Janez Drnovšek i Ivica Račan, premijeri Slovenije, odnosno HrvatskeNacional je uz pomoć izvora bliskih hrvatskoj Vladi i diplomatskim krugovima u Zagrebu otkrio dosad nepoznate detalje iz pregovora koje su hrvatski i slovenski premijeri Ivica Račan i Janez Drnovšek vodili u Zagrebu u utorak, 10. rujna. Nacionalu je potvrđeno da je Drnovšek došao na razgovore u Zagreb, umjesto s isključivim i nepopustljivim stajalištima, s dva izrazito jasna signala dobre volje. Obećao je svom kolegi Račanu da će Slovenija, unatoč incidentima u Piranskom zaljevu i dosad najvećem zahlađenju odnosa, premda to nije na popisu njenih prioriteta, ubrzati izgradnju slovenskih autocesta koje vode prema Hrvatskoj. I to ponajprije od Ljubljane do graničnog prijelaza Bregana, a zatim i od Maribora prema Macelju te prema Rupama. Drnovšek je uz to najavio da će slovenska strana uložiti maksimalne napore kako bi osigurala što brži primitak Hrvatske u članstvo Srednjoeuropske zone slobodne trgovine (Cefta).

Izgradnja autocesta kroz Sloveniju koje će znatno ubrzati putovanje iz Hrvatske u Austriju, Italiju, Njemačku i cijelu Europu te prijem Hrvatske u Ceftu, a nakon toga i u EU, na što će Ljubljana imati velik utjecaj, od životnog su značaja za Zagreb. Stoga su ta Drnovšekova obećanja u Zagrebu dočekana s velikim zadovoljstvom. Protumačena su kao dokaz da Sloveniji nije u interesu da zaoštrava susjedske odnose s Hrvatskom, štoviše, da želi da se ti odnosi što prije srede i unaprijede.

Taj dio razgovora između Račana i Drnovšeka nije dobio nikakav publicitet zbog iracionalne atmosfere koja je stvorena u objema državama. U Sloveniji će dio političara i javnog mijenja zacijelo takvo Drnovšekovo ponašanje odmah okvalificirati kao kapitulantsko, dok će u Hrvatskoj biti ocijenjeno kao slovenski pokušaj da se za mali novac natjera Hrvatsku da se odrekne dijela svog teritorijalnog mora.

Svatko tko je ovih dana putovao autom iz Zagreba prema Ljubljani mogao se uvjeriti da su od graničnog prijelaza Bregana, odnosno Obrežje, kako se zove slovenski dio tog graničnog područja, pa do Ljubljane otpočeli radovi na gradnji triju dionica autoceste. Intenzivno se grade dionice Bič – Koretnika od 4,8 km, Kronova – Smerkir od 9,2 kma te Krška Vas – Obrežje od 12,3 km. Predviđeno je da se dionica Bič – Koretnika pusti u promet sredinom sljedeće godine, dok će se preostale dvije završiti do kraja 2004. Budući da još nije izgrađeno oko 70 km autoceste Ljubljana – Bregana, nakon završetka te tri dionice ostat će za izgradnju još samo nešto više od četrdesetak kilometara autoceste.

Doduše, skeptici u Zagrebu tvrde da Slovenija ne gradi tu cestu radi Hrvatske nego zbog pritiska Austrije i Njemačke, posebice pokrajine Bavarske, kojima je također u interesu da se što bolje povežu s Hrvatskom. Kako radi trgovinske razmjene, tako i radi sigurnosti milijuna njihovih turista koji svake godine pohode Hrvatsku. Cestovni pravci prema hrvatskoj granici, međutim, nisu dosad bili prioritetni za Sloveniju. Na putu od Ljubljane do Bregane samo su dva veća grada, Novo Mesto i Krško, a od Maribora do Macelja samo Ptuj, pa nije bilo posebnog razloga za žurnu izgradnju tih dvaju pravaca. Za Sloveniju je prioritetna izgradnja autoceste od Maribora do Kopra, koja će spojiti unutrašnjost države s morem te olakšati u ubrzati dolazak inozemnih gostiju na Slovensko primorje. Odluka Ljubljane da požuri s izgradnjom cestovnih pravaca prema Hrvatskoj u diplomatskim je krugovima Zagreba, Ljubljane i Bruxellesa ocijenjena kao jasan znak dobre volje Slovenije da unaprijedi odnose s Hrvatskom.

Da je Drnovšek doista bio iskren u razgovorima s Račanom, potvrdilo se i u petak, 13. rujna, u Bratislavi na redovitom zasjedanju Cefte. Slovenski predstavnici zaista su se založili, kako je to obećao Drnovšek, za što brži prijem Hrvatske u Ceftu. U tome, međutim, nisu do kraja uspjeli jer se prijemu ispriječio izostanak dogovora o nekim spornim detaljima trgovinske razmjene između Hrvatske i Rumunjske. Kako je, međutim, spor između Zagreba i Bukurešta riješen odmah na licu mjesta u Bratislavi, dogovoreno je Hrvatska bude primljena u tu važnu gospodarsku asocijaciju već na sljedećem zasjedanju koje će se održati, predviđa se, nešto ranije, i to baš u Zagrebu.

Naravno da bi u Račanovoj vladi s mnogo većim olakšanjem i odobravanjem prihvatili neke druge slovenske geste dobre volje, primjerice, odluku o vraćanju štednih uloga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, povlačenje četvorice vojnika iz vojarne na Svetoj Geri ili pak uređenje financijskih odnosa oko nuklearke Krško. No u diplomatskim krugovima upozoravaju da sve to valja sagledavati u kontekstu stalnih napetosti pa i sukoba oko Piranskog zaljeva. Stoga i skromni pokazatelji dobre volje Janeza Drnovšeka imaju posebno značenje.

Dobri odnosi Zagreba i Ljubljane u interesu su obiju države. Sloveniji sporovi s Hrvatskom mogu otežati završne pregovore oko ulaska u EU, a na isti način mogu štetiti Hrvatskoj u razgovorima oko prijema u NATO i EU. Osim toga, trgovinska razmjena između dvije države već premašuje godišnji iznos od 1,2 milijarde dolara. Slovenija godišnje izveze u Hrvatsku roba u vrijednosti od 770 milijuna dolara, što znači da oko 20 tisuća Slovenaca radi u tvrtkama koje isključivo proizvode robu za izvoz u Hrvatsku. S druge strane, Hrvatska izvozi u Sloveniju roba u godišnjoj vrijednosti od oko 460 milijuna dolara, što tu zemlju svrstava među najveće uvoznike hrvatskih proizvoda. Doda li se tomu da Slovenija ima u Hrvatskoj vlasništvo nad imovinom vrijednom oko 1,7 milijardi eura, a da su nakon Nijemaca Slovenci drugi po brojnosti turisti u Hrvatskoj, jasno je koliko su obje zemlje upućene jedna na drugu i koliko im je u interesu da imaju stabilne i dobrosusjedske odnose.

Problem je, međutim, to što kvalitetu odnosa između dviju država trenutačno određuje spor oko crte razgraničenja na moru u Piranskom zaljevu. Dvadesetak ribara sa slovenske i četrdesetak s hrvatske strane uspjeli su nametnuti svoje interese ispred državnih. Čak su se izborili za to da se mogu nekažnjeno služiti ratnohuškačkom retorikom koju je prihvatio i dio političara. Neki od njih, zahvaljujući medijima, uživjeli su se u ulogu važnih političkih čimbenika pa sad već diktiraju način komunikacije između dviju država. Jedan od najistaknutijih bundžija je umaški ribar Danijel Kolenc, koji se uspio izboriti za mjesto pobunjeničkog vođe. Kolenc je postao poznat kad je najavio rat Sloveniji. Neki njegovi umjereniji kolege, međutim, upozoravaju da Kolenc vodi neke svoje privatne ratove: On je, naime, podrijetlom iz Slovenije. I jedan je drugi ribarski militant, također rodbinski povezan sa Slovenijom, pa mu čak i dio uže obitelji živi na slovenskoj strani obale. Pedesetak tona ribe godišnje, oko koje se spore hrvatski i slovenski ribari, ne premašuje vrijednost od 200 do 300 tisuća eura godišnje, što doista nije vrijedno da se oko toga tako zaoštre odnosi dviju država. Uz to slovenske ribarice, koje u pravilu nisu duže od 8 metara i šire od 4 metra, ne mogu doprijeti do Vrsara kako je to predviđeno sporazumom koji je HDZ-ova Vlada potpisala s Janezom Drnovšekom i koji mora stupiti na snagu 1. listopada.

Najbizarnije je to što sadašnji sukob ne odgovara Drnovšeku, a još manje Račanu. Drnovšek se kandidirao za predsjednika Slovenije i glavni kapital kojim je mahao u predizbornoj kampanji bila je stabilna i smirena politička situacija u državi. Sukob oko Piranskog zaljeva uznemirio je političke duhove u Sloveniji, probudio razne antagonizme i postao praktički glavnom temom završnice predizborne kampanje. A u toj situaciji mnogo bolje prolaze gorljivi nacionalisti, koji gromoglasnim pozivima na obranu slovenskih nacionalnih interesa podilaze najnižim strastima dijela glasača koji spremno prihvaćaju pozive na “obuzdavanje imperijalističkih ambicija ustaša s juga”. Drnovšek se upravo zbog toga neko vrijeme nije oglašavao o Piranskom zaljevu i tek kad je zaprijetila još veća eskalacija sukoba, došao je u Zagreb smiriti strasti. U Sloveniji će, međutim, do izbora teško obuzdati nacionalističke duhove. Dio slovenskih političara i javnosti, frustriran zbog šikaniranja Slovenaca u Austriji, pa i u Italiji, svoje nacionalističke komplekse pokušava izliječiti na Hrvatskoj. Dio njih okomio se na Hrvatsku računajući i na njen loš imidž u dijelu javnosti: vjerovao je da će šireći laži kako se nova vlast u Zagrebu ponaša prema Sloveniji jednako posesivno kao što je to Tuđman činio prema Sarajevu, dobiti na svoju stranu veći dio europskog javnog mijenja. U Europi nitko neće povjerovati u tako nerazumne optužbe, no na unutarnjem slovenskom tržištu takve objede djelomice padaju na plodno tlo. Pritom slovenski ekstremisti, dakako, ne spominju dug Ljubljanske banke hrvatskim građanima koji premašuje milijardu eura, ni to da Slovenija protupravno zadržava u svom posjedu Svetu Geru. Dio slovenskih političara i javnosti voli se busati u junačka prsa i pokazivati mišiće prema Zagrebu, no ni izdaleka nije tako hrabar i glasan kad je u pitanju Jorg Heider i njegovo otvoreno negiranje slovenske nacije.

Suprotno nekim tvrdnjama, Račanu je pak cijela situacija oko Pirana pala u najgori mogući trenutak. Uostalom, recentna istraživanja javnog mijenja pokazuju da je rejting SDP-a, upravo zbog spora oko Piranskog zaljeva, pao na najniže grane u posljednje dvije i pol godine. I da cijela situacija za Račana bude još apsurdnija, njegov sporazum s Drnovšekom nije propao zbog toga što je ugrozio nacionalne i teritorijalne interese, nego zbog političkih interesa stranaka vladajuće koalicije i oporbe. Račanov je najveći grijeh što o tijeku pregovora nije obavještavao svoje koalicijske partnere, što nije usuglašavao stajališta s liderima vladajućih stranaka i što je političke poene koje bi dobio zbog sporazuma sa Slovencima pokušao upisati isključivo na svoj politički konto. Da je slavu zbog sređivanja odnosa želio podijeliti još s pokojim političarom vladajuće koalicije, sporazum s Drnovšekom zacijelo ne bi tako neslavno propao. Opozicija predvođena HDZ-om jedva je pak dočekala da napadne Račana za izdaju nacionalnih interesa, kao što je to, uostalom, učinila i pri sklapanju sporazuma o nuklearki Krško. Račan, naravno, nije izdao nacionalne interese nego je tražio rješenje za probleme sa Slovenijom kompromisima i u paketu. A to podrazumijeva ustupke i dogovore. Najvažnije je što Račan nije prepustio Sloveniji ni pedalj teritorija, a stanoviti uzmak kad je u pitanju slovenski izlazak na more nipošto ne zadire u vitalne nacionalne interese. Zbog toga ceh koji Račan sada plaća zbog soliranja daleko premašuje njegovu pogrešku. Baš oni koji najviše viču da brane nacionalne interese, svojim netolerantnim ponašanjem zazivaju sukobe za Slovenijom i najviše rade protiv njih. No u iracionalnim situacijama kakve prevladavaju u ovom trenutku u Hrvatskoj i Sloveniji teško je pozivati na razum.