Dvije predstave dramatičara Slobodana Šnajdera trenutačno su na repertoaru hrvatskih kazališta - 'Enciklopedija izgubljenog vremena' u varaždinskom HNK i 'Draga Tila Durieux' u Zagrebačkom kazalištu lutakaU varaždinskom HNK nedavno je postavljena drama Slobodana Šnajdera “Enciklopedija izgubljenog vremena”, u režiji Snježane Banović. Istovremeno, u Zagrebačkom kazalištu lutaka početkom prosinca postavljena je i lutkarska predstava za odrasle nastala prema njegovu tekstu “Draga Tila Durieux”, o austrijskoj glumici Tili Durieux koja je za Drugog svjetskog rata živjela u Zagrebu. Za Šnajdera je to velika promjena: njegove se drame nisu godinama izvodile u Hrvatskoj, a takvo je razdoblje imao i tijekom ‘90-ih, kada je na gotovo 10 godina bio napustio Hrvatsku. Nakon toga bio je imenovan za ravnatelja zagrebačkog kazališta ZKM, a posljednjih nekoliko godina proveo je u Zagrebačkom kazalištu lutaka, gdje radi kao dramaturg. Trenutačno piše svoj prvi roman, koji je gotovo završen.

NACIONAL: Nakon dosta vremena u Hrvatskoj je postavljena jedna vaša drama. Kako ste zadovoljni predstavom i u kojoj ste mjeri bili uključeni u njezino nastajanje?

- Od zadnje praizvedbe mog teksta u Hrvatskoj prošlo je šest godina; možete pretpostaviti koliko je to za jednog pisca - to je jedan i pol Drugi svjetski rat. Predstava u režiji Snježane Banović spada među šest najboljih predstava ikad napravljenih u Hrvatskoj po mojim tekstovima, ide uz bok Ristićevu “Kamovu, smrtopisu”, objema predstavama “Hrvatski faust”, Dine Radojevića i Petra Večeka, Svibenovim “Dumanskim tišinama” i Brezovčevu “Petom evanđelju”. Pazite, govorim o 42 godine rada i stotinjak predstava. No suprotno glasinama koje me prate, ne bdijem nad svojim tekstovima i dajem redateljima da rade svoj posao.

NACIONAL: Gledate li na uprizorenje “Enciklopedije” kao na svoj povratak na hrvatsku kazališnu scenu?

- Izgleda da trenutačno imam jedan bolji trenutak. U Varaždin je na premijeru došao praktički cijeli Zagreb, što se ne bi baš slagalo s teorijama o "mržnji spram Šnajdera". Varaždin nije daleko, ali ipak je trebalo sjesti u auto ili se ugurati u autobus. Povrh svega, u Varaždinu smo uspjeli dobro podijeliti komad, što sigurno govori da je ansambl kvalitetan. Doveli smo jedino Mladena Vasaryja, kojeg se sada može vidjeti kakvog ga se dugo nije vidjelo, a njegova partnerica je Leona Paraminski. Jednom riječju, Banović je uspjela ostvariti onaj spoj iskustva i rutine s energijama mlađih kolega i kolegica, što je bio i moj program za ZKM. No izgleda da se nešto u percepciji moje malenkosti ipak mijenja na bolje. Očito je moj povratak bio jako uzbudljiv mnogima, na pozitivne i negativne načine. Pa se pitam, ako ih tako jako uzbuđuje moj povratak, zašto recimo Tomislav Čadež nije strastvenije agirao za igranje mojih drama koje, na tako uzbudljiv način, ne razumije?

NACIONAL: Kako je Snježana Banović odlučila postaviti tu vašu dramu?

- Snježana Banović se već godinama bavi nečim što je za mene bila važna tema, koja je odredila moj autorski i politički status. Ona se u svom doktoratu bavi poviješću Hrvatskog državnog kazališta, kako se u vrijeme NDH zvao HNK. Jedan od izvora bio joj je i moj “Hrvatski Faust”, osporeni komad zbog kojeg me se optuživalo da sam krivotvorio stvarnost, u smislu da sam je učinio crnjom nego što je bila. Iz mog uvida u budući doktorat Snježane Banović, ispada da je moja slika zapravo bila kamilica te da je stvarnost bila brutalnija nego što se može iskazati u jednoj predstavi. Tu se ona počela pitati - čemu ta crna zabrana mog teksta, a to je u mojim očima jako dobra preporuka za suradnju. No ne treba smetnuti s uma da je inicijativu zapravo imao Mladen Martić. Ustvari, u cjelokupnom hrvatskom teatru od onih koji određuju repertoare, jedino njega znam imenovati. Sve ostalo je crna mistika.

NACIONAL: Međutim, vaš “Hrvatski Faust” postavljen je u Splitu i Varaždinu još 1982. godine.

- Točno, ali taj se komad trebao igrati tamo gdje se u zbilji i dogodio 1942. Nakon splitske praizvedbe '82. su već postavljeni frontovi i iskopani su rovovi, ali oni nisu ugrožavali mene i moj rad. To se izričito dogodilo ‘91., tad je već bilo pitanje biti ili ne biti. Igra je postala brutalnija i nije se više radilo o teatru, nego o politici. Govoreći o razdoblju NDH, kod nas stalno postoji jaka tendencija - pogotovo u vremenima HDZ-ove vlasti, što je gotovo sva naša novija povijest – da se izjednače krivac i žrtva i da se ne imenuju počinitelji. Nisu ni Nijemci prihvatili svoju krivnju odmah nakon rata. Međutim, u drugom valu, koji ima veze s mojom generacijom i pobunom ‘68., prihvaćanje je bilo puno uspješnije. To se dogodilo tek kad su ljudi mojih godina počeli pitati svoje očeve: “Što si radio u ratu, tata? Ne Hitler, ne stranka, ne država, nego ti.” Naravno da u Njemačkoj postoje neonacističke skupine, ali one su marginalne i, za razliku od Hrvatske, potpuno je apsurdna pomisao da bi tamo 10.000 ljudi na nekom stadionu moglo pozdravljati Hitlera.

NACIONAL: Često ste govorili da ste početkom ‘90-ih napustili Hrvatsku prema uputi iz Ministarstva kulture te otišli u Njemačku. Kako je točno to izgledalo, tko vam je sugerirao da odete?

- To je bilo kvazizaštitnički; tadašnji ministar kulture bio je dobar, gotovo intimni prijatelj mog oca, u studentskim danima "dijelili su jedan lancun". Jedan od mojih najboljih prijatelja, koji je bio nakratko ušao u kulturnu vlast, savjetovao mi je da odem, da je sigurnije da ne budem tu. Koje je informacije on imao ne znam, ali mogu naslutiti. No oni su sa mnom napravili jednu groznu grešku; svi ti Poloniji na Tuđmanovu dvoru uvjeravali su ga da sam opasan. “Zatvorite ga, gledajte što piše, on je komunist”, govorili su mu svi ti bivši članovi raznih komiteta – što ja nisam nikad bio. A Tuđman je uvijek, tako su mi pričali, na to odmahivao rukom kao da tjera muhe. No objasnili su mu da je nemoguće da hrvatski pisac preživi u inozemstvu od svog rada. “On ima dvoje djece”, rekli su mu, “i kad-tad će dopuzati natrag.” I tu su pogriješili – ja sam sasvim pristojno živio od tantijema od mojih drama postavljenih u Njemačkoj i Austriji. Nijemci su voljeli moje komade među ostalim i zato što je hrvatska povijest tako slična njemačkoj i što se Nijemci, barem oni bolji, osjećaju pomalo suodgovornim za nju.

NACIONAL: Kako ste živjeli u Njemačkoj?

- Uvijek sam naglašavao, u mojoj emigraciji u Njemačku nije bilo ničeg romantičnog i ničega Šnajderova drama 'Enciklopedija izgubljenog vremena' praizvedena je nedavno u varaždinskom HNK u režiji Snježane Banovićuistinu teškog. Nisam otišao s plastičnom vrećicom kao prognanik, imao sam poznanstva, kontakte i novac. No uvijek smo, i ja, i oni, znali da ću se vratiti. Da sam otišao u Njemačku s namjerom da stvarno postanem dio njemačkog kulturnog konteksta, ne znam da li bi bili tako prijazni. Ja sam i sad kad god mogu u Njemačkoj i surađujem s tamošnjim kazalištima. Najbolje reakcije bile su na legendarnu režiju “Hrvatskog Fausta” Roberta Ciullija u teatru An den Ruhr - i to puno prije rata. Zli jezici često kažu da je interes za naše pisce u inozemstvu zapravo uvjetovan interesom za jedan ratom pogođeni prostor. A Faust je tamo odigran ‘86. godine.

NACIONAL: Potkraj ‘90-ih kandidirali ste se na mjesto intendanta HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, međutim tadašnji ministar Božo Biškupić nije želio potvrditi vaše imenovanje. Što se to točno dogodilo i kakve su veze s tim imali riječki SDP i vaša kolumna u Novom listu, u kojoj ste kardinala Stepinca nazvali kolaboracionistom?

- Jako sam želio postati intendant tog kazališta i dosta sam radio na programu. Međutim, Božo Biškupić u toj igri nije bilo samostalan igrač. Biškupić mi je na tu temu u nekoliko navrata rekao da mu je to bila najteža noć u životu, kad je morao odlučiti protiv mene. Često smo se šalili, jer smo se sprijateljili kad smo shvatili da su nama drugi manipulirali. Kad je drugi put postao ministar kulture, pitao bi me: "Kaži što ti treba, bit ću tvoja zlatna ribica. Je l' trebaš neki prijevod?” “Ma ne, Božo, imam svoju agenciju”, rekao bih. “Hoćeš stipendiju?” pitao bi. “Ne hvala, ali htio bih tu raditi, dosta mi je inozemstva - daj mi HNK”, odgovorio bih. Božo bi dignuo ruke u zrak i rekao: “Znaš da to ne mogu.” No nisam ni Tuđmanu bio toliko bitan da se mnome bavi, nego je poanta bila u tome da se u kontekstu riječkog HNK dogovora nije držao riječki SDP. Postojao je dogovor da će me gradske vlasti instalirati kao v.d.-a, ali je SDP rekao: “Neće nas on svađati s Crkvom.” Uzrok tome bila je rečenica jedne moje kolumne, koju su misleći katolici i teolozi, među kojima imam i prijatelja, shvatili. Napisao sam da je Alojzije Stepinac imao teškoća u usklađivanju principa svoje vjere i principa stvarnosti. Ne znam što je tu tako strašno, jer nije moguće stvarnost logora, za koje je on znao, uskladiti s principima Katoličke crkve. I onda je radio to što je radio, po mom mišljenju nedovoljno, po mišljenju drugih dovoljno i hrabro. Ta je kolumna izašla taman prije tog natječaja, ali nisam našao potrebnim da prilagođavam svoje kolumne potrebama jednog natječaja. Osim toga, broj mojih čitatelja u Novom listu uvijek je bio nekoliko desetaka veći od broja potencijalnih posjetitelja kazališta.

NACIONAL: Iz Njemačke ste se vratili 2000., nakon dolaska koalicije na vlast. Razlog povratka je bilo vaše imenovanje na mjesto ravnatelja zagrebačkog kazališta ZKM?

- Razgovarao sam o tome s Račanom, koji je na to pitao: “Što će ti ta ruševina?” Mislio je da ću tražiti nešto veće. U tom trenutku sam bio njihov konj za igru, iako nisam nikad bio član partije. No oni su mislili da ću nakon 2000. suspregnuti svoju potrebu da kritiziram, što se nije dogodilo. Zato sam tako brzo izletio; nije mi produžen mandat. Biškupić mi je tada kazao, tješeći me: “Tko će ako ne svoj svoga?"

NACIONAL: Kakvu ste situaciju zatekli u ZKM-u i na temelju čega vas je Dubravka Vrgoč, koja vas je naslijedila, optužila da ste iza sebe ostavili više od milijun kuna duga?

- Situacija je bila strašna; svi su bili posvađani, teatar je bio temeljito opljačkan. Osim toga, ansambl je bio izrazito star – iako se kazalište zove Zagrebačko kazalište mladih. Ifigenija je bila u dobi Hekube, Ofelija u dobi Gertrude, što ne ide. Probali smo u njega integrirati mlade glumačke nade, koje su do mog kraha primljene u radni odnos. Tako da je dug zapravo bio financiranje mladog glumačkog proleterijata; on je investiran u izgradnju ansambla, što Dubravka Vrgoč sad koristi. Osim toga, bizarno je da je jedan veliki dio njega bio upravo dug Festivala svjetskog kazališta prema ZKM-u. Isto tako, dovoljno je da vam Gradski ured za kulturu uskrati zadnju ratu i u dugu ste. Protiv mene je vođen rat svim sredstvima.

NACIONAL: Od tada ste dramaturg u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Jeste li uspjeli postići da zaživi njegova večernja scena za odrasle?

- Malo tko zna da sam počeo kao lutkar i kad sam početkom ‘70-ih upoznao svjetskog gurua lutkarstva Petera Schummana, gotovo sam na njegov poziv otišao u SAD. U ZKL sam došao prije svega da pokrenem “Teatar Miroslava Krleže” na sceni Travno, ali što se dogodilo: predstava koja je trebala otvoriti Travno, omnibus pet priča autora različitih generacija koje govore o Zagrebu, postavljena je u ZKM-u u režiji Paola Magellija. Nedavno sam napisao i lutkarski komad “Moja draga Tila Durieux”, koji je režirala Kruna Tarle – redateljica u ZKL-u – a predstava je nastala kao koprodukcija s njemačkom Lutkarskom akademijom. ZKL-ova večernja scena već ima tri naslova, ali teško je naviknuti Zagrepčane na to da ona postoji. Još uvijek se misli da je lutkarstvo samo za djecu.

NACIONAL: Počeli ste pisati i svoj prvi roman. U kojoj je fazi?

NA DRVENIKU MALOM, gdje Slobodan Šnajder boravi kad god može, sa suprugom Krunom Tarle i sinom Janom 2001. godine- Pri kraju sam, trebaju mi još dva tjedna, nakon tri godine. Zvat će se “Morendo”i govorit će o jednoj bolnici kao mjestu susreta puka i elite, što je alegorija za Hrvatsku "konzervativnu revoluciju". Priča je u načelu ljubavna, ali sam prikazao čitavu "faunu" koja živi u bolničkom okruženju. Tako da ću u 63. godini pokušati položiti veliku književnu maturu, iako prozu pišem doslovno oduvijek. Vjerojatno ću ga izdati sam, u 15 primjeraka, mislim da je ponižavajuće da tri godine pišem knjigu i onda od izdavača dobijem jednu petnaestinu honorara koji za režiju dobije, recimo, Paolo Magelli.

NACIONAL: Teme vaše “Enciklopedije izgubljenog vremena” su tranzicija, privatizacijska pljačka, siromaštvo, nezaposlenost... U njoj ste obuhvatili tri generacije, onu vaših roditelja, vašu te onu vaše djece. Čime se vaša djeca bave i bojite li se za njihovu budućnost?

- Ako se 2500 ljudi javi da budu prodavači u H&M-u, među kojima sigurno ima visokoobrazovanih, te ako se 400 ljudi javi za posao čistačice u riječkom kliničkom bolničkom centru – to znači da će Hrvatska uskoro biti potpuno očišćena od obrazovanog kadra. Pitanje je tko će ostati i tko će uopće postavljati to pitanje za pet godina. Moj sin Jan ima 33 godine, upravo je postao docent na Fakultetu elektronike i računarstva u Zagrebu i moje pitanje zašto ne ode u inozemstvo ne želi ni čuti. Želi ostati i raditi ovdje kao znanstvenik. Tena ima 28 i novinarka je na OTV-u. Ona tvrdi da je zadovoljna, da je atmosfera dobra, ali nemam razloga da budem bez brige. Zabrinut sam, definitivno, i siguran sam da je moja generacija živjela bolje, mirnije. Jan se želi baviti fundamentalnom znanošću i to je možda stabilnije, ali tu nema novca i on to zna. Tena je, pak, u mnogo nesigurnijem sistemu, onom nestalnom, kapitalističkom. No vjerujem u tu generaciju, u te klince s Trga koji prosvjeduju, vjerujem da oni neće dopustiti da se njima nabacuju. Vjerujem i da će ta generacija doživjeti pad kapitalizma, samo nisam siguran hoće li taj pad preživjeti.