Vladimir Jelavić, savjetnik u Energetskom institutu Ekonerg, već godinama je član stručnih pregovaračkih timova za politiku klimatskih promjenaHrvatski energetski stručnjak dr. Vladimir Jelavić savjetnik je u tvrtki Ekonerg, radio na istraživačkim projektima i konzultantskim poslovima s područja energetike, nuklearne sigurnosti i zaštite okoliša. Radio je neko vrijeme u Uredu Progama za razvitak UN-a u Zagrebu, bio je direktor u nuklearnoj elektrani Krško, član je stručnih pregovaračkih timova za politiku klimatskih promjena. U ekskluzivnom intervjuu za Megawatt govori o trenutačnom stanju hrvatske energetike, utjecaju globalnih i europskih direktiva o smanjenju emisija stakleničkih plinova na razvoj te grane u Hrvatskoj, te o ključnim izazovima s kojima će hrvatski energetski susatav biti suočen u sljedećem desetljeću.

MEGAWATT: Prateći događaje u hrvatskoj energetici stječe se dojam kako je recesija zaustavila i ono malo velikih projekata koji su se razvijali i planirali do 2009., a infrastruktura, bilo proizvodna, bilo distributivna, sve je starija. Prijeti li zbog manjka investicija hrvatskom energetskom sustavu dugoročna stagnacija, kao što neki stručnjaci upozoravaju?

- Točno je da investicije u energetici zaostaju za potrebama. Zaostaju u smislu zadovoljenja naših vlastitih potreba za energijom, ali i u smislu propuštenih poslovnih mogućnosti. Posebice zabrinjava visok uvoz električne energije, u nekim godinama i do 30 posto potrošnje, što nama energetičarima nije prihvatljivo. U Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske pokazano je od kolikog značenja može biti razvojni potencijal hrvatskog energetskog sektora. Uz moguće investicije od blizu 15 milijardi eura u idućih desetak godina, a uzimajući u obzir i multiplikativne učinke, energetski sektor može pridonositi godišnjem porastu BDP-a i do 2 postotna boda. Za tu razinu investicija nužna su inozemna ulaganja, ali i povećanje poslovne sposobnosti domaćih energetskih subjekata. Temeljno je pri tome pitanje tržišnog formiranja cijene električne energije i prirodnog plina. Socijalni razlozi godinama su odgađali prijelaz od administrativnog formiranja cijene električne energije i prirodnog plina na tržišno formiranje cijena. Problem uistinu nije jednostavan i traži političku odlučnost kako bi se stvorile zakonske, materijalne i administrativne pretpostavke. Socijalna pitanja u energetici trebaju se rješavati „izvan energetskog sektora“, kao dio politike socijalne skrbi. Energetska politika treba se „osloboditi“ netržišnih iskrivljavanja. Do toga uvijek dolazi kad se socijalna pitanja žele rješavati interveniranjem u tržišne tokove. Vremena više nemamo. U energetici smo puno izgubili jer smo bili neodlučni.

MEGAWATT: Još 2009. donesena je Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske, no odonda su se brojne stvari u Hrvatskoj, kao i u zemljama u okruženju promijenile. Smatrate li da je došlo vrijeme za reviziju te strategije?

- Energetska strategija je postavila tri temeljna cilja: sigurnost opskrbe energijom, konkurentnost i održivost energetskog sektora. Strategija slijedi temeljna strateška opredjeljenja Europske unije i postavlja ciljeve u skladu s direktivama iz klimatsko-energetskog paketa. Dakle, s gledišta općeg okvira, nema novih okolnosti. Druga je stvar što mi s investicijama kasnimo, posebice u elektroenergetskom sektoru. Za razvoj energetskih infrastrukturalnih projekata potrebno je jako puno vremena. Ako pritom imamo i promjene strateških dokumenata i neusklađenosti u hijerarhijskom nizu, neki se projekti i ne mogu provesti. U današnje vrijeme, kada pitanja okoliša čine značajan element odluke, i kada javnost aktivno sudjeluje u svakom takvom projektu, priprema projekta traje godinama. Pogledajte što je sve potrebno za, recimo, jedan novi termoenergetski objekt. Odrediti lokaciju, provesti istraživanja na lokaciji, izraditi tehnička rješenja, proći kroz postupak procjene utjecaja na okoliš, rezervirati prostor u prostorno-planskoj dokumentaciji, provesti postupak objedinjenih uvjeta zaštite okoliša, osigurati energetske suglasnosti, lokacijsku dozvolu, izbor ponuđača i dozvolu za gradnju. Sigurno sam nešto preskočio kad govorim ovako iz glave. Tu se javlja još jedan problem, posebice prisutan u zadnje vrijeme. Javni natječaji često se poništavaju, dovoljno je da se netko žali i da investitor izgubi pola godine. Potrebno je tri do četiri godine da krenete s gradnjom, pa još tri do četiri godine gradnje, treba prilično vremena da se projekt ostvari.

MEGAWATT: Već duže od deset godina stalni ste član hrvatskog pregovaračkog tima za Kyoto protokol. Kako će se obveze koje je Hrvatska preuzela potpisivanjem tog dokumenta odraziti na razvoj hrvatske energetike?

- Da, energetika čini oko 75 posto ukupne emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj. Službeno, Hrvatska ima tridesetak raznih mjera za smanjenje emisije koje se provode, a najveći potencijal smanjenja je u energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije. Ono što je postignuto od pristupanja Kyoto protokolu od 2007. godine usporavanje je porasta emisije. Korelacijska veza između porasta bruto nacionalnog dohotka i emisije stakleničkih plinova slabi. To znači da nam ekonomija postaje sve manje ovisna o ugljiku. Ocjensko razdoblje za Kyoto je od 2008. do 2010. godine, to je tzv. prvo razdoblje obveze. O obvezama u razdoblju nakon 2012. još se pregovara. S gledišta izvršenja obveza u prvom razdoblju pomažu okolnosti koje su nastupile ekonomskom krizom. U 2009. i 2010. godini imali smo, na žalost, negativne stope rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjenje industrijske proizvodnje i energetske potrošnje i time smanjenje emisije stakleničkih plinova. Imao sam prilike biti na svim svjetskim energetskim konferencijama, a u isto vrijeme i na konferencijama o okvirnoj konvenciji o promjeni klime. Ono što se događalo na tim najvećim godišnjim konferencijama bilo je dobar indikator stvarnog stanja. Godinama energetske konferencije nisu ozbiljno uvažavale ono što se događalo oko Kyotskog protokola, odnosno svjetski energetski biznis nekako se držao svog kursa. To se iz temelja promijenilo, nacionalne i globalna energetika postaju izravno u funkciji izvršenja obveza. No energetski biznis neprestano ponavlja, želimo iste tržišne uvjete, a to znači globalnu cijenu ugljika. Globalna cijena ugljika znači da bi troškovi i opterećenje zbog smanjenja emisije trebali bili jednaki za sve ekonomije svijeta, nešto kao globalna taksa na emisije.

MEGAWATT: Kako točno funkcionira sustav trgovanja ugljikovim kvotama?

- Tu je bitno objasniti temeljne principe budućih obveza. Sustav EU sve izvore emisije dijeli na one koji su u sustavu trgovanja, takozvanom ETS sustavu, i one koji nisu u sustavu trgovanja, takozvanom ne-ETS. U trgovanju su postrojenja za proizvodnju električne energije i industrija s velikom energetskom potrošnjom. Ovi izvori obično pokrivaju 40 do 60 posto nacionalne emisije. U ovom drugom, ne-ETS dijelu, su mali industrijski izvori, domaćinstva, ustanove, promet, poljoprivreda i otpad. Dakle, EU propisuje kvote po državama, ali samo za taj ne-ETS sektor, dakle za malu energetiku, promet i ostalo. Za velike izvore koji su u sustavu trgovanja nema nacionalnih ograničenja, postoji zajednička kvota na razini Europe, ta kvota ide na dražbu. Za investitora je s gledišta CO2 svejedno gdje će graditi, u Hrvatskoj ili Njemačkoj, naravno, kad uđemo u EU. Isto tako, za državu izgradnja elektrane na njezinom teritoriju nije dodatni "teret" jer se ETS ne računa u kvotu emisije države u sustavu obveza EU. .

MEGAWATT: U javnosti se često tvrdi kako Kyoto protokol, zbog toga što se kao bazna godina za izračun dopuštene količine emisija ugljika u atmosferu uzima 1990. godina, znatno otežava budući razvoj domaće industrije. Jesu li tvrdnje točne?

- Hrvatska je imala problem oko bazne godine, jer ona nije bila adekvatna stvarnoj energetskoj potrošnji. Puno napora je uloženo da se to pitanje raspozna na međunarodnoj razini, što je rezultiralo i posebnom odlukom Konvencije o baznoj godini za Hrvatsku. Neke države sada u okolnostima ekonomske krize i realnog stanja emisije, smatraju da je upitna konzumacija ove fleksibilnosti, kako Hrvatska ne bi možda i trgovala viškom. Ovdje je potrebno jedno objašnjenje. Za razdoblje nakon 2012. za Hrvatsku više nije mjerilo 1990. godina. Naime Europska unija određuje svoje interne ciljeve prema emisiji od 2005. do 2007. godina, odnosno za Hrvatsku kako je dogovorila pristupnim pregovorima. Jednom kad se prema metodologiji raspodjele obveza EU odredi cilj za 2020., on se samo kao relativna brojka iskazuje prema emisiji u baznoj 1990. godini iz Kyoto protokola. Na globalnoj razini pregovori za provođenje Kyoto protokola nakon 2012. godine još su u tijeku. Ovaj dogovor nedvojbeno će utjecati na razvoj, ali ne samo u Hrvatskoj, svi se moraju prilagoditi novim uvjetima.

MEGAWATT: Nakon Kyota stvoren je i svjetski sustav trgovanja kvotama emisija ugljika, no proteklih godina bio je predmet brojnih financijskih manipulacija i zbog toga izvrgnut kritikama. Služi li trgovanje kvotama ugljika danas svrsi za koju je smišljeno ili se radi samo o novom alatu financijskih špekulanata, kako često tvrde ekološki aktivisti?

- Stvari nisu postavljene idealno, tako da su neki mogli ostvariti benefite, no to je ipak ostalo na marginalnim razinama. Radi se o vrlo složenom sustavu, počevši od same raspodjele kvota do mogućih mehanizama trgovanja. Ključno jest kako odrediti alokacijske kvote za pojedine sudionike, ali i kvote koje su dobile države. Neke države smatrale su da su ozbiljno oštećene u raspodjeli i vodile su sporove s Europskom komisijom oko svojih nacionalnih raspodjela kvota. Ovaj ključni nedostatak se sada uklanja, shema trgovanja EU za razdoblje nakon 2012. godine za velike energetske izvore ukida besplatne kvote, emisijske jedinice će svi kupovati na dražbama, i to svi postojeći i svi novi izvori. Neke industrije će ipak dobiti besplatno emisijske jedinice, ali samo ako su na tehnološkom vrhu u svom sektoru. Smatra se da je ovo jedan pravedan sustav, jer su za svakog sudionika, bio on iz Hrvatske ili Njemačke, ista pravila igre, a cijena je onakva kakvu će odrediti tržište. Osim trgovanje na razini projekata i industrijskih izvora, Kyoto dopušta i trgovanje kvotama koje su dobile države. Neke države, zbog smanjenja industrijske proizvodnje i tranzicije. imaju emisije znatno manje od kvote propisane Kyoto protokolom, pa bi višak mogle prodati. To se u žargonu zvalo "hot air". U ovakvim aranžmanima trgovine među državama javio se jedan novi mehanizam, tzv. zelenih investicija. Država koja kupuje emisijske jedinice uvjetuje da prodavatelj taj novac potroši u zaštitu okoliša. To su interni bilateralni dogovori država, čiji sadržaji nisu javno poznati. U razdoblju nakon 2012. godine ovakve trgovine bez pokrića u smanjenju emisije teško da se mogu dogoditi zbog strogih zahtjeva za sve države.

MEGAWATT: Kao jedna od metoda mogućeg smanjenja ugljikovih emesija često se navodi i “carbon capture”, metoda utiskivanja ugljika u podzemlje. Je li ta tehnologija rentabilna i pouzdana?

- Tehnologija je u razvoju, u narednih deset godina treba iz faze pilot projekta prijeći na komercijalnu primjenu. Razvoj financijski snažno potiče Europska unija. Za to je EU uvela jedan inovativan način sufinanciranja projekata, tako što su za ovakve projekte rezervirane emisijske jedinice, u iznosu od 300 milijuna tona. To je deset puta više od ukupne hrvatske emisije stakleničkih plinova. Cijena će se znati tek kad počne njihova prodaja na dražbi, nakon 2012. godine. Očekuje se da bi kroz pilot projekte do 2020. godine ova tehnologija mogla postati komercijalno dostupna, odnosno da bi po cijeni mogla biti konkurentna ostalim mjerama. Razvoj ove tehnologije od presudne je važnosti, jer prema današnjem stanju tehnologije neće biti moguće postići ciljeve bez CCS-a. Fosilno gorivo ostat će još dugi niz godina stožerni energent, a primjenom CCS-a to se može znatno produžiti. Ovakva postrojenja su investicijski vrlo skupa, a u pogonu traže puno energije. Recimo, na jednoj elektrani na ugljen, sav onaj napredak koji je postignut razvojem novih tehnologija, čime se povećala učinkovitost suvremenih termoelektrana za 30 posto, morao bi se utrošiti za izdvajanje CO2. Regulativa EU zasada traži samo da se analizira izvodljivost primjene ovakve tehnologije u termoelektranama na ugljen preko 300 MW, i ako ima opravdanosti, da se onda predvidi prostor za buduću izgradnju postrojenja.

MEGAWATT: Godinama ste bili član uprave NE Krško. Kako gledate na događaje u Japanu?

- Nezgoda na nuklearnoj elektrani u Japanu je veoma ozbiljna, ona je prema klasifikaciji Međunarodne atomske agencije za energiju svrstana u najviši oblik. To znači da je u nedostatku hlađenja došlo do djelomičnog ili potpunog taljenja jezgre, odnosno goriva reaktora. Također, da je došlo do ispuštanja dijela radioaktivnosti u okoliš te da hlađenje u nuždi ne funkcionira kako je projektirano. Što se dogodilo u Fukushimi, još se do detalja istražuje, no treba imati u vidu katastrofičnost situacije, prvo je bio snažan potres koji je elektrana izdržala, ali naselja u okolici doživjela su velike štete. Zatim je došao tsunami koji je u potpunosti uništio naselja u okolici, a to su bile kuće i domovi i onih koji su radili u elektrani. Evakuacija stanovništva provedena je na vrijeme, vrlo organizirano i efikasno. Izvještaji pokazuju da je samo dvadeset osoba, operatera iz elektrane, primilo nešto povećane doze. Oni su primili doze koje su, recimo, 5 do 6 puta veće od onih koje su dopuštene za godišnje izlaganje radnog osoblja elektrane. Prema zadnjim mjerenjima, doze u okolici tek su malo iznad onih koje su inače prisutne kod populacije, počinje povratak u dijelove zona koje su evakuirane. Situacija na elektrani i dalje je u tehničkom smislu složena. Svaka nezgoda na nuklearnoj elektrani vrlo se pomno analizira i podaci se dostavljaju Međunarodnoj atomskoj agenciji. Ova nezgoda u Japanu dodatno će unaprijediti zahtjeve za sigurnosne sustave elektrane i još podignuti opću sigurnosnu kulturu.

MEGAWATT: Mnogi smatraju da je razvoj nuklearne energetike jedini način da se dugoročno smanji emisija CO2 propisana Kyoto protokolom. Koji je vaš stav o tome i smatrate li da će Fukushima rezultirati novim zastojem gradnje nuklearnih elektrana u svijetu?

Ako želimo porast globalne temperature zadržati unutar 2 stupnja Celzija, razvijene države trebaju smanjiti emisije stakleničkih plinova za 25-40 posto do 2020. godine, a čak 80-95 posto do 2050. Od država u razvoju očekuje se da će napraviti otklon od svojih uobičajenih scenarija za 15 do 30 posto. Primjena obnovljivih izvora energije i energetska učinkovitost nisu dovoljne za postizanje potrebnog smanjenja emisije. Dvije tehnologije koje mogu teško zaobići jesu nuklearne elektrane i primjena hvatanja i skladištenja ugljika u podzemne geološke slojeve. Mnoge države u svojim planovima imaju izgradnju novih nuklearnih elektrana. Događaji u Japanu mogli bi sigurno imati posljedica, no treba počekati, jer se još uvijek radi o prvim reakcijama. Prvi reakcije biznisa bile su munjevite, cijene ugljena odmah su porasle na međunarodnom tržištu.

MEGAWATT: U Sloveniji se već dugo raspravlja o gradnji novog bloka NE Krško, ali bez Hrvatske. Treba li Hrvatska sudjelovati u tom projektu?

- Zbog sigurnosti opskrbe Hrvatska treba imati diversifikaciju različitih goriva. Mi smo i osjetili Jelavić smatra kako su poticaji za obnovljive izvore u Hrvatskoj privlačni, ali da je birokratski okvir kompliciranšto znači kad nestane, recimo, plina u zimskim mjesecima. Energetska strategija poziva na održavanje nuklearne opcije i stvaranje institucionalne, kadrovske, zakonske i slične infrastrukture kako bi se moglo odlučivati o implementaciji nuklearne energije u energetske svrhe. O konačnoj izgradnji imamo vremena odlučiti, ali izgubljeno vrijeme je nemoguće nadoknaditi. Dakle, moramo i na tome području raditi, održavati kadrove, pripremiti se tako da se možemo upustiti u realizaciju ako i kada opća društvena klima sazrije. Opcija zajedničkog ulaganja sa Slovenijom, da. Mislim da Hrvatska treba razmotriti takvu opciju, to je logičan nastavak uspješne suradnje sa susjedima. Razumljivo, postavlja se pitanje tko bi sve bio investitor takvog projekta. Nuklearna elektrana Krško kroz proces kontinuirane modernizacije priprema se za produženje životnog vijeka i to je projekt koji treba podržati. Nova elektrana uz postojeću nudi dodatne benefite. Odabrati i pripremiti novu lokaciju u Hrvatskoj vrlo je zahtjevan posao, u Krškom lokalna zajednica je prihvatila taj projekt, kao što je prihvatila i odlagalište za nisko i srednje radioaktivni otpad.

MEGAWATT: U Hrvatskoj je još uvijek neriješeno pitanje skladištenja nuklearnog otpada. Stručnjaci su svojedobno odredili lokaciju na Trgovskoj gori kao idealnu za gradnju takvog objekta, ali je projekt stopiran nakon jakih protesta ekoloških udruga. Kako riješiti taj problem?

- U početku svoje karijere radio sam na sigurnosnim analizama nuklearnih elektrana, u vezi s odlaganjem radioaktivnog otpada radio sam neko vrijeme u tvrtki Bechtel u njihovu sjedištu u San Franciscu. To je bilo prije 20 godina. Tamo smo kao tim iz Hrvatske, a za potrebe NE Krško, radili prvu sigurnosnu analizu za odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada. Studije su se odnosile na tunelski tip izvedbe i plitko odlaganje s mnogostrukim inženjerskim barijerama. Poslije sam sudjelovao u izradi studije o lociranju nuklearnog otpada, one koju je prihvatio Sabor i gdje je prvi put kao jedna od lokacija bila spomenuta i Trgovska gora. Temeljno kod odlagališta je odabrati relativno stabilnu strukturu, što manje izloženu potresima i tektonskim pomicanjima, i izoliranu od vodonosnih slojeva. Mi u Hrvatskoj imamo dobre lokacije, za oba tipa odlaganja. Takvo odlagalište treba nam i za odlaganje toksičnog industrijskog otpada, zbog čega je i osnivana Agencija za posebni otpad koja se ovim pitanjima sustavno bavi zadnjih dvadesetak godina. Odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada nema potrebe za aktivnim sustavima zaštite. Objekt treba nadzirati nekoliko stoljeća, sve dok radioaktivnost ne bude dovoljno niska da više nisu potrebne restrikcije u pristupu otpadu. Konstrukcije odlagališta jamče potpunu sigurnost za okoliš i stanovništvo u bližoj i daljoj okolici. Lokalna zajednica može imati odličan prihod za proračun, uz potpunu sigurnost s gledišta utjecaja. Nije stoga čudno da se u Sloveniji na natječaj za izbor lokacije javilo nekoliko općina. Konačno je odabrana općina Krško. Neosporiva je činjenica da mi imamo obvezu sudjelovati u rješavanju pitanja otpada iz Krškog. Ili ćemo imati svoju lokaciju i zaposliti svoju operativu, ili ćemo skupo morati plaćati skladištenje drugima.

MEGAWATT: Unatoč dosta kvalitetnim uvjetima poticanja razvoja obnovljivih izvora energije, čini se da Hrvatska nije na putu da ostvari ciljeve iz Strategije energetskog razvoja. Što bi u budućnosti trebalo učiniti da se situcija popravi?

- Za ostvarenje visokih ciljeva iz energetske strategije, kao što je udjel obnovljivih izvora od 20 posto u 2020. godini, potrebni su snažni poticaji. Poticaji postoje za proizvodnju električne energije, još nam nedostaju poticaji za proizvodnju toplinske energije iz obnovljivih izvora. Mnogobrojne su prepreke, odnose se na razvoj mreže i raspodjelu troškova u vezi s priključcima, pokrivanjem rezervne snage su sustavu za obnovljive izvore energije, relativno složen postupak ishođenja dozvola, probleme s prostorno-planskim aspektima na lokalnim razinama. Ministarstvo i Hrvatska energetska regulatorna agencija rade na uklanjaju ovih barijera, a provedba trećeg energetskog paketa u dijelu koji se odnosi na distribuciju i prijenos električne energije trebala bi pomoći u stvaranju boljeg poticajnog okvira. Zainteresiranih investitora ima jako mnogo, jer kako ste rekli, poticajne tarife su privlačne, posebice za vjetroelektrane. Obnovljivi izvori energije imaju svoju cijenu, zasad su skupi, dakle sada, ako se želi uvesti poticaj za toplinsku energiju iz obnovljivih izvora, potrebno je naći sredstva. Svako povećanje cijene postojećim energentima vrlo je osjetljiva gospodarsko-sociološka tema, osobito u sadašnjoj situaciji krize. Dio sredstava može doći od budućeg sustava trgovanjem emisijom, od prodaje emisijskih jedinica na dražbi. Ono što se danas ubire od industrije preko takse na emisiju CO2 nije ni približno dovoljno.

MEGAWATT: Vlada je nedavno donijela Zaključak o utvrđivanju prioriteta u izgradnje elektroenergetskih građevina. Hoće li to pokrenuti ciklus investicija i radi li institut Ekonerg, gdje ste zaposleni, na nekom od tih projekata za HEP?

- Kako sam već rekao, put od pripreme projekta i do dobivanja dozvola je dugotrajan, puno posla treba obaviti prije nego lopata dođe na gradilište. Nismo mi po tome specifični, pa u Europi se gotovo sve nove gradnje ostvaruju na postojećim lokacijama, gdje je postupak jednostavniji. Ekonerg za potrebe HEP-a radi na studiji utjecaja na okoliš za zahvat TE Plomin C. Kako bi se provelo usklađivanje s najboljim raspoloživim tehnikama, potrebno je rekonstruirati i unaprijediti termoelektranu Plomin (TE Plomin). Pokazalo se da je najbolje ako stari blok termoelektrane - Plomin 1 - prestane s radom i zamijeni se suvremenom novom jedinicom. Osim toga, izgradili bi se i neki novi objekti koji će unaprijediti i postojeći blok 2 termoelektrane. Današnje stanje tehnike omogućava da se na istoj građevnoj parceli, bez proširenja, potpuno provedu navedeni zahvati. Može se ujedno povećati snaga postrojenja, a pri tom smanjiti utjecaj na okoliš u nizu aspekata, posebice s gledišta utjecaja na zrak, jer će emisije u zrak bile znatno manje nego što su danas. Koristi imaju svi, na lokalnoj razini i šire.