Velika pomoć za mnoge - Srčani zalisci koji će se čuvati u KBC-u Zagreb bit će uzimani od ljudskih donora, a njihovo presađivanje moglo bi pomoći gotovo polovici srčanih bolesnika u HrvatskojZa teške srčane bolesnike, one koji pate od bolesti srčanih zalisaka te bolesti krvnih žila općenito, u Hrvatskoj će se početkom lipnja dogoditi vrlo važna stvar – u sveučilišnoj bolnici KBC-a Zagreb, nakon dvije godine priprema, počet će s radom prva hrvatska banka kardiovaskularnih tkiva, u kojoj će se moći dugotrajno pohraniti srčani zalisci i krvne žile za potrebe transplantacije. Time će se značajno unaprijediti liječenje spomenutih bolesti, za koje su se dosad uglavnom pacijentima morala ugrađivati umjetna, plastična tkiva, koja su oboljelima rješavale jedne, ali često uzrokovala sasvim druge zdravstvene probleme. Radit će se o prvoj takvoj banci tkiva u regiji, a uz očnu banku, banku matičnih stanica, banku kože te četiri banke koštanog tkiva, to će biti četvrti tip banke tkiva koji postoji u Hrvatskoj. Riječ je o zamrzavanju tkiva u tekućem dušiku, pri čemu se stanice postepeno zamrzavaju u strogo kotroliranim uvjetima, da se njihova struktura ne bi uništila i da bi one nakon odmrzavanja ostale žive.

Bojan Biočina, pročelnik Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb te inicijator i jedan od osnivača banke, o tome kaže: “Do sada su se srčani zalisci u Hrvatskoj mogli samo kratkotrajno čuvati u hranjivim otopinama, od četiri do šest tjedana. A glavni problem kod transplantacije je mjera, odnosno veličina zaliska koja ne odgovara svima. U razdoblju od četiri tjedna, ako se više pacijenata operira, postoje neke šanse da se nađe baš onaj pravi, ali neusporedivo je učinkovitije kad postoje pohranjeni zalisci raznih veličina, koji mogu biti pohranjeni tri do pet godina.” Gotovo 50 posto odraslih srčanih bolesnika, kaže Biočina, ima problema sa srčanim zaliscima i postojanje takve banke tkiva uvelike će unaprijediti njihovo liječenje. Njima se dosad ugrađivao ili umjetni, plastični, ili umjetni biološki zalistak, nastao od obrađenog životinjskog tkiva. Svinje i krave, naime, imaju srčane zaliske vrlo slične ljudskima, koji se kemijskom obradom prilagode čovjeku. Međutim, to tkivo nije živo i lako se može, poput onog plastičnog, inficirati, dok živo tkivo ima veliku otpornost na infekciju. “Ako dođe do infekcije neživog zaliska, postoji velika mogućnost da se ona ponovi i to su onda vrlo veliki problemi”, objašnjava Biočina. Osim toga, pacijenti s umjetnim transplantatima moraju doživotno uzimati lijekove protiv zgrušavanja krvi, a oni s ugrađenim tkivom biološkog porijekla neko vrijeme također, jer se na umjetnom materijalu može stvoriti krvni ugrušak. To su teški lijekovi koji mogu izazvati unutarnja krvarenja i razne komplikacije. Uz to, tkiva biološkog porijekla imaju ograničeno trajanje, za razliku od ljudskog živog tkiva. Još jedna velika prednost transplantiranih zalisaka je i mogućnost rasta kod djece, jer transplantirano živo tkivo raste zajedno s djetetom, dok umjetne i životinjske dijete uskoro preraste.

KARDIOVA -SKULARNA TKIVA pohranjuju se u krioprotektivnoj otopini koja sprječava uništenje tkiva prilikom zamrzavanja - iz nje se tkivo nakon odmrzavanja vadi te se ispire u fiziološkoj otopini (desno)“Ljudi s infekcijom zaliska ne mogu čekati na listi, njima on treba odmah, i to veličine koja im odgovara. Zato je toliko bitno imati banku. Ista je stvar i s pacijentima s infekcijom umjetnih žila. Inficirana umjetna krvna žila je, kao i inficirani zalisak, za pacijenta ekstremno teška situacija.” O osnivanju takve banke tkiva je, objašnjava, kardiokirurg Bojan Biočina počeo razmišljati još 2000. godine, dok je kao kardiokirurg u Kliničkoj bolnici Dubrava sudjelovao u pokretanju Zavoda za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju te napravio prvo uzimanje i transplantaciju srčanog zaliska. Tamo je, govori, sudjelovao i u osnivanju laboratorija za pohranu transplantata zaliska u hranjivoj otopini, ali “nije bilo uvjeta za njegov daljnji razvoj”. “Ova je banka osnovana isključivo zahvaljujući razumijevanju KBC-a Zagreb te njegovu ravnatelju akademiku Željku Reineru zbog prepoznavanja važnosti takve institucije, Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, koje je provelo postupak certificiranja i usklađivanja rada banke s propisima EU i podržalo njezino osnivanje te sponzorima Hypo banci i zagrebačkoj županiji koji su sufinancirali nabavu opreme”, ističe. Osnivanje te banke važno je, objašnjava kardiokirurg Bojan Biočina, ne samo za liječenje srčanih bolesnika, već i za razvoj znanstveno-istraživačkog rada koji prati kriobiologiju i tkivno bankarstvo. Pohranjivanje tkiva jedan je od strateških pravaca u budućnosti medicine i znanosti, koje vodi ka tkivnom inženjerstvu, odnosno razvijanju modificiranih tkiva koja bi se sutra mogla uzgajati, ističe Biočina. Banka se, objašnjava pročelnica Zavoda za transfuzijsku medicinu i staničnu terapiju te voditeljica banke matičnih stanica u KBC-u Zagreb Branka Golubić Ćepulić, naslanja na postojeću infrastrukturu banke matičnih stanica koja već dugo postoji na Rebru: “Proširili smo prostor banke matičnih stanica, s ciljem da se koriste isti resursi; već imamo ljude educirane za manipulaciju sa stanicama, dijelom je riječ i o istoj opremi te u tom smislu planiramo dalje širiti naše aktivnosti u području tkivnog bankarstva.”

Sljedeće je, govori, u planu proširivanje aktivnosti banke kostiju, koja je osnovana u Klinici za ortopediju KBC-a Zagreb još 1996., a kakvih ima nekoliko u Hrvatskoj, jer se kosti u medicini primjenjuju na mnogo načina, bilo da se transplantiraju u cijelosti, bilo da se njima popunjavaju razni defekti koštanog tkiva. Banka kardiovaskularnih tkiva KBC-a Zagreb osnovana je, kaže Branka Golubić Ćepulić, uz stručnu pomoć doktora Ramadana Jasharia, direktora najveće takve banke u Europi - European Homograft Bank iz Bruxellesa, od koje su preuzeli tehnologiju. Za početak su, priča, donacijom Hypo banke kupili jedan manji kontejner za pohranu srčanih zalisaka i krvnih žila kapaciteta 120 transplantata, a sredstva za veći kontejner pokušat će dobiti i iz europskih fondova. Banka će, objašnjava, biti povezana s transplantacijskom mrežom u Hrvatskoj, a primat će srca multiorganskih davatelja koja nisu pogodna za transplantaciju, ali i od bolesnika primatelja srca, pod uvjetom da su im srčani zalisci zdravi. Zbog nemogućnosti pohranjivanja zalisaka, do sada se ta srca nisu koristila. Cijena srčanih zalisaka u Europi se kreće između 2,5 i 3,5 tisuće eura, no ne naplaćuju se zalisci, već samo troškovi koje banka ima za obradu, testiranje i pohranjivanje tkiva. “To se zove nadoknada za troškove i naplaćuju ju sve banke tkiva u svijetu.

Dakle, ako jedna banka ima troškove za ljude, opremu, potrošni materijal, testiranje tkiva i njegovo čuvanje, jasno je da će ih naplatiti posebice ako šalje transplantante u neku drugu zemlju. Zato su se ljudski zalisci u Hrvatskoj rijetko transplantirali. Oni su općenito teško dostupni jer, s obzirom na ljudsko porijeklo, u svijetu postoji ograničena količina.” Troškovi banke visoki su, objašnjava, zbog složenosti procedura obrade i zamrzavanja tkiva: “Obrada srčanih zalisaka mora započeti što prije, a najduže unutar 24 sata od prestanka rada srca. Ona podrazumijeva da ih anatomski priredimo da budu prikladne za ugradnju, nakon čega ih najmanje 24 sata držimo u antibiotskoj otopini. Tada ih ponovno mjerimo i ispitujemo njihovu funkciju, uzimaju se ponovno sve kontrole i za mikrobiologiju i za patologiju, kako bismo vidjeli je li ta antibiotska dekontaminacijska otopina eventualno promijenila anatomiju i funkciju zaliska te da dokažemo da je sterilna. Takvo tkivo se stavlja u krioprotektivnu otopinu, u kojoj se tkivo zamrzava. Ona sprječava pucanje stanica tijekom zamrzavanja.

STRUČNI TIM banke kardiovaskularnih tkiva: patologinja Marija Macan, molekularna biologinja Mirna Golemović, patolog Dražen Jelašić, pročelnica Zavoda za transfuzijsku medicinu i staničnu terapiju Branka Golubić Ćepulić, specijalizant kirurgije Ivica Šafradin, predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju Bojan Biočina te mikrobiologinje Aleksandra Presečki Stanko i Ivana MarekovićDa bi se to postiglo, zamrzavanje se radi kontrolirano i vrlo postupno, temperatura se prvih 40 minuta spušta za jedan stupanj u minuti, nakon čega se može spuštati brže, pet stupnjeva u minuti sve do -160. Tek tada se tkivo premješta u plinovitu fazu tekućeg dušika. Nakon višemjesečnog čuvanja, u takvim smo uvjetima zaliske otopili, također postepeno, da bi se ponovno tkivo zaštitilo od pucanja. Nakon svega toga dokazali smo da su te stanice i dalje sposobne dijeliti se, dakle da su žive, bez obzira na svu laboratorijsku manipulaciju koju su prošle tijekom obrade. I to je dokaz da ono što radimo, radimo dobro.” Iako je bolnicama u Hrvatskoj dozvoljeno koristiti organe preminulog pacijenta u svrhu transplantacije i bez pristanka obitelji, Branka Golubić Ćepulić kaže da se to nikad ne radi. No problem je u tome, priča, što su obitelji u tim teškim trenucima u šoku i teško im je donositi takvu odluku. S druge strane, liječnici moraju brzo reagirati jer odgađanje često onemogućava uzimanje organa zbog njihova oštećenja. Zato je vrlo važno, ističe, da svatko upozna članove najuže obitelji sa svojim stavom o darivanju organa nakon smrti. “Na taj način ćemo obitelji olakšati donošenje ove teške odluke. Ako za života o tome otvoreno govorimo, donacija organa poslije naše smrti postaje ispunjenje naše želje. Jedna od mogućnosti je potpisivanje donorske kartice, iako ona ne može zamijeniti dobivanje pristanka za uzimanje organa.”