Ostao normalan - Miljenko Prohaska smatra svojim najvećim uspjehom da je ostao normalan i da mu slava nije udarila u glavuRazgovor s Miljenkom Prohaskom (85), poznatim jazz muzičarom, skladateljem, dirigentom, kontrabasistom, aranžerom, pedagogom i dobitnikom više od 15 nagrada, nalikuje na sat muzičke povijesti na kojoj slušatelj dobiva fascinantnu slike cijele jedne epohe u kojoj je on detaljno opisao nastanak prvih jazz sastava prije II. vjetskog rata, zatim se prisjetio izvedbi svojih jazz standarda na nekima od važnih svjetskih scena 60-ih, kao što je Carnagie Hall u New Yorku, pa sve sve do “užasa Eurosonga” u 21. stoljeću. No možda je najpoznatiji, osim po jazz skladbama “Intima”, Koncert broj 2 i Concertino za jazz kvartet i gudače što ih je snimio USA Orchestra, po Plesnom orkestru HRT-a, odnosno Big Bandu, koji je vodio nekoliko desetljeća i čijom je zaslugom taj orkestar stekao popularnost. Bavio se i estradom pa je tako napisao zajedno s Krajačem i Metikošem prvu hrvatsku operu “Gubec beg”, pet puta je nastupao kao dirigent na natjecanju Eurosong, a pisao je za film, kazalište i televiziju, primjerice, poznata tema iz serije “Kuda idu divlje svije” njegova je skladba. A prošlog tjedna je na Porinu Classic izvedena uvertira opere “Porin” Vatroslava Lisinskog u njegovu, novom aranžmanu.

Nacional: Što vas je motiviralo da napišete novi aranžman za uvertiru opere "Porin" Vatroslava Lisinskog"
- Kad su me pozvali, prvo sam odbio jer radim polako i temeljito. Ne volim štancati, kao što danas mnogi rade pomoću kompjutora. To je administrativno gledanje na muziku i tu nema prave kvalitete. Kad su mi rekli da to ne može napraviti nitko drugi osim mene, pitao sam ih zašto me nisu zvali ranije, dok sam bio u većoj snazi. Na kraju su me nagovorili i napravio sam aranžman u kombinaciji jazza i klasike, a uz Simfonijski orkestar pod ravnanjem Mladena Tarbuka nastupili su svi glazbenici koji su nastupili te večeri, od gitarista Viktora Vidovića i klarinetistice Marije Pavlović do Matije Dedića, Nevena Frangeša, Zagrebačkog kvarteta i benda Borna Šercar's Jazziana Croatica.

RASPJEVANA OBITELJ

Nacional: Bavili ste se jazzom i svirali kontrabas, zatim ste bili dugogodišnji šef Plesnog orkestra HRT-a i onda ste se okušali na estradi kao dirigent na nekoliko Eurosonga. Otkud tolika raznolikost?
- Mislim da su takva svrstavanja po ladicama nepotrebna. To nepotrebno opterećuje muzičara. Nekad mi je to smetalo, ali danas više ne. Uvijek sam skladao svoju glazbu, onako kako sam osjećao, a dopuštao sam ljudima da misle što hoće. Uostalom, napisao sam i glazbu za 15 filmova, od "Ronda" do "Kiklopa", čak sam dobio Zlatnu arenu za film "Gravitacija". Napisao sam muziku i za dvije serije, primjerice "Kuda idu divlje svinje", te za nekoliko kazališnih predstava.

Nacional: Živite u središtu Zagreba od rođenja. Kako komentirate promjene koje se događaju oko vas?
- Rođen sam u Haulikovoj, u stanu svog ujaka, i od tada sam se preselio samo nekoliko ulica dalje. Najviše mi smeta što dolje u Bogovićevoj muzičari sviraju, a zapravo se preglasno i nemušto deru tako da me dekoncentriraju dok sjedim za klavirom ili pišem note. Dođe mi da se spustim na ulicu i da ih pitam zašto se toliko deru, no bojim se da bi mi rekli: "Pa i vi ste muzičar, kako nemate razumijevanja za drugog muzičara?" Smeta mi i vašar na Trgu bana Jelačića i čudi me što se ljudi nisu angažirali i spriječili tu devastaciju, kao što su se ekipirali za obranu Varšavske ulice.

Nacional: Što je bilo presudno da se odlučite za glazbu, prvo za violinu, a zatim za kontrabas - odrastanje u muzikalnoj obitelji ili profesori?
- U mojoj obitelji nije bilo profesionalnih muzičara, ali su svi bili jako muzikalni. U to vrijeme bilo je normalno da svi idu u nižu muzičku školu, pa je tako moja majka učila pjevanje kod profesora Nikole Reisera, a otac je dobro svirao gitaru i rado je pjevao. I moja kći Miljenka, koja danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, također je išla u srednju muzičku školu, a starija unuka Darka diplomirala je na Muzičkoj akademiji, bavi se muzikom i vodi makedonski zbor Ezerki, tako da se ta tradicija nastavila. Jedino se mlađa unuka Nina, usprkos talentu za muziku, odlučila za elektrotehniku. Subotom smo se sastajali kod očevih rođaka, a nedjeljom kod majčina brata i na tim obiteljskim skupovima stalno smo pjevali. U stanu je bio klavir i puno albuma, a ja sam to proučavao i mahao rukama, kao da dirigiram. No presudan je bio odlazak u Split, gdje sam kao petogodišnji dječak u izlogu dućana vidio violinu. Toliko sam poludio za violinom da ju je majka odmah morala kupiti.

NACIONAL: S kontrabasom ste se susreli tek 1945. godine. Tko je usmjerio vašu karijeru?
- Odlučujuću ulogu u mom školovanju imao je profesor kontrabasa Milan Prosenik, koji je sa mnom radio vrlo zahtjevne programe još u srednjoj muzičkoj školi i puno me naučio. Imao sam ambicija da postanem i solist na kontrabasu i pokušavao sam uvesti kontrabas kao solistički instrument. Najveći autoriteti za violinu Vaclav Huml i Antonio Janigro sjedili su mi i u komisijama za violinu, a kasnije i za kontrabas. Kako tada još nije postojao studij kontrabasa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, završio sam studij za profesora teoretskih predmeta, no i dalje sam svirao kontrabas. S Akademije pamtim profesora Slavka Zlatića, koji me naučio dirigirati, a o instrumentaciji i orkestru najviše sam naučio od maestra Borisa Papandopula. Još za vrijeme Škole za kontrabas išao sam na audicije i postao sam član Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra RTV Zagreb. Kasnije, tokom studija, vodio sam i Big Band te Plesni orkestar, a uz to sam pisao muziku za filmove i kazališne drame. Predavanja i probe nekako sam posložio i sve je bilo moguće.

ISPIRANJE MOZGA ZBOG JAZZA

Nacional: Poznati ste i kao vrstan svirač usne harmonike, a prvi nastup s tim instrumentom imali ste još prije II. svjetskog rata kao član kvinteta usnih harmonika Branka Kralja. Kako je do toga došlo?
- U to vrijeme je u Americi postojao poznati sastav u kojem su svirali usne harmonike i to se nama jako svidjelo. Branko Kralj je već tada imao puno doticaja s jazzom i nabavljao je gramofonske ploče, pa nas je usmjerio prema toj vrsti muzike tako da smo već u školi za vrijeme odmora stalno svirali usne harmonike. Radili smo i kazališne predstave, pisao sam neke scenske tekstove koje smo sami i glumili, a uvijek smo i svirali. I kada sam se te 1938. godine, kao trinaestogodišnjak, s usnom harmonikom popeo na pozornicu, na njoj sam ostao cijeli život.

Nacional: Odmah nakon II. svjetskog rata osnovali ste Jazz orkestar. Na kakav je prijem nailazila jazz glazba kod publike?
- Poslije II. svjetskog rata nije bilo velike razlike između jazza i plesne glazbe, jer se i na jazz plesalo i publika je tu muziku dobro prihvaćala. Postojalo je nekoliko sastava, još iz doba NDH, primjerice, i redatelj Ivan Hetrich također je svirao jazz u nekom sastavu. Mi smo s Jazz orkestrom svirali svaki dan, čak smo jednom usred koncerta u jednoj dvorani dobili naredbu da uzmemo instrumente i održimo koncert u drugoj dvorani.

Nacional: Je li bilo političkih zabrana?
- Nekoliko puta pozvala nas je na razgovor partijska ideološka komisija, gdje su nam zbog nekih skladbi trljali nos. Primjerice, sporna je bila pjesma "Ta tvoja ruka mala", koju je pjevao Ivo Robić, jer je po njihovoj procjeni instrumentacija bila kao kod Glenna Millera, a tempo "uvezen". Znači, inzistiralo se na domaćim pjesmama, a sve što je imalo zvučalo kao uvezena muzika, bilo je loše. Toliko su nam isprali mozak da smo već pomislili da pogrešno radimo. Čak je tada popularni Ošiz band Milivoja i Ivice Körblera dobio batine - nakon koncerta u Glazbenom zavodu istukli su ih skojevci, đaci "partizanske" gimnazije, koja se nalazila kraj protestantske crkve u Gundulićevoj ulici. Plesni orkestar RTZ Zagreb dobio je dva puta otkaz na radiju zbog sviranja jazza. No nismo plakali nego smo otišli na Kvaternikov trg i održali jazz koncert kod današnje fontane. U to vrijeme na radiju se isključivo svirala ruska muzika, pa kada se odjednom zaorio solo zvuk bariton saksofona, to je zazvučalo kao da se mi rugamo tim ruskim skladateljima. Netko je politički intervenirao i svi članovi orkestra dobili su otkaz. Nakon nekoliko mjeseci vratio sam se na radio, ali ponovno smo dobili otkaz jer smo svirali skladbe Woodyja Hermana, čuvenog jazz klarinetista i saksofonista, koji je također gostovao u Zagrebu.

Nacional: Tada ste postali stalni šef dirigent Plesnog orkestra HRT-a, kasnijeg Big Banda, koji ste vodili više od 30 godina, sve do umirovljenja. Kako iz današnje perspektive gledate na to razdoblje?
- U početku je orkestar vodio Zlatko Černjul, a ja sam svirao kontrabas. Iz orkestra sam odlazio dva puta i radio sam s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić i nekim drugim orkestrom, a zatim sam se vratio i počeo ga voditi zajedno s Milivojem Körblerom, kojeg je nakon nekoliko mjeseci zmijenio Nikica Kalogjera, a onda sam 1955. godine sam preuzeo orkestar. Za nas su bile važne šezdesete godine, kada se osniva prvi međunarodni Jazz festival na Bledu, koji je povezivao jazz Istoka i Zapada. I prije su dolazili jazzeri iz zapadnih zemalja, osobito iz Amerike, no tada su počeli dolaziti glazbenici iz zemalja "iza zida" - Češke, Rumunjske, Poljske, Mađarske. Bio je to početak suradnje. U to vrijeme počeli smo sami pisati svoju glazbu i voditi vlastitu repertoarnu politiku. Danas se puno govori o etno jazzu kao novom izrazu, a to nije ništa novo, postojalo je i prije mene, a ja već više od četiri desetljeća javno ističem svoje afinitete prema folkloru. Kasnije je pod okriljem Big Banda stasalo nekoliko dobrih skladatelja i aranžera, a mi smo kao orkestar postali poznati izvan granica zemlje, najviše zbog vlastite muzike. Išli smo i na brojne uspješne turneje u Bugarsku, Poljsku, u nekadašnji Sovjetski Savez, Mađarsku, te na na mnoge festivale.

UZAJAMNO SLUŠANJE

Nacional: Kako je nastala vaša u svijetu najpoznatija skladba "Intima", napisana 1962. godine, danas dio standardnog jazz repertoara?
- Do 60-ih godina prošlog stoljeća smatralo se da ništa nije dobro ako ne zvuči poput Dukea Ellingtona, Woodyja Hermana i Counta Baseya. I ja ih volim i mislim da tu fazu moraju proći svi muzičari i orkestri, no svijetu postajemo zanimljivi jedino s vlastitim skladbama. Tako smo na prvom Jazz festivalu na Bledu iz prvih redova fascinirano gledali strane muzičare kako sviraju, već na drugom i trećem svirali smo zajedno s njima, a onda su oni svirali naše stvari, jer su osjetili da dolazimo s nečim originalnim. Kad sam prvi put nastupio na Bledu s vlastitim programom, kolege su mi se smijali, a nakon dvije-tri godine svi orkestri iz Zagreba, Beograda i Ljubljane svirali su vlastiti repertoar. Tako sam već 1955. godine napisao za Big Band RTV Zagreb Koncert broj 1 s elementima foklora - istarskog i bosanskog, što sam izvodio na koncertima u inozemstvu. Onda me je Leonard Feather, jazz pijanist i kritičar, uvrstio u "Enciklopediju jazza u '60-ima". Zatim sam 1962. napisao "Intimu", melodijski jednostavnu skladbu, koja je imala 19 obrada, no u originalu je bila namijenjena Big Bandu. Tekst je kasnije napisao Leonard Feather, a hrvatski prepjev Ivica Krajač, dok je jedan od aranžmana napisao čuveni jazz muzičar i moj prijatelj John Lewis. Prva ju je pjevala Dory Previn, koja ju se snimila u New Yorku uz klavirsku pratnju Johna Lewisa, a u Hrvatskoj su je pjevale Josipa Lisac i Gabi Novak. Kasnije ju je izvodio i Zagrebački jazz kvartet i to je bio repertoarni pogodak.

Nacional: Jednim od vaših najvećih uspjeha smatra se dirigiranje vlastitih skladbi na 10. Jazz Festivalu u Montereyu u Kaliforniji s orkestrom Dona Ellisa. Kakvo je to bilo iskustvo?
- Pozvali su me da dođem u Monterey u Kaliforniji 1967. godine za 10. obljetnicu tog festivala, kad su prvi put nastupili i europski glazbenici. Koncert je održan na otvorenom 17. rujna, na moj rođendan, i cijeli mi je orkestar svirao „Happy birthday to you"! Nastupao sam s orkestrom Dona Ellisa i svirali smo samo moje skladbe. Bilo je oko 8000 slušatelja i to je bio nezaboravan doživljaj. No s orkestrom pod mojim imenom - Orkestar Miljenko Prohaska - gostovao sam u gotovo svim europskim zemljama, te u Kanadi i SAD-u, i imali smo puno uspjeha. A moja skladba Concertino za jazz kvartet i gudače izvedena je 1966. godine, odmah nakon praizvedbe u Sarajevu, u Cincinattiju u SAD-u, a godinu kasnije i u newyorškom Carnagie Hallu sa Simfonijskim orkestrom iz Cincinattyja i Modern Jazz Quartetom Johna Lewisa. To je bilo iznimno plodno i zanimljivo razdoblje.

Nacional: Možete li nabrojiti neke od velikih jazz glazbenika s kojima ste nastupali?

- Boško Petrović je već onda bio jako sposoban menadžer i po prijateljskoj je liniji uspio dovući u Zagreb neka od najvećih imena svjetske jazz scene. U Zagrebu je nastupao John Lewis sa svojim Modern Jazz Quartetom, on se tu i oženio, a zatim smo kasnije zajedno često nastupali i surađivali. Surađivao sam i s trubačima Tedom Cursonom i Artom Farmerom, zatim s tenor saksofonistom Johnnyjem Griffinom, jazz orkestrom Gerryja Mulligana i drugima, koji su svi nastupali u Zagrebu. Neki od njih prvih su godina spavali kod Boška, a njegova mama im je kuhala. A mi smo od njih, u tzv. kućnoj radinosti, puno naučili. Kad smo jednom, kasno noću, svirali kod Boška, svaki od nas je htio pokazati sve što zna, a onda nam je John Lewis pokazao kako se gradi pojedina kompozicija te da moramo jedan drugoga slušati i tako stvarati zajedništvo i atmosferu.

Nacional: Tko vam je od njih bio najbliži?
- Apsolutno John Lewis, jazz pijanist i skladatelj, najpoznatiji kao šef Modern Jazz Quarteta, koji me impresionirao i kao osoba i kao muzičar. Bio je predivan čovjek i dobro smo se nadopunjavali kao muzičari. Zajedno s Guntherom Schüllerom započeo je u 50-im godinama prošlog stoljeća "glazbu treće struje" koja je bila karakteristična po mješavini elemenata ozbiljne glazbe i jazza. Kad sam im se pridružio, donio sam im elemente folklora i rekao im: "Ovo je sada 'glazba četvrte struje'." Bio je lijepo odgojen, no u nekim je situacijama reagirao na specifičan način. Jednom smo snimali ploču u nekom privatnom studiju pokraj Frankfurta, a pokraj nas je cijelo vrijeme sjedila vlasnica i štrikala. Tada joj je Lewis rekao: "Ja sam iznajmio studio, a ne štrikeraj!" To sam zapamtio za cijeli život.

LJUBITELJ FIZIČKIH POSLOVA

Nacional: Bili ste i predsjednik Festivalskog odbora Zagrebačkoga festivala zabavne glazbe. Postoje li neke razlike između nekadašnjih festivala zabavne glazbe i današnjih festivala?
- Festivali, osobito zagrebački, koji je osnovan još 1953. godine, odigrali su pozitivnu ulogu u poticanju domaćeg stvaralaštva. Na jednom od prvih zagrebačkih festivala sve pjesme pjevali su Rajka Vali Hohnjec i Ivo Robić. Festivali su se održavali u dvorani Istra, a često su se izvodile i dvije verzije - jedna zabavna i druga za Big Band. Kasnije se pojavio play-back i sve je počelo stagnirati. Marko Novosel je bio među prvima koji je pjevao na play-back i publika ga je jako izviždala jer je bila uvrijeđena. Danas vlada hiperprodukcija i sve je jako komercijalizirano i prearanžirano. Kad su me jednom zamolili da u Opatiji održim prigodni govor, odgovorio sam im: "Da sam znao da ću morati govoriti, snimio bih govor na play-back!"

Nacional: Jeste li imali vremena i za neke hobije?
- Uvijek sam volio fizičke poslove pa sam kraj svoje male hacijende blizu Zagreba kosio travu, rezao živicu, pilio voćke, a kad bi se u meni akumulirao bijes, snažno bih tresao stablo šljive i tako iz sebe izbacivao negativnu energiju. Obožavam plivanje, a bavio sam se atletikom i rukometom. Pisao sam humoreske i puno crtao na crnom papiru kredom, kao i moji roditelji i starija sestra, a volio sam raditi i male skulpture od gline.

Nacional: Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
- Da sam ostao relativno normalan i da mi nikakav uspjeh nije udario u glavu, da nikome nisam bio jalan i da me i danas raduje suradnja s mladim ljudima.