Dragan Marić, kontroverzni poduzetnik i sumnji nogometni mešetarHrvatski građani uskoro će morati platiti više desetaka milijuna švicarskih franaka kako bi sanirali neuspješne i zagonetne poslovne avanture Dragana Marića, kontroverznog poduzetnika i sumnjivog nogometnog mešetara koji pruža menadžerske usluge hrvatskom nogometnom reprezentativcu Ivici Oliću. Taj novac bit će izdvojen iz hrvatskog državnog proračuna, te uplaćen talijanskoj kompaniji “La distributrice” iz Trsta, koja je za Marića trebala obnoviti tvornicu Hrvatska industrija ravnog stakla iz Lipika.

Iako je na obnovu utrošeno samo 10 milijuna CHF, Talijani traže puni iznos jer smatraju da su pretrpjeli štetu Marić je dobivao državna jamstva jer ga je podržavao tadašnji šef HFP-a Damir Zorić, čijom se rođakinjom oženioHrvatski građani morat će platiti taj iznos zato što je bivša HDZ-ova vlada izdala državnu garanciju da će snositi sve troškove tog projekta ako Marićeva tvrtka to ne bude mogla učiniti. Riječ je o samo jednoj od brojnih garancija koje je bivša vlada izdala uglavnom tvrtkama u vlasništvu njima bliskih osoba, a sličnu praksu nastavila je i aktualna vlast, koja je, prema tvrdnjama iz krugova bliskih Mariću, djelomično odgovorna i za naplatu tih Marićevih garancija.

Posao čije će troškove snositi hrvatskih državni proračun sklopljen je u ljeto 1999. Dragan Marić tada je već bio poznat kao prodorni poduzetnik koji je preuzeo kontrolu nad tvornicama stakla u Lipiku, Zagrebu, Slavonskom Brodu i Splitu, a bavio se i drugim poslovima. Kako će naknadno, nakon smjene vlasti 2000. otkriti državna revizija, svoj pohod na većinu tih poduzeća Marić je realizirao uz brojne nepravilnosti.

Međutim, u to vrijeme presudna “jamstva” za njegov poslovni talent i sposobnost neslužbeno je davao Damir Zorić, bivši šef Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Oženivši se članicom Zorićeve uže obitelji, Marić je u tada moćnom HDZ-ovu dužnosniku imao značajnog zagovornika, ali i mogućnost da preuzme vlasništvo nad unosnom industrijom stakla, iako je riječ o djelatnosti od posebnog strateškog značaja za Hrvatsku.

Kao šef lipičke staklane Dragan Marić se 1999. dogovorio s Gianfrancom Ladinijem, direktorom tršćanske tvrtke “La distributrice”, da će njegovo poduzeće raditi za Marića više poslova na obnovi lipičke tvornice stakla. Posao je definiran sklapanjem dvaju ugovora 30. srpnja 1999. U prvom ugovoru stoji da će talijanska tvrtka financirati izgradnju proizvodnog objekta, skladišta, te nabavu vozila i kontejnera za prikupljanje staklenog otpada. Talijani su pristali financirati i nabavu i izgradnju trafostanice, plinskih priključaka i prilazne ceste te financirati nabavu strojeva za tu tvornicu. Ti poslovi su bili vrijedni 21.641.983 švicarska franka, a dva su poduzeća dogovorila i da će Marićevu tvornicu financirati većinski vlasnik Privredne banke Zagreb, Banca Commerciale Italiana, na 140 mjeseci uz devet posto kamata godišnje.

U drugom ugovoru definirano je financiranje peći i kalionice stakla, kao i remont stare peći. Cjelokupan iznos zaduženja za taj posao iznosio je 32.300.000 švicarskih franaka na 140 mjeseci uz kamatu od 6,2 posto.

Marićevi talijanski partneri pristali su na sklapanje posla, ali uz jedan bitan uvjet. Vjerojatno ne vjerujući odveć Marićevu poslovnom kredibilitetu, zatražili su od njega da ishodi državnu garanciju za taj posao. Marić u tomu nije imao nikakvih problema.

Pozitivno mišljenje za tu garanciju prvo mu je 26. srpnja 1999. dao tadašnji ministar gospodarstva Nenad Porges. On je naveo kako je Požeško-slavonska županija stavila lipičku tvornicu u prioritetnu grupu gospodarskih subjekata, da je dio potvrđene ratne štete od 227 milijuna kuna tvornica sama sanirala, te da bi taj kredit pomogao obnovi tvornice i povećanju zaposlenosti.

Samo tri dana poslije, 29. srpnja 1999., odluku o davanju državnih garancija u ime tadašnje vlade potpisala je njena tadašnja potpredsjednica Ljerka Mintas-Hodak. Dan nakon toga Marić i Talijani sklopili su spomenute ugovore, a 11. kolovoza tadašnji ministar financija Borislav Škegro dostavio je i u pismenom obliku državne garancije za taj posao. Škegro ih je sastavio tako da je garancije nemoguće osporiti ni u kom obliku.

Potom se krenulo u realizaciju posla, a kako se posao razvijao Marić je i pismeno objasnio Ministarstvu financija 22. rujna 2000., pet dana nakon što su ga iz ministarstva pitali o tomu. Marić je napisao da je realizacija kredita započela 29. listopada 1999., te da je do 15. rujna 2000. od ukupno odobrenog kredita realiziran iznos od 35.379.353 švicarska franka. Za novu peć i liniju za proizvodnju lijevanog stakla navodno je bilo utrošeno 26,8 milijuna franaka, a Marić je precizno objasnio gdje je navodno potrošen i preostali novac.

Gotovo sve građevinske poslove obavila je tvrtka “Staklo Split”, također u Marićevu većinskom vlasništvu, koja je za njihovu realizaciju bila angažirala i neka druga hrvatska građevinska poduzeća. Poslovi su navodno odrađivani posve u skladu s ugovorima, ali problemi su nastali 2000. nekoliko mjeseci nakon smjene vlasti.

Nakon nekoliko početnih neslužbenih najava o oštrim obračunima sa zatečenim kriminalom u gospodarstvu koji se događao za vrijeme vladavine HDZ-a, talijanski kreditori zatražili su od nove hrvatske vlasti da se očituje, odnosno da potvrdi državne garancije koje su Mariću za taj posao izdali njihovi prethodnici. Suočena s dokumentacijom, nova vlast je potvrdila te garancije i izdala Amandman na garanciju plaćanja. Banci Commerciale Italiana taj je amandman potpisao ministar financija Mato Crkvenac 20. lipnja 2000. No nepovjerljivim Talijanima taj dopis očito nije bio dovoljan kako bi odobrili nastavak realizacije kredita iz posla s Marićem. Zato su oni od Ministarstva financija zatražili potvrdu da dopis koji su primili od Crkvenca nije falsifikat.

Međutim, odgovor od Ministarstva financija nije stizao, a posao je zbog toga bio doveden u pitanje. Marićevi talijanski partneri, sam Marić i banka kreditor u više su navrata pokušali požuriti ministarstvo, a 26. rujna 2000. Generalni konzulat Hrvatske u Trstu zamolio je Ministarstvo vanjskih poslova da požuri svoje kolege iz Ministarstva financija s tim odgovorom.

“Napominjemo da sva tri sudionika u ovom projektu interveniraju svaki dan, ističući da se već odobreni kredit ne može početi koristiti bez zatraženih ovjera”, napisao je u tom dopisu Ante Barbir, konzul savjetnik u Trstu. Prema informacijama koje je Nacional dobio iz krugova bliskih Ministarstvu financija, taj odgovor nikada nije bio upućen talijanskoj banci.

Nacional je od Ministarstva financija pokušao dobiti odgovor zašto to nije učinjeno, ali zamjenik ministra financija Damir Kuštrak nije odgovorio. Krugovi bliski Mariću Nacionalu su izjavili da nova vlast nije bila sklona Mariću. Navodno su državne garancije koje su izdali njihovi prethodnici smatrali skandaloznim, a upit talijanskih kreditora o dodatnoj potvrdi državnih garancija htjeli su navodno iskoristiti kako bi Marića nagovorili da državi vrati dio dionica lipičke staklane. Međutim, Marić to nije htio učiniti.

Tvrdi se da je zbog dospjelih obveza, ali i nemogućnosti povlačenja tog kredita, od kojeg je jedan dio bio namijenjen i za obrtna sredstva odnosno za tekuće poslovanje staklane, Marić na kraju s tom tvrtkom završio u stečaju, koji je proglašen u siječnju 2001. U stečaju je potom završila i većina ostalih Marićevih poduzeća, među kojima i “Staklo Split” koje je izvodilo većinu tih radova.

Po otvaranju stečajeva došlo je do više problema. Nakon što su talijanski vjerovnici tužili lipičku tvornicu radi naplate dugovanja iz propalog posla, stečajna upraviteljica Blanka Mazuth-Tuđen s talijanskim se vjerovnicima morala dogovoriti o tomu koliko je radova napravljeno i po kojoj cijeni. Oni su 21. svibnja 2002. potpisali nagodbu iz koje se vidi da je stečajna upraviteljica priznala Marićevim talijanskim partnerima pravo da naplate 9,45 milijuna švicarskih franaka na ime izvedenih radova u projektu obnove te tvornice. Iz te nagodbe vidi se kako će se vjerovnici namiriti putem državnih garancija, jer ne postoji mogućnost da se vjerovnik namiri iz stečajne mase lipičke tvornice.

Međutim, ako su priznati radovi u vrijednosti od 9,45 milijuna švicarskih franaka, nije jasno kako je Marić u jesen 2000. bio napisao Ministarstvu financija da je od ukupno odobrenog kredita do 15. rujna 2000. on već bio realizirao više od 35 milijuna švicarskih franaka. Ako su njegovi navodi točni, onda se praktično ne zna gdje je nestalo 24 milijuna švicarskih franaka. Nacional je od Ministarstva financija pokušao doznati jesu li oni istraživali koliko je točno realizirano novca i za što je on utrošen, ali nikakav odgovor iz ministarstva nije stigao.

Osim što je stečajna upraviteljica priznala taj iznos, u nagodbi se vidi i da “vjerovnik zadržava neosporivo pravo poduzimanja ostalih odgovarajućih mjera za naknadu ili pokriće ostatka tražbine od 60,1 milijun švicarskih franaka direktno od strane ministarstva financija Republike Hrvatske”. Prema Nacionalu dostupnim informacijama talijanski vjerovnici trenutačno pregovaraju s Ministarstvom financija o naplati 60 milijuna švicarskih franaka, koliki je ukupni iznos dvaju kredita s kamatama. Tvrdi se da su spremni odustati od polovice potraživanja ako im država hitno isplati već priznatih prvih 9,45 milijuna švicarskih franaka.

Dana 19. studenog 2001. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu otvoren je stečaj “Stakla Split”, jednog od glavnih izvođača radova u tom projektu. Inače, “Staklo Split” je svojom imovinom jamčilo “Staklu Zagreb” za podizanje kredita od talijanskog investitora. Krugovi bliski tom projektu tvrde da je to nezakonito.

Dokumentacija dostupna Nacionalu sugerira i da je stečajni upravitelj tog poduzeća neopravdano pomogao talijanskoj tvrtki “La distributrice”. Naime, stečajni upravitelj Ivan Samac iz Zagreba priznao je talijanskoj tvrtki pravo da naplati više od 13 milijuna kuna potraživanja preuzimanjem imovine “Stakla Split”. No pri tomu od talijanske tvrtke nije tražio da plati “Staklu Split” radove koje su od njih naručili, a koje su oni izvršili. Tvrdi se da su tako teško oštećeni i izvođači radova koje je angažiralo “Staklo Split”. Više hrvatskih tvrtki traži za svoje radove oko osam milijuna kuna, a stečajni upravitelj navodno uopće ne traži od talijanskog poduzeća da plati ono što je dužno za te radove. Iz dokumenata dostupnih Nacionalu vidi se da je talijanska tvrtka čak dobila novac da te radove plati, ali to ne želi učiniti, niti to od nje traži stečajni upravitelj.

To nisu jedine kontroverzne činjenice iz Marićeve suradnje s talijanskim investitorima. Navodno dio poslova koji su naplaćeni, a potom čak i priznati putem nagodbe uopće nisu izvršeni. Neki poslovni krugovi koji su sudjelovali u tom projektu tvrde kako je od ukupne sume kredita navodno čak oko 50 milijuna kuna na taj način trebalo biti potrošeno nenamjenski. Možda zbog toga Marić prošlog tjedna nije bio raspoložen za razgovor s Nacionalom, nakon što smo ga pokušali upitati za sve okolnosti tog posla.

Vrlo je zanimljivo i što se poslije događalo s lipičkom tvornicom. Tu tvornicu su u stečaju kupili talijanska grupacija Finind (76 posto) i zagrebačka Ingra (24 posto). Oni su za tu tvornicu platili 5,5 milijuna maraka. Stečajna upraviteljica Blanka Tuđen-Mazuth javnosti bi trebala objasniti zašto je tu tvornicu prodala po tako niskoj cijeni ako je nagodbom s Marićevim talijanskim partnerima priznala da su na obnovi tvornice izvršeni radovi vrijedni 9,45 milijuna švicarskih franaka. Možda je i zbog okolnosti u kojima je prodala tu tvornicu novim vlasnicima ona u Poslovnom tjedniku bila najavila kako je odlučila prestati biti stečajna upraviteljica i vratiti se odvjetničkom poslu “jer nema više viziju”.

Inače, Blanka Tuđen-Mazuth bila je stečajna upraviteljica tri godine, a u tom razdoblju preuzela je nekoliko poduzeća: Valjaonicu čelika u Kumrovcu, “Končar” SUS, lipičku staklanu, “Čazmatrans” i sinjsku tvrtku “Dalmatinka”. Zanimljivo je i da su za poduzeća koja je ona preuzela posebno zainteresirani bili upravo Talijani iz tvrtke “La distributrice”. Ona je njima za četiri milijuna kuna prodala tvrtku “Dalmatinka”, a potom i 25 posto “Čazmatransa”. Talijani su čak htjeli kupiti i lipičku staklanu. No tada bi im vjerojatno bilo teže naplatiti 50-ak milijuna švicarskih franaka državnih jamstava.

Novi vlasnici lipičke staklane dosad su u tvornicu investirali više od deset milijuna eura. Mediji su svojedobno pisali i o tomu kako je novu peć za proizvodnju stakla u pogon pustio predsjednik Stipe Mesić u pratnji potpredsjednika Vlade Slavka Linića. Tom prigodom Mesić je istaknuo da je bio malo nepovjerljiv kad ga je Linić uvjeravao da stečaj može biti u funkciji razvoja. “Sada vidimo da je to ipak moguće, kao i da je moguće oživiti ono što je bilo uništeno”, rekao je Mesić za posjeta lipičkoj tvornici.

Linić je tada podsjetio na prijašnje neuspješne vlasnike i lošu upravu lipičke tvornice. Čak je bio izjavio da Marić i njegova uprava nisu znali iskoristiti strane partnere, državna jamstva, izvanredno tržište, znanje radnika i bogata nalazišta kvarcnog pijeska kao osnovne sirovine za proizvodnju stakla. Oni su, kazao je Linić, samo znali trošiti, čekati Vladu da riješi probleme i da to sve plate porezni obveznici.

Međutim, Linić Nacionalu također nije htio odgovoriti na pitanje je li aktualna vlast djelomično odgovorna zato što nije htjela potvrditi državna jamstva Mariću, što ga je, po tvrdnjama Marićevih suradnika, većim dijelom izravno gurnulo u propast. On je zamolio da sva pitanja vezana uz lipičku staklanu, ali i državna jamstva koja su izdala aktualne vlasti, postavimo izravno Ministarstvu financija.

Ono je također ignoriralo sva Nacionalova pitanja, možda i zato što je sredinom proteklog tjedna Vlada opet izdala državna jamstva brodogradilištu “Viktor Lenac” iz Rijeke. Riječ je o tvrtki koju kontrolira Damir Vrhovnik, osobni prijatelj premijera Ivice Račana, a jamstva je dobio, kako su prenijele informativne emisije Hrvatske televizije, da mu ne propadne unosan posao sa stranim partnerima.

Dođe li na sljedećim izborima u Hrvatskoj do smjene vlasti, i Vrhovnik bi se mogao naći u situaciji sličnoj Marićevoj vezanoj uz lipičku staklanu. Za hrvatske građane razlike između njih dvojice tada uopće ne bi bilo. Svu nastalu štetu opet bi podmirili iz hrvatskog državnog proračuna.