Zahtjevom za preprojektiranje omogućio je tvrtki Pionir da povisi cijenu svojih radova s 54 na 70 milijuna kunaU redakciju Nacionala sredinom prošlog tjedna pristigli su javnosti nepoznati dokumenti koji otkrivaju da je Milan Bandić, zagrebački dogradonačelnik i glavna zagrebačka izborna uzdanica premijera Ivice Račana i SDP-a, samo u jednom od svojih kontroverznih aranžmana Zagrepčane oštetio za najmanje 30 milijuna njemačkih maraka. On je 25. travnja 2001., tada još kao gradonačelnik Zagreba, s Markom Milkovićem, stečajnim upraviteljem “Zagrepčanke”, potpisao ugovor na temelju kojeg je Grad Zagreb od te tvrtke kupio nekretnine na Trnju i u Heinzelovoj ulici 68, industrijski kompleks klaonice i stočne tržnice s 33 zgrade na Trnju i dvorište u Heinzelovoj ukupne površine 97.425 m2, te trafostanicu na Trnju, kuću i voćnjak u Heinzelovoj na 3300 m2. Za te nekretnine Bandić se iz gradskog proračuna obvezao platiti čak 30 milijuna DEM. Kako su te nekretnine na atraktivnim lokacijama, sklapanje tog ugovora ne bi nužno bilo loš potez da cijelu transakciju nisu pratile vrlo neobične okolnosti. Dio gradske vlasti za Nacional je potvrdio da su se Grad Zagreb i “Zagrepčanka” dugo sporili o vlasništvu nad tim nekretninama, jer je “Zagrepčanka” bila dužna i Gradu pa je Grad tužio tu tvrtku kako bi dugove prebio preuzimanjem njenih nekretnina. U proljeće 2001. spor je bio pred završetkom te se očekivalo da će vlasništvo nad tim nekretninama biti dodijeljeno Gradu Zagrebu.

No Bandić je iznenada odustao od tužbe koju je podnio Grad Zagreb kako bi mu se dodijele te nekretnine. Da je bio posrijedi skandaloznan Bandićev poslovni aranžman, pokazalo se 8. svibnja 2001., samo dva tjedna nakon sklapanja ugovora. Tada je doneseno pravomoćno i izvršno rješenje na temelju kojeg bi Grad Zagreb bio upisan kao vlasnik nekretnina kojih se Bandić u ime Grada iznenada odrekao i još za njih pristao platiti 30 milijuna DEM zagrebačkih poreznih obveznika. Tako je pristao skupo kupiti ono što bi samo dva tjedna nakon kupnje dobio besplatno. Međutim, to nije jedina skandalozna okolnost te transakcije.

Nekretnine koje je Zagreb kupio bile su opterećene brojnim dugovima, jer se “Zagrepčanka” zaduživala i kao zalog za povrat dugova upisivala upravo nekretnine koje je Grad kupio. Iz zemljišnih knjiga vidi se da na te nekretnine prava polaže više tvrtki i banaka, te da na temelju neplaćenih dugova “Zagrepčanke” postoji gotovo 80 zahtjeva za upisivanjem vlasništva nad tim nekretninama. No u članku 3. ugovora između Grada i “Zagrepčanke” piše da je Grad Zagreb “upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem svih upisa koji se odnose na nekretnine koje su predmet prodaje”. To znači da je Bandić bio svjestan da Grad kupuje nekretnine nad kojima se neće moći upisati kao vlasnik dok “Zagrepčanka” ne vrati dugove svim ostalim vjerovnicima.

U ugovoru je precizirano da će Grad “Zagrepčanki” platiti 3 milijuna DEM 8 dana nakon sklapanja ugovora, a ostatak u tri mjesečne rate od po 9 milijuna DEM. Iz ostatka ugovora da se naslutiti da je Marko Milković, stečajni upravitelj “Zagrepčanke”, tim novcem trebao vratiti dugove “Zagrepčanke” tvrkama i bankama koje su se upisale na sporne nekretnine. U članku 6. ugovora Milković se u ime “Zagrepčanke” obvezao da će nakon isplate 30 milijuna maraka nabaviti zaključak Stečajnog suda da su brisani svi tereti s prodanih nekretnina, kako bi se Grad mogao upisati kao njihov vlasnik. No i nakon isplate svih 30 milijuna DEM neke su se tvrtke pokušale domoći nekretnina koje je Bandić kupio. To pokušala učiniti je i “Euro-alfa”, koja je radi naplate potraživanja od “Zagrepčanke” čak zakazala javne dražbe kako bi prodala sporne nekretnine. Zato i jest nastao spor između Grada Zagreba i “Euro-alfe”, koji traje i danas.

Spomenuti dokumenti Nacionalu su dostavljeni ni tjedan dana nakon što je ovaj list objavio da je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, utvrdio da je Bandić s Leonom Sulićem, vlasnikom Croatia busa i nekolicine kaznenih prijava, građane Zagreba također oštetio za nekoliko milijuna kuna. Bajićeva istraga pokazala je da su Bandić i Sulić u ožujku 2001. postigli dogovor o zamjeni nekretnina u Heinzelovoj ulici, kojim je Suliću osiguran velik i nezakonit profit. Sulić se u toj transakciji odrekao zemljišta u vlasništvu svojih tvrtki i zauzvrat dobio drugu uvećanu parcelu u prvoj gradskoj zoni. Ekspertiza je pokazala da je Bandić atraktivno gradsko zemljište zamijenio po cijeni koja je bila bar triput manja od tržišne. Takvi poslovi nisu rijetki. Najprije se postigne dogovor o zamjeni nekretnina i parcela, potom se obavi procjena njihove male vrijednosti, a zatim zamjena. Zarada od takvih poslova je milijunska i uglavnom je dijele organizatori. Bajićeva ekspertiza posredno ne isključuje mogućnost da je u tom poslu i Bandić profitirao.

Premda je glavni državni odvjetnik završio istragu, kaznena prijava protiv Bandića i Sulića još nije podnesena. U Državnom odvjetništvu vjerojatno procjenjuju da bi Bandić podizanje prijave protiv sebe pokušao prikazati kao pokušaj njegove političke kompromitacije uoči izbora. Najvjerojatnije zato prijava još nije podignuta. No na vidjelo izlazi sve više dokumenata koji kompromitiraju Bandića pa će biti zanimljivo pratiti koliki je prag tolerancije Državnog odvjetništva.

Bit će zanimljivo i kako će na te dokumente reagirati oporba, iako u njoj Bandić ima brojne tajne interesne saveznike. Bandić je s desničarima razvio sistem podmićivanja uslugama još u doba vladavine HDZ-a, a ta savezništva počeo je aktivirati čim je postao zagrebački gradonačelnik. Tako brojne unosne sinekure na razini grada Zagreba i dalje kontroliraju članovi oporbenih stranaka. Bandićeva tajna sprega s desničarima postala je posve očita nakon što je zbog vožnje u pijanstvu i bijega s mjesta nesreće koju je pijan prouzročio morao odstupiti s mjesta gradonačelnika. Više puta htio umjetno je htio izazvati smjenu gradonačelnice Vlaste Pavić, svoje stranačke kolegice. U tome mu najviše pomažu upravo tajni saveznici s desnice s kojima Bandić koordinira akcije koje bi trebale prouzročiti krizu gradske vlasti i prijevremene izbore. To su primijetili i njegovi koalicijski partneri iz HNS-a.

Bandićevi protivnici smatraju da je vladajuća koalicija u Zagrebu talac njegove ambicije da ponovno postane gradonačelnik. To se najbolje vidjelo kad je Bandić zbog moždanog udara završio na dvomjesečnom oporavku. Tada je gradska vlast u Zagrebu funkcionirale staloženo, bez stalnog uzajamnog optuživanja koalicijskih partnera HNS-a i SDP-a. Čim se Bandić vratio na posao, funkcioniranje gradske vlasti opet je u krizi zbog stalnih uzajamnih optuživanja.

Dio gradske vlasti smatra se da bi Bandić usporedo s nacionalnim izborima htio po svaku cijenu isprovocirati i prijevremene izbore u Zagrebu, jer je uvjeren da bi nakon njih opet postao zagrebački gradonačelnik, s mogućnosti da se u kampanje obruši na svoje koalicijske partnere iz HNS-a, s kojima ionako sve teže komunicira.

BANDIĆ I BAZEN U UTRINAMA
Nacional je primio i dopunjenu dokumentaciju koja otkriva sporan angažman Milana Bandića u izgradnji i preprojektiranja bazena u Utrinama. Taj je projekt sredinom 2002. već izazvao velike sukobe između HNS-a i SDP-a, vladajuće koalicije u Zagrebu, koja je najviše zbog Bandića u neprestanom unutarnjem sukobu. Izgradnju bazena u Utrinama dobila je tvrtka Pionir, koja je ponudila najbolje uvjete i s gradom potpisala poseban ugovor o izvođenju radova. Međutim, Bandić je 23. siječnja 2002. od tvrtke APZ inženjering naručio preprojektiranje tih radova. U tom je zahtjevu zatražio “izmjenu projektne dokumentacije za građenje glavne bazenske školjke na dubinu od 2,5 m, tlocrtne površine 20×30 m u odnosu na projektiranu dubinu od 2,2 m, izgradnju skakaonice od jednog metra, produbljenje malog bazena, te novu projektnu dokumentaciju za izvedbu bazenskih školjki klasičnim načinom”.
Bandićevi protivnici tvrde da je on zapravo trebao tražiti poništenje natječaja i raspisivanje novog, jer je to i obećao na koalicijskom dogovoru. No on to nije učinio, a zahtjevom za preprojektiranje omogućio je tvrtki Pionir da povisi cijenu svojih radova s 54 na 70 milijuna kuna. Bandića protivnici smatraju odgovornim i zato što je odmah nakon sklapanju prvog ugovora “Pioniru” bilo unaprijed isplaćeno 9 milijuna kuna, iako po ugovoru Grad Zagreb to nije bio dužan učiniti.