Renato BaretićTotalno iscrpljen, ali i krajnje sebično samozadovoljan, nakon što sam na aerodrom odvezao i posljednjeg odlazećeg sudionika Pričigina, splitskog festivala pričanja priča, pokušavam započeti ovotjednu kolumnu bez tračka ikakva hvalisavog prepričavanja čega je tu sve bilo i koliko nam je bilo dobro. Ali – ne ide. Sumanuto listam i usitno čitam propuštene prošlotjedne novine sa snopa na stolu, da nekako pohvatam sve ono što mi je promaklo u tih pet dana, međutim, gotovo svaki naslov ili članak podsjete me učas na nešto pričiginsko, uglavnom na naslove koje smo nadjenuli festivalskim programima. Najviše njih, jasno, asocira me na večer koju smo organizirali pod naslovom “A jedan moj je jednom... (Priče o korupciji)”. Onda čitam o perverzno nehajnom prekrajanju i naštimavanju granica izbornih jedinica, i to me podsjeti na program “Žedni preko vode”, inače večer priča o prevođenju i prijevodima. Pa “Knjiga žalbi” (priče konobara i recepcionara), pa “Strah u kostima, led u žilama” (horror priče), pa “Lijepa vaša” (večer ex-yu pisaca)... Čitam o protuvladinim prosvjedima koji se osipaju i smješkam se jer mi je prva asocijacija na to naš završni program “Pričigin narodu / Priče o sreći”. Nekako se poklopilo da taj program započinje u isto vrijeme kad i splitski antijacistički skup, i to gotovo na istome mjestu, pa se moglo, bez potrebe za ikakvim uspoređivanjem, vidjeti kako je onih koji su došli u kavanu Bellevue slušati i pričati o sreći otprilike pet puta više nego prosvjednika na platou pred kavanom. Bem ti takvu sreću...

IPAK, NAJVIŠE me novinskih naslova i tekstova asocira na naš uvodni program “Što je Bogu smiješno?” Krenuli smo, osmišljavajući ovogodišnji festival, od pretpostavke da Boga ipak ima (jer inače ne znam kako ćemo se financijski pokriti!) i od činjenice da nijedna među konfesijama ni u jednoj od svojih svetih knjiga nijednom ne spominje da se Bog, ma kako se zvao, ičemu smije. Bude On i srdit i ljutit i ljubomoran, ponekad i zadovoljan, ali apsolutno se ničemu, nikad i nigdje, dosad nije nasmijao. I nijedan se drugi živi stvor na Zemlji ničemu ne smije, samo ljudi. E sad, ako nas je stvorio na svoju sliku i priliku – jesmo li onda mi ovakvi, uvijek željni smijeha, Tvorčeva ključna greška? Ili se i On smije, ali kriomice, u strahu da ga ne otkrijemo? Jedna stara muzikološka dosjetka kaže: kad se Bog opušta, sluša Bacha; kad se anđeli opuštaju, slušaju Mozarta, a Bog – viri kroz ključanicu. Možda i Bog (iznimno ga danas imenujem s velikim početnim slovom, zbog one inicijalne pričiginske pretpostavke) ima takvu neku sobicu u kojoj se guši od smijeha i vrišti “Nehehehemojtehehehe viiišeeeehehe, uhuhu... umihihi... uhuhuumrijet ćuhuhu!!!”, dok se dlanom tuče po bedru, a suze mu radosnice u slapovima natapaju bradu?

AKO JE IMA, čemu se On u toj svojoj sobici smije? Je li Mu smiješan Stjepan Mesić koji, premda dokazani demokratski reformator, ustrajno brani jednoga karnevalskoga diktatora koji ubija vlastiti narod? Je li Mu smiješno to što UN reagira u Libiji, a ne i u Bahreinu, gdje je manjinska vlast, za ubijanje vlastitog naroda angažirala i vojnike iz Saudijske Arabije? Smije li se i On, poput svih na Zemlji, Gadafijevim i Berlusconijevim usađenim vlasima? Ne bi li Mu morala biti smiješna Jadranka Kosor koja kao da se Majci Božjoj Bistričkoj zavjetovala da nikad više neće prekoračiti prag Sabora? Zar Mu nije za krepat od smijeha kad čuje kakvim se dosjetkama opravdavaju europarlamentarci uhvaćeni u korupciji? Može li izdržati a da se ne nasmije Republici Hrvatskoj koja, u vrijeme najljuće mirnodopske krize dosad, za samo tri mjeseca kupuje 900 službenih automobila, redom visoke klase? Nema šanse da se barem ne osmjehne na to da bi po novom Jarun, Korenica i Susak trebali biti u istoj izbornoj jedinici, ili Zmijavci i Pašman?

SMIJE LI se Bog, na kraju krajeva, idiotskim izgovorima kojima svoju bahatu, rugalačku rastrošnost pravdaju hrvatski biskupi na čelu s kardinalom Bozanićem? Pada li Mu Superhik na pamet dok se suzdržava da ne prasne u grohot pri pogledu na to kako nevješto i nespretno Njegovi pastiri muzu svoje stado usahlih vimena, pa prelaze i na i ovnove i jarce, pa još i nedjeljom?

NIJE VALJDA i On obolio od Alzheimera, pa se ne sjeća svojih mladih dana, onih kad je žario i palio, kad je bio i srdit i ljubomoran i osvetoljubiv prema svakoj nepravdi, kad je za najsitniju pizdariju znao pretvarati ljude u stupove soli ili u sove, kad je vlastitoga sina odlučio poslati u samoubilačku misiju, kad je kažnjavao samo zle i nagrađivao samo dobre? Ničega od takvih znakova danas nema, ma ni jednoga jedincatoga među njima. Otac je, izgleda, postao Djed, i zatvorio se u svoju radnu sobicu, pa se smije svemu i svačemu, ko lud na brašno. Djed naš, koji se kesi na nebesima i, smišljajući novu podvalu, prčka nešto po Marsu...