko više truditi za ispunjenje obveza i mora se vojno uključiti u mirovne misije i borbu protiv terorizma, što u oba slučaja, već neko vrijeme, čine ostale zemlje kandidati.
Hrvatska još uvijek nema što konkretno ponuditi. Vod vojne policije, koji je navodno spreman za mirovne operacije u Afganistanu, bez pomoći drugih zemalja ne može samostalno obaviti zadaće takve misije. Nema autonomnu logistiku, transport, protuobavještajnu zaštitu, obavještajnu pripremu, a ni za pitanje postrojbe nije nikad tražila konzultacije s Vojno-sigurnosnom agencijom MORH-a.
Pripadnici postrojbe su u Hrvatskoj poznatiji po premlaćivanju ročnika u zagrebačkim vojarnama tijekom obuke nego po stvarnoj spremnosti za aktivni angažman u mirovnim misijama. Završetak obuke postrojbe Vojne policije popraćen je osobnom promocijom zapovjednika Vojne policije generala Mate Laušića i pomoćnika ministra obrane Mladena Ružmana, koji je praktički na funkciji pomoćnika ministra za vojnu policiju, a tu funkciju ne poznaje ni jedno ministarstvo obrane u svijetu.
Nekolicina vojnih promatrača upućenih iz Hrvatske u najopasnije misije UN-a u Etiopiji i Sierra Leoneu ne smatra se pripadnicima klasičnih vojnih misija jer su u svojstvu nenaoružanih promatrača. To pokazuje kakvu brigu Hrvatska pridaje odabiru misija i svom ugledu šaljući svoje pripadnike, u medijski potpuno beznačajne, ali istovremeno najopasnije akcije, gdje hrvatski vojnici nemaju mandat uporabe oružja.
Nadalje, sudjelovanje Hrvatske u antiterorističkoj koaliciji samo je načelno i to na razini obavještajne razmjene informacija. Izvješće američkog Ministarstva obrane od 14. lipnja nigdje ne spominje Hrvatsku kao zemlju koja je na vojnom planu bilo što pridonijela antiterorističkoj borbi, za razliku od ostalih kandidata.
Nakon11. rujna sve su zemlje kandidati za NATO otvorile zračni prostor i luke u znak potpore operaciji Beskrajna sloboda. Mnoge od njih su ponudile, za razliku od Hrvatske, i svoje vojnike. Bugarska je dopustila Sjedinjenim Američkim Državama da na njezinu teritoriju smjeste bazu za avionsko punjenje goriva, a jedinicu za nuklearnu, biološku i kemijsku dekontaminaciju poslala je u sastav Međunarodnih pomoćnih sigurnosnih snaga u Kabul.
Rumunjska je u Afganistan poslala vojnu policiju, i to vlastitim zračnim prijevozom, a rumunjski parlament je odobrio slanje pješačkog bataljuna u tu zemlju.
Estonija, Letonija i Litva spremno su poslale svoje vojnike u regiju, i to u sastavu danskog kontingenta. A Slovačka će u kolovozu u Kabul poslati inženjerijsku jedinicu.
Ostale zemlje kandidati i dalje daju važan doprinos KFOR–u i SFOR–u u održavanju mira i stabilnosti na Balkanu. Makedonija i Albanija omogućile su NATO–u korištenje svog teritorija i infrastrukture za djelovanje na Kosovu. A Slovenija, čiji su vojnici pripadnici KFOR–a i SFOR–a, na jesen će u sastav SFOR–a poslati motoriziranu pješačku satniju.
Službeni Zagreb, kao i do sada, više se bavi razmišljanjima i osluškivanjem hoće li Hrvatska na summitu u Pragu ove godine biti označena kao najozbiljniji kandidat za sljedeći krug proširenja, umjesto da se bavi konkretnom provedbom reformi u društvu i oružanim snagama, ma kakve god vijesti dolazile iz Praga.
Sporost provođenja političkih reformi u društvu i obrambenih u oružanim snagama, nestabilna politička situacija koja prijeti prijevremenim izborima, i povrh svega, posljednji diplomatski skandal ministra obrane u ostavci Joze Radoša u Rigi na sastanku Vilniuske skupine, stavili su Hrvatsku, u do nedavno nezamislivu poziciju, da se s ostatkom bivše SFRJ pridruži NATO-u.
Naime, Radoš je drugi dan sastanka Vilniuske skupine napustio konferenciju i razgledavao litvanske znamenitosti. Svoje je prisustvo na konferenciji Jozo Radoš označio bespotrebnim i beskorisnim. Organizatori skupa bili su zaprepašteni takvom neozbiljnošću, a cijeli je skandal popraćen neugodnim komentarima sudionika i uklanjanjem hrvatskih državnih simbola s radnog stola konferencije.
Donošenje Zakona o nacionalnim manjinama, reforma pravosuđa i borba protiv korupcije, povratak izbjeglica i povrat imovine, zaštita informacija obavještajne prirode, preustroj oružanih snaga, regionalna suradnja protiv organiziranog kriminala i terorizma, te jasno određeno i definirano zapovijedanje nad oružanim snagama, popis je obveza koje stoje pred Hrvatskom.
Nedavno su ih, oštrim diplomatskim tonom, hrvatskim dužnosnicima ponovili glavni tajnik NATO-a lord George Robertson i američki dužnosnici u Pentagonu. Optimistične prognoze da će Hrvatska ući u NATO već 2004. prazna su obećanja s obzirom na to da je, uz već postojeću sporost reformi u društvu, novonastala kriza vlade blokirala rad svih državnih institucija uključenih u provedbu reformi, odgodivši ih za još nekoliko mjeseci i tako pogoršavši ionako nesređeno stanje.
Nikoga ne treba iznenaditi mogućnost da Hrvatsku pri ulasku u NATO prate SiCG i BiH. Naravno, nitko ne dovodi u pitanje prednost i napredak Hrvatske u odnosu na buduće kandidate, kao što su SiCG i BiH. No, i unutar sadašnjih kandidata za članstvo postoje znatne razlike koje na kraju neće utjecati na rezultat zajedničkog ulaska.
Srbija i Crna Gora očekuju da već na proljeće sljedeće godine budu pozvane u članstvo Partnerstva za mir, a krajem 2003. ili početkom 2004., ovisno o brzini reformi, moglo bi se dogoditi da budu pozvane u MAP. Nekoliko je ključnih zahtjeva postavljeno pred državni vrh SiCG u približavanju euroatlantskim vojnim integracijama.
Civilna kontrola nad oružanim snagama i reforme na vojnom planu, potpora politici međunarodnoj zajednici u Bosni; suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i podrška politici međunarodne zajednice na Kosovu. U odnosu na reformu oružanih snaga, vlasti u Beogradu trebaju omogućiti parlamentarnu kontrolu nad budžetom Vojske SiCG i MUP-a, te osigurati njihovu depolitizaciju.
U svezi s tim, prvi su koraci napravljeni smjenom generala Nebojše Pavkovića, a očekuje se uskoro i smjena generala Vladimira Lazarevića i generala MUP-a Sretena Lukića. Traži se i demilitarizacija MUP-a Srbije, koji je za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića predstavljao snažnu vojnu formaciju namijenjenu očuvanju Miloševićeva režima.
Što se pak tiče odnosa prema BiH, službeni Beograd je već učinio znatne korake. Prestao je financirati Vojsku Republike Srpske (VRS); i uklonio je časnike i dočasnike RS s platnog popisa Vojske SiCG. U odnosu na suradnju s Međunarodnim haškim sudom postignut je znatan napredak u izručenju osumnjičenih za ratne zločine, ali je nešto otežan pristup Haškog suda važnijim arhivskim dokumentima Vojske SiCG i MUP-a.
U odnosu na podršku politici međunarodne zajednice na Kosovu od SiCG se traži pružanje potpore misiji UN-a na Kosovu (UNMIK) i oslobađanje preostalih albanskih političkih zatvorenika.
I dok je Hrvatska u povoljnijoj poziciji od SiCG, barem što se tiče napretka u reformama i civilnoj kontroli nad oružanim snagama, SiCG su u prednosti pred BiH koja nema jedinstvenu oružanu silu. Međutim, to i nije uvjet za pristupanje BiH članstvu Partnerstva za mir. Naime, dužnosnici NATO-a za početak očekuju stvaranje barem jedne zajedničke postrojbe Vojske Republike Srpske i Vojske Federacija BiH. Traži se osnivanje Vojne akademije koja bi jednim dijelom bila smještena u Federaciji, a drugim u Republici Srpskoj.
Stalni Vojni komitet BiH u kojem se nalaze predstavnici VRS i VF BiH zadužen je za provedbu takvog plana, a u dokumentu “Obrambena politika BiH”, koji je donesen na prošlogodišnjoj sjednici predsjedništva BiH, nagovještava stvaranje zajedničkih oružanih snaga i obvezujući je za oba entiteta, jer ga je potpisao i srpski član predsjedništva Živko Radišić. Ispune li se očekivanja NATO-a i dođe li do najavljenih integrativnih procesa među entitetskim vojskama, BiH bi krajem 2003. mogla postati članicom Partnerstva za mir, a 2004. članicom MAP-a. Najnovija smjena ministra obrane RS Slobodana Bilića, čovjeka koji je odbijao bilo kakvu mogućnost stvaranja zajedničkih entitetskih oružanih snaga, na pragu je reformi zajedničkog obrambenog sustava Bosne i Hercegovine.