Prema tvrdnjama pravnih stručnjaka, da Carla del Ponte ima imalo fleksibilnosti, mogla bi cijeli slučaj riješiti u roku 24 sataProšloga tjedna Carla del Ponte poslala je non paper upućen hrvatskoj vladi, članicama Europske unije i stalnim članicama Vijeća, koji je u jednom dijelu potpuno apsurdan. Kada sam ga pročitao najprije nisam mogao vjerovati da je to uopće napisano. Onda sam se osjetio strašno izigran od same haaške tužiteljice. Zašto? U non paperu je, između ostaloga, napisala: “Trenutno je jedan bjegunac na slobodi ?Ante Gotovina, za kojeg se prema postojećim izvorima vjeruje da je u Hrvatskoj (ili u susjednoj Bosni i Hercegovini) itd., itd.

Prije mjesec i pol dana službeno sam se sastao s predstavnikom Haaga, inače čovjekom od najvećeg povjerenja Carle del Ponte. Posvjedočio sam mu da sam se s Gotovinom susreo u inozemstvu i da znam da se general od prvoga dana bijega ne nalazi ni u Hrvatskoj ni u široj regiji. Predstavnik Haaga mi je garantirao da će vjerno prenijeti moje riječi Carli del Ponte.

Međutim, po onome što piše u non paperu, očito je da Haag nije povjerovao meni, već nekim drugim “postojećim izvorima”. Zašto je to učinjeno, pokazat će vrijeme kao što će pokazati i zašto ti “postojeći izvori” lažu. No, da bi javnost imala uvid što se događa u pozadini cijeloga slučaja i tko igra prljave igre, odlučio sam iznijeti vrlo detaljno okolnosti mog susreta s generalom Gotovinom, pazeći da mu izjavama ne ugrozim sigurnost.

Gdje se nalazi Ante Gotovina? To mi je pitanje, od kada je Nacional objavio interview 10. lipnja 2003., bilo postavljeno samo jednom. Postavila su mi ga dva policijska inspektora dan poslije kad sam bio pozvan na obavijesni razgovor u centar Kriminalističke policije, u novim zgradama MUP-a na zagrebačkom Črnomercu. Pozivajući se na Zakon o informiranju, odbio sam odgovoriti na postavljeno pitanje. Naime, taj zakon omogućava novinarima da štite izvore svojih informacija. Nakon jednosatnog nagovaranja da ipak otkrijem barem pokoji detalj susreta s Gotovinom, inspektori su mi onako zabrinuti, naboranih čela i neobavljena posla tužno priopćili da mogu ići. Vidjevši ih onako demoralizirane, odlučio sam im ipak olakšati posao. Rekao sam im da nepotrebno ne razbijaju glavu jer uz sva nastojanja i metode ni oni a ni cijela hrvatska policija ne samo da ne može uhititi Gotovinu, već mu ne može ući ni u trag. Naveo sam i jednostavni razlog zašto ga hrvatski MUP ne može uhititi – čovjek jednostavno nije u Hrvatskoj, a pogotovo se ne šeće između BiH i Hrvatske, kako tvrde neki “dobro” informirani strani diplomati i isto tako “provjerenim” informacijama nafilana glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte. Gotovinu može netko voljeti ili mrziti, no nitko ne može reći da je glup. A general bi bio najveći glupan kad bi u ove dvije godine bijega i jedan dan proveo u Hrvatskoj, a kamoli u BiH gdje SFOR raspolaže najmodernijom tehnologijom i visoko uvježbanim snagama i može ga lako uhititi. U Hrvatskoj ga svi poznaju i da je i na najskrovitijem mjestu, ta bi tajna kao i sve ostale tajne u Hrvatskoj mogla preživjeti najviše dva tjedna. U trenutku vlada bi postupila po zakonu i odmah ga uhitila. To zna i general Gotovina, što mi je i potvrdio u razgovoru. Dakle, Hrvatska i BiH su za Gotovinu užareni tereni i samo bi se budala skrivala u toj regiji. Da Gotovina nije u Hrvatskoj, a pogotovo u BiH rekao sam ne samo predstavnicima Haaga već i nekolicini zapadnih diplomata zainteresiranih za tu temu.

Unatoč zdravoj logici i mojim krajnje iskrenim i istinitim informacijama, pritisci i medijsko-političke špekulacije i podmetanja nisu prestala. “Slučaj Gotovina” koristi se za unutarnje političke borbe. Umjesto da svatko tko ima i mrvicu poštenja u sebi, prvenstveno političari i novinari, sam sebe upita: “Na kojim činjenicama zasnivam ono o čemu govorim ili pišem”? Zahvaljujući kolopletu novinarske upornosti, snalažljivosti, sreće i okolnostima koje su mi išle na ruku, uspio sam nekako doći do generala Gotovine. Ovo pišem kao odgovorna osoba koja zna da bi danas izrečena laž sutra značila kraj mog novinarskog puta. A novinarstvo je moj život. Dakle, odlučio sam presjeći sva ta novinarska naklapanja i podvale kojima iz busije, poput zadnjih kukavica upravljaju političari i oni koji bi to željeli postati, te objasniti javnosti na koji način i gdje je došlo do susreta s Antom Gotovinom.

Nakon gotovo jednogodišnjih slanja signala i poruka prema Anti Gotovini zbog čega sam koristio sve moguće kanale za koje sam slutio da bi mogli doprijeti do njega, jednoga me je dana na porti Nacionala dočekalo nepotpisano pismo, napisano na kompjuteru. U njemu je pisalo da bi se mogao organizirati susret s čovjekom koji ima vezu s generalom. Samo o procjeni toga čovjeka ovisi hoće li se general sa mnom sresti ili ne. U pismu je bilo i ime jedne od metropola Europske unije, te sat i mjesto gdje trebam u rent-a-car agenciji podići automobil na određeno strano ime. Ostale upute slijediti će nakon toga. Ako se slažem s prijedlogom, pisalo je dalje, kao znak pristanka trebam u sljedećem broju Nacionala u rubrici Gazeta objaviti vijest određenog sadržaja. Bez imalo kolebanja objavio sam tu vijest i odlučio otići na put, bez obzira što je sve izgledalo potpuno nevjerojatno. Točno na određeni dan, dva tjedna nakon primitka pisma, otišao sam na put pun strepnje. Pitao sam se hoću li ispasti zadnja budala, nasjedajući na anonimno pismo nekog žicara koji za sebe misli da je novi Tom Clancey što budi svoju bujnu maštu na meni. Jedino što mi je koliko-toliko davalo nadu da je pismo istinito bila je informacija da taj rent-a-car zaista postoji u tome gradu i na toj adresi, kako je i bilo napisano. To sam odmah po primitku pisma provjerio preko Interneta.

Odmah po dolasku u tu metropolu krenuo sam prema rent-a-car agenciji poznatoj diljem svijeta, stigavši sat vremena prije termina. U sredini ogromnog parkirališta načičkanoga automobilima nalazila se kancelarija gdje su se iznajmljivali automobili. Promet taj dan baš i nije bio gust. Zastao sam nekih dvadesetak metara od ulaza i pažljivo promatrao da se ne radi o nekoj podvali, pozorno posmatrajući svakoga tko je ušao i izašao iz kancelarije. Točno u minutu kako je pisalo u pismu, stupio sam u kancelariju kroz automatska vrata koja su diskretnim zvukom obavještavala dvojicu službenika za pultom da im dolazi mušterija. Još uvijek s nevjericom prišao sam službeniku za prvim pultom i rekao mu da na određeno ime postoji rezervacija. Nisam ga se usudio pogledati izravno u oči bojeći se vidjeti njegov bezizrazni pogled dok mi govori da nema nikakve rezervacije. Umjesto niječnog odgovora, istoga trenutka posegnuo je rukom u cijeli niz koverata i odmah izvadio zdepastu kovertu na kojoj je pisalo to prezime. U tom trenutku zamalo mi srce nije iskočilo od uzbuđenja. Automatski sam posegnuo u džep da izvadim svoju putovnicu i kreditnu karticu, odmah ih odloživši na pult. Na moje iznenađenje, i nakon što je otvorio kuvertu, kazao je kako je sve sređeno i da mu nisu potrebni ni moji dokumenti ni kreditna kartica. Dajući mi ključ od auta, dao mi je i Sony Ericsson mobitel koji se također uz ključeve nalazio u kuverti. Iz koverte je izvadio i pisamce. Odmah sam s nestrpljenjem otvorio pismo u kojem je kratko pisalo: Uključi telefon i čekaj. Nakon toga, asistent službenika me je odveo do auta. Čim sam sjeo, uključio sam telefon i odlučio ne micati se s parkirališta dok me netko ne nazove. Bio sam u panici zbog toga što u pismu nije pisao PIN kod telefona. To je bilo nepotrebno jer je netko mislio o tome detalju i u meniju telefona deaktivirao funkciju upisivanja PIN coda. Nakon točno deset minuta koje su izgledale kao da je prošlo deset sati, zazvonio je telefon. Javio se muški glas i bez ikakva pozdrava i uvoda na engleskom jeziku rekao da izađem s parkirališta, skrenem desno i vozim prema autoputu. Došavši do petlje udaljene ni pet minuta vožnje od parkirališta, svi su mi se brojevi autoputova pomiješali i skrenuo sam u pravcu koji mi se činio najlogičniji. Ali nije bio. Čim sam skrenuo krivo, zazvonio je telefon i isti mi je čovjek, još ledenijim glasom, rekao da vozim pogrešnim smjerom i da se odmah prestrojim u lijevu traku kako bih se vratio na pravi put. Tada sam shvatio da imam nekoga tko vozi za mnom i pomno prati što radim, i da li mene netko prati. Natezanje s telefonom i vožnjom je trajalo skoro dva sata. Dvadesetak puta sam prema telefonskom nalogu morao promijeniti smjer da bih napokon ušao u grad. Nakon pola sata vožnje gradom, moj nevidljivi ljudski GPS rekao mi je da skrenem prema jednome hotelu. To nije bilo teško jer se jasno vidjela fasada. Parkirao sam ispred terase hotela na kojoj su ljudi čavrljali i pili. Pet minuta sam sjedio u autu i čekao daljnje naredbe. Da protegnem noge izašao sam iz automobila, i dalje očekujući telefonski poziv s novim uputama. Naslonjen na kola, okružen japanskim turistima, nestrpljivo sam čekao “vođu puta”. Kada me je već strpljenje počelo napuštati a živci treperiti, odjednom čuo sam:”Puki, što radiš?” Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima da čujem domaći jezik, a još manje da me netko poznaje u stranoj zemlji. Pomislio sam kako ću se riješiti tog dosadnjakovića koji bi mi zasigurno smetao u daljnjoj akciji. No, pravo iznenađenje je tek slijedilo. Čovjek na koga uopće nisam obraćao pažnju, a sjedio je cijelo vrijeme terasi dva metra od mene okrenut leđima, sada se okrenuo. Nisam vjerovao vlastitim očima. Na udobnoj pletenoj fotelji, pijuckajući kavu i pušeći crveni Marlboro sjedio je sam za stolom Ante Gotovina. Nikakav čovjek koji će provjeriti da li sam zaista iskreno zainteresiran za razgovor ili igram neku igru. “Pa čovječe, ti si se maskirao u Antu Gotovinu”, uspio sam samo to izustiti od iznenađenja. Bio sam uvjeren da Gotovina u bijegu nosi bradu, brkove, šešire s velikim obodima… A on elegantan, uredno ošišan, nasmijan, bez naočala u tamnoplavom blejzeru, sjedi okružen ljudima na terasi i pije kavu, u srcu Europe. Nakon rukovanja sjeo sam za stol svjestan da su me neki nepoznati ljudi, očito njegovi pomagači, više od dva sata testirali, navodeći me okolo i kroz grad, bojeći se da su me pratili. Tek kad su se uvjerili da nema nikoga, dopustili su da se približim generalu Gotovinu. Moram priznati da nikakve ljude nisam vidio, i očito se radilo o nevidljivim pomagačima, koji rade vrlo profesionalno kada ih nisam uspio registrirati. Gotovina sam do tog susreta vidio svega dva puta uživo. Jednom kod brijača u bivšem “Intercontinentalu”, kada nismo pričali, i jednom u restoranu “Atlanta”, kada je spasio moje društvo od incidenta koje su priredili neki pijani generali što su se s njim našli u društvu. Nakon što je smirio pijano generalsko društvo u kojem je glavnu riječ vodio Korade, Gotovina je došao za naš stol i svima se ispričao zbog neprimjerenog ponašanja njegovih kolega, To je bilo u ljeto 1999. godine.

Nakon što sam s generalom popio Coca-Colu, odveo me u jedan od hotelskih apartmana. Najprije je do apartmana broj 202 otišao on, a nakon desetak minuta i ja sam krenuo. Do apartmana sam stigao najnormalnije, prošavši pored recepcije bez da me je itko od recepcionara išta pitao. Nakon tri sata razgovora Gotovini je zazvonio mobitel. Nakon kraćeg, tišeg razgovora kojeg nisam čuo, mirno mi je rekao da zbog sigurnosnih razloga moramo prekinuti razgovor jer da je i premašio planirano vrijeme za punih pola sata. Što mu je javljeno preko telefona, nisam saznao, a ni pitao. Ni u jednome trenutku nisam htio da pomisli da me zanima njegov stalni boravak. Pozdravljajući se sa mnom rupčićem je brisao čašu iz koje je pio sok, uklanjajući otiske prstiju. Na vratima apartmana me je zamolio da ostanem još nekoliko minuta iza njega . Nakon tri-četiri minute spustio sam se na ulicu, no Anti Gotovini nije više bilo ni traga ni glasa. Da li je nestao u gomili ili se odvezao zajedno sa svojim nevidljivim čuvarima u grad, izvan grada, da li je ostao u toj zemlji, u tom gradu, zaista ne znam. Bilo mi je jasno da sam pred sobom imao vrlo opreznog čovjeka, nezamjetnog ponašanja i obična izgleda, i kao takvog vrlo teško uhvatljivog bilo kojoj policiji i tajnoj službi.

Isto tako sam siguran da se Gotovina nakon susreta sa mnom nije vratio u Hrvatsku. Tamo mu je vjerojatno najljepše, ali i najmanje sigurno. Bio bi uhićen čim bi se pojavio na granici. U ovom slučaju, sa znanjem nekoliko svjetskih jezika, smislom za odijevanje i uglađenim ponašanjem, očito dobro organiziranom mrežom stranih pomagača, Gotovina može unutar shengenske granice, gdje nije potrebna putovnica, živjeti do kraja života. Prema njegovim riječima to i nije baš idealna pozicija, no svakako je mnogo bolja od one da provede isto to vrijeme ni kriv ni dužan u sheveningenskom zatvoru, dok bi se preko njegovih leđa vodile političke bitke u Hrvatskoj.

“Za non paper Carle Del Ponte kriva je neefikasnost hrvatske vlade. Prema članku 59. Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, ako država nije uspjela uhititi i transferirati optuženika na suđenje, tada mora podnositi izvještaje o poduzetim mjerama. Iako u pravilniku ne piše koliko često se to mora raditi, smatramo da bi mjesečni izvještaji bili potpuno u redu. A Račanova je vlada zadnji izvještaj u Haag poslala još 25. ožujka što je, to morate i sami priznati, bilo davno. S druge strane, po članku 61. Haaškoga suda, Carla Del Ponte također je u neugodnoj poziciji, jer mora sucu koji je potvrdio optužnicu podnijeti izvještaj o mjerama koje su poduzete oko uhićenja optuženika i njegova dovođenja na sud. Dakle, Sud vrši pritisak na tužiteljicu a tužiteljica vrši pritisak na hrvatsku vladu, a na sam Sud pritisak vrši Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kome je Haag odgovoran i koje ga financira. Mi vjerujemo da je hrvatska vlada bespomoćna oko uhićenja Ante Gotovine, no nije bespomoćna da podnese dubinski izvještaj o tome što je sve poduzela da se general uhiti. To je osnova non papera, a njega nije glavna tužiteljica poslala zato što ima nešto protiv vaše vlade nego zato što je na to prisiljena pravilnikom Tribunala. Jako nam je žao što su taj papir pojedini hrvatski mediji zloupotrijebili za unutarnje političke obračune i napad na predsjednika Mesića i njegove suradnike”, to je u petak, 12. rujna, za Nacional izjavio jedan visokopozicionirani dužnosnik Haaškoga tribunala.

Nije točno da Carla Del Ponte ne može odustati od optužnice, a samim time i progona. Uvjeti odustajanja od progona ne mogu biti drugačiji od onih uvjeta pod kojima se odlučuje o pokretanju postupka. To znači da ako pravilo o postojanju osnovane sumnje da je počinjeno kazneno djelo obavezuje tužiteljicu na pokretanje slučaja, isto je tako na odustajanje od optužbe prisiljavaju novi dokazi koji taj slučaj, odnosno optužbu čine nepostojećom, bez obzira na to je li se to dogodilo prije ili poslije potvrđivanja optužnice.