Ajatolah Mohammed Baqr al-Hakim, duhovni vođa iranskih šijitaProšlog tjedna trebao je u Bijeloj kući biti održan ključan sastanak tzv. Zamjenika i započeti redefinicija američke politike prema Iranu. Na sastanku se trebao raspraviti novi prijedlog Pentagona o podzemnoj akciji, kako je 29. svibnja otkrila američka tv mreža ABC, s ciljem promjene režima u Iranu tj. obaranja vlasti konzervativnih ajatolaha. Prema Pentagonu, barem tako piše američki tisak, promjena američke politike prema Iranu je nužna jer on ugrožava američke interese u tri sfere: podržava šijitske zahtjeve u Iraku da se tamo stvori fundamentalistička islamska republika po uzoru na Iran, razvija nuklearno oružje, te na svojem teritoriju štiti visokopozicionirane pripadnike Al Qaede, odgovorne za samoubilački teroristički napad 12. svibnja na stambeni kompleks u saudijskom glavnom gradu Rijadu, kada je ubijeno trideset ljudi, među njima osmero Amerikanaca.

Odnosi SAD-a i Irana su posljednjih mjeseci prolazili kroz nekoliko vrlo osjetljivih faza. Iran je prije početka američkog napada na Irak od svih zemalja Srednjeg istoka vodio najdiskretniju politiku. Od islamske revolucije prije 24 godine Iran smatra SAD svojim prvim ideološkim neprijateljem. S druge strane, Iran je Saddama Husseina smatrao groznim zločincem koji je izazvao i započeo protiv Irana krvavi rat, u kojem je poginulo navodno čak 600.000 Iranaca. Iran se u Zaljevskom ratu 1991. godine držao rezervirano i uglavnom neutralno, osudio je iračku okupaciju Kuvajta, nije ometao američke operacije, što je mogao, u nekim detaljima je pomagao Iraku, na primjer da skloni svoje zrakoplovstvo u Iranu, te je pažljivo vagao kakve će posljedice taj rat imati. S tim posljedicama je uglavnom bio zadovoljan, jer su se američke snage povukle iz Perzijskog zaljeva nakon što je uspostavljeno stanje prije iračke invazije Kuvajta, a Irak je iz tog rata izašao bitno oslabljen.

Svi javni potezi što ih je Iran činio u mjesecima prije ovogodišnjeg američkog napada na Irak pokazivali su da nema ništa protiv promjene režima u Bagdadu, a niti protiv međunarodnog pritiska protiv Iraka. U Iranu se nije intenzivirala antiamerička propaganda, a američku vojsku u neposrednom susjedstvu Iran nije smatrao osobitom prijetnjom.

Nakon što je srušen režim u Bagdadu, ušlo se u novu fazu američko-iranskih odnosa, jer je nakon mnogo godina došlo do prvih izravnih diplomatskih kontakata između Irana i SAD-a. Početkom svibnja je razotkrivena dotad dobro čuvana tajna, da američki i iranski diplomati već dulje intenzivno pregovaraju. Ti su se pregovori održavali u Ženevi, a koliko je značenje američka strana pridavala pregovorima pokazivalo je na kako su se oni visokoj razini vodili s američke strane. Američku delegaciju u pregovorima vodio je istaknuti američki diplomat Zalmay Khalilzad, specijalni izaslanik američkog predsjednika Georgea W. Busha za Afganistan i Irak. Američko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da se razgovaralo o nizu pitanja praktičke prirode, koja su iskrsnula nakon američkog ulaska u Irak, te zanijekalo da se pregovara o mogućoj uspostavi diplomatskih odnosa, prekinutih 1979. godine nakon što su iranski radikalni islamski studenti zauzeli američku ambasadu u Teheranu te 54 američka diplomata držali kao taoce 444 dana. I iranska strana, potvrdivši službeno da su u toku američko-iranski pregovori, zanijekala je spekulacije da se pregovara o uspostavi diplomatskih odnosa.

Sjedinjene Države su početkom svibnja napravile i značajan politički gest prema Iranu postupajući po željama Irana u jednom pitanju, koje bi moglo – naoko – izgledati sasvim pograničnog karaktera. Na teritoriju Iraka za režima Saddama Husseina bila je stacionirana i organizacija iranskih emigranata, protivnika iranske islamske republike Mujahedin Khalk, organizirana kao vojna jedinica i naoružana čak i teškim naoružanjem: tenkovima, oklopnim vozilima i helikopterima. Hussein ju je potpomagao kako bi uvijek imao sredstvo za pritisak na Iran, te dopuštao da njeni operativci prelaze u Iran i tamo organiziraju sabotaže i atentate. Amerikanci su je početkom svibnja razoružali, a navodno je to urađeno po želji američkog ministarstva vanjskih poslova.

No, američka administracija – s druge strane – očekivala je isto takve protugeste od Irana. Kao prvo da uradi nešto na obuzdavanju nekih inozemnih terorističkih grupa, koje su imale podršku Irana, u prvom redu organizacije libanonskih šijita Hezbollah, koja je uz iransku pomoć organizirala akcije protiv Izraela, na što su Iranci pokazali spremnost. Uz to, Amerikanci su željeli i drugu protugestu: američka uprava u Iraku zabrinuta je zbog jačanja iračkih šijita na jugu zemlje, koji su počeli tražiti – po uzoru na susjedni Iran – uspostavu iračke islamske države, odlazak Amerikanca, te koji pijete da će Amerikance – otjerati silom. Bilo je sve više indicija da iračke šijite potiču iranski šijiti, koji bi svoju islamsku revoluciju željeli sada proširiti i na Irak. Ključan događaj zbio se 10. svibnja. Tog dana su Amerikanci u Iraku dobili novog moćnog neprijatelja, a taj je upravo stigao – iz Irana. Nakon više od dva desetljeća provedenih u izgnanstvu u Iranu u Irak se vratio ajatolah Mohammed Baqr al-Hakim, duhovni vođa iranskih šijita, predsjednik Vrhovnog savjeta Islamske republike Iraka, veliki protivnik Saddama Husseina, ali i veliki protivnik Amerikanaca. On je stigao iz Irana prvo u Basru, najveći irački šijitski grad, gdje su ga na lokalnom stadionu burno i oduševljeno dočekali brojni šijitski vjernici. On im je održao vatreni govor u kojem je smjesta jasno odredio smjernice svoje politike, svoje uvjerenje da se u Iraku treba stvoriti islamska republika, slična onoj u Iranu.

Muhammed Baqr al-Hakim rodio se 1943. u obitelji islamskih svećenika, od kojih su neki i u prošlosti igrali ključnu ulogu u formiranju šijitske povijesti. Bio je veliki protivnik režima Saddama Husseina, koji je vršio teško opresiju nad šijitima. Prvi put bio je uhapšen 1972., te je već tada nekoliko godina proveo u zatvoru. Nakon što je amnestiran nastavio je djelovanje u Iraku, no, nakon šijitske islamske revolucije u susjednom Iranu i Saddamove prijetnje da će ga smaknuti, prebjegao je u Iran.

Po izbijanju rata Irana i Iraka 1980. godine Hakim je stao na stranu Irana, te počeo pozivati iračke šijite da ustanu protiv svojeg režima, podignu oružanu pobunu i pomognu Iranu, jer će, kada bude srušen režim Saddama Husseina, na ruševinama Iraka također biti stvorena nova šijitska država. On je nastojao regrutirati šijite među iračkim zarobljenicima u Iranu, stvorio od njih neke iračke jedinice, koje su se tukle na iranskoj strani, ali nije uspio potaći opći ustanak protiv režima Saddama Husseina. Zbog takva njegova djelovanja vlasti su u svibnju 1983. pohapsile 90 članova njegove obitelji, u dobi od 9 do 96 godina, te zaprijetile represalijama, ako on prekine sa svojim djelovanjem. Hakim je to odbio, pa su 20. svibnja 1983. godine ustrijeljena šestorica članova obitelji, među ostalima tri Hakimova brata, a ostali su zadržani u zatvoru.

Hakim je tada postao još žešći Husseinov neprijatelj, te kovao planove kako će na iračkom teritoriju, kada ga iranske snage počnu osvajati, stvoriti šijitsku državu. Stvoren je tada i smjeli plan da Iranci opkole uglavnom prazni južni irački grad Basru, te kada ga odsjeku od ostalog dijela Iraka, u njega nasele Hakima i iračke šijite, kojih je u Iranu bilo mnogo, te tako stvore jezgru buduće Islamske Republike Irak.

Taj plan nije realiziran, ali ga je Hakim obnovio 1991. nakon Zaljevskog rata, kada je i na Hakimova poticaj u južnom dijelu Iraka došlo do masovne šijitske pobune. Hakim je tada preko iranske televizije pozvao iračke šijite na pobunu te Kurde na sjeveru Iraka da intenziviraju borbu protiv Iraka. Saddam Hussein je na to odgovorio osudivši Hakima u odsustvu na smrt. Mnogi šijiti poslušali su Hakimov pozivi, očekujući i da će ih Amerikanci, koji su upravo svladali iračku vojsku, podržati, ali ondašnji američki predsjednik George Bush nije želio da se u južnom Iraku stvori šijitska država oslonjena na Iran, pa šijitima nije pomogao, što je Republikanska garda Saddama Hussina iskoristila i krvavo ugušila šijitski ustanak.

Hakim je sada obnovio planove o Islamskoj republici. Amerikanci znaju da Hakima neće moći ignorirati: šijiti su najbrojnija etničko-vjerska skupina u Iraku, izuzetno su lojalni svojem vodstvu, mnogi su vjerski fanatici te spremni na maksimalne žrtve. Da se ne plaše Amerikanaca, vidjelo se kada su na vrhuncu ratnih operacija za Irak vlastitim tijelima spriječili američkoj vojsci naoružanoj tenkovima da se približi njihovom najvećem svetištu u Najafu.

Hakim je za Amerikance opasan i stoga što zapovijeda jednom tajnom paravojnom šijitskom borbenom grupom. Dao je do znanja da neće dopustiti da irački šijiti u formiranju buduće vlasti u Iraku budu ignorirani, kao u prvim razgovorima o privremenoj vlasti. Neki Amerikanci su uvjereni da iza svega stoji Iran, koji je poslao Hakima da pokuša preuzeti vlast u cijelom Iraku, a ako mu to ne uspije barem u južnom dijelu. Zbog toga su Amerikanci izuzetno bijesni na Iran, jer smatraju da on izravno podriva američku vlast u Iraku.

Nakon bombaškog atentata u Riyadhu 12. svibnja, američke su tajne službe saznale da tragovi zavjere vode prema Iranu, što je bio ključni povod za prijedlog promjene američke politike prema Iranu. Utvrđeno je da su neki od sudionika terorističke operacije bili u vezama s višim operativcima Al Qaede, koji su se sklonili u Iranu. Posebno su spominjana dvojica, Egipćanin Saif Al-Adel, koji je – navodno – nakon pogibije Mohammeda Atefa u Afganistanu i hvatanja Mohammeda Khalifa u Pakistanu, postao treći čovjek Al Qaede, te Abu Mohammed al-Masri, također visoki vođa Al Qaede. Oni su navodni organizatori terorističkih napada na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji u kolovozu 1998. Štoviše američki obavještajni izvori tvrde da su američke tajne službe uspjele locirati mjesto gdje Al Qaeda u Iranu ima stožer u bivšem lovištu iranskog šaha Reze Pahlavija blizu pakistanske i afganistanske granice, koje je iranska vojska kasnije pretvorila u svoju bazu.

Teroristički napad 12. svibnja bio je povod za odluku američke vlade da – kao prvo – zaoštri odnose s Iranom na diplomatskom polju. Američka je vlada smjesta prekinula spomenute pregovore, koje je s Iranom vodila u Ženevi. Zbog tog napada iz Pentagona je došla, međutim, i inicijativa da se preispita cjelokupna dotadašnja politika, koju je do tada zagovaralo američko ministarstvo vanjskih poslova, kako bi se između SAD-a i Irana pokušalo dogovoriti barem nemiješanje u međusobne strateške interese ako Iran neće pomagati Al Qaedu, poticati šijitski radikalizam u Iraku, te razvijati nuklearno oružje.

Da bi se mogla promijeniti američka politika prema Iraku, vidjelo se i po prvim energičnijim izjavama predstavnika američke vlade protiv Irana. Ministar obrane Donald Rumsfeld u jednom govoru u New Yorku 26. svibnja optužio je Iran da se miješa u iračke prilike, te ga upozorio da to ne čini. Predstavnik za tisak Bijele kuće Ari Fleicher također je istog dana dao jednu žestoku izjavu protiv Irana u vezi s pripadnicima Al Qaede na iranskom tlu. Neki članovi vlade otvorili su i problem iranskog nuklearnog oružja, te počeli tvrditi da će Amerikanci morati intervenirati isto kao što su intervenirali u Iraku, jer postoji opasnost da Iran nuklearno oružje dade teroristima. Doduše, američka je ocjena da Iran još nema nuklearno oružje, ali bi ga mogao imati za dvije godine. Danas ga više – praktički – nitko u tome ne može spriječiti, jer ima svu potrebnu tehnologiju i znanje za njegovu proizvodnju. Iran je navodno već počeo s proizvodnjom obogaćenog urana nužnog za izradu atomskog oružja.

O planu Pentagona kako srušiti režim ajatolaha malo se zna. U izvještaju američke tv mreže ABC, koja je o njemu prva javila, kaže se da je predviđeno da će se na režim ajatolaha raditi pritisak svim sredstvima, pomažući i iranske disidente, i iranske emigrantske grupe. U tom izvještaju se kaže da bi američka vojska čak mogla ponovno aktivirati organizaciju Mujahedin Khalk, vratiti joj oružje, koje je sada uskladišteno, te je koristiti na isti način kao što je koristila afganistanski Sjeverni savez prilikom rušenja talibanske vlasti u Kabulu. Analitičari Pentagona smatraju da je organizacija Mujahedin Khalk potrebna Amerikancima, jer da iranske unutrašnje reformske snage, koje predvodi predsjednik Mohammed Khatami, nisu dovoljno snažne da promjene sadašnje političke prilike u Iranu, te s vlasti maknu iranske konzervativce, po američkom mišljenju glavne nositelje sadašnje iračke politike.

Odgovarajući na optužbe iz Washingtona kako Iran na svojem teritoriju štiti neke od vodećih operativaca Al Qaede, iranski su diplomati u ponedjeljak 26. svibnja obavijestili u Ženevi specijalnog izaslanika Ujedinjenih naroda Lakhtara Brahimija kako su iranske vlasti uhitile neke od članova Al Qaede, koji su djelovali na iranskom teritoriju. Posebno je važno što je Iran uhićenike spreman izručiti “prijateljskim zemljama”, koje bi za njihovo ispitivanje i procesuiranje mogle biti zainteresirane. Pod tom sintagmom “prijateljske zemlje” Iran u prvom redu, smatraju poznavatelji srednjeistočnih prilika, misli na Saudijsku Arabiju.

Tom najavom da bi uhićenike mogao izručiti Saudijskoj Arabiji Iran želi otkloniti još jednu optužbu Washingtona da on samo formalno uhićuje te ljude, ali im zapravo pod službenom zaštitom omogućava da i dalje djeluju iz Irana, te planiraju nove operacije. Iran nastoji pokazati da su američke optužbe o njegovom pomaganju Al Qaedi lažne, budući da je na svom teritoriju u posljednju godinu dana uhitio i protjerao oko 500 operativaca Al Qaede, koji su ušli u Iran iz Afganistana, Pakistana i u posljednje doba iz Iraka.

Iran u tom kontekstu odbacuje sve optužbe koje su izrekli George W. Bush, američki ministar obrane Donald Rumfeld, njegov zamjenik Paul Wolfowitz, te drugi tzv. jastrebovi u Bushovoj administraciji. Iz Teherana poručuju da su spremni pokazati da Iran nema veze s terorom, pa odatle i ove nove mjere protiv operativaca Al Qaede. No, iz Teherana istodobno poručuju da će Iran – ako će se pritisak SAD-a povećavati – pružiti energični otpor.

U Bijeloj kući određena politika u vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj sferi se definira usuglašavanjem vodećih ljudi raznih dijelova administracije iz te sigurnosne sfere. Postoje tri razine definiranja politike, pri čemu je najniža kroz sastanke tzv. Zamjenika, zatim slijedi faza kroz sastanke tzv. Principala, te na kraju kroz sastanke predsjednika Georgea W. Busha s njegovim najbližim suradnicima. Sastanak oko politike prema Iranu tzv. Zamjenika, na kojem su se trebali okupiti zamjenici ministara i direktora ključnih sigurnosnih službi, bio je zakazan za četvrtak 29. svibnja. Na njemu su zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz, zamjenik ministra vanjskih poslova Richard Armitage, zamjenik savjetnice za nacionalnu sigurnost Steven Hadley i zamjenik direktora Centralne obavještajne agencije CIA John McLaughlin trebali razmotriti postoje li razlozi za promjenu dotadašnje politike, te potom svoje zaključke proslijedili da ga na svojem sastanku razmotre tzv. Principali, potpredsjednik Dick Cheney, ministar vanjskih poslova Colin Powell, ministar obrane Donald Rumsfeld, šef CIA-e George Tenet i savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice.

No, sastanak tzv. Zamjenika prošlog četvrtka nije održan, nego je odlučeno da se odgodi do daljnjega: prema nekim novinskim informacijama sastanak je odgođen na insistiranje Georgea W. Busha, koji traži da se ipak skupe dodatne informacije i procjene prije nego što se krene u jednu tako važnu promjenu politike, koja bi mogla SAD odvesti u treći rat za redom, mnogo teži i opasniji od onih u Afganistanu i Iraku.

Iran je pomagao SAD-u smiriti Bliski istok

Teheran traži od Hezbollaha ograničavanje djelovanja

Za Amerikance je u ovom trenutku izuzetno važno da Hezbollah ograniči ili čak prekine svoje operacije protiv Izraelaca jer će to umiriti cjelokupnu političku situaciju na Bliskom Istoku, te svakako olakšati i izraelsko-palestinski mirovni proces, što ga je američki ministar vanjskih poslova pokrenuo svojim nedavnim razgovorima s izraelskim premijerom Arielom Sharonom i palestinskim premijerom Mahmoudom Abbasom. Iran je u tom smislu Amerikancima napravio stanovitu gestu, jer je početkom svibnja u Libanon stigao iranski predsjednik Mohammed Khatami s porukom vođama Hezbollaha da ograniče svoje djelovanje u trenucima kada SAD započinje vrlo osjetljivu diplomatsku akciju traženja trajnog rješenja za izraelsko-palestinski spor.