Mate Laušić (gore) i Ante GugićIstraga o zločinu počinjenom u prosincu 1991. u slavonskom selu Paulin Dvor sve je bliže organizatorima, nalogodavcima i izvršiteljima stravičnog prijenosa posmrtnih ostataka 19 civila iz Paulina Dvora, iz vojnog skladišta Lug pokraj Čepina do grobnica u ličkom selu Rizvanuša, uz šumsku cestu podno Velebita, pet kilometara od ceste Gospić – Karlovac.

Poznato je da su ratni zločin u Paulinu Dvoru nad 18 hrvatskih državljana srpske i jednog mađarske nacionalnosti počinila četrnaestorica pripadnika 130. brigade HV-a. Upravo su u Vladislavcima počela prva uhićenja osoba osumnjičenih za zločin u Paulinu Dvoru. Privedeni su Nikola Ivanković, časnik HV-a, i Enes Viteškić, obojica pripadnici 130. brigade. Očekuje se da će djelatnici Policijske uprave Osijek ovih dana privesti osmoricu osumnjičenih kao neposredne počinitelje zločina u Paulinu Dvoru, bivših pripadnika raspuštene 130. brigade HV-a. Kao organizatori prikrivanja tog zločina i nalogodavci prijenosa posmrtnih ostataka ubijenih iz Luga u Rizvanušu u siječnju 1997. sve se više spominju tadašnji ravnatelj HIS-a Miroslav Tuđman i bivši zapovjednik Zbornog područja Đakovo general Đuro Dečak.

Međutim, cijelu operaciju prijenosa leševa u plastičnim bačvama bijele boje, dimenzija 100×60 cm, s oznakama osječke tvrtke “Analit”, pronađenih u veljači 2002. u tri grobnice u Rizvanuši, nadzirao je SIS, a osiguravala Vojna policija, posebno njezin Kriminalistički odjel. Utoliko se istraga o zločinu, čiji su se tragovi pokušali prikriti 500 kilometara dalje, usmjerava prema pukovniku Anti Gugiću, tadašnjem načelniku SIS-a, generalu Mati Laušiću, dugogodišnjem zapovjedniku Vojne policije, i bojniku Anti Glavanu, koji je niz godina, pa i tijekom te operacije, bio na čelu Kriminalističkog odjela Vojne policije. Sve više podataka upućuje na to da će upravo Ante Gugić, Ante Glavan i načelnik Operative Uprave SIS-a bojnik Željko Sklepić imati mnogo toga reći o zločinima u Paulinu Dvoru, ratnim zločinima na području Siska i Gospića te u splitskoj Lori, što su ih počinili pripadnici HV-a, posebice Vojne policije. Tom više što postoje indicije da su u prikrivanje tih ratnih zločina umiješani upravo vodeći ljudi SIS-a i Kriminalističkog odjela Vojne policije, Gugić, Glavan i Sklepić osobno, kao ključni ljudi HDZ –ove obavještajne infrastrukture. Iako je stvorena Vojnosigurnosna agencija, Kriminalistički odjel Vojne policije postao je po nalogu Mladena Ružmana obavještajno-sigurnosno-policijskim organom Ministarstva obrane.

No Glavan i Sklepić sa svojim suradnicima i dalje čvrsto drže pozicije unutar nove VSA i snažno se odupiru novom ravnatelju VSA stožernom brigadiru Gordanu Čačiću. Već mjesecima upravo taj dio obavještajne strukture poduzima sve ne bi li kompromitirao stožernog brigadira Čačića i onemogućio ga da u vojni obavještajni sustav napokon uvede red i odgovornost. Sve to znatno komplicira rad novoj ministrici obrane Željki Antunović na preustroju HV-a. Nove spoznaje o sudjelovanju i prikrivanju zločina za koje su znali visoki časnici vojne obavještajne službe, Uprave Vojne policije i Kriminalističkog odjela Vojne policije, još će povećati napetost. Međutim, upravo takva situacija može rezultirati odlučnim potezima i novim kadrovskim rješenjima koja će MORH i vodeće upravne kadrove u Ministarstvu osloboditi hipoteka iz prošlosti.

Istraga o Paulinu Dvoru sve se više usredotočuje na vezu između prikrivanja zločina i pripadnika tzv. gospićke skupine, jer postoje informacije da je upravo netko iz te skupine pokušao i planirao sumpornom kiselinom zaliti grobnice u selu Rizvanuši. Dosadašnja istraga o zločinu u Paulinu Dvoru ne bi bila toliko djelotvorna da nije pronađeno izvanredno izvješće zapovjednika voda 101. brigade HV-a Franka Križmana iz Zagreba. U rukom pisanom pismu zapovjedništvu brigade, smještenom u Berketincima pokraj Osijeka, Križman je 21. prosinca 1991. obavijestio nadređene o strašnom zločinu koji su noću 11.-12. prosinca 1991. počinili četrnaestorica pripadnika 130. brigade čiji je jedan bataljun dodan 101. brigadi, pa je dočasnik Križman trebao zapovijedati jednim njegovim vodom. Križman je od zapovjedništva zatražio istragu, a kao častan čovjek izvijestio je nadređene da dalje ne želi zapovijedati vojnicima koji su počinili takav zločin nad nedužnim civilima i tako okaljali uniformu Hrvatske vojske.

Pismo dočasnika Križmana nije proizvelo nikakve učinke: zločin se uz znanje najviših vojnih i političkih vlasti dugo prikrivo, ali je njegovo izvješće ostalo sačuvano u arhivi MORH-a kao trajan dokaz poštenja, profesionalne etike, hrabrosti i odlučnosti ratnih zapovjednika Hrvatske vojske. Pismo Franka Križmana otkriva ono što ni Uprava SIS-a, ni Kriminalistički odjel Vojne policije nisu uspjeli prikriti. Dočasnik Križman otišao je 21. prosinca 1991. u Vladislavce. “Prilikom posjeta našem bataljunu doznao sam za masakr nad nedužnim civilnim stanovnicima u selu Paulin Dvor, koji su počinili gardisti iz sela Vladislavci.” Križman dalje navodi imena i prezimena 14 pripadnika HV-a koji su sudjelovali u zločinu nad stanovnicima Paulina Dvora, do početka rata poznatog samo po proizvodnji mlijeka.

“Bez obzira na to o čijim se životima radi”, piše dalje Franko Križman, “ne odobravam postupak nad nenaoružanim stanovništvom. Ne prihvaćam zadatak da zapovijedam onima koji su počinili zlodjela i time se izjednačili sa zločinima četnika, što je suprotno načelima Hrvatske vojske kojoj pripadam”, hrabro je i časno reagirao dočasnik Križman u teškim okolnostima Domovinskog rata u Slavoniji, nedugo nakon pada Vukovara. Ustrajan u svom traženju da pripadnici HV ne smiju činiti ratne zločine nad civilima, te u odluci da dalje ne zapovijeda vojnicima koji su počinili zlodjelo u Paulinu Dvoru, Križman u pismu napominje da je “spreman sam snositi sve eventualne posljedice”.

U svom izvješću Križman je nastavio: “Završit će rat, povijest će se pisati u kojoj ne želim da se ime toga dijela 101. brigade i moje osobno ime u bilo kojem obliku poveže s izvršiteljima masakra. Molim zapovjedništvo da ozbiljno shvati moj stav i donese odgovarajuće rješenje”, završio je dočasnik Križman očekujući daljnji rasplet. Ali reakcije nije bilo. Pismo je stiglo do Zapovjedništva Operativne zone Osijek, kojom je tada zapovijedao brigadir Karl Gorinšek. On ga je proslijedio višim vojnim instancama, ali nikakva službena istraga o zločinu u Paulinu Dvoru nikad nije pokrenuta.

Leševi su skriveni u vojno skladište Lug pokraj Čepina, sve dok 1996. uznemireni zapovjednik ZP Đakovo general pukovnik Đuro Dečak nije od ravnatelja HIS-a Miroslava Tuđmana grozničavo tražio odgovor na pitanje što će s leševima iz Luga. Ne samo da je prikriven zločin u Paulinu Dvoru i zaboravljeno Križmanovo pismo, nego su se HIS, SIS, Vojna policija i njezin Kriminalistički odjel svojski potrudili da se prikrije još jedna monstruozna operacija. Nakon sastanka u obavještajnoj zajednici u siječnju 1997., raspadnuti leševi 19 seljaka iz Paulina Dvora specijalnim su transportom karlovačke inženjerijske brigade HV-a, uz nadzor SIS-a na čijem je čelu tada bio pukovnik Ante Gugić, uz pratnju i znanje Kriminalističkog odjela Vojne policije, na čijem je čelu bojnik Ante Glavan, u plastičnim bačvama prebačeni u ličku Rizvanušu.

Službena istraga u slučaju Paulin Dvor pokrenuta je u lipnju 2002., nakon što je Carla Del Ponte upozorila glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da su haaški istražitelji raspadnuta tijela civila našli u veljači ove godine nedaleko od Gospića.
Ante Glavan, diplomirani kriminalist, bivši civilni policajac sa završenom Školom unutarnjih poslova, 1993. iz Policijske uprave Zagreb, kao podoban HDZ-ov kadar, prelazi u Kriminalistički odjel Vojne policije. Tamo ga dovodi Ante Gugić. Glavan nakon odlaska pukovnika Spomenka Eljuge na mjesto načelnika za specijalne operacije u Upravi SIS-a postaje načelnik Odjela Kriminalističke policije i nastavlja praksu koju je u Upravi Vojne policije začeo general Mate Laušić. Vojna policija, a posebno Kriminalistički odjel na čelu s Antom Glavanom, godinama jeu prikrivala i štitila čvrstu vezu između čelnih ljudi u MORH-u u pojedinim upravama i postrojbama HV-a s organiziranim kriminalom. Glavan je posebno štitio sve aktivnosti generala Marinka Krešića i generala Ljube Ćesića zvanog Rojs. Kriminalistička policija znala je da je Ćesić prije odlaska iz MORH-a u Sabor “Mercedesovo” terensko vozilo, vrijedno 400.000 DEM, vlasništvo MORH-a, prebacio na svoje ime. Kriminalistička policija znala je u kakvim je okolnostima Ćesić kupio stan vrijedan 1.800.000 kuna i pozajmio novac MORH-a NK Dragovoljcu i svom prijatelju Stjepanu Spajiću, ali ništa nije poduzela. Baš kao ni u “aferi Maglov” u kojoj je pukovnik Željko Maglov bio značajna karika u švercu ukradenim automobilima. I dok zapovjednik Vojne policije general Laušić o tome, navodno, ništa nije znao, tadašnji šef SIS-a Ante Gugić je, tvrde dobro obaviješteni, koordinirao Maglovljeve iskaze u istražnom postupku, a Ante Glavan i Kriminalistička policija pokrivali sve Maglovljeve operativne troškove. Osim dokumentacije o nikad procesuiranom kriminalu u HV-u, sve više činjenica upućuje na to da je u Kriminalističkom odjelu Vojne policije pod Glavanovim zapovjedništvom, barem do 3. siječnja 2000., bila pohranjena i opsežna dokumentacija o počinjenim ratnim zločinima i mučenjima civila u vojnom zatvoru Lora, vojarni Kuline u Šibeniku, u Gospiću i Sisku, te opsežna kronologija prijevoza bačava s kostima ubijenih civila iz Paulina Ddvora.

Nakon dolaska koalicije na vlast, general Laušić i bojnik Glavan brzo su se približili ministru Radošu i njegovu pomoćniku Ružmanu, počinjući spektakularnu istragu protiv generala Vladimira Zagorca. Iako je osnutkom VSA pomoćnik ministra za sigurnost Mladen Ružman izgubio dio svojih ovlasti, načelnik Kriminalističkog odjela Vojne policije Ante Glavan po njegovim je uputama nastavio tajno operativno postupati prema djelatnicima MORH-a i Glavnog stožera. Iako za to nema zakonskog uporišta, Kriminalistička policija tako je postala obavještajno-sigurnosni organ pojedinih dužnosnika MORH-a.

Bojnik Željko Sklepić, šef Operativnog sektora bivšeg SIS-a, bio je i tajnik Županijskog odbora HDZ-a Sisačko-moslavačke županije, najbliži suradnik Đure Brodarca i bivšeg načelnika Sisačke policijske uprave brigadira Željka Milankovića. Smatra se da je kao podoban kadar upravo Sklepić sudjelovao u prikrivanju ratnih zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom na području Siska i prijetnji koje su upućivane svjedocima likvidacija. S obzirom na visok stupanj suradnje između HDZ-a i HSLS-a na sisačko-moslavačkom području, bojnik Sklepić je na preporuku pomoćnika ministra obrane Mladena Ružmana i Davora Bišćana, tada načelnika SIS-a, sada protuobavještajne službe Vojnosigurnosne agencije, 2001. doveden na visoku dužnost u Upravi SIS-a.

Sklepić je, navodno, vodio sve značajne operacije usmjerene na kompromitaciju predsjednika Stipe Mesića, Glavnog stožera i generala Petra Stipetića, poput “slučaja Dračevac” i tajnog snimanja generala Stipetića. Bojnik Sklepić je, navodno, autor sigurnosne procjene u kojoj je, na osnovi nautemeljenih tvrdnji, obuhvaćena i obitelj generala Stipetića, te poticatelj sukoba na relaciji general Stipetić – ministar Radoš. U tim operacijama glavni je Sklepićev pomoćnik šef sigurnosti Glavnog stožera satnik Josip Turković, bivši pomoćnik generala Ante Gotovine u vrijeme ratnih operacija, kojem su također poznati počinjeni ratni zločini, posebno oni na području Like i Dalmacije. Uz podršku Davora Bišćana, bojnik Željko Sklepić, bojnik Ante Glavan, satnik Josip Turković i pukovnik Josip Trogrlić, prvi čovjek zagrebačkog odjela SIS-a i ključni čovjek akcije “Kameleon”, te Zvonko Petlić, bivši djelatnik Službe državne sigurnosti Bjelovar, čine udarni operativni tim koji koordinira i operativno usmjerava djelatnosti sigurnosne službe MORH-a, koji je vodio aktivnosti u naletima na generala Stipetića, a u posljednje vrijeme pokušava kompromitirati i u radu omesti ravatelja VSA, stožernog brigadira Gordana Čačića.

Uz podršku Mladena Ružmana, Ante Glavan je svoga najbližeg suradnika bojnika Božu Vukasovića postavio za šefa operative u zagrebačkom odjelu SIS-a. Tako je uspostavljena neposredna veza između HDZ-ove obavještajne strukture, Glavana, Gugića i Eljuge, s jedne, i Trogrlića i Đurđe Adlešić, s druge strane. Kad se navodna uloga bojnika Sklepića u prikrivanju ratnih zločina u Sisku i okolici više nije mogla ignorirati, načelnik protuobavještajne službe VSA Davor Bišćan sklonio je Sklepića i poslao ga na dvogodišnje redovito školovanje.

Kako bi bila cjelovite, istrage o ratnim zločinima u Paulinu Dvoru i u Sisku te suđenje u slučaju Lora morat će se posvetiti ulozi, saznanjima i dokumentaciji kojima su raspolagali Vojna policija i SIS te njihovi čelni ljudi. Posebno u dijelu tko je i zašto zapovjedio prijenos posmrtnih ostataka ubijenih iz Slavonije u Liku. Dosadašnja istraga pronalazi sve više dokaza da je zločin u Paulinu Dvoru bio planiran, a ne rezultat šoka i afekta skupine pripadnika 101. brigade u kojoj su se našli nakon pogibije jednog svog suborca. Poslije ubijeni mještani Paulina Dvora, još u studenome 1991. pokušali su otići iz sela na sigurnije područje. Njihova je kolona zaustavljena kod susjednog Hrastina i vraćena, pozivom na odluku Kriznog štaba s potpisom Branimira Glavaša o zabrani napuštanja mjesta boravka bez pismenog odobrenja.

No devetnaestero poslije ubijenih mještana već su 11. prosinca 1991. bili u kućnom pritvoru, zatvoreni u štali Andrije Bukvića. Iz skupine koja je slala poruke i upozorenja da će biti likvidirani, izdvojeni su i spašeni Matija i Danica Bogdanović, roditelji Željka Bogdanovića, pripadnika posebne postrojbe MUP-a. Kad su u Paulin Dvor 15. prosinca 1991. ušle bivša JNA i srpske paravojne formacije, našle su samo leš Dare Vujnović. Ostali, u raspadnutom stanju, u plastičnim bačvama, pri čemu u ponekima nedostaju kosti lubanje i ekstremiteti, pronađeni su u veljači 2002. u tri grobnice u Rizvanuši. Svi leševi bili su u civilnoj odjeći, uz devet ostataka tijela nađeni su osobni dokumenti izdani u Osijeku. Istraga će pokazati što su sve o zločinu znali oni koji su pratili prijevoz od Luga, preko Slavonskog Broda i Karlovca do Rizvanuše- čelni ljudi SIS-a i Vojne policije.