Zbirka pjesama 'Partizansko groblje' u izdanju Naklade Ljevak sadrži izbor iz Sidranove poezije, što je njegova prva knjiga tiskana u Hrvatskoj nakon zbirke 'Potukač' iz 1971. godine“Kad bi Bog imao smisao za pravdu, učinio bi da odnekud dobijem neke velike pare, pa da se nakon 50 godina bavljenja malo ozbiljnije - posvetim književnosti. Sve ovo dosad ispada kao neki amaterizam”, govori u šali Abdulah Sidran, sarajevski pjesnik, pisac i scenarist, koji se početkom 80-ih proslavio kao autor scenarija za najbolje filmove Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu”. Iako, kako kaže, dijabetičar s tri bypassa, Sidran je prošlog tjedna nakratko boravio u Zagrebu kako bi predstavio svoju prvu knjigu tiskanu u Hrvatskoj nakon ranih 70-ih, kad mu je u Zagrebu objavljena knjiga poetskih proza “Potukač”. Sada je to knjiga “Partizansko groblje” u izdanju Naklade Ljevak, za koju je pjesnik i prevoditelj Sinan Gudžević, Sidranov dugogodišnji prijatelj, napravio izbor najreprezentativnijih njegovih pjesama. Za Sidrana je to vrlo važan događaj jer smatra da ga mlađe generacije u Hrvatskoj slabo poznaju kao pjesnika, a u Hrvatskoj mu, nakon objavljivanja knjige poezije, slijedi još važnija stvar – na jesen će, također u Nakladi Ljevak, biti objavljena njegova romansirana autobiografija “Otkup sirove kože”.

Iako mu je obitelj u Sarajevu, Sidran sve rjeđe boravi u tom gradu i s dijelom sarajevskih intelektualaca ima nerazjašnjene račune. Ni s Kusturicom nije raskinuo veze, iako je za to - osim političkih i principijelnih - imao i privatnih razloga: Kusturica je 1996. u beogradskom tjedniku NIN objavio vrlo uvredljiv tekst u kojem Sidrana naziva provincijalcem, pijanicom i dodvornikom, negirajući njegove zasluge za scenarij napisan za film “Sjećaš li se Dolly Bell?”. U Sarajevu kažu da je to bio njegov odgovor kritičarima koji su tvrdili da Kusturičini filmovi bez Sidrana ne vrijede ništa, da je Kusturica bez Sidrana samo režija, bez priče. Međutim, Sidran mu je oprostio. Ne samo da je u javnosti uvijek odbijao govoriti protiv njega, već je s njim prošle godine pregovarao o radu na filmu “Prvi put s ocem na izbore”, ali do toga nije došlo. pjesme pametnije od pjesnika Iako je prvenstveno pjesnik, Abdulah Sidran nikad nije prestao raditi na filmu. Još uvijek je dio regionalne filmske scene kao tzv. skript doktor, prepravlja i dorađuje scenarije kao autoritet na tom području. No iako je na glasu kao jedan od najznačajijih filmskih scenarista u jugoslavenskoj kinematografiji, Abdulah Sidran prvenstveno je smatran jednim od najvećih bosanskih pjesnika. U svojoj poeziji najviše se bavio Sarajevom i Bosnom, prenoseći najčešće u stihove tragičnost koja je u suvremenoj povijesti obilježila tu zemlju. “Neka vrsta Božje punomoći postoji u dušama čeljadi kojoj je dan glas da budu pjesnici. Nije dobro ako umisle da su sami za to zaslužni: više mi se to puta u životu dokazivalo, kad pogledam neku svoju staru pjesmu i ostanem zatečen – pa to je pametnije od mene sto puta. Pjesme su često pametnije od svojih autora”, kaže.

NACIONAL: "Partizansko groblje" prva je vaša knjiga izdana u Hrvatskoj nakon 1971. godine. Što vam ona znači?
- U Sarajevu je 1970. iz tiska povučena knjiga koja je trebala biti moja prva knjiga. Povučena je jer sam 1969. u studentskom listu Naši dani objavio pripovijetku u kojoj je ispričano sve ono što je poslije viđeno u filmu "Otac na službenom putu". Tada su me proglasili informbiroovcem, dakle, onim što je bio moj tata, a kad su me obavijestili o povlačenju knjige, u pisamcetu je bila i vesela rečenica o tome da nisam dužan vratiti primljeni honorar. Ta je knjiga izišla godinu dana kasnije u Zagrebu. Zvala se "Potukač", onaj koji se potuca; nisam znao da ću svoj identitet već tada naslutiti. Nije ta knjiga bila važna, nego moja potreba da što prije postanem član Društva pisaca. Bio sam oženjen, balavac, podstanar, imao dijete, baš sirotinja. A taj kao nevaljali socijalizam bio je uređen tako da nezaposlen čovjek, kao član Društva pisaca, ima elementarnu socijalnu sigurnost, zdravstvenu knjižicu, teče mu nekakav radni staž... Eto, nakon ravno 40 godina, događa se nešto slično s objavljivanjem "Partizanskog groblja". Siguran sam da nove generacije nemaju nikakvu predodžbu o mom književnom radu. Ja se danas šalim na račun svoje tzv. slave, pa kazujem da sam poznat po tome što sam poznat, poznat sam po poznatosti. Teško ćete u Zagrebu naći više od desetak ljudi koji znaju što pišem ili što sam pisao minulih 50 godina. Zbog toga mi je važno da im se pokaže po čemu sam ja to poznat. Uostalom, čak i nekad je bilo ljudi koji su mislili da je Sidran Kusturica ime i prezime jednog čovjeka.

NACIONAL: Znači, sudbina vašeg oca obilježila je ne samo vaše stvaralaštvo, nego i vaš život?
- Nakon te pripovjetke su me obilježili kao informbiroovca, što je preuzimanje očeva križa. No to je općenito sudbina ljudi na ovim prostorima. Netko ga preuzima doslovno, slijedi očev put u smislu ideje i ideologijskog opterećenja, a netko iz strašne potrebe da se riješi tog prokletstva očeva križa odlazi u krajnost suprotnog ideološkog opredjeljenja. Takvih primjera ima puno, od Karadžića kao ratnog zločinca i četničkog sina, do režisera Slobodana Praljka, kao sina partizana koji se obračunavao s ustaškim elementima u Zapadnoj Hercegovini. Poanta je da na našim prostorima mi zapravo ne živimo svoje živote, nego živote svojih predaka, i to se zbiva uglavnom na način tragedije i patnje. U zapadnim zemljama nikog nije briga tko je što kome bio i što je tko slijedio - ljudi tamo promijene po 15 gradova i država, nekoliko puta u životu promijene vjeru i sve je to tamo normalno. Kod nas je sve tragično, preozbiljno i negativno određuje naše živote. Potpuno smo i beznadno - neslobodni ljudi.
opozicija svakoj gluposti

NACIONAL: Mislite li pritom i na sebe i na to što su vam zamjerali promjene političkih stajališta i podršku Aliji Izetbegoviću i njegovoj Stranci demokratske akcije?
- Apsolutno. Međutim, to s politikom su stereotipi; to bi se moglo zamjerati čovjeku koji je političar po profesiji. Ja to nikad nisam bio. Mi smo u egzistencijalnoj nevolji, kao ličnosti koje su stekle nekakvu poznatost, među političkim opcijama koje su se motale oko nas znali i pogriješiti. Ja sam uoči jugoslavenske katastrofe 1992. svim srcem i pameću sudjelovao u predizbornoj kampanji Reformske stranke premijera Ante Markovića. To je bila politička opcija koja je okupila dosta značajnih ljudi, međutim, pokazalo se uzaludnim. No tada je izgledala kao jedino što razuman čovjek može odabrati ako želi dobro svakome i svemu, ne samo sebi. Tada pada Berlinski zid, jasno je da se ruši jedan planetarni odnos snaga i ideja, a na našem terenu se žestoko bude nacionalni osjećaji i potrebe za ustanovljavanjem nekakvih naknadnih nacionalnih pravičnosti - svatko je smatrao da je od nekoga ugrožen, što ne može biti istina. U predizbornoj ponudi mi tada imamo bivše komuniste, oštre, zajebane nacionalne stranke, koje žestoko vjeruju u svoju historijsku povijesnu misiju, i treću opciju koju nudi Ante Marković, koga podržava zapadni svijet i koji je godinama držao stabilan tečaj dinara i uvelike otvorio prostore za ozbiljan privatni biznis. Bila je to vrlo razumna opcija, ali nije odgovarala onima koji su nacionalno pitanje smatrali primarnim. Smatram netočnim i nepravičnim doživljavanje mog kasnijeg političkog ponašanja kao nekakvu promjenu - pa naravno da će doći do promjene kad je s političke scene otišlo to za što sam ginuo! A s druge strane, moja domovina, neovisna i samostalna Republika Bosna i Hercegovina i njena legitimna vlast nalazi se i pod dvostrukom, unutarnjom i vanjskom agresijom. Ja kao poznat, ugledan čovjek nemam pravo na apstinenciju - ja svojim javnim ponašanjem moram pokazati lojalnost, da puk koji ne zna što se zbiva ne bi brkao lončiće. Osobama koje su potajno paktirale i s jednim i s drugim nacionalizmom odgovaralo je da me tretiraju kao političkog prelivodu. No to je bila legitimna vlast koju je priznala međunarodna zajednica i koja se istog trenutka, istog dana i sata, našla na udaru srpske agresije, a nakon nekoliko mjeseci tome se pridružuje i susjed sa zapada Franjo Tuđman. U takvoj je situaciji bilo nemoralno biti apstinent.

NACIONAL: Upravo vam takvi najviše zamjeraju zauzimanje strana.
- Da, sredinom 90-ih u Sarajevu se pojavila grupa ozbiljnih ljudi koji su u opsjednutom Sarajevu osnovali klub nezavisnih intelektualaca. Tada je počeo moj sukob s njima i iz njihovih redova dolaze optužbe na moj račun. Oni su smatrali da sam ja dvorski pjesnik, čak su me optuživali da sudjelujem u promocijama Alijinih knjiga i slično, samo da bih si osigurao alkohol. A ja sam pitao: Od čega ste vi to nezavisni? Od Karadžićevih granata? Kakva je to potreba da se intelektualci u opsjednutom gradu proglašavaju nezavisnima? Bio sam možda i nedopustivo grub, rekavši im da bi se, ako bi četnici ušli u grad, odmah pretvorili u lijep Odbor za doček. Rezultat njihove gotovo dvodecenijske harange jest činjenica da me danas više uvažavaju u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Italiji, Izraelu, Francuskoj i Španjolskoj, nego u Sarajevu. Vidite, ako bi netko pomnije razmotrio moj politički angažman, zaključio bi sasvim suprotno - da je moj politički stav zapravo veoma konzistentan, uvijek u opoziciji svemu što nije u skladu s pameću. Izvjesni doktor književnih znanosti, notorni plagijator, godinama svojim studentima o Sidranu govori kao o moralno insuficijentnoj osobi. Kad je izišla moja knjiga poezije "Morija", knjiga o epidemijskim poslijeratnim umiranjima, novinar-kritičar Kristijan Iveljić na Federalnoj televiziji napravio je oduševljeni kritički prikaz, a urednica emisije prilog je najavila riječima: "Poznato je da mnogi veliki umjetnici nisu istovremeno bili i moralne osobe. O jednom takvom govori naš suradnik..." Užas.

Na promociji knjige 'Partizansko groblje' prošlog tjedna u zagrebačkom Profil Megastoreu s urednikom knjige i Sidranovim prijateljem Sinanom Gudževićem i urednikom u Nakladi Ljevak Nenadom RizvanovićemNACIONAL: Ovom knjigom na neki način obilježavate 40 godina rada. Kako na to gledate?
- Ja zapravo nikad nisam bio ozbiljan pjesnik; gledao sam gdje ću što popiti, ima li gdje koja cura da me hoće. Trebalo je i od nečega živjeti, a to ne možeš od poezije. Tako da je većini pisaca moje generacije pisanje bilo kao neka sporedna aktivnost, kad stigneš, kad te netko ili nešto natjera. Ne bi bilo nimalo nepravedno kad bi nam dvostruko uračunavali staž, jer nitko nije mogao živjeti od onoga što piše. Tako sam uz pisanje bio daktilograf i lektor-korektor, i urednik na gradskoj predavačkoj tribini, i novinar, i dramaturg na bosanskoj televiziji, svašta sam radio kako bih preživio i nisam bio te sreće da se mogu ozbiljno baviti književnošću.
patnje naših očeva, majki...

NACIONAL: U Hrvatskoj uskoro izlazi i vaš prvi roman, autobiografija. Kako biste je opisali?
- To je zapravo romansirana biografija, u kojoj ima svega. Ja istinski pripovijedam elemente iz života svog oca, odlučio sam tragati za uzrocima svoje patnje, otkriti zašto se zbiva to što se zbiva. Tako sam shvatio da moram prvo proučiti patnju svoga oca, ali i majčinu liniju - da vidim što se to ukrstilo da se ovakvo čudo dobilo i ovolika nevolja. Sve su to fakti, ali kad god su mi se ti fakti složili tako da mogu komotno izmišljati i praviti fikcionalnu književnost, ja sam je pravio. Tako da bih se mogao i zezati da sam stvorio nekakav novi žanr. Naslov knjige "Otkup sirove kože" je metafora za živote mog oca, majke, brata, mene - što god smo u životu učinili, svodilo se samo na puko, golo preživljavanje. Ima u knjizi i jedna zagrebačka epizoda: golootočkom denuncijantu i nesretniku, kojega pisana svjedočanstva spominju pod imenom Raka, određeno je da, nakon nekoliko godina paklenih muka na Golom otoku, živi i radi u Zagrebu. I to da radi kao špijun, provokator, denuncijant. Međutim, vrlo ga je brzo prozreo zagrebački svijet i počeo bježati od njega. Tri puta su ga pretukli u mraku. Postao je neupotrebljiv. Nije imao više koga špijunirati, kad je svatko znao da je špijun. Strašno je patio, nije se želio time baviti, milijun puta je odlazio u Centralu Udbe, ovdje na Zrinjevcu, nedaleko od hotela Palace, gdje se sad nalazimo. Baš sam danas pokušavao pronaći tu zgradu. Odlazio je tamo i molio da mu daju bilo što drugo da radi, samo da nije to. Govorio im je: "Ljudi, ja za pet minuta praznim svaku kavanu, kad uđem, svi izlaze." No nisu ga puštali, iživljavali su se na njemu i on je smislio strašnu osvetu. U ratu je bio izvrstan diverzant, miner. Objesio se na stablo ispod Udbinog prozora, a na sebe objesio veliki karton na kojem je pisalo: "Mater vam zlikovačku! Miniran sam, ne prilazite!" Minirao se desecima mina i nije bilo načina da se to brzo riješi. Dva voda vojske morala su doći i kompletna zagrebačka policija, zatvorili su sve prilaze Zrinjevcu, trebali su im sati da ga skinu sa stabla. Narod je cijeloga dana gledao obješeno tijelo i čitao poruku. Tu sam fabulu dao posve dokumentarno, ali sam zato pustio mašti na volju pa tobože rekonstruirao novu priču: policajci iz zgrade Udbe danima kroz prozor gledaju kako kraj tog stabla na Zrinjevcu ljudi zastajkuju, pokazuju na tu lipu. Vide da to mjesto na neki način postaje mjesto hodočašća. Zagreb se veseli, hvale samoubojicu. "E, jesi im ga zabiberio", kazuju i ne kriju veselost. Šef Udbe odluči maknuti stablo lipe koje je zaprijetilo da postane mjesto hodočašća. Miksanje dokumenta i fikcije nije naročito originalan književni postupak, ali je meni bio neophodan kako bih svoju ispovijest što više udaljio od standardnog autobiografskog teksta.

NACIONAL: Već nekoliko godina živite u selu kraj Goražda. Jeste li zbog sukoba s dijelom sarajevskih intelektualaca napustili Sarajevo? Navodno ste jednom izjavili da biste, da živite u Sarajevu, nekoga ubili.
- Moramo to uzeti metaforički. Hiljadu je razloga zbog kojih bi svaki normalan čovjek u poznijim godinama poželio da se skloni u neku tišinu i samoću. Postane teško disati isti zrak s dvoličnjacima i ignorantima. Ako već, njihovom zaslugom, živim u poniženju, hajde onda da se barem ne susrećemo. Nemam više snage ni da primam ni da šaljem lažne osmijehe, niti da izgovaram kurtoazne rečenice. Dopuštam da se sve ovo što pričam može podvesti pod jedno: starost i bolest.
hodža preglasno pjeva

NACIONAL: Kako doživljavate Sarajevo danas?
- Kakvo je da je, današnje Sarajevo je - rezultat. Možda je moglo biti i mnogo gore, kroz kakav je pakao prošlo. Nije ni pošteno ni pravedno prigovarati mu ono što nije njegova krivnja. Stotinu i pedeset hiljada sarajevskih i okolosarajevskih Srba nisu otjerali Bošnjaci, nego su otišli sami, odvela ih Miloševićeva politika, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Oni su Miloševiću bili potrebni da njima popuni ispražnjene i genocidirane gradove istočne Bosne i Podrinja.

NACIONAL: U Sarajevu su vam zamjerali i što ste prostestirali zbog preglasnih zvučnika na sarajevskim džamijama?
- Jesam, ali tu nema lijeka. Glasnoća od 120 decibela nema nikakav religijski smisao. Kad su pokraj zgrade u kojoj stanujem napravili novu džamiju, sa zvučnicima u visini mojih prozora, pet puta dnevno na kuhinjskim policama doslovce su se tresli tanjuri. U definiciji decibela, mjere za snagu zvuka, donja granica se određuje kao "granica čujnosti", a gornja kao "granica bola". Mene je to istinski, strahovito boljelo, nisam to mogao podnositi. Vi ste u Zagrebu, primjera radi, donijeli uredbu da se crkvena zvona ne čuju nakon 23 sata navečer do 7 ujutro. Ima mnogo primjera kako se u civiliziranim društvima uređuju te stvari. U Frankfurtu su odlukom najviše sudske instance crkvene vlasti birale: ili će stišati zvonjavu, ili platiti akustičke troškove za svaki stan čiji korisnik smatra da mu glasanoća remeti privatni život. Ni vjerske ni svjetovne sarajevske vlasti ne pomišljaju da na tome porade, a onoga koji o tome javno govori proglašavaju islamofobom i tu priča završava.