Veliki radnik Zvonko Kusić ustaje svaki dan u pet ujutro i tvrdi da su marljivost i dobra organizacija najvažniji faktori uspjeha za svakog znanstvenika, a na čelo HAZU stupio je početkom ove godineKada je Klinička bolnica “Sestre milosrdnice” u Zagrebu slavila 150. obljetnicu postojanja, na čelu joj je bio akademik, onkolog te stručnjak za bolesti štitnjače i nuklearnu medicinu Zvonko Kusić. Sada, kada Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti slavi isto toliko godina od osnutka, na mjestu predsjednika nalazi se upravo on. Tu je funkciju službeno preuzeo s početkom ove godine, kao 17. predsjednik HAZU-a od njegovog osnivanja. Zvonko Kusić liječnik je s izuzetnom biografijom – funkcija na kojima je trenutno te onih na kojima je bio tijekom karijere previše je da bi ih se navelo: predstojnik je Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu KB “Sestre milosrdnice”, profesor je na Medicinskom te na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, pročelnik je Katedre za opću kliničku onkologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik je Hrvatskog društva za štitnjaču, voditelj Referentnog centra za bolesti štitnjače te predsjednik Komisije za suzbijanje gušavosti Ministarstva zdravstva.

Član je Nacionalnog zdravstvenog vijeća, Područnog vijeća za biomedicinske znanosti Ministarstva znanosti i tehnologije, Povjerenstva za nuklearnu medicinu i Povjerenstva za onkologiju i radioterapiju Ministarstva zdravstva te Upravnog odbora Hrvatskog onkološkog društva. Bio je ravnatelj KB “Sestre milosrdnice”, prodekan i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, savjetnik Ministarstva zdravstva te predsjednik ili član čitavog niza raznoraznih upravnih vijeća i kažu da se u njegovom području medicine u Hrvatskoj ništa ne može desiti bez njega.

NACIONAL: Prošlog petka obilježena je 150. godišnjica HAZU. Što se dogodilo na taj datum, budući da je formalno akademija osnovana nekoliko godina kasnije?
Strossmayer je 29. travnja 1861. održao svoj čuveni govor u Saboru i Sabor je na taj datum konačno prihvatio osnivanje akademije. I prije su, naravno, pokušavali osnovati akademiju, ali je bečki dvor to stalno odbijao, jer im se nije sviđala ideja okupljanja Slavena. Svrha akademije je u početku zaista bila okupljanje Južnih Slavena, odnosno Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara te njegovanje njihovih jezika, povijesti i kulture. To je bio kulturno-znanstveni pokret, ali je on ipak imao i političku konotaciju. Uostalom, Strossmayer je bio i političar. No car Franjo Josip je to na kraju ipak prihvatio, i to pet godina kasnije, 1866. Međutim, kao datum osnivanja gleda se taj povijesni moment 1861. i taj Strossmayerov govor. Sabor je tada predložio prvih 16 članova, među kojima su bili pripadnici svih spomenutih južnoslavenskih naroda, ali ta je ideja ubrzo propala jer su se osnovale srpska i bugarska akademija. Tako da zapravo južnoslavenska akademija nikad nije zaživjela, niti za Jugoslavije, a HAZU je gotovo od početka bio isključivo hrvatski. Akademija je startala s tih 16 članova i tri razreda, nekad odjela, da bi danas imala 9 razreda i 135 članova.

NACIONAL: Kako gledate na lošu percepciju HAZU u javnosti; akademiji se često zamjeraju inertnost i neproduktivnost?
Stalo mi to govore, novinari me to stalno pitaju i to me uvijek razljuti. Mi smo potpuno otvoreni i u posljednja četiri mjeseca smo organizirali jako puno znanstvenih skupova na raznorazne teme poput prometnih rješenja, obnovljivih izvora energije, informatičkog društva. Na tim skupovima okupljaju se najbolji znanstvenici i stručnjaci iz pojedinog područja, ne samo članovi akademije, koji raspravljaju o određenom problemu i na temelju ozbiljnih analiza daju svoja mišljenja. Danas razni ljudi daju svoja paušalna mišljenja o svakakvim stvarima, a akademiji se zamjera davanje ozbiljnih podataka. Javnost voli te atraktivne ljude, a oni često imaju u praksi neprovediva rješenja. Takvi ljudi zauzimaju medijski prostor, dok za ozbiljne teze nema mjesta i takva je percpecija akademije više nastala zbog prezentacije, nego zbog suštine. Živimo u doba spektakala, estrade, što je ozbiljnim znanstvenicima strano. Ne bi ni bilo dobro da se uvučemo u to žutilo, pitanje je da li bismo u tom slučaju služili svojoj svrsi. Paradoksalno je da se akademija proziva za nerad, kad su u njoj ljudi koji su se u životima itekako naradili i rade još uvijek. U populaciji ima samo 12 posto umirovljenika koji su odradili puni radni staž, a prozivaju se oni koji su radili i više od toga.

NACIONAL: Jedna od čestih kritika je i nedostatak sugestija akademika kako riješiti probleme u državi.
Mi nismo politička stranka. Što bi bilo s akademijom da se u ovih 150 godina miješala u politiku i pridruživala se nekim strujama? Mi smo savjest nacije i moramo joj osigurati relevantne stavove prema svim problemima. Da bismo to mogli, ne možemo se baviti dnevno-političkim stvarima. Ti koji nas prozivaju zašto se ne izjasnimo za ovo ili ono, obično dolaze s ekstremnih lijevih ili desnih pozicija - a naciji je potrebna institucija koja je nezavisna, mirna, stabilna i ozbiljna. Iako se kratkoročno možda čini da bi bilo korisno izjašnjavati se o ovom ili onom, dugoročno bi to bilo štetno i na kraju bi se upropastili potpuno. Mi dajemo svoj stav i politika i javnost ga mogu prihvatiti ako žele. Međutim, taj proces je vrlo spor. Političari razmišljaju kratkoročno, njihovi mandati ne traju dugo i trebaju im brza rješenja. Naša su, pak, dugoročna i ne nudimo popularna rješenja. No ako mi budemo ozbiljno radili i ako oni vide da od toga imaju neku korist, prihvatit će. To sam sve obećao članovima koji su me izabrali, oni su svi svjesni toga i svi to žele. Svjesni smo da rijetko tko uopće zna gdje je akademija. Moramo prvo javnost uopće priviknuti na akademiju i zato smo pokrenuli i razna kulturna događanja i književne večeri, s ciljem da se otvorimo mladima i studentima, a taj utjecaj na javnost i politiku će vjerojatno doći.

NACIONAL: Kako komentirate kritike na račun velikih izdataka koji iz proračuna godišnje odlaze akademiji, lani se radilo o 66 milijuna kuna i čime objašnjavate njezin toliko loš imidž - jedan od prvih tekstova o HAZU koje Google izbaci na internetu nosi naslov "HAZU: najskuplji starački dom"?
Ti novci idu prvenstveno zavodima akademije, kojih imamo u 15 hrvatskih gradova, s tim da ih u Zagrebu ima još 10. Ti zavodi pokrivaju sva područja znanosti i iz njih izlaze razna stručna rješenja. U organizaciji akademije se tjedno u prosjeku održavaju dva do tri skupa, simpozija, predavanja ili izložbe te se svaki tjedan tiskaju po tri edicije. Javnost o tome slabo zna, što je razumljivo. To su stručne teme, koje ni nisu za mase.

NACIONAL: Zbog čega znanstvenici Ivan Đikić i Miroslav Radman, koji iza sebe imaju međunarodna priznanja za svoj rad, nisu primljeni u HAZU?
To je problem koji postoji u svim akademijama svijeta; u svakoj zemlji ima puno više ljudi koji zaslužuju da budu članovi, nego što ima članova. Ako je u zemljji od 20 milijuna ljudi 100 akademika, ne znači da su ovi drugi manje vrijedni. Ja poznam još najmanje 10 znanstvenika koji su zaslužili da budu akademici, a to nisu. Hrvatska je mala zemlja i na njezin broj stanovnika HAZU ionako ima puno akademika. Osim toga, nitko nikad nije izmislio bolji način donošenja takvih odluka od tajnog glasanja. Isto tako, to što nisu postali akademici ne znače da niti neće. Za HAZU bi, doduše, bilo dobro da ima više mlađih ljudi, ali pored tolikog broja postignuća koje imaju stariji članovi to je često teško izvedivo.

NACIONAL: Imate li u planu modernizirati akademiju?
Nova uprava je pojačala aktivnosti akademije i jasno nam je da moramo puno više raditi da bismo promovirali neku ozbiljnu tezu, nego što moraju oni koji daju paušalne prijedloge. Ja sam od nove godine dao valjda 20 intervjua, za sve postojeće novine i televizije i nije istina da nas nema u javnosti. Na modernizaciji već radimo, za nas nema futura. Sve to se događa već sad; okupljamo najbolje hrvatske stručnjake i izvan akademije, smatramo se pozvanim da damo obol promjenama koje se događaju u hrvatskom društvu i svim promjenama koje donosi ulazak u Europu.

NACIONAL: Kakva je situacija u EU kad su akademije znanosti u pitanju?
Bio sam nedavno u Amsterdamu, na generalnoj skupštini ALEA-e, europskog udruženja akademija znanosti i mogu reći da je tamo još gore nego kod nas - EU je nedavno izdala tzv. green paper, viziju znanosti u Uniji i mogu reći da ovo što se kod nas bune protiv izmjena zakona kad je riječ o znanosti, nije ništa u usporedbi s njima. Strašne su kritike, napali su donosioce green papaera da nisu konzultirali struku, da su autori birokrati koji nemaju s tim veze. U Uniji su akademije shvatile da bi trebale biti u Bruxellesu, blizu politike, gdje se donose odluke. No velika je razlika između malih i velikih zemalja: velike i ekonomski snažne mogu ulagati u znanost, jer osjećaju da će im se to vratiti. U malim, siromašnim, teško da će im bazična znanost to moći vratiti. Zato uvijek postoji tendencija da sposobni znanstvenici iz malih odlaze u velike zemlje i to je teško izbjeći. Također, Europa je trenutno jako alarmirana zbog prijetnje Kine i Indije u znanstvenom smislu, jer su oni trenutno toliko ispred da ih je teško sustići, a problem je u tome što će se ta bitka, koja se trenutno vodi u znanosti, uskoro preliti na tehnologiju.

NACIONAL: Broj funkcija na kojima ste trenutno te broj onih na kojima ste bili u profesionalnom životu poprilično je velik. Kad sve to stignete?
Dižem se uvijek u pet ujutro, oko sedam sam već u bolnici. Moja supruga često kaže: "Kad bi oni znali koliko ti radiš, iznenadili bi se." Rad je najvažniji, dobra organizacija te, u mojoj dobi pogotovo, kvalitetni suradnici. Nametnuo sam si davno vojničku disciplinu, a imao sam sreću i sa svojim mentorima i učiteljima, velikim ljudima; akademik Šime Spaventi bio je moj šef u bolnici, zatim Ivan Šimonović, otac našeg bivšeg ministra, bio je moj mentor za magisterij i doktorat i bio je najveći stručnjak za štitnjaču bivše Jugoslavije. Surađivao sam i s akademikom Ivom Padovanom, a imao sam sreću i da boravim u poznatoj londonskoj bolnici "Guy's Hospital" te u prestižnoj bolnici njujorškog Sveučilišta Cornell. Uvijek sam radio s najvećim stručnjacima svog područja; u Ann Arboru, bolnici Sveučilišta u Michiganu, radio sam s profesorom Beierwaltesom, najvećim stručnjakom kad je riječ o terapiji jodom te s Francoisom Delangeom stručnjakom za gušavost iz Bruxellesa.

NACIONAL: Upravo prevenciju gušavosti i iniciranje izmjena Zakona o jodiranju soli iz 1996. smatrate svojim najvećim dostignućima u životu. O čemu se radi?

Nedostatak joda u organizmu uzrokuje gušavost, pa i zastoje u psihomotornom razvoju, a mi smo jod-deficitna država. Rudama kod Samobora, recimo, posebno nedostaje joda i tamo je 90 posto ljudi imalo gušu - čak su i anđeli u crkvi imali gušu, koliko je to bilo normalno. Bilo je puno i kretenizma, jer ako majci u trudnoći nedostaje hormona, rodi se kreten. Štitnjača u hormone koje proizvodi ugrađuje jod i ako ga nema u zemlji, a time ni u povrću, mlijeku, mesu, razvije se guša kako bi tijelo nadoknadilo taj nedostatak. No posljedica je često i psihomotorni zastoj, koji može imati širok spektar smetnji - od poteškoća u učenju, do endemskog kretenizma. U Jugoslaviji je do '50-ih godina bilo puno kretenizma, zato je i endokrinolog Josip Matovinović 1953. uveo prvi Zakon o jodiranju u Jugoslaviji. Znajući da u Hrvatskoj još uvijek postoji gušavost, '96. sam predložio izmjene zakona i povećanje količine joda u kili soli. Sol se jodira jer ju svi troše i to je najefikasniji način da svi stanovnici prime dovoljne količine joda. Povećali smo količinu joda s 10 na 25 miligrama na kilu soli i na međunarodnim sastancima proglašeni smo za zemlju koja je taj problem najbolje riješila. Utjecaj na psihomotorni razvoj čitave populacije smatram puno važnijim od činjenice da sam izliječio stotine bolesnika od raka štitnjače ili unaprijedio dijagnostiku bolesti štitnjače.

NACIONAL: Dugo ste već u vrhu hrvatskog zdravstva, bili ste u raznim komisijama, povjerenstvima i vijećima Ministarstva zdravstva, kao i savjetnik tog ministarstva; kako ste kroz sve to vrijeme uspjeli izbjeći povezivanje s politikom?
Shvatio sam da je politika za mene štetna te da se moram od nje odvojiti. Ona je kratkoročno pozitivna i sudeći po svemu što se kod nas u zadnje vrijeme dogodilo, bio sam u pravu. Sad se vidi koliko štete mogu pretrpjeti oni koji su se vezali za politiku, što samo potvrđuje tezu zašto ni akademija to nikad ne smije učiniti.

NACIONAL: Jeste li i vi jedan od potpisnika otvorenog pisma brojnih hrvatskih liječnika upućenog predsjedniku i premijerki protiv privatizacije zdravstva, strahujete li od nje?
Zakoni o radu privatnih liječnika se stalno mijenjaju i definitivno se trebaju definirati stavovi Vlade o tome. Nekad smo imali jako razvijenu socijalnu medicinu, ali tada je to funkcioniralo jer nije bilo skupih lijekova i tehnologije. Svi su imali ista prava i to je do danas tako ostalo. Međutim, to više nije održivo, populacija stari i ni jedna država ne može si dozvoliti da svu tu tehnologiju i skupe lijekove promptno uvodi na svoj račun - što mi još uvijek radimo. Kod nas lijekovi jako brzo dolaze na listu HZZO-a i svi se sa svime liječe, što vani ne postoji. Tako da bismo se mi definitinvo morali potruditi maksimalno očuvati solidarnu komponentu javnog zdravstva, jer je u zemljama poput SAD-a to vrlo brutalno - tamo ako si bolestan, bankrotirao si. Zato će država morati maksimalno utjecati na to da te kategorije ne budu ugrožene. Osim toga, preventiva ili liječenje rijetkih bolesti ne može se osigurati kroz privatnike, jer oni nisu zainteresirani za to. Zdravstvo je zadnja stvar koju država može prepustiti tržištu.

NACIONAL: Dolazite li iz obitelji intelektualaca?
Ne, dolazim iz radničke obitelji. Rođen sam u Tkalčićevoj ulici, moji su porijeklom iz Dalmatinske zagore, a otac je bio rudar. On je 1928. otišao u Belgiju raditi, nakon čega su živjeli u Srijemu, a zatim u Zagrebu. Uvijek sam isticao da je životni pomak moga oca veći od moga. Od njega sam i naslijedio taj radnički gen, upornošću kojom je on radio svoj posao i ja radim svoj.

NACIONAL: Kako je izgledalo vaše odrastanje u Tkaličićevoj; spomenuli ste djetinjstvo uz prostituke, lopove, buku trgovaca...
To je bilo kao u talijanskim filmovima; bilo je bučno, blizina tržnice diktirala je život u svakom pogledu, u Kožarskoj je bio Red Light District s prostitukama. Bila je to jedna neopisiva žestina i galama tamošnjeg života, u kojoj bi svako malo netko nekoga okrao ili izbo nožem.

NACIONAL: U kojoj vas je mjeri odrastanje u takvom okruženju predodredilo?
Pa, postojali su tada tzv. fakini i ovi iz Tkalčićeve su sebe smatrali elitom u odnosu na fakine iz drugih kvartova. Sjećam se kad su prvi pobjegli preko granice, poslali su iz Legije stranaca svoje slike iz pustinje, sa devama i šmajserima - to je bio takav ambijent. Ja nisam bio među njima, ali nas je svih jednim dijelom očvrsnulo odrastanje među njima. Nakon toga sam upisao školu na Gornjem gradu i jako mi je drago da sam sada član Školskog odbora Gornjogradske gimnazije, koju sam i pohađao. Za medicinu nisam bio fanatično zainteresiran, bio sam izvrstan matematičar u školi i svi su mislili da ću upisati neki tehnički fakultet. No svaku stvar sam ozbiljno shvaćao i svega bih se uvijek ozbiljno primio. Često u šali kažem da je tajna mogu uspjeha upravo to što sam uvijek radio stvari koje nisam volio - većina ne želi raditi stvari koje ne voli, a svaka profesija se sastoji i od njih. Tako sam uvijek uredno izvršavao i ono što mi je bilo mrsko, dok su drugi to izbjegavali i kasnije se žalili na sudbinu. Ja bih se žrtvovao, pretrpio i išao dalje. Uvijek sam bio pristalica discipline i teze da pravi rezutlati proizlaze samo iz samozatajnog, strpljivog rada.