"Balkanski krvnik", Slobodan MiloševićKao svjedok Međunarodnog kaznenog suda sreo sam se sa Slobodanom Miloševićem, licem u lice, prvi put nakon 11 godina. Dosta se promijenio. Potpuno sijed, stariji, ćelaviji, ali jednako arogantan i samouvjeren. Ipak, ta je samouvjerenost izgledala prilično karikaturalno. Prije 11 godina bio je u vrhuncu moći, sada je zatvorenik, optužen za najteže ratne zločine. A ja sam trebao pomoći sudskom vijeću Haaškog suda da se uvjeri da je Milošević krivac što se Jugoslavija raspala u krvi i ratu. Mislim da sam tu zadaću uspješno obavio i da sam, kao haaški svjedok, uspio dokazati da su zločini i genocid bili ugrađeni u njegove ratne planove. Mislim da sam također uspio dokazati da je te ciljeve pokušao realizirati u savezništvu s vrhom tadašnje JNA i predstavnicima srpskog bloka koje je osobno kontrolirao. Istina, personalni sastav srpskog bloka u saveznim organima tadašnje SFRJ mijenjao se – mijenjali su se predstavnici Crne Gore i Vojvodine – ali Borisav Jović, kao Miloševićeva produžena ruka, bio je konstanta.

Predsjednik Stjepan Mesić opisao je za Nacional svoj boravak u Haagu, kako se pripremao za svjedočenje i kojom se taktikom suprotstavio Miloševićevim agresivnim provokacijama Nisam htio na Miloševićev bezobrazluk odgovarati istom mjerom, nastojao sam sačuvati hladnokrvnost i komunicirati samo sa sudskim vijećem Mislim da sam zvoju zadaću ispunio: uspio sam dokazati da su zločini i genocid bili ugrađeni u Miloševićeve ratne planove Moj posljednji susret s Miloševićem prije ovog u sudnici zbio se također u Haagu: na haaškoj konferenciji 1991. prišao mi je i pružio ruku a ja sam mu odgovorio da se sa zločincima ne rukujem. Zbog toga me je Tuđman kasnije ljutito napao Najveći mi je kompliment dao nizozemski ministar vanjskih poslova: rekao mi je da mu je tek nakon mog svjedočenja jasno što se događalo 1991. godine PONEDJELJAK, 30. RUJNA

U Haag sam stigao 30. rujna, u ponedjeljak ujutro, avionom Republike Hrvatske, u pratnji dvojice pripadnika svog uobičajenog osiguranja. Premijera Ivicu Račana izvijestio sam da u svojstvu svjedoka putujem u Haag. Tijekom svog boravka u Nizozemskoj nisam s njim komunicirao. Želio sam to obaviti sam, ne kao predsjednik države, većkao građanin Hrvatske koji ima obvezu poštovati poziv Haaškog suda. Ako to tražim od drugih, onda se tako i sam moram ponašati. Dočekao nas je Željko Bagić, predstojnik predsjednikovog Ureda i moj savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji je otputovao nešto ranije da pripremi dolazak. Poput svih svjedoka, smješten sam u dobro izolirani objekt. U istom, zdanju sa mnom su bili Bagić, Tomislav Jakić, moj savjetnik za vanjsku politiku i Čedo Prodanović, haaški branitelj generala Rahima Ademija koji mi je pomagao oko priprema za svjedočenje.

Kao svi ostali svjedoci, tijekom suđenja nisam smio komunicirati ni s kim s Haaškog suda. Popodne smo obišli zgradu Haaškog tribunala da upoznam način funkcioniranja Tribunala, prostor, sudsku dvoranu. Na kratko sam se sreo s Carlom del Ponte, tužiteljicom. Tu smo i ručali, zajedno sa službenicima suda Večer sam proveo u apartmanu, u posljednjim pripremama za sutrašnje svjedočenje. Večer sam proveo u listanju memoara Bore Jovića koji su vrlo koristan podsjetnik. Kad se zanemare Jovićeva pogrešna interpretacija događaja i promašeni zaključci, knjiga je kronološki vrlo precizna i točna. Zavirio sam i u knjige Branka Mamule i Veljka Kadijevića. Želio sam vidjeti kako su svi ti događaji izgledali iz drugog rakursa.

Koliko god bio očekivan, poziv u Haag ipak me iznenadio. Prema informacijama koje sam imao, trebao sam svjedočiti tek potkraj godine. Poziv je, međutim, stigao mnogo brže i nije mi ostalo mnogo vremena da osvježim pamćenje. Prije odlaska u Haag, uz svoje tekuće obveze predsjednika države, imao sam samo nekoliko dana da se prisjetim datuma i situacija. Pomagao mi je Čedo Prodanović, koji već poznaje tehnologiju rada Haaškog suda i tužilaštva. Upozorio me na neka pitanja koja će mi Milošević ili tužiteljstvo zasigurno postaviti. Pokazat će se da su izvrsno procijenili Miloševiću psihu i mentalitet. Kao pravnik, mislim da je on vrlo loše postavio svoju obranu. Kako vidim, to mišljenje dijele i drugi pravni stručnjaci. Ovako on sebe ne može obraniti od optužnice i neće opravdati zločine koji su se dogodili. Ali kako je griješio u svojoj politici, tako danas griješi u svojoj obrani. On pred Haaškim sudom drži političke govore, kao da je na izborima u Srbiji, a ne u haaškom zatvoru. To djelomice radi da bi impresionirao svoje fanove među Srbima, ali i kao dio agitacije u korist Vojislava Šešelja.

No, najvažnije od svega, morao sam prizvati u sjećanje ono vrijeme , 1991., kad je srpski blok pod vodstvom Borisava Jovića pokušao spriječiti moje imenovanje za potpredsjednika Jugoslavije, zatim ono maltretiranje oko mog imenovanja za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, pa svoj rad u Predsjedništvu. Morao sam se prisjetiti kronologije početka rata, Knina, Plitvica, Pakraca, Vukovara… Pripremajući se tako za svjedočenje, opet sam se uvjerio da je cijeli taj proces bio dio istog scenarija, jednog zacrtanog plana. Doduše, taj plan sam Milošević nikada nije javno eksplicirao, ali je u njegovo ime govorio Vojislav Šešelj: granica Velike Srbije bit će na potezu Virovitica – Karlovac – Karlobag. To su govorili srpski radikali, razni četnički vojvode i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Bilo je jasno zašto Milošević nije imao ništa protiv toga da Slovenci izađu iz Jugoslavije: “idite, bre, što pre”, ali ako Srbi žele ostati u Jugoslaviji, govorio je,oni na to imaju pravo po principu samoopredjeljenja naroda. Scenarij je i tada bio jasan, ali kada sam, deset godina kasnije iščitao, eto, sve te knjige, dodatno sam se uvjerio kako smo njegove ratne planove točno prepoznali već 1991. Svaki je akter imao svoju ulogu: obavještajne službe da isprovociraju međunacionalne sukobe, kako bi JNA dolazila tobože uspostaviti mir; ako vlasti to nisu prihvaćale, vojska bi borbeno djelovala zajedno sa srpskim paravojnim organizacijama. I tako su se ucrtavale granice Velike Srbije.

U tom smjeru radio sam koncepciju svoga svjedočenja. Pravio sam i neke zabilješke, da kronološki organiziram ono čega sam se prisjetio i da mogu odgovoriti na pitanja tužiteljstva, samog Miloševića ili prijatelja suda. Jer Milošević navodno samog sebe brani, nema tobože branitelje, nego samo amici curiae, prijatelje suda, koji – sve je jasnije -nisu prijatelji suda, niti im je stalo do istine, nego su Miloševićevi odvjetnici.

UTORAK, 1. LISTOPADA

Utorak, 1. listopada, bio je prvi dan ispitivanja. Ugledavši Miloševića na optuženičkoj klupi, sjetio sam se našeg posljednjeg susreta. Pitao sam se sjeća li se i on te scene. Bilo je to u istoj zemlji, u istom gradu, samo 11 godina prije. Održavala se druga sesija haaške konferencije koju je 1991. organizirao lord Carrington. Bili su nazočni svi predsjednici tadašnjih jugoslavenskih republika. Moj zadnji susret s Miloševićem dogodio se u vrijeme pauze za ručak. Tuđman i ja prolazili smo kroz salon iz kojeg se ulazilo u dvoranu gdje su bili postavljeni stolovi za objed. Tuđman je hodao metar iza mojih leđa. Pojavio se Milošević, s viskijem u lijevoj ruci, dok se desnom sa mnom želio rukovati. Pružajući mi ruku rekao je: “Hajde, Stipe, da nas trojica sednemo i dogovorimo se.” “Sa zločincima se ne rukujem”, rekao sam i udaljio se. Prišao je Tuđmanu. Pošto su se rukovali, popili su aperitiv. Vrativši se u Zagreb, Tuđman mi je zamjerio takvo ponašanje. “Kako to razgovaraš s Miloševićem. Moraš voditi računa o Hrvatskoj, on je predstavnik jedne republike i moraš se brinuti o ugledu Hrvatske.”, rekao mi je prilično ljutito. “Ti vodi brigu o Hrvatskoj, ja sam predsjednik Jugoslavije”, odgovorio sam Tuđmanu, napola u šali, napola ozbiljno.

Jedanaest godina stariji, poražen i zatočen, ušao je u sudnicu. Gledao sam ga dok je zauzimao mjesto optuženika. Nakon toga Milošević me više nije zanimao. Tek kasnije ću saznati da je moje svjedočenje komentirao grimasama. U sudnici to nisam vidio, jer sam se obraćao isključivo sudskom vijeću. Na to me prije svjedočenja upozorio Čedo Prodanović: ako samo skrenem pogled u stranu, bilo to i slučajno, ostavit ću dojam nesigurnosti, kolebanja. Osim toga, sudsko vijeće, a ne nekog drugog, treba uvjeriti da je Milošević doista kreator zločina. Taj prvi dan govorio sam o tihom državnom udaru koji se odvijao od 1990. pod Miloševićevim vodstvom. Objašnjavao sam kako je Milošević preuzeo kontrolu nad JNA, kako je ustoličio srpski blok u saveznim institucijama i kako se proizvodilo ratno stanje u zemlji. Sve odluke moralo je donositi Predsjedništvo SFRJ, uz uvjet da ima kvorum. No, kada više nisam mogao u Beograd provodeći Miloševićeve planove, srpski blok, uz pomoć vojnog vrha, pokušao je nametnuti svoje odluke kroz sjednice krnjeg predsjedništva, bez predstavnika Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije. Milošević je znao da Jugoslavija više ne može opstati. I dok sam se ja, kao predsjednik SFRJ, zalagao za političko rješenje , on je na njenim ruševinama htio stvoriti Veliku Srbiju. Hrvatska i Slovenija predlagale su transformaciju Jugoslavije u konfederaciju koja bi se, nakon tri do pet godina, razdružila mirnim putem, dok je Milošević htio rat. U tim ratnim planovima bili su ukalkulirani masovni zločini.

Svjedočio sam samo o onome što sam izravno doživio i što sam osobno vidio i čuo. Identificirao sam niz dokumenata kojima je tužiteljstvo dokazivalo optužnicu. Dokumente sam vidio prvi put nakon 11-12 godina i doista sam ih morao pročitati da se prisjetim kad su nastali i u kojim situacijama. Kad bi sadašnje jugoslavenske vlasti doista surađivale s Haaškim tribunalom, vjerujem, u Beogradu bi se našlo još mnogo značajne građe koja optužuje Miloševića, ako nije uništena. Ne treba zaboraviti da je Milošević neko vrijeme bio predsjednik Jugoslavije i da je imao prilike ukloniti pisane tragove svojih zločina. Ipak, veliki zločin ostavlja i velike tragove.

No haaško tužiteljstvo raspolaže i drugom vrstom dokaznog materijala. Kako sam ih podsjetio svojim svjedočenjem, moji tadašnji suradnici u Predsjedništvu SFRJ znali su također što se događa. Oni su me izvijestili da se Milošević redovito sastaje s predstavnicima vojnog vrha i da prima delegacije hrvatskih Srba. Moj tadašnji savjetnik u Predsjedništvu Jugoslavije, Jovo Popović, čuo je i potajno snimio kako Milošević instruira Borislava Jovića. Snimka tog njihova razgovora predana je haaškom tužiteljstvu još prije nekoliko godina, kad je protiv Miloševića otvorena istraga. Jovo Popović bio je vrlo lojalan savjetnik. Pošto sam ja napustio predsjedničku funkciju, njega sam zamolio da ostane u Beogradu i dojavljuje mi što se tamo događa. Bojeći se za svoj život, došao je u Hrvatsku kad su ga počeli zvati “Jovica ustaša”. Da paradoks bude veći, u Hrvatskoj su ga sumnjičili što je u Beogradu ostao tako dugo i ja sam mu, dvije godine prije njegove mirovine, morao potražiti posao u jednoj privatnoj tvrtki. Na moju zamolbu zaposlio ga je kao svog savjetnika direktor Većeslav Rački.

Na isti način – na osnovi izravnih iskustava – pričao sam i o Miloševićevu i Tuđmanovu sastanku u Karađorđevu. Rekao sam: ja ne znam o čemu su njih dvojica ondje razgovarali, ali znam što je meni Tuđman rekao nakon povratka iz Karađorđeva. Rekao je: imat ćemo Hrvatsku u granicama nekadašnje Banovine uvećane za Cazinsku krajnu.

Završivši svjedočenje, stupio sam u kontakt sa svojim uredom u Zagrebu. Ipak su postojali i neki poslovi predsjednika države koje sam morao rješavati. Nisam gledao program HTV-a preko satelita, ali me je Ured usmeno izvijestio kakvi su odjeci moga iskaza. Silno me iznenadio jedan bivši hrvatski ministar koji je izjavio da Tuđman o budućim hrvatskim granicama takvo što nije mogao reći i da on u to ne vjeruje. Kao da taj bivši ministar bolje od mene zna što je Tuđman meni rekao. Sve te komentare i izjave moji su suradnici u Zagrebu snimili, ali ja, nakon povratka iz Haaga, nisam imao ni vremena ni živaca baš sve to pregledati.

SRIJEDA, 2. LISTOPADA

U srijedu, 2.listopada, bio je na redu Milošević da mi postavlja pitanja. Pripremio sam se za njegovu agresivnost, ali ne i za takav bezobrazluk. Htio je poljuljati moju vjerodostojnost i dokazati da je Hrvatska odgovorna za raspad Jugoslavije koju je on, tobože, nastojao sačuvati. Na njegov bezobrazluk nisam želio odgovarati istom mjerom, nastojao sam sačuvati hladnokrvnost, držati se okvira optužnice i nadalje komunicirati isključivo sa sudskim vijećem.

Najveći kompliment o mom svjedočenju uputio mi je ministar vanjskih poslova Nizozemske s kojim sam se, sastao u srijedu popodne, nakon izlaska iz haaške sudnice.Pratio me Tomislav Jakić, moj savjetnik za vanjsku politiku. Razgovarali smo 45 minuta o hrvatsko-nizozemskoj gospodarskoj suradnji. Rekao je, među ostalim, da je pratio moj istup pred sudskim vijećem Haaškoga tribunala i da mu je napokon mnogo jasnije što se događalo u posljednjim godinama i mjesecima Jugoslavije.

Već u srijedu navečer iz Zagreba sam dobio informacije da neki tobožnji branitelji digniteta Domovinskog rata ili ništa nisu razumjeli ili su dirigirani. Napali su me svim svojim verbalnim kapacitetima, o Miloševiću, uz sve hrvatske i bosanske žrtve, ni riječi kritike. Štoviše, hvalili su ga kako je uspješan u svojim napadima na mene kao svjedoka. Slušajući izvješća iz svoga ureda zaključio sam da bi oni bili najsretniji kad bi Milošević dobio oslobađajuću presudu i kako s Miloševićem dijele potpuno iste argumente. Tijekom predsjedničke predizborne kampanje, ti isti krugovi pakirali su mi da sam bio doušnik Udbe i KOS-a. Iste laži ponovio je Milošević u haaškoj sudnici.

ČETVRTAK, 3. LISTOPADA

U četvrtak, ispitivanje je trajalo samo sat i pol. Točno prema satnici, Milošević i tzv. prijatelji suda mogli su mi još postavljati pitanja između 9 i 10.30 sati. Milošević je opet držao političke govore i “zaradio” nekoliko opomena sudskog vijeća da se drži navoda optužnice i moga svjedočenja. No Milošević i tzv. prijatelji suda zaglibili su u Austro-Ugarsku, Prvi svjetski rat i Jasenovac, nastojeći dokazati kako bi 1990.Srbi bili pobijeni da nisu krenuli u rat.

Vraćajući se u Hrvatsku, razmišljao sam kako bi suđenje Slobodanu Miloševiću trebalo biti poruka svim budućim agresorima da se zločin ne isplati. Zato sam za rigoroznu kaznu. I sebi i Srbiji Milošević je mogao više pomoći da je postupio kao Biljana Plavšić koja je priznala svoju odgovornost za zločine. Trebao je reći: nama je bilo jasno da se Jugoslavija ne može održati, no, eto, dobili smo podršku izvjesnih krugova iz svijeta da mogu mijenjati granice; tako da su se dogodili zločini i oni koji su ih počinili neka za njih odgovaraju. No, i time bi zapravo optužio sebe samoga. Zato Milošević, radije cijelu Srbiju stavlja na optuženičku klupu. Na žalost, dobar dio Srbije još nije doživio katarzu i još to ne razumije.