Umirovljeni general Jay GarnerOvih će dana, najavljuju američki mediji, umirovljeni general Jay Garner preuzeti ulogu šefa američke okupacijske vlasti u Iraku. Imat će goleme ovlasti jer ga je na taj položaj postavio ministar obrane Donald Rumsfeld. Odgovarat će izravno zapovjedniku Središnje komande generalu Tommyju Franksu. Bit će moćniji nego general Douglas MacArthur nakon II. svjetskog rata u Japanu. Kao što su MacArthura zvali “potkraljem Japana”, Garnera već zovu “potkraljem Iraka”.

Paul Wolfowitz, zamjenik američkog ministra obrane, u intervjuu Fox Newsu izjavio je u nedjelju da će američka vojna vlast trajati najmanje šest mjeseci, a tek će se tada stvoriti uvjeti da se vlast počne predavati Iračanima. Ahmed Chalabi, irački političar u izgnanstvu za kojeg se tvrdi da bi mogao postati predsjednik privremene iračke vlade, kaže da će toj vladi trebati najmanje dvije godine da napiše novi ustav i organizira prve izbore, što znači da će za Garnera biti mnogo posla dulje vrijeme.

Garner poznaje Irak jer je nakon Zaljevskog rata 1991. u kraćem razdoblju imao važnu ulogu u sjevernom Iraku gdje žive Kurdi. Rodio se 1938., ušao u vojsku 1960., dvaput služio u Vijetnamu. Specijalist je za protuzračnu obranu i protuzračne sustave i vrlo se rano počeo zalagati za upotrebu lasera i modernih antiraketnih sustava. Mnogo je radio na razvoju antiraketnog sustava “Patriot”, novog koncepta rušenja neprijateljskih raketa pomoću radarski navođenih obrambenih raketa. Budući da je bio najveći stručnjak za te rakete kad je 1991. počeo Zaljevski rat, poslali su ga da zapovijeda baterijom “Patriota” kad su oni prvi put, iako još u eksperimentalnoj fazi, raspoređeni da štite Izrael.

Po završetku Zaljevskog rata u Iraku je nastala kaotična situacija, jer su se protiv režima Saddama Husseina pobunili i šiiti na jugu i Kurdi na sjeveru. Hussein je šiite brzo pokorio, dok je s Kurdima imao više problema, velikim dijelom i stoga što su dobili američku pomoć. Garner je poslan u sjeverni Irak da koordinira američku pomoć, koja se pretvorila u golemu humanitarnu operaciju. Kurdi su bili oduševljeni njegovim djelovanjem pa su ga na oproštajnoj svečanosti oduševljeno nosili na ramenima.

Garner je potom postavljen za zapovjednika američke Svemirske i strateške obrambene komande, koja se bavila razvojem “svemirskog štita”, raketnog sustava koji bi branio cijeli SAD od raketa, a zatim je bio pomoćnik šefa Združenog stožera američke vojske do umirovljenja 1997. Ušao je potom u privatni biznis i bio predsjednik uprave velikog poduzeća za proizvodnju oružja “SY Coleman”, koje je posebno radilo na razvoju “Patriota”. Na tom položaju bio je do siječnja 2003. kad ga je ministar obrane Donald Rumsfeld, s kojim je u odličnim odnosima, imenovao “potkraljem Iraka”.

Imenujući Garnera na taj položaj Rumsfeld je jasno dao do znanja da od okupacijske vlasti očekuje vojnu organiziranost i efikasnost. Njegova je prva namjera bila da Garner uz pomoć vojske uspostavi temeljne funkcije, kako bi život tekao dalje na okupiranim područjima, stanovništvo bilo opskrbljeno i zaštićeno, ali i kako bi se uz pomoć vojne vlasti demontirala bivša vlast Saddama Husseina i stvarali uvjeti za postavljanje nove iračke vlasti. Najavljeno je da će Irak biti podijeljen na tri dijela, da će administraciju nad sjevernim područjem voditi general Bruce Moore, nad srednjim dijelom oko Bagdada Barbara Bodine, 54-godišnja bivša američka veleposlanica u Jemenu, anad jugom umirovljeni general Buck Walters.

Najdelikatnije je pitanje kako u to uvući same Iračane, da oni osjete da je to njihova vlast. Rumsfeld je pokazao da nema mnogo povjerenja u Iračane, u njihovu sposobnost da sami organiziraju vlast na područjima kojima su prošle američke snage, iako je upravo Rumsfeld očekivao da će upravo podrška lokalnog stanovništva američkim snagama najviše ostvarenju njegovih planova. Američka i britanska vojna sila uspjela je slomiti vojnu silu Saddama Husseina i bez podrške Iračana, ali se vlast ipak neće moći uspostaviti bez podrške Iračana.

Zato je Rumsfeld ponešto promijenio svoje dosadašnji stav pa je ipak sada odlučio u to uključiti i Iračane. Ed Vulliamy, uvijek dobro obaviješteni dopisnik britanskog tjednika Observer iz Washingtona, otkrio je u nedjelju da se SAD sprema da možda već u utorak u Iraku objavi formiranje iračke privremene vlade, koja ne bi imala velike ingerencije u upravljanju zemljom, nego bi zasad imala simbolično značenje. Dva su razloga zašto Amerikancima toliko žuri.

Prvi je to što su u američkom vojnom vodstvu sada ipak postali svjesni da psihološki rat, koji su Amerikanci i Britanci poveli u Iraku u namjeri da osvoje “srca i duše” Iračana, nije uspio. Ni u jednom od većih gradova nije bilo pobuna protiv režima Saddama Husseina, nigdje Amerikanci i Britanci nisu oduševljeno dočekani kao osloboditelji.

Zamijećeno je da je ta suradnja bolja tamo gdje su s američkim i britanskim vojnicima došli pripadnici tzv. “Slobodnih iračkih snaga”, irački emigranti, koje su Amerikanci regrutirali ponajviše u SAD i u Europi, izvježbali u jednoj mađarskoj bazi za prevodioce i vodiče te poslali s nekim postrojbama u Irak. U velikom broju Iračani američke i britanske snage ipak vide prvenstveno kao strane okupatore, koji su došli zauzeti njihovu zemlju, te protiv kojih su Iračani, neovisno o tome što mnogi ne vole niti vlastiti režim. I mnogi irački političari iz emigracije, s kojima su se Amerikanci posljednjih mjeseci konzultirali o budućem uređenju Iraka, ali su ih potom počeli ignorirati, upozorili su Amerikance da neće u svojoj akciji imati dovoljno uspjeha ako u nju ne uključe i iračke političare.

Svjesni da su postigli vojni uspjeh, ali slab politički učinak, američki vojni planeri to žele promijeniti uvođenjem iračkih protivnika Saddama Husseina na scenu. Po jednoj verziji, koju iznosi i Vulliamy, oni će biti uključeni u civilnu upravu onih dijelova Iraka gdje angloameričke snage budu uspostavile potpunu kontrolu, kao što je luka Umm Qasr. Prema drugoj verziji, koju iznose irački emigrantski prvaci, cilj neće biti puko stabiliziranje već osvojenih područja nego lakše preuzimanje novih: Amerikanci će bagdadski aerodrom, sve dok ne osiguraju potpunu kontrolu nad središtem Bagdada, zadržati kao centar svojih ukupnih operacija, tamo je stvoren jak stožer, ali odmah će se početi stvarati i novi irački politički centar, prije nego što potpuno bude stvoreno sigurno stanje u središtu Bagdada, pa će se smjesta aerodrom početi graditi i kao centar alternativne iračke vlasti protivnika režima Saddama Husseina. Colin Brazier, izvjestitelj britanskog Sky Newsa, koji je s američkim vojnicima na bagdadskom aerodromu, otkrio je u nedjelju ujutro kako se na aerodromu čak priprema formalna ceremonija, možda već za utorak, kojom bi se on proglasio američkim vojni stožerom u Iraku. Drugi dopisnik Sky Newsa, Geoff Meade, koji izvještava iz američke Centralne komande u Kataru, tvrdi da će toj svečanosti prisustvovati i ljudi koji će tvoriti jezgru buduće iračke vlasti. Navodno su oni već avionom dovedeni na aerodrom u Bagdadu. O tome kako se budu razvijale prilike u Bagdadu ovisit će formiranje tog alternativnog vojnog, ali i novog iračkog političkog središta, kako bi se iračko stanovništva uvjerilo da u ratu protiv Husseina važnu ulogu imaju i sami Iračani, koji će preuzeti vlast, a neće to učiniti strani osvajači.

Čuju se tvrdnje da bi Amerikanci i Britanci imali mnogo manje problema u naseljenim područjima da su smjesta u rat uključili te antirežimske Iračane i dali do znanja da imaju mjesto u budućnosti Iraka.

No postoji još jedan važan razlog zbog kojeg se Amerikanci, a u nešto manjoj mjeri i Britanci, žure uspostaviti nove vlasti u Iraku – i američku okupacijsku, i iračku simboličnu – i prije nego što su ratne operacije završile. Sve im više smeta pritisak na Ujedinjene narode da oni preuzmu veću ulogu u upravljanju Irakom te da ne dopuste Amerikancima da oni potpuno zagospodare Irakom nakon rata. U Washingtonu su odlučni da Ujedinjenim narodima ne daju nikakve ozbiljnije ingerencije u upravljanju Irakom. U Washingtonu su ogorčeni na zahtjeve – prvenstveno Francuske – da Amerikanci i Britanci predaju vlast u Iraku Ujedinjenim narodima. Na patriotski usmjerenim američkim televizijama ogorčeno se izjavljuje da se “nikako ne smije ono za što je pala američka krv dati ikom drugom, a posebno ne protivnicima američke akcije”.

Pritisak nekih zemalja da UN preuzme vodeću ulogu u budućnosti Iraka neće proći, jer u Washingtonu ne mare za ono što dolazi iz UN-a ili iz zemalja koje su se protivile američkoj akciji. Američki predsjednik Bush navodno se više uopće ne namjerava obazirati na UN za koji – nakon što je Vijeće sigurnosti odbilo podržati američku akciju – smatra da “više nije relevantan”. Osim toga, kad se u Iraku počne uspostavljati vlast, bit će i mnogo manje prostora za sve one koji žele drukčije rješenje za budući Irak od onog za koje se zalaže Washington.