JEDAN OD PRVIH SKANDALA u tzv. novoj vlasti izazvan je otkrićem da je premijer Račan ljetovao na luksuzno opremljenoj jahti Damira VrhovnikaPrema Nacionalovim izvorima u krugovima SDP-a, Damir Vrhovnik, direktor i suvlasnik privatnog riječkog brodogradilišta “Viktor Lenac” – crveni tajkun, kako ga novinari nazivaju – definitivno je izgubio milost premijera Ivice Račana. Poruka je diskretno poslana i u javnost: na posljednjoj sjednici Vlade premijer je uz prilično zlovolje ustvrdio da nije zadovoljan ponašanjem ACI-jeve uprave, ali ni ponašanjem Nadzornog odbora. Prevedeno s račanovski šifriranog jezika, konstatacija može značiti samo jedno: da se Račan prvi put u premijerskom mandatu odriče svog omiljenog poduzetnika, dugogodišnjeg partijskog druga, političkog štićenika i stranačkog sponzora, smatrajući ga jednim od glavnih krivaca za “aferu ACI”, naoko, najapsurdniji skandal tzv. nove vlasti.

AFERA ACI Vrhovnik je najprije dao ostavku na mjesto predsjednika NO ACI-ja, a zatim je povukao OMLADINSKI PARTIJSKI ŽAR Vrhovnik je ravno s fakulteta preuzeo rukovodeće mjesto u 'Viktoru Lencu' NELEGALNA PRIVATIZACIJA Privatizaciju 'Lenca' Vrhovnik je obavio za račun dviju inozemnih tvrtki; za nagradu su mu ilegalni suvlasnici sačuvali manji portfelj POLITIČKI MOTIVIRAN POSLOVNI ARANŽMAN 'Viktor Lenac' preživio je raspad SFRJ samo zato što mu je bez natječaja dodijeljen remont američkih ratnih brodova: tu je zaslugu Vrhovnik pripisao sebi Prema istim izvorima, premijer je postao svjestan da je Vrhovnik stalni izvor blamaže i za njega osobno i za njegovu socijaldemokratsku stranku.
Afera je pukla kada je Vrhovnik, kao reprezent SDP-a i predsjednik Nadzornog odbora, zaratio s Antom Markovom iz HSS-a, svojim zamjenikom, oko poslovnog izvješća tvrtke za 2001. Svađa se zametnula oko tobože “stručnih”, a zapravo bedastih stvari: hoće li se matematički pokazatelj prihoda umanjiti, među ostalim, za stopu amortizacije koja se prijašnjih godina nije obračunavala, ili je amortizacija tek knjigovodstveni iskaz nebitan za stvarnu poslovnu sliku poduzeća.

Markov se suprotstavio amortizaciji, tvrdeći da će time obezvrijediti poslovni uspjeh tvrtke, dok je Vrhovnik na njoj inzistirao, zalažući se, navodno, za realnu financijsku sliku, ma kako ona ne bila lijepa. Pravi motivi svađe, dakako, licemjerno nisu ni spomenuti: borba za političku prevlast između dva stranačko-politička lobija, potpuno istog svjetonazora koji čini derivat političke, odnosno dogovorne ekonomije. Zato su, poučeni dosadašnjim hrvatskim iskustvom, novinari Novog lista izveli vrlo logičan zaključak da je okršaj anakronih poslovnih umova oko amortizacije ACI-ja isprovociran tajnim planovima o privatizaciji domaćih marina koja i menedžmentu tvrtke i njezinim nadzornicima može donijeti vrlo opipljivu, praktičnu korist.

Pošto je početkom srpnja dio Nadzornog odbora podržao HSS-ovca Antu Markova, Vrhovnik je napustio sjednicu, podnoseći usmenu ostavku na mjesto njegova predsjednika. Kako se kasnije vidjelo, ostavka je trebala imati snagu ucjene i zastrašivanja; kao predstavnik jačeg SDP-a, Vrhovnik je, očito, nastojao iznuditi konsenzus za svoju varijantu poslovnog izvješća. Prije Račanova koalicijskog razlaza s HSLS-om, premijerov “crveni tajkun” možda bi tom gestom uspio slomiti svoje oponente u Nadzornom odboru. No kako je HSLS-ovim prelaskom u opoziciju HSS znatno ojačao svoje pozicije u tzv. novoj vlasti, Markov je Vrhovnika “ulovio za riječ”. Kao njegov zamjenik, gotovo s oduševljenjem preuzeo je vodstvo iste sjednice, smijenio SDP-ovu Upravu ACI-ja i u dosluhu sa Zlatkom Tomčićem, svojim stranačkim liderom, postao novi apsolutni gazda tvrtke.
Ono što je slijedilo sam Račan savršeno točno nazvao je cirkusom. Uvidjevši da je pogrešno predvidio reakcije Nadzornog odbora, Vrhovnik je povukao ostavku osporavajući legalnost i legitimnost novih ACI-jevih vladara kojima, međutim, ne pada na pamet da se odreknu osvojenog “zlatnog rudnika” u formi poduzeća koje upravlja velikim dijelom hrvatskog mora i obale. Tako je uspostavljeno dvovlašće vrlo slično onome u Croatia-busu 1995. oko kojeg su se tukle dvije hercegovačke klike. Rat u ACI-ju tek je manje drastičan: u poduzeću HDZ-ovih tajkuna odnos suprotstavljenih sila “izjednačili” su naoružani pripadnici HV-a i HVO-a, u slučaju ACI-ja angažirana je jača formacija jedne zaštitarske tvrtke.

Analogija nije beznačajna i sadrži značajnu pouku o identičnim ekonomskim vizijama domaćih tajkuna, predstavljali se oni kao ljevičari, desničari, liberali ili agrarni konzervativci. Ipak, “afera ACI” najviše će stajati Račana, ne samo zbog novog udarca na njegov politički rejting među biračima, nego i zbog oponenata u redovima samog SDP-a i njegovih simpatizera. Već odavno je upravo Vrhovnik jedan od temeljnih argumenata Račanovih kritičara “slijeva” da se okružio komunistima svoje generacije koji bolje razumiju HDZ-ovu strast za državnim i državotvornim projektima od tržišta, slobode, poduzetništva i socijaldemokracije koju su obećali naciji.

I doista, svoj status, utjecaj i bogatstvo Damir Vrhovnik duguje činjenici za koju osobno nije ni odgovoran, niti zaslužan: da je rođen u Rijeci, i da je rođen 1947. Po generacijskoj pripadnosti, Damir Vrhovnik izdanak je “srednjeg” razdoblja komunističkog režima – faze njegove sitne gospodarske liberalizacije i znatnijeg biološkog pomlađivanja – kada su navodno moderniji komunisti smjenjivali stare “revolucionarne” kadrove u Partiji, tvornicama i državnim institucijama. Kao mladić koji je ipak dokazao omladinski, pa partijski aktivistički žar, Vrhovnik je odmah nakon završenog studija strojarstava na riječkom Tehničkom fakultetu dobio rukovodeće mjesto u “Viktoru Lencu”, remontnom brodogradilištu koje je svojim gubicima funkcioniralo kao jedan od tipičnih simptoma ekonomske krize cijelog kompleksa tzv. samoupravnog socijalističkog društva. Na funkciju generalnog direktora postavljen je krajem osamdesetih, pošto se veći dio riječke privrede – snažno prikopčane na Sjevernu Bosnu – zaljuljao slomom “Agrokomerca”, poduzeća iz Velike Kladuše koje je svoje trgovačke aranžmane, kako se utvrdilo, pokrivalo milijunskim iznosima mjenica bez pokrića.

Poslije, nakon raspada SFRJ, Vrhovnik se hvalio da je kao nov i mlad direktor, svježih ideja i bez komunističke ortodoksnosti, riječko brodogradilište izvukao iz gubitaka, osvojio zapadnjačka tržišta i osigurao stalne i sigurne plaće za 1800 radnika. No s obzirom na to da se Partija brižno skrbila za strateške industrijske grane – a brodogradnja se smatrala regrutnim centrom najautentičnije radničke klase – nikad se neće saznati kako je riječki “Viktor Lenac” tih godina doista poslovao. Praksa dogovornog ušminkavanja poslovnih bilanci mogla se prepoznati tek naknadno, kada je komunizam spektakularno i neočekivano bankrotirao.

“Viktor Lenac” preživio je raspad Jugoslavije samo zato što je jedna od posljednjih vlada SFRJ ugovorila remont američkih vojnih brodova i što je taj posao bez natječaja, samovoljnom političkom odlukom, dodijelila brodogradilištu kojim je upravljao Vrhovnik.
Ipak, 1990., kada se pojavio kao jedan od favorita među izbornim kandidatima reformiranog SKH, aranžman s američkom vojskom predstavljen je kao tekovina Vrhovnikove osobne menedžerske genijalnosti. Istom poslovnom “modernitetu” pripisana je Vrhovnikova pionirska odluka da protjera iz brodogradilišta tvorničku partijsku “ćeliju”, jer mu je iznenada sinulo da radna organizacija ne može biti političko-debatni klub.
Kako je hrvatska javnost vrlo kratkoga pamćenja, njegova samoreklama prihvaćena je kao nesumnjiva datost, pa je tri godine poslije, 1993., osvojio i nagradu poduzetnika godine. Vrhovnikova slava bila je to veća jer se smatralo da je titulu najboljeg domaćeg menedžera udruženje CROM-a dodijelilo tvrdoglavom SDP-ovcu koji svojim primjerom pokazuje da se privatni biznis, čak i u HDZ-ovu pljačkaškom okruženju, može graditi i na pošten način.
Već sljedeće, 1994. pokazat će se da je prava istina drukčija, i da je “crveni tajkun” privatizirao “Viktor Lenac” ne samo uz znanje i blagoslov HDZ-a, nego i istovjetnim trikovima. Zakulisna i komplicirana operacija, pojednostavljeno rečeno, svela se na sljedeći siže: lažući da koristi svoja prava dugogodišnjeg zaposlenika koji je otkupio dionice po povlaštenoj cijeni, Vrhovnik je kupoprodajnu transakciju, u potaji, obavio novcem i za račun dviju inozemnih tvrtki, talijanske i nizozemske. Za nagradu, ilegalni vlasnici sačuvali su za Vrhovnika manji suvlasnički portfelj i mjesto generalnog direktora uz 15.000 dolara mjesečno, apsolutno najveću plaću u Republici Hrvatskoj. Plaća je radikalno skresana prošle godine, pošto je Račanova vlada, mimo svojih javno proklamiranih načela, Vrhovniku dala kreditne garancije bez kojih bi “Viktor Lenac” danas bio jedna od otpisanih tvrtki.

Da tako privatizirani “Viktor Lenac” nije riječko poduzeće, da sudbina i karijera njegova direktora nije bila vezana za riječko područje, Vrhovnik možda ne bi bio ni uporni aktivist SDP-a. Prilično je sigurno da bi svoje kapitalističke apetite, po uzoru na svoju komunističku generaciju, zadovoljio kao član HDZ-a. U tom slučaju, do smrti bi ga progonio barem Slavko Linić, tadašnji riječki gradonačelnik, koji se isticao kao najglasniji i najagresivniji protivnik HDZ-ove pretvorbene i privatizacijske tajkunizacije. Ovako, članstvo u SDP-u poštedjelo je Vrhovnika najprije silnih neprilika s mjerodavnom mjesnom upravom i samoupravom “ljevičarske” općine i regije, a potom mu je – kada je SDP u siječnju 2000. osvojio vlast na nacionalnoj razini – omogućilo znatni utjecaj na globalnu gospodarsku politiku. Nije krio ambicije, tvrde upućeni, da iz svoga stranačkog staža izvuče maksimalnu korist, bilo kao siva eminencija gospodarske politike, bilo za vlastitu tvrtku. No u tome je pretjerao, izazivajući otpor čak i najbliže Račanove okoline.

Prvo zahlađenje odnosa između Vrhovnika i Račana dogodilo se već u prvoj godini tzv. nove vlasti. Kako tvrde svjedoci, izborni trijumf SDP-a u siječnju 2000. “crveni tajkun” dočekao je uvjeren da je pobjednička stranka njegov veliki dužnik, jer je u najkritičnijim trenucima stranački proračun pomagao znatnim donacijama za predizborne kampanje. U znak zahvalnosti, Račan je s njime razvio bliske privatne odnose koji su se izrodili u prvi veći skandal posttuđmanovske vlasti: u ljeto 2000. otkrilo se da premijer i njegova obitelj ljetni godišnji odmor provode na Vrhovnikovoj jahti.

Premda se u Hrvatskoj besplatno ljetovanje za premijera još ne smatra finijim oblikom korupcije, Račan je, po podsmješljivim komentarima medija, shvatio da Vrhovnik postaje veliki teret za političku reputaciju SDP-a. Poznavatelji unutarstranačkih prilika tvrde da ga je Račan prvi put nastojao marginalizirati. No Vrhovnik se nije dao, o čemu svjedoče i njegovi medijski nastupi iz toga vremena: kao čitku prijetnju svojim političkim zaštitnicima, u jesen 2000. dao je seriju intervjua u kojima kritizira Vladu da je, u vrlo kratkom roku, iznevjerila predizborna obećanja.
Drugi sukob dogodio se početkom ljeta 2001., kada je Vrhovnik poveo javnu i lobističku kampanju za preuzimanje još jednog domaćeg brodogradilišta koje je, prema njegovim planovima, trebalo pripojiti “Viktoru Lencu” u golemo brodogradilišno carstvo. U skladu sa svojom poduzetničkom filozofijom političkog kapitalista, Vrhovnik je pri tome postavio vrlo decidirane uvjete: postat će privatni vlasnik brodogradilišta u Kraljevici, pošto je Vlada sanira od gubitaka i dugovanja, točno u duhu gospodarske tradicije HDZ-a. Sam Račan dao mu je odbijenicu.
Ali je taj potez ipak nekako morao kompenzirati. Kako je javno poznato, Vrhovniku je zajamčen kredit od 22 milijuna eura kojim je valjalo spasiti njegovu slavu uspješnog i poduzetnog SDP-ova biznismena. Slava se, naime, pomračila zbog sasvim trivijalnog razloga: genijalni direktor remontnog brodogradilišta nije bio u stanju uslugu brodske preinake obaviti u dogovorenom roku, pa je nizozemski “Alcatel” naprasno raskinuo ugovor. Kako je raskid ugovorenog posla donio enormni gubitak, navodno, profitabilni “Viktor Lenac” sa svojim “crvenim tajkunom” našao se u bankrotu: bez državnog jamstva Račanove vlade ne bi dobio kredit ni od jedne banke, a bez tih kredita ne bi preživio.

“Afera ACI” , dakle, posljednja je u nizu Vrhovnikovih političko-poduzetničkih akcija. I ona je, doista, morala preliti čašu. Jer u očima javnosti, Vrhovnik već odavno nije autonomna osoba, slika i prilika samog Ivice Račana.