Pašalić je kao svjedok u tom postupku rekao da nisu istiniti transkripti iz Ureda predsjednika koji pokazuju da je on uoči prodaje Večernjeg lista predsjedniku Tuđmanu rekao da je pronašao Zubaka i Nuića za HDZ-ov vlasnički paravan u tim novinama,Prema zaključcima Općinskog suda u Zagrebu afera oko prodaje Večernjeg lista krajem 90-ih nikada nije postojala, a Pavo Zubak i Ivica Nuić, poduzetnici čije su tvrtke bile vlasnički paravan HDZ-a u vodećem hrvatskom dnevnom listu, u aferi uopće nisu sudjelovali. Takvu je poruku hrvatskoj javnosti nedavno uputila sutkinja Ivana Kršul obrazlažući presudu u kojoj je ocijenila da je Nacional oklevetao Ivicu Nuića kada je u lipnju 2000. napisao da ga je zbog sudjelovanja u aferi Večernji list HDZ bogato nagradio.

U obrazloženju presude stoji da Nacional ničim nije dokazao da je Ivica Nuić bio jedan od fiktivnih vlasnika Večernjeg lista, niti da ga je za to bogato nagradio MIORH. Kao važniji argumenti na temelju kojih je sutkinja Kršul to zaključila navode se iskaz Ivića Pašalića i navodne nepodudarnosti transkripata razgovora u Uredu predsjednika o prodaji Večernjeg lista s onima čiji je sadržaj tijekom 2000. prepričao i objavio Nacional. Pašalić je kao svjedok u tom postupku rekao da nisu istiniti transkripti iz Ureda predsjednika koji pokazuju da je on uoči prodaje Večernjeg lista predsjedniku Tuđmanu rekao da je pronašao Zubaka i Nuića za HDZ-ov vlasnički paravan u tim novinama, da je važno oko toga stvoriti maglu i slično.

Tu njegovu izjavu sutkinja je po svemu sudeći ocijenila istinitom iako je i sama u spisu imala dokumente čiji sadržaj otkriva da je Pašalić na sudu dao lažni iskaz, što je kazneno djelo. Utoliko je taj slučaj pokazao da riječ Ivića Pašalića, tijekom 90-ih drugog najmoćnijeg političara u zemlji nakon Franje Tuđmana i rigidnog desničara koji je na prošlim izborima odlukom birača svrstan na društvenu marginu, na sudu ima veći ugled od zaključaka saborskog istražnog povjerenstva koje je konstatiralo da su spomenuti transkripti autentični.

Sudski proces u kojem se to potvrđuje započeo je još prije četiri godine kada je Ivica Nuić sastavio tužbu u kojoj je tvrdio da ga je Nacional oklevetao. Nuić smatra da mu je poslovnu čast i ugled trajno narušio tekst koji je Nacional objavio 21. lipnja 2000. U njemu je Nacionalov novinar Berislav Jelinić otkrio da je “Montmontaža”, tvrtka u kojoj je Nuić jedan od direktora, dobila od tadašnjeg direktora MIORH-a Damira Zorića najmanje 4 milijuna maraka na štetu hrvatskih poreznih obveznika. Autor teksta detaljno je opisao kako je “Montmontaža” 1993. postala većinskim vlasnikom tvrtke “Astra” iz Oroslavlja. Zajedno s pet privatnih osoba “Montmontaža” je tu tvrtku platila 4 milijuna maraka i tijekom sljedećih pet godina sustavno je uništavala. Kad ju je posve uništila, potkraj 1998. ponovo ju je prodala MIORH-u, a Damir Zorić odlučio ju je tako razorenu platiti 5 milijuna maraka. Ta neobjašnjiva transakcija, zbog koje bi i Damir Zorić u svakoj normalnoj državi vjerojatno već sjedio u zatvoru, realizirana je nekoliko mjeseci nakon što je Nuićeva tvrtka pristala glumiti vlasnički paravan za HDZ.

Iako ga je u lipnju 2000., u vrijeme kada je to Nacional otkrio, većina hrvatskih medija već ocrtala kao jednog od protagonista afere Večernji list, Nuić je baš to otkriće doživio kao veliko poniženje svog poslovnog ugleda. Sastavljajući sudsku tužbu naveo je da ga je uvrijedilo to što je Nacional ustvrdio da je on u toj aferi bio vlasnički paravan za HDZ. Po njegovu mišljenju, privatizacija Večernjeg lista nije bila nikakva afera, a u tužbi je naveo da nije točno da ga je HDZ nagradio za to što je u tome sudjelovao. Nuić i njegovi odvjetnici na sudu otprilike tvrde da bi jedini dokaz da je HDZ nagradio Nuića za sudjelovanje u toj aferi mogao biti dokument u kojem bi, među ostalim, izravno pisalo sljedeće: “Ovim u ime HDZ-a nagrađujemo Ivicu Nuića zato što je sudjelovao u aferi Večernji list.” Zato ni jednom riječju nisu demantirali da je “Montmontaža” doista uništila tvrtku “Astra” i poslije je tako razorenu prodala državi za 5 milijuna maraka.

Imajući u vidu sva otkrića oko afere Večernji list, Nacional je dokument kojim se država bez ikakve poslovne logike obvezala platiti Nuićevoj “Montmontaži” 5 milijuna maraka za uništenu tvrtku objavio kao dokaz da je Nuić time nagrađen za sudjelovanje u aferi. Kada se sagledaju sve okolnosti oba slučaja, to se doista nameće kao jedini logičan zaključak jer se transakcija dogodila upravo u vrijeme kada je “Montmontaža” pristala sudjelovati u prodaji Večernjeg lista. Prije spornog teksta Nacional je početkom 2000. objavio i sadržaj transkripta iz Ureda predsjednika koji nedvojbeno pokazuje da su Ivica Nuić i Pavo Zubak bili oni koji će to, po Pašalićevim riječima, učiniti za HDZ. Zatim je Nacional objavio i knjigu posjeta Uredu predsjednika u kojoj se vidi da je upravo Ivica Nuić neposredno uoči prodaje Večernjeg lista više puta posjećivao Ivića Pašalića.

Nedugo nakon Nacionalovih otkrića, Sabor je osnovao istražno povjerenstvo da istraži sve okolnosti afere. Ono je u privatizaciji Večernjeg lista otkrilo ukupno 11 teških povreda različitih zakonskih propisa. Do tog zaključka povjerenstvo je došlo i na temelju dva transkripta iz Ureda predsjednika Republike koja je Nacional prethodno objavio. Povjerenstvo je u svojim zaključcima potvrdilo da ti transkripti postoje, ali da ne postoji audio vrpca sa snimkama razgovora. Postojanje vrpci, ali i to da su neke vrlo vjerojatno ukradene, sugerira činjenica da su autentičnost transkripata potvrdili snimatelj i daktilografkinja iz Ureda predsjednika. Povjerenstvo je utvrdilo i da su razgovorima opisanim u spornim transkriptima prisustvovali tadašnji Tuđmanovi suradnici Vesna Škare-Ožbolt, Gordan Radin te Neven Madey. Da su ti sastanci tonski snimani, povjerenstvo je utvrdilo i na temelju tzv. Tjednih programa predsjednika koji su povjerenstvu dostavljeni u pismenoj formi.

Zbog svega toga povjerenstvo je zaključilo da postoje ozbiljne indicije o povezanosti tadašnjih visokih državnih dužnosnika s prodajom dionica Večernjeg lista te je dostavilo izviješće o svom radu MUP-u, Državnom odvjetništvu, Državnom uredu za reviziju i Državnom pravobraniteljstvu kako bi oni inicirali kažnjavanje utvrđenih nepravilnosti. Politički signal da bi sve to trebalo zataškati tim je državnim tijelima dala Račanova vlada, koja je odobrila preprodaju Večernjeg lista austrijskoj Styriji. Protagonisti afere vjerojatno zato do danas nisu odgovarali ni za jednu utvrđenu nepravilnost. Nakon preprodaje protagonisti afere više zapravo i nisu mogli biti učinkovito kažnjeni, a politički pokrovitelji afere ionako su već bili kažnjeni silaskom s vlasti. Neodlučni premijer Račan i tada je po tko zna koji put propustio priliku kazniti kriminal i političke zlouporabe svojih političkih protivnika.

Vjerojatno naslućujući da će iz cijele afere izići neokrznut, Nuić se sudu požalio da se zbog Nacionalova pisanja našao oklevetanim, a u drugom postupku traži od Nacionala 500 tisuća kuna naknade za duševne boli koje je pretrpio. Međutim, inicirajući sudski postupak Nuić se ipak doveo u situaciju da sud činjenično utvrdi je li on u toj aferi za HDZ bio vlasnički paravan i je li ga HDZ za to još i nagradio. Sutkinja Ivana Kršul prvo je slučaj zaključila u Nuićevu korist, ali je drugostupanjski sud prihvatio žalbu tužene strane. Ocijenio je, naime, da sutkinja nije posve temeljito utvrdila činjenično stanje jer pri donošenju odluke nije zatražila uvid u transkripte koji svjedoče o stvarnoj ulozi Nuića u tom privatizacijskom skandalu. Osim toga, nije htjela saslušati neke svjedoke koji bi mogli svjedočiti u prilog tezi da je Nuić doista bio vlasnički paravan za HDZ. Tako je tek u siječnju 2004. u tom postupku svjedočio aktualni predsjednik Sabora Vladimir Šeks i rekao da je glavni mentor i strateg privatizacije Večernjeg lista bio Ivić Pašalić, koji je nastupao u ime jedne interesne grupe unutar HDZ-a koja je željela kupiti kontrolni paket Večernjeg lista.

I iskazi drugih svjedoka, poput Jose Škare, tadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi, jasno su sugerirali da je transakcija rađena prema političkim naputcima samog državnog vrha u korist HDZ-a. Na Općinskom su sudu u Zagrebu unatoč svemu zaključili da afere Večernji list zapravo nije bilo, bez ikakve detaljne provjere tko je odgovoran za 11 teških nepravilnosti koje je otkrilo saborsko istražno povjerenstvo. Sud ima ovlasti to ispitati. U postupku u kojem jedan od protagonista afere tvrdi da u njoj uopće nije sudjelovao te da afere nije ni bilo, sud bi to i morao učiniti, iako su drugi nadležni državni organi zbog tadašnje političke klime sve odlučili zataškati.

Unatoč svemu, sud je na temelju lažnog iskaza Ivića Pašalića, glavnog ideologa afere, zaključio da afere nije ni bilo, pa zato Nuićeva tvrtka valjda i nije mogla biti nagrađena za sudjelovanje. U takvom nakaradnom kontekstu doista ne čudi da pravosuđe želi kazniti novine i novinara koji su tu aferu otkrili.