Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, već šest mjeseci oklijeva i ne može odrediti svoj ljudski i politički sud o Filipu Lukasu, predsjedniku Matice hrvatske od 1928.-1945. koji je podržavao ustaški režim, njegove zakone i masovne progone. Toliko dugo, naime, već razmišlja o pitanju koje mu je publicist Slavko Goldstein jasno i glasno postavio još u srpnju 2002. – smije li se današnja Matica hrvatska identificirati sa djelovanjem svog nekadašnjeg predsjednika koji je u ime Matice poticao pljačku židovske imovine ili ga mora oštro osuditi, onako kako bi to učinio svaki normalan građanin Europe.

Vodstvo Matice hrvatske uporno se odbija ograditi od pokušaja Filipa Lukasa, predsjednika MH za vrijeme Drugog svjetskog rata, da za Maticu prisvoji židovsku imovinu GOLDSTEINOV ZAHTJEV Današnja Matica ne smije se identificirati s djelovanjem nekadašnjeg predsjednika koji je poticao pljačku židovske imovine VLAHO BOGIŠIĆ, POTPREDSJEDNIK MH 'Lukasove postupke trebalo bi bez odgađanja osuditi, ali Matica jednostavno nema snage da se s tim suoči' Tako barem svjedoči višemjesečna prepiska između Slavka Goldsteina, uglednog publicista, i Matice hrvatske, odnosno, njenog sadašnjeg predsjednika Igora Zidića, cijenjenog povjesničara umjetnosti o spornom razdoblju Matice hrvatske iz doba Nezavisne države Hrvatske, koja je ovih dana postala dostupnom javnosti. A Goldstein ju je započeo 16. srpnja 2002. godine tražeći od MH da se očituje oko istupa bivšeg predsjednika Josipa Bratulića koji je lani, uoči izbora nove uprave, starim i novim članovima zaželio da nastave tradiciju MH, te među inima apostrofirao i rad Filipa Lukasa kao uzor kojemu treba težiti.

O nečovječnom postupku Filipa Lukasa 1941. godine javnost je mogla saznati iz knjige “Holokaust u Zagrebu”, posvećenoj nacističkom progonu i stradanjima Židova u Zagrebu, što su je prije godinu i pol dana objavili Ivo i Slavko Goldstein. Autori u knjizi pišu kako je “pomama za židovskom imovinom zahvatila i neke ljude i institucije od kojih se to u normalnim vremenima sigurno ne bi moglo očekivati.” Kao primjer je naveden Filip Lukas, geograf, završeni bogoslov i čovjek koji je imao značajan utjecaj u kulturnom životu Hrvatske kao predsjednik Matice hrvatske. S tog je položaja zahtijevao da se zgrada na Jelačićevom trgu 15, u vlasništvu Židova Sternberga u centru Zagreba dodijeli Matici hrvatskoj kao “savršena prilika za to najstarije, najzaslužnije i najuglednije hrvatsko društvo”.

Lukas je rođen 29. travnja 1871. u Kaštel Starom kraj Splita, bogosloviju je završio u Zadru 1896. godine, u Beču je studirao povijest i zemljopis, niz godina radio je kao srednjoškolski profesor, a potom i predavač na Komercijalnoj školi. Bio je poznati geopolitičar, pisao je srednjoškolske udžbenike iz zemljopisa, a bio je i glavni urednik dvosveščane monografije “Naša domovina” koja je izašla 1943. u izdanju Glavnog ustaškog stana. Među povjesničarima ostao je zabilježen kao rigidni desno, nacionalno orijentiran geopolitičar i kulturni djelatnik, koji je tridesetih godina u MH u svojim knjigama pripremao idejni teren rasnim zakonima, koncepciji krvi i tla, koju su životima platili milijuni pripdanika nepoželjnih nacija. Svoje je ideje potanko opisao u monografijama “Hrvatska narodna individualnost” i “Hrvatska narodna samobitnost”. Stručnjaci ga smatraju odgovornim za progone književnika jer je iz izdanja MH izbacivao radove hrvatskih pisaca po nacionalističkom i političkom, a ne vrijednosnom i stručnom ključu. Za vrijeme njegova mandata pod embargo su stavljeni i Miroslav Krleža i August Cesarec, zahtijevao je da se iz svih Matičinih publikacija briše i sam spomen na Ljubu Wiesnera, da bi mu potom, kad su se političke prilike promijenile, 1952. održao posmrtno slovo na sprovodu u Rimu. Kao iskonski nacionalist, nakon prodaje Dalmacije Talijanima došao je u sukob s Antom Pavelićem i Didom Kvaternikom, optužujući ih za rasprodaju državnog teritorija, zbog čega su ga umalo likvidirali.

Međutim kad su nekretnine bile u pitanju, pokušao je s njima pronaći zajednički jezik. U knjizi “Holokaust u Zagrebu” iz Hrvatskog državnog arhiva izvučena je kopija pisma što su ga u ime MH potpisali tadašnji predsjednik Filip Lukas, potpredsjednik Blaž Jurišić, tajnik gospodarskog odbora Mile Starčević i tajnik književnog odbora Mirko Jurkić. Uputili su ga Državnom ravnateljstvu za gospodarsku ponovu 8. kolovoza 1941. nešto više od mjesec dana od osnivanja te ustanove za “arijizaciju” židovske imovine. Slavko Goldstein je, prema vlastitim riječima, od sadašnjeg vodstva Matice hrvatske očekivao da će se samoinicijativno i jasno ograditi od svojih davnih prethodnika iz ozloglašenog doba NDH.

No umjesto isprike koja bi barem reda radi potvrdila da je sve što ima veze s rasizmom anticivilizacijska stvar, Slavko Goldstein zgranuo se kad je u “Vijencu” u srpnju prošle godine pročitao tekst Josipa Bratulića u kojemu se Lukas veliča kao zaslužni i uzorni čuvar hrvatske kulture i povijesti. Stoga je predsjedništvu Matice hrvatske, bivšem predsjedniku Josipu Bratuliću i sadašnjem Igoru Zidiću, napisao pismo u kojemu, između ostalog, piše: “Zar je moguće da se dosadašnje i sadašnje vodstvo MH ne žele distancirati od postupaka Filipa Lukasa koji je u ljeto 1941. godine besramno zahtijevao pljačku imovine svojih sugrađana Židova u ime Matice hrvatske kojoj je tada bio predsjednik?

U knjizi Ive Goldsteina ‘Holokaust u Zagrebu’, kojoj sam urednik i suautor, objavili smo na str. 193-194 pismo Matice hrvatske. U njemu se konstatira da ‘sada postoji mogućnost da se pribave prikladne zgrade na mjestu, koje odgovara Matici Hrvatskoj’, a ‘to je mjesto u središtu Zagreba, na Jelačićevu trgu br. 15, kojemu pripada dvokatnica prema trgu sa dvorišnim zgradama, vlasništvo Židova Sternberga’, pa iako ‘ove nekretnine još nisu vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’ potpisnici pisma mole Državno ravnateljstvo da ‘izvoli držati na umu prikazane potrebe Matice Hrvatske, kad spomenute nekretnine prijeđu u vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’.

Iz pisma se ne vidi je li se ijedan od potpisnika barem zapitao što će biti sa ’Židovom Sternbergom’ i njegovom obitelji čija bi imovina ‘savršeno odgovarala našim (tj. Matičinim) potrebama’ i kakva će biti sudbina još desetak obitelji koje su u to vrijeme bile stanari u traženim zgradama, pa ih treba izbaciti iz njihovih stanova, jer Maticu ‘u novo doba čekaju nove, veće i mnogobrojnije zadaće’”, napisao je Goldstein MH i nastavio:

“Knjiga ‘Holokaust u Zagrebu’ objavljena je u listopadu 2001. godine. Odonda sam se strpljivo nadao (a u tom očekivanju nisam bio osamljen) da će sadašnje vodstvo Matice hrvatske razmotriti činjenice iznesene u knjizi i da će se na prikladan način distancirati od bezdušnih postupaka Filipa Lukasa i vodstva MH iz 1941. godine. Umjesto toga sada čitam da je Filip Lukas i nadalje ‘uzor’, a da su pitanja koja se o njegovim amoralnim postupcima neminovno nameću – ‘provokativna’. Ne moram Vas uvjeravati da se time otvaraju pitanja o stavu sadašnjeg vodstva MH prema događajima iz 1941. godine i prema tada počinjenoj općoj pljački i drugim zločinima. Tim više, jer i mnogi drugi istupi i tekstovi ‘uzornog’ Filipa Lukasa uvjerljivo potvrđuju da je krajnje problematično danas ga ubrojiti u ‘uzore’.”

No umjesto članova Predsjedništva Goldsteinu se kratkim dopisom 13. rujna 2002. dva mjeseca kasnije obratio glavni tajnik MH Zorislav Lukić u kojemu ga obavještava da je “predsjedništvo MH razmotrilo pismo i zaključilo da ozbiljnost prezentiranog slučaja zahtijeva poduzimanje određenih koraka u njegovom istraživanju, koja će biti obavljena u razumnom roku.” Nakon toga opet slijedi šutnja koju 18. 10. 2002. prekida Goldstein, konstatirajući da je taj “razumni rok” već istekao i savjetuje ih da sve “relevantne dokumente za istraživanje koje drže potrebnim obzirom na ‘ozbiljnost prezentiranog slučaja’ potraže u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a dostupni su u roku od jednoga dana, te se mogu pažljivo pregledati u roku od jednoga sata.”

O Goldsteinovom pismu i potezima Filipa Lukasa nekoliko su puta, daleko od očiju javnosti, raspravljali članovi predsjedništva, ali nikako nisu mogli postići konsenzus oko toga jesu li aktivnosti Filipa Lukasa, vezane uz nekretnine Židova u doba kad im je prijetio masovni progon, bile nehumane i cinične. Zidić je bio uvjeren kako Lukasova uloga u NDH nije do kraja rasvijetljena i da se stoga MH ne može jasno odrediti čak ni prema konkretnom slučaju.

No sudeći prema reakciji Vlahe Bogišića, ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i potpredsjednika MH, čini se da u tome nije uživao podršku svih. Vlaho Bogišić u kraćem je razgovoru kategorički ustvrdio kako je “kulturna činjenica, a ne politička metafora da je holokaust zločin koji se ni sa čim ne može usporediti i ne može ga se relativizirati”. Bogišić stoga vjeruje da kad predstavnik židovske zajednice ili pojedinačni predstavnik obitelji traži ispriku – da je treba dobiti bez odgađanja. Međutim na Upravnim tijelima MH rečeno je da su Zidić i Goldstein u izravnom kontaktu.

Za Bogišića nema dileme da je “uprava Filipa Lukasa u idejnom i organizacijskom smislu do 1941. MH dovela do toga da je, kada nitko normalan nije razmišljao o kućama nego o ljudima, ona razmišljala o kućama. MH danas ne može nositi hipoteku za takvo stanje jer je to pitanje za hrvatsko društvo skinuto s dnevnog reda pobjedom antifašističke koalicije kojoj je pripadao hrvatski narod i MH prije 50 godina.

Zahtjev Filipa Lukasa u ime MH za židovskom kućom na Trgu bana Jelačića 15 nije samo izoliran slučaj koji ilustrira kako se čerupala židovska imovina, nego i mnogo govori o stanju duha hrvatskog društva i nemogućnosti da se kritički i objektivno, ni nakon 50 godina, sagleda prošlost i tako skine stigma kolektivne odgovornosti iz mračnijih razdoblja povijesti. Bogišić tvrdi da je svaki njegov pokušaj da se u MH otvori kritička rasprava o nekim kontroverznim razdobljima MH, prije svega tridesetim godinama, završio neuspjehom. “Nema modernoga društva, pa ni MH koje nije u problemu ako se nije u stanju osvrnuti na svoju prošlost. U MH ne postoji ni približan konsenzus o tim spornim pitanjima i zato se o njima ne govori već 12 godina. I Vlado Gotovac i Josip Bratulić vrlo su afirmativno govorili o Lukasu. Dakle, ni između predsjednika i potpredsjednika, a kamoli između tijela i članstva ne postoji koncenzus. MH naprosto nema snage da se s tim suoči”, uvjeren je Bogišić.

A zašto nema snage, moguće je djelomično razabrati iz argumenata koje je, kako nam je prepričao sam Slavko Goldstein, u jednom telefonskom razgovor s njim branio Igor Zidić.

Objašnjavajući razloge svog nećkanja, Zidić je Goldsteinu pojasnio kako je to za njega mučna stvar koju mora istražiti, tim više što je čuo kako je Lukas spasio jednu židovsku djevojčicu. Ne shvaćajući na koji način to Lukasa amnestira od odgovornosti za zahtjeve za pljačku židovske imovine, Goldstein je uzvratio opaskom da je i Hitler spasio pet Židova kad se Furchtwengler, znameniti dirigent Berlinske filharmonije, požalio da bez njih ne može dobro svirati. Umjesto da raspravlja o meritumu stvari, da je predsjednik MH podržavao izbacivanje desetak obitelji na cestu samo zato što su živjeli u židovskoj kući, Zidić je smatrao relevantnim i to što je spomenuta zgrada na Trgu dijelom bila opterećena hipotekom nepoznatog vjerovnika, što bi, valjda, trebalo sugerirati da MH nije bacila oko na zgradu Židova nego nepoznatog vlasnika.

Slične argumente Zidić je ponovio i Nacionalu: “Radi se o materiji iz 1941. Zašto je Goldstein s tim pitanjem dočekao mene koji sam 1941. imao tek dvije godine? Smatram se pristojnim čovjekom, pa sam na Goldsteinovo inzistiranje odgovorio da ne sumnjam u autentičnost dokumenata, ali da radi potpunije istine moram proučiti dokumente koji bi mogli rastumačiti Lukasovu ulogu. Mislim da dokument koji je Goldstein objavio svjedoči o samo jednoj strani priče pa sam, iako imam dosta posla, osjećajući moralnu obavezu, krenuo u istraživanje tih arhiva. Kad ta istraživanja budu gotova, onda ću moći spremno i kvalificirano odgovoriti Goldsteinu”, izjavio je Zidić. Na kraju tog telefonskog razgovora Zidić je obećao Goldsteinu da će odgovor na pisma i stav MH dobiti najkasnije do 8. siječnja. Kako odgovor ni ovaj puta nije stigao, Goldstein je 16. siječnja, nakon što su treći puta prekoračeni svi obećani rokovi, odlučio predati Nacionalu cjelokupnu korespondenciju s Maticom, vjerujući da će time pritisak javnosti navesti Zidića “da se primjerenom izjavom napokon javno ogradi od sramotnog postupka predsjednika i cijelog užeg vodstva Matice iz 1941. godine. U pismu mu napominje: “Iz dugogodišnjeg iskustva, koje mi se potvrdilo i u susretima na nedavnom putovanju u Austriju, Njemačku i Izrael, dobro znadem da u cjelokupnom demokratskom svijetu za odnos prema Hrvatskoj nema ničeg dugoročno pogubnijeg od povremeno podgrijavanih sumnji da se današnja Hrvatska nije sposobna osloboditi nekih recidiva zločinačke NDH. Za suzbijanje takvih sumnji mnogo bi značilo odlučno distanciranje današnje MH od postupaka njenog vodstva iz 1941. godine, a o svemu tome šutnja današnjeg vodstva MH može izazvati suprotan učinak. Kao građaninu Hrvatske i javnome radniku stalo mi je da neraščišćeni odnos prema ustaškoj NDH ne truje današnje hrvatsko društvo i ne šteti mojoj domovini Hrvatskoj pred javnošću razvijenog demokratskog svijeta kojemu želimo pripadati.”

Zidić nije skrivao ljutnju što je Goldstein njihovu korespodenciju učinio javnom. To se vjerojatno ne bi dogodilo da Igoru Zidiću šest mjeseci nije bilo dovoljno da barem jednom rečenicom odgovori na pitanje na koje bi svaki prosječan građanin, svjestan da je holokaust najveće zlo u povijesti čovječanstva, impulzivno reagirao: da, onaj tko se bavio prisvajanjem i otuđenjem židovskih nekretnina u doba kad su Židovi nosili žute trake i završavali u logorima, jer se nisu uklapali u poredak zasnovan na ideji krvi i tla, ne može biti ničiji moralni i profesionalni uzor.