Posve je sigurno da Zagorec nije napadnut slučajno ili pogreškom, a popis njegovih neprijatelja nije zanemariv.Prošlog je ponedjeljka, nešto malo prije ponoći, u javnoj garaži s videonadzorom i u neposrednoj blizini policije, u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, brutalno pretučen umirovljeni general Hrvatske vojske, bivši pomoćnik ministra obrane za logistiku i nekad prvi čovjek državne agencije RH Alan za promet naoružanjem Vladimir Zagorec.

Kroz Zagorčev sektor logistike i RH Alan prošlo je 15 milijardi dolara, a kome će se, kada i koliko platiti odlučivao je Zagorec Zagorec se optužuje za propast većine hrvatskih proizvođača oružja jer im MORH nije plaćao na vrijeme ili je odustajao od naručene opreme kada je već bila proizvedena 'Tvrtka Lovac služila je za kamuflažnu nabavku oružja za RH Alan, a kada je ukinut međunarodni embargo prodana je Mariju Plejiću' 'Menadžer sam u austrijskoj tvrtki Scorpio i bavim se avionima i helikopterima za protupožarnu zaštitu'Posve je sigurno da Zagorec nije napadnut slučajno ili pogreškom, a popis njegovih neprijatelja nije zanemariv. Do 2000. godine bio je sigurno jedna od najmoćnijih osoba u Hrvatskoj. Kao desnu ruku ministra Gojka Šuška, svi koji su s njime radili opisuju ga kao vrlo bahatu osobu, a razlozi njegove bahatosti su ? novac i moć. Kao Šuškovu miljeniku sva su mu vrata bila otvorena. A novac?

Kroz njegov sektor vojne logistike i RH Alana prošlo je približno 15 milijardi dolara prometa. Zagorec je odlučivao kome će se, kada i koliko platiti, te što će se i od koga kupiti. Sredinom devedesetih osobito nezadovoljni Zagorcem i njegovim odnosom prema njima bili su hrvatski proizvođači vojne opreme i naoružanja. Većina njih nakon rata potpuno je propala ili je pred stečajem, jer proizvodi koje su isporučivali MORH-u nisu bili plaćani na vrijeme ili je pak MORH odustajao od već naručene vojne opreme u trenutku kad je bila proizvedena i spremna za isporuku. Zagorec nije učinio ništa da objedini hrvatsku vojnu industriju ili odabere vrijedne projekte za budućnost. Sklon je bio uvozu naoružanja i opreme, a hrvatske je proizvođače, prema njihovim tvrdnjama, zanemarivao.

Njegovim ponašanjem osobito je bio ogorčen direktor Končar ARME Ivan Glavaš koji je svojedobno optužio Zagorca da mu MORH duguje 60 milijuna kuna za projekt haubica od 122 milimetra. Ogorčen je bio i zagrebački poduzetnik Željko Šelendić koji je smatrao da je Zagorec potpuno bespotrebno uvozio pojedine vrste opreme i municije umjesto da je dao posao domaćim proizvođačima koji su kvalitetom i cijenom mogli konkurirati strancima.

Nadalje, još nije potpuno jasno u kakvim su odnosima direktor tvrtke “Lovac” za promet lovačkim i sportskim naoružanjem Mario Plejić i Zagorec, odnosno koliko su točna nagađanja da je Zagorec jedan od suvlasnika tvrtke koja ima zastupstva svih najpoznatijih proizvođača oružja. Zagorcu je neprijatelj i Dubravko Barbarić, suprug Tereze Barbarić, koja je nekoć bila bliski Zagorčev suradnik. Barbarić je pokušao ucijeniti Zagorca navodnim kompromitirajućim dokumentima koji su po njemu dokaz da se general Zagorec, dok je bio u MORH-u, bavio kriminalnim aktivnostima. Barbarić je ucjenom za te dokumente tražio od Zagorca pet milijuna dolara. Čuvši za tu ucjenu Zagorac ga je poslao dovraga i poručio mu neka slobodno objavi sve papire. Tereza Barbarić prvo je bila tajnica ministra financija Joze Martinovića, nakon toga je bila u PBZ-u, a na kraju ju je Zagorec zaposlio u RH Alan.

Dugogodišnje čelne funkcije u MORH-u i financijska moć dale su Zagorcu međunarodnu ulaznicu u društvo utjecajnih poslovnih ljudi. Budući da mu je takvo što omogućila dugogodišnja pozicija u MORH-u, Zagorcu nije bilo teško pronaći novi poslovni angažman u inozemstvu kad je 2000. morao napustiti mjesto prvog čovjeka RH Alana.

Spekulira se da mu je pri dolasku u Austriju pomogao njegov dugogodišnji prijatelj, poznati austrijski proizvođač pušaka Hans Fanzoj iz Ferlacha koji je navodno tijekom rata pomagao Zagorcu u nabavi dijela oružja za Hrvatsku vojsku. Po toj priči Fanzoju je za usluge MORH platio jednim dijelom i nekom vrstom kompenzacije – dan mu je prostor za otvaranje vlastite trgovine u Ogrizovićevoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Tako je Zagreb jedan od rijetkih gradova koji ima prodavaonicu tog svjetski čuvenog majstora.

Malo je poznato da je Zagorec u vrlo dobrim odnosima i s kontroverznim austrijskim poduzetnikom Walterom Wolfom, a navodno je i zaposlen u jednoj od njegovih tvrtki. I dok je Zagorec sredinom 2000. započinjao poslovnu karijeru u Austriji, iz Hrvatske su počele stizati i prve konkretne optužbe. Državna revizija je ustanovila da se RH Alan bavio brojnim poslovima za koje uopće nije registriran. Od ukupnih prihoda 172 milijuna kuna RH Alan je 1999. najviše ostvario od prodaje usluga u izgradnji cesta. Pri tomu je poduzeće bilo samo posrednik, a u izgradnji je sudjelovala vojska (HV i HVO). RH Alan nije imao ni radnike ni kvalifikacije, pa ni potrebnu infrastrukturu za takvo posredovanje nego je samo služio kao kulisa za plaćanje Rojsovoj i Rosinoj građevinskoj mašineriji, koja je radila pod okriljem MORH-a.

Preko tog je poduzeća svojedobno nabavljen zrakoplov “challenger” za hrvatskog predsjednika, a plaćane su i odvjetničke usluge za obranu okrivljenika pred Sudom u Haagu, za što poduzeće nije registrirano. Uz to, RH Alan uopće nije vodio knjigovodstvo niti je uredno plaćao PDV i porez na dobit, ustanovila je državna revizija.

Uslijedile su i nove optužbe protiv Zagorca, i to za zlouporabu položaja dok je bio pomoćnik ministra obrane za logistiku, a sudski je proces još u tijeku. Naime, za obnovu u ratu uništene kuće HSS-ova zastupnika zagrebačke skupštine Antuna Šporera u Novigradu nezakonito je potrošeno 1.098.366 kuna. Kuća je bila oštećena u vrijeme srpske okupacije Novigrada i sukoba tijekom oslobođenja mjesta. Šporer je podnio zahtjev Upravi za pravne poslove HV-a za sanaciju objekta. Zagorec, te njegovi suradnici Matko Kakarigi i Juraj Vojković znali su da MORH nije nadoknađivao takve štete, ali su u lipnju 1997. iskoristili odlučujući utjecaj u ministarstvu i omogućili Šporeru obnovu kuće.

Prema optužnici, Vojković je inicirao postupak za odabir izvođača radova i neposrednu nagodbu. Nakon odabira poduzeća “Dawal” iz Zadra, pripremio je ugovor o obnovi kuće i teniskog terena. Kakarigi je potpisao u ime ministarstva, a poslije je Zagorec potpisao ugovor s direktorom “Dawala” Davorom Smolićem. Cijeli posao je bio napravljen po naredbi Tuđmana koji je tako kupovao Šporerov glas u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.

Jedan od potencijalnih Zagorčevih neprijatelja je i trgovac oružjem Zvonko Zubak koji nikako da od MORH-a odnosno Vlade naplati 200 milijuna dolara za raketni sustav S-300. I u toj je kupnji 1995. sudjelovao Zagorec.

O nedavnom napadu i mogućim počiniteljima, sadašnjoj poslovnoj karijeri, vezama s austrijskim poduzetnicima Wolfom i Fanzojem, te nekim projektima još u vrijeme dok je bio na čelu tvrtke RH Alan, s umirovljenim generalom Vladimirom Zagorcem razgovarali smo prošlog tjedna.

NACIONAL: Prošlo je tjedan dana od kada ste brutalno napadnuti u javnoj garaži u Petrinjskoj. S obzirom na to da u javnosti kruže informacije temeljene na šturim izvješćima MUP-a, možete li za Nacional detaljnije ispričati što se točno dogodilo? – Mislim da sam policiji rekao sve što sam imao i da se tome nema što dodati. Došao sam u garažu u Petrinjskoj svojim automobilom, ostavio ga na parkiralištu na trećoj etaži ispod zemlje, pozvao lift i čekao da dođe. U tom trenutku čuo sam da netko trči niz stepenice, okrenuo sam se i dobio udarac u glavu, prvi, drugi, treći, a poslije i bejzbol palicom. Uspio sam vidjeti jednog od napadača koji odgovara opisu koji je dala policija, dakle, kratko ošišan, smeđe kose, jače građe i malo viši od mene. Nakon napada odvukao sam se do kuće i odande nazvao policiju. Zbog puknuća nosne kosti, ozljede ruke, rebara i nogu, završio sam u bolnici. Nemam ništa drugo dodati ni pred policijom ni medijima, dapače, želim da se što prije otkriju počinitelji napada.

NACIONAL: Počinitelji, a osobito naručitelji napada sličnog ovome na vas, u pravilu ostaju nepoznati. Svima je zajedničko to da se žrtvi na taj način šalje nekakva poruka. Zbog čega bi ona mogla biti poslana i vama, kakve su vaše informacije iz MUP-a, kako istraga napreduje? – Zaista ne znam. Nitko mi nije dao poruku ni tada ni prije toga. Nisam ni u kakvom sukobu privatno ili poslovno, pa me napad još više čudi. MUP je pokrenuo akciju, kontaktiraju sa mnom i vidjet ćemo koliko će napredovati.

NACIONAL: Neki tvrde da ste bahati i skloni incidentima. Može li napad na vas biti neka vrsta upozorenja zbog vaše naravi, eventualnih poslovnih malverzacija tijekom vašeg mandata na mjestu direktora državne Agencije za promet naoružanjem RH Alan do 2000. ili je možda riječ o vašoj sadašnjoj poslovnoj karijeri koja je vezana uz Austriju? – Baš me zanima otkud to da sam bahat i koga sam povrijedio, naljutio ili uvrijedio svojim stavom. Možete i vi biti bahati, ali to ne znači da vas netko mora mlatiti zbog toga. Nemam nikakvih poslovnih malverzacija nego samo legalne poslove vani. Nikome ne smetam i ne radim nikakve poslovne malverzacije.

NACIONAL: Vaš nasljednik na mjestu direktora RH Alana, Anton Peršin, proteklih je tjedana u razgovoru sa svojim suradnicima izrazio ogorčenje i bijes zbog kritički intoniranih tekstova u tjedniku Nacional o njegovu dosadašnjem radu, a vas je optužio da stojite iza toga. Je li moguće da je takvo što izazvalo reakciju sadašnjeg rukovodstva RH Alana i da iza napada na vas stoji netko blizak i poslovno vezan uz Agenciju ili proizvođače vojne opreme? – Doista nemam pojma o tome. Tekstove sam pročitao nekoliko dana nakon što su objavljeni, a prije toga nisam niti znao u kojim novinama dok mi netko nije rekao o tome, mislim general Ćosić. To su najobičnije gluposti, pa otkud bih ja stajao iza toga? Vi najbolje znate kako su tekstovi nastali, jer ste ih i pisali. Otkada sam otišao iz RH Alana, uopće ne pratim rad sadašnjeg direktora niti me to zanima.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Mariom Plejićem, direktorom tvrtke “Lovac”? Govori se da ste suvlasnik tvrtke. Recite nam pobliže zbog čega ste od Hrvatskog fonda za privatizaciju kao direktor RH Alana kupili spomenutu tvrtku krajem devedesetih za otprilike pola milijuna eura a potom je prodali? – Nikada nisam bio suvlasnik niti vlasnik tvrtke “Lovac”. S Plejićem sam prijatelj i nismo vezani ni na koji drugi način. Odluku o kupnji tvrtke “Lovac” donio je Nadzorni odbor RH Alan, odnosno Skupština poduzeća koju su činili ministri obrane, unutarnjih i vanjskih poslova. Odluka je donesena iz praktičkih razloga. Tvrtka “Lovac” je trebala biti pravni subjekt pod okriljem državnog poduzeća RH Alan i zastupala bi Agenciju u poslovima s naoružanjem u teškim vremenima nabave naoružanja za potrebe HV-a. Bila bi to neka vrsta kamuflaže, jer bismo s imenom tvrtke imali i dobar background. Naime, “Lovac” je tvrtka koja je osnovana i bavila se prometom lovačkog i sportskog naoružanja još u vrijeme bivše Jugoslavije. S obzirom na to da znam što smo u RH Alanu kupovali, mogu reći da tvrtka nije imala ni svoj poslovni prostor, ni jednu nekretninu. Imala je samo ime i dugogodišnji posao.
Plejić, kao jedan od zaposlenika i tadašnji direktor, poslije je kupio “Lovac” i odluku o tome opet je donijela tvrtka RH Alan iz praktičnog razloga. S vremenom, nakon ukidanja embarga, RH Alan kao državno poduzeće moglo je potpuno legalno i samostalno nastupati na inozemnom tržištu pa nije bilo potrebe to činiti preko tvrtke “Lovac”. O tome postoji i zapisnik ovjeren kod javnog bilježnika, te u priči o “Lovcu” nema ničeg nelegalnog.

NACIONAL: Kada je riječ o vašim trenutačnim poslovima i karijeri, zajedničko obilježje svih medijskih nagađanja je činjenica vezana samo za Austriju, u kojoj provodite veći dio vremena. Čime se konkretno bavite i u kakvim ste odnosima s kontroverznim austrijskim poduzetnikom Walterom Wolfom? – Wolfa sam upoznao sredinom devedesetih, ali nisam siguran da se sjećam tko nas je i kojim povodom upoznao, mislim da je to bio netko iz Vlade, ali zaista ne znam točno. S Wolfom nisam ni u kakvim poslovnim odnosima, mi smo isključivo poznanici koji popiju kavu, popričamo i to je sve. Molio bih da njega pitate isto to, ako je korektan i pošten čovjek, to će potvrditi. Što se tiče mojih poslova, ja se bavim poslom koji se tiče protupožarne zaštite aviona i helikoptera. Moj je dio vezan uz održavanje tehničkog pogona, logistička potpora rezervnim dijelovima i svim onim što je vezano uz posao. Posao menadžera koji radim vezan je uz šire područje Mediterana, a ja sam nakon završenog Fakulteta prometnih znanosti magistrirao na istom fakultetu, i to na smjeru aeronautika upravo iz protupožarne zaštite i službe spašavanja, što mi je dovoljna kvalifikacija da se bavim takvim poslovima.

NACIONAL: Gdje ste trenutačno zaposleni? – Radim kao menadžer u austrijskoj tvrtki “Scorpio” i bavim se isključivo poslovima koje sam objasnio u prethodnom odgovoru. Tvrtka je u mješovitom vlasništvu raznih dioničara i banaka, te datira od sredine 60-ih prošlog stoljeća. Osim toga, zaposlen sam i kao savjetnik u austrijskoj tvrtki “Palfinger”, jednom od najvećih svjetskih proizvođača kranova. I tamo sam neka vrsta logističke potpore u elektronskom sektoru tvrtke.

NACIONAL: Od kada poznajete austrijskog proizvođača trofejnog oružja Hansa Fanzoja i jesu li točne tvrdnje da je bio jedna od glavnih veza za nabavu oružja u vrijeme kad je Hrvatska bila pod embargom? – Hansa Fanzoja poznajem dugo godina i on je čestit čovjek koji nije vezan ni politikom niti velikim poslovima. On je ugledni proizvođač pušaka, ima obiteljsku puškarsku tvrtku u austrijskom mjestu Ferlach staru nekoliko stotina godina i bavi se lovnim turizmom. Doista ne vidim svrhu uvlačiti ga u takvo što. On bi mogao biti uvučen u nabavu oružja isto kao i vi. Dajte, molim vas, to zaista nema veze s istinom. Koliko ja znam, Fanzoj nikada ništa nije imao s hrvatskim oružanim snagama, RH Alanom ili bilo kojom državnom institucijom. Je li on nešto radio s hrvatskim proizvođačima naoružanja i vojne opreme, jer ima kovačnicu za cijevi, to zaista ne znam.

NACIONAL: Govori se da su poslovni prostori tvrtke “Fanzoj-Inox” na zagrebačkoj Trešnjevci i kod Martinovke zapravo neka vrsta kompenzacije Hansu Fanzoju za dugove Hrvatske prema njemu. Možete li nam objasniti poslovni odnos Fanzoja i hrvatskih državnih tijela u vremenu dok ste bili na čelu RH Alana? – Ne postoje nikakvi dugovi hrvatske države prema njemu. Koliko ja poznajem situaciju, dužan mu je bio “Ribomaterijal”, i to još krajem osamdesetih, u vrijeme bivše Jugoslavije, jer im je on iz Austrije prodavao neke stvari koje mu nisu platili.

NACIONAL: Bili ste pomoćnik ministra obrane za logistiku u vrijeme kada je Hrvatska nabavila dijelove ruskog raketnog sustava S-300 koji nikad nije stavljen u potpunu funkciju. Govorilo se da će S-300 završiti kod Izraelaca, jer Izrael nije bio u mogućnosti do sustava doći svojim poslovnim, vojnim ili političkim vezama. Kao osoba upućena u cjelokupni transfer raketnog sustava, recite nam što se doista namjeravalo učiniti s S-300 nakon završetka rata, zbog čega Zubaku nije plaćen transfer odnosno kupnja raketnog sustava. – Prvi put čujem da je raketni sustav trebao otići nekamo u Izrael. Istina je da je S-300 trebao biti vraćen, odnosno Hrvatska ga se trebala riješiti. Kada je došlo do primopredaje vlasti, pa tako i poduzeća RH Alan, predao sam kompletnu dokumentaciju od koga smo što kupili, koliko smo platili, od najobičnijih pušaka do raketnih sustava, pa tako i S-300. Moj i prijedlog cijele komisije bio je da se S-300 vrati, jer sustav nije bio kompletan. S takvim su se prijedlogom složili, među ostalim, ministri Šime Lučin i Jozo Radoš, te Mate Crkvenac. O tome je obaviješten i saborski Odbor za nacionalnu sigurnost i neka se nitko ne pravi lud. Bio je problem kome ga vratiti, jer ga matična zemlja nije htjela, pa se tražila neka treća koja bi ga kupila. Našlo se rješenje, međutim, od toga na kraju nije bilo ništa. Mnogo više bi o razlozima zbog čega raketni sustav nije napustio Hrvatsku trebao znati uži kabinet Račanove vlade. Što se Zubaka tiče, njemu nije isplaćen nikakav novac, niti smo mu što dugovali kao osobi, jer on s nama nije niti radio. Mi smo to radili kao država s jednom švicarskom tvrtkom, a je li švicarska tvrtka prepustila Zubaku da naplati dug, u to ne bih ulazio niti o tome raspravljao. O tome postoji dokumentacija na svim relevantnim mjestima.