Američki ministar obrane Donald Rumsfeld samim svojim posjetom Zagrebu dao je do znanja domaćinima da bi Hrvatska morala požuriti s odlukom o slanju trupa u Irak i politički poduprijeti američku intervenciji u toj zemlji.Iako to nije izravno spomenuto ni jednom riječju u bilateralnim razgovorima, američki ministar obrane Donald Rumsfeld samim svojim posjetom Zagrebu dao je do znanja domaćinima da bi Hrvatska morala požuriti s odlukom o slanju trupa u Irak i politički poduprijeti američku intervenciji u toj zemlji. Drugo podsjećanje odnosilo se na hrvatski potpis pod članka 98. kojim bi se američkim vojnicima omogućilo da ne podliježu Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine.

NATO i SAD nisu zainteresirani za baze u Hrvatskoj, osim za zračnu bazu Zemunik pokraj Zadra, poligon Slunj i jednu od luka na Jadranu za potrebe tranzita ili uvježbavanja Na kraju nije dogovoreno ništa konkretno. Niti su Amerikanci išta ponudili Hrvatskoj, niti je Hrvatska bilo što ozbiljno ponudila njima. Za to ima nekoliko razloga. Prvo, hrvatski politički vrh nema jedinstven stav o ta dva pitanja koja su danas ključna za definiranje američko-hrvatskih odnosa. Predsjednik Mesić smatra da je rasplet događaja u Iraku daleko od kraja te da Hrvatska ne treba srljati u prve redove koalicije, u kojoj čak ne sudjeluju ni sve članice NATO-a, a svoje trupe treba poslati tek kad UN prizna novu iračku vladu i preuzme kontrolu nad cijelom operacijom. Mesić je u razgovoru s Rumsfeldom blago dao do znanja da velikim krivcem za rat na području bivše Jugoslavije smatra SAD i njenu kolebljivu politiku, koja nije pravodobno intervenirala i postavila se između neprijateljskih republika bivše države. Uglavnom, kako je rekao u užem krugu, on je predsjednik Hrvatske i mora zastupati hrvatske, a ne američke interese. O članku 98 već se prije izjasnio i pristao da se on potpiše tek kad Haaški sud pod pritiskom međunarodne zajednice točno kaže koliko će još Hrvata biti optuženo.

Sanaderu čak odgovara takav javni Mesićev stav, jer se iza njega može dobro sakriti. Iako je Žužul u siječnju u Washingtonu obećavao i potpisivanje članka 98 i slanje hrvatskih vojnika u Irak, Vlada je sad reterirala i priklonila se Mesićevu razmišljanju. Po svemu sudeći, Vlada bi uspjela u Saboru dobiti podršku za odluku o slanju trupa u Irak kad bi u lipnju dobila pozivnicu na sumitu NATO-a u Istanbulu da se pridruži tom savezu 2006., kad se očekuje ulazak novih zemalja. Bez te “trgovine” nema razloga da navlači bijes domaće javnosti zbog slanja trupa, ako za to nema dobar protuargument.

Što se tiče članka 98, Sanader i Žužul diskretno su dali do znanja Washingtonu da ih javno zbog toga ne pritišće previše jer su u vrlo neugodnoj situaciji “između čekića i nakovanja”, kako je to za Nacional izjavio visok izvor blizak vrhu HDZ-a. Sanaderu je jasno rečeno iz vodećih zapadnoeuropskih zemalja, osim Velike Britanije, da ne potpisuje članak 98. Ako potpiše, može zaboraviti pozivnicu u Europsku uniju.

U sljedeća tri i pol mjeseca svi su u pat-poziciji. Ako EU ne da zeleno svjetlo za Hrvatsku, Sanader će odmah potpisati članak 98 i potpuno se okrenuti SAD-u. A ako na lipanjskom zasjedanju u Istanbulu Hrvatska bude pozvana u NATO, hrvatski će vojnici već početkom ljeta krenuti put Bagdada. U pitanju je politička trgovina u kojoj se ni Sanaderu ni Mesiću ne može ništa zamjeriti. Osim što se vjerojatno Mesić vara da će John Kerry, ako pobijedi Busha na izborima, promijeniti politiku prema Iraku.

Sanaderu i Žužulu mora se priznati da ne čekaju prekriženih ruku summit NATO-a u Istanbulu. Lobira se na sve strane da se u lipnju donese čvrsta rezolucija kojom će Hrvatska biti pozvana u punopravno članstvo, iako će vjerojatno ipak biti donesena lapidarna rezolucija, u kojoj će bez određenih rokova Hrvatska biti pozvana u punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom vojnom savezu.

U Hrvatskoj je donesena odluka da se poveća broj hrvatskih vojnika u Afganistanu jer će NATO-ova mirovna misija uskoro biti proširena na pet afganistanskih provincija, a hrvatski će novi kontingenti biti raspoređeni sredinom godine pod njemačkim zapovjedništvom u gradu Konduzu sjeverozapadno od Kabula.

Nacional doznaje kako će u idućih nekoliko mjeseci, u sklopu obveza koje proizlaze iz članstva u NATO-u, početi izrada koncepta “Host Nation Support” (podrška zemlje domaćina), odnosno izrada plana kojim će Hrvatska ponuditi NATO-u civilnu i vojnu infrastrukturu na svom teritoriju.

Premda se u Hrvatskoj proteklih godina spekuliralo da bi NATO gradio vojne baze, primjerice, u Šepurinama kraj Zadra ili stacionirao borbeno zrakoplovstvo na Udbini, ništa se od toga nije se pokazalo točnim. Razlozi su dramatično brze promjene u međunarodnim odnosima i prebacivanje kriznih žarišta daleko na istok.

Vladini izvori potvrdili su za Nacional da NATO i SAD nisu zainteresirani za to da koriste ili grade stacionarne baze u Hrvatskoj, ali NATO će najvjerojatnije od Hrvatske kao buduće članice, za potrebe tranzita ili uvježbavanja, zatražiti uporabu zračne baze Zemunik kraj Zadra, vojnog poligona Slunj i jednu od luka na Jadranskom moru. Time su opovrgnuta katastrofična predviđanja ekologa i turističkih djelatnika na Jadranu o negativnim posljedicama ulaska Hrvatske u NATO. Na izradi plana “Host Nation Support” bit će angažirana ministarstva unutarnjih poslova, obrane, prometa i financija., a očekuje se da bi hrvatska Vlada plan mogla usvojiti potkraj 2005.

Unatoč krajnjoj neizvjesnosti lobiranja, ipak su na nižim razinama već vidljivi pozitivni pomaci u bilateralnim odnosima SAD-a i Hrvatske koji vode prema strateškom partnerstvu kakvo je postojalo sredinom 90-ih. Hrvatsko izaslanstvo, predvođeno saborskim zastupnikom i voditeljem hrvatskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a Krešimirom Ćosićem, okončalo je potkraj prošlog tjedna posjet SAD-u, odnosno američkom Ministarstvu domovinske sigurnosti kao jednom od najvažnijih tijela američke administracije u borbi protiv terorizma. Poziv američke strane imao je snažnu političku poruku.

SAD je nakon nedavnog posjeta hrvatskog ministra vanjskih poslova Miomira Žužula dobio potpunu sliku hrvatske vanjske politike u jugoistočnoj Europi, globalnoj borbi protiv terorizma te ponovnoj hrvatskoj želji za uspostavom strateškog partnerstva s SAD-om. Nakon Žužulova posjeta nije dugo trebalo čekati na pozitivan američki odgovor na hrvatsku inicijativu. S obzirom na snažnu podršku SAD-a skorom hrvatskom ulasku u NATO izaslanstvo predvođeno Krešimirom Ćosićem pozvano je u Washington kako bi s američkim partnerima razgovaralo o sprječavanju širenja oružja za masovno uništavanje, posebno nuklearnog naoružanja i nuklearnih tehnologija pod zaštitom članica NATO-a.

Razgovaralo se i o nizu drugih pitanje, poput konvencionalnog naoružanja, streljiva, lakog naoružanja i vojne opreme. Da nije sve ostalo na riječima, pokazuje informacija da upravo ovih dana u Hrvatskoj boravi izaslanstvo američke Obalne straže i predstavnika Ministarstva domovinske sigurnosti koje radi zajedno s hrvatskim inspektorima u Rijeci, Splitu i Dubrovniku kako bi se poboljšao rad inspekcija koje nadziru goleme količine teretakoji se iskrcava u tim lukama.

Osim toga, kao rezultat razgovora u Washingtonu uslijedit će vrlo brzo promjena i standardizacija hrvatskog zakonodavstva u skladu s međunarodnim sporazumima iz područja trgovine materijalima koje mogu ujedno poslužiti i u civilne i vojne svrhe.

Mnogi su pogrešno zaključili da će najnovije zatopljenje hrvatsko-američkih odnosa biti uvjetovano hrvatskim potpisivanjem bilateralnog sporazuma s SAD-om o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, poznatijim pod nazivom “Article 98”.

Hrvatski je državni vrh potkraj svibnja 2003. na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost odlučio odbiti zahtjev SAD-a za potpisivanjem bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana Stalnom međunarodnom kaznenom sudu. SAD je zahtjev Hrvatskoj uputio 2002. i odredio rok za odgovor do 1. srpnja, upozoravajući da će Hrvatskoj, ne potpiše li sporazum, biti uskraćena vojna pomoć. Račanova je vlada zaključila da ispunjenje američkih zahtjeva ne bi mogla obraniti pred hrvatskom javnošću, jer se Hrvatska obvezala na izručenje svih osumnjičenih hrvatskih državljana Haaškom sudu. Hrvatska je izgubila američku vojnu pomoć, ali do siječnja 2004. nije zapravo izgubila ništa. Od 19 milijuna dolara ukupne američke vojne pomoći Hrvatskoj, 6 milijuna za ovu godinu već je potrošeno, a preostalih se 13 milijuna odnosi na sredstva odobrena za ranija razdoblja, koja iz raznih razloga nisu iskorištena.

Prošle je godine EU za svoje članice, kandidate i zemlje kojima je strateški cilj ulazak u EU izdala Smjernice za pregovore s SAD-om u sklopu članka 98. U skladu s tim smjernicama, koje nisu bile na tragu američke inicijative o izuzeću američkih državljana pred Međunarodnim kaznenim sudom, postupila je i Hrvatska i odbila potpisati bilateralni sporazum s SAD-om. Dosad je sporazum potpisalo sedamdesetak država, a od europskih samo Makedonija, Bosna i Hercegovina, Rumunjska i Albanija.

Sanaderova vlada, kao i prethodna Račanova, nije spremna potpisati sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu upravo zbog stajališta Europske unije. Hrvatska je strana naišla na američko razumijevanje toga problema pa nije bilo političkih posljedica. Međutim, hrvatski i američki pravni stručnjaci već neko vrijeme zajednički pronalaze rješenje koje bi zadovoljilo obje strane i ne bi bilo u potpunoj suprotnosti sa smjernicama Europske unije. Očekuje se da će konačni prijedlog sporazuma javnosti biti predstavljen u sljedeća dva mjeseca.

Da je Račanova vlada održavala prisnije odnose s Washingtonom, mogla je izbjeći mnoge nevolje i s Haagom i s ulaskom u Europsku uniju. Hrvatski put do Bruxellesa bio bi puno lakši i kraći kad bi vodio preko Washingtona, bez obzira na trenutačne animozitete između EU i SAD-a. Primjeri Poljske i Mađarske pokazuju koliko se isplatilo njihovo tijesno savezništvo s SAD-om. Upravo je SAD, u prvom redu radi Poljske, a manjim dijelom i radi Mađarske, forsirala ulazak novih deset zemalja u Europsku uniju. Stoga se slobodno može reći da su Poljska i Mađarska, a s njima i ostale postkomunističke zemlje, do EU došle preko Washingtona. Tako je mogla i Hrvatska, jer se bilo kudikamo lakše dogovoriti s Wahingtonom nego s vladama 15 zemalja Europske unije.

S njima je trebalo razgovarati samo o tehničkim pojedinostima, a cjelokupni politički posao mogao je za Hrvatsku obaviti Washington, što bi bilo kudikamo lakše i djelotvornije. Ovako, Hrvatska mora poduzimati brze i radikalne poteze kako bi brzo uspostavila narušeno povjerenje između Washingtona i Zagreba. Rezultat tih radikalnih poteza morao bi biti poziv Hrvatskoj da se uključi u EU i NATO. I jedno i drugo SAD može postići ako se jako potrudi i založi za hrvatske interese. Kad bi se to dogodilo, i Mesić i Sanader mogli bi pred javnošću braniti i slanje trupa u Irak i potpisivanje članka 98. Bez toga ni jedan ni drugi neće moći stati iza takvih odluka.