Mihajlo Zec se uplašio, pokušao je pobjeći te su ga na mjestu ustrijelili.Premijer Ivo Sanader odlučio je da Vlada namiri štetu preživjelim članovima obitelji Zec jer smatra da se radi o moralnom pitanju preko kojeg država ne može prijeći, doznao je Nacional iz samog vrha Vlade. Međutim, to još nije provedeno zato što Vlada razmišlja kako to učiniti a da se taj njen čin ne poveže uz sudski postupak koji su protiv nje poveli Dušan i Gordana Zec, tražeći 2,16 milijuna kuna odštete jer su pripadnici MUP-a 1991. mučki ubili njihove roditelje i 12-godišnju sestru.

Vlada je s preživjelim članovima obitelji Zec spremna pregovarati i o novčanoj naknadi, mogućim stipendijama za školovanje, pa čak i drugim oblicima kompenzacije. To želi učiniti kao moralnu gestu, ali ni u kom slučaju u sudskom postupku na temelju mogućeg priznanja krivnje, jer smatra da nije odgovorna, ali i da bi to bio svojevrsni presedan koji bi je možda suočio i sa stotinama sličnih tužbi.

“Ako se te najave Vlade pokažu točnima i ako država, makar i izvan sudskog postupka, preživjelim članovima obitelji Zec kaže da joj je žao zbog njihove tragedije te da zato osjeća moralnu odgovornost, spremni smo pregovarati o naknadi koju bi im Vlada dala i izvan sudskog postupka”, rekli su za Nacional Anto Nobilo i Maro Mihočević, pravni zastupnici preživjelih članova obitelji Zec. Vlada bi se doista hitno morala ispričati preživjelim članovima obitelji, prihvatiti moralnu odgovornost i podmiriti štetu, a tek zatim Gordanu i Dušana Zeca eventualno zamoliti da odustanu od sudskog postupka u kojem od Vlade traže naknadu štete, jer je tadašnji Okružni sud u Zagrebu ubojice zbog proceduralne pogreške u postupku oslobodio krivnje, iako su u istrazi priznali mučko ubojstvo.

Samo će takav epilog premijera Sanadera i Vladu poštedjeti teške političke blamaže, jer je Sanader komentirajući odštetni zahtjev Gordane i Dušana Zeca dao i neke izjave koje ne stoje, a u pravnom poimanju tog slučaja neki visoki državni dužnosnici i dalje imaju posve promašena, neprihvatljiva i nemoralna stajališta. Dan pošto je u prošli utorak pred Općinskim sudom u Zagrebu započeo postupak, premijer Sanader je izjavio da suosjeća s preživjelim članovima obitelji Zec, da njihov slučaj treba riješiti, ali da država ne može odgovarati za nedjela službenika koji ih počine bez njezina naloga. “Suosjećamo s obitelji Zec, ali to nam ne daje za pravo da utječemo na odluku državnog odvjetnika koji je obrazložio da je država odgovorna samo ako je nedjelo počinjeno u njezinoj službi. Prvo treba utvrditi jesu li za to ubojstvo osumnjičeni policajci to počinili po nalogu i u službi države”, izjavio je premijer Sanader.

Više pravnika s kojima je Nacional razgovarao smatra neprimjerenim dio izjave premijera Sanadera u kojoj tvrdi da ne može utjecati na Državno odvjetništvo koje se ne želi nagoditi jer nije sigurno jesu li ubojice počinili ubojstvo kao policajci na dužnosti ili u slobodno vrijeme. Tvrde da Državno odvjetništvo u tom postupku samo zastupa Vladu i premijera koji joj je na čelu. Utoliko bi i Državno odvjetništvo moralo pristati na izvansudsku nagodbu ako bi to premijer i Vlada od njega zatražili. Neprimjerena je i Sanaderova izjava po kojoj bi se tek trebalo utvrditi jesu li ubojice ubojstvo učinili po nalogu i u službi države. Za Sanadera je u tom slučaju neugodno i to što prihvaća moralnu odgovornost izvan postupka, a u postupku negira vjerojatno iste one okolnosti zbog kojih pristaje prihvatiti moralnu odgovornost.

Neki pravnici s kojima je Nacional razgovarao tvrde i da je ključni argument na koji se Državno odvjetništvo u tom slučaju poziva posve promašen, jer je država odgovorna i za propuste onih državnih službenika koji su u slučaju obitelji Zec napravili proceduralnu pogrešku zbog kojih su ubojice i danas slobodni. U takvim okolnostima, posve je nebitno jesu li pogreškom državnog službenika pušteni ubojice koji su ubojstvo počinili u slobodno vrijeme ili kao pričuvni policajci u službi. Kako preživjeli članovi obitelji Zec najviše zbog pogreške državnih službenika danas ne mogu tužiti počinitelje za naknadu štete, za to im preostaje jedino tužiti državu. Štoviše, država je odgovorna i zato što su očevici događaja telefonom nazvali policiju i dojavili da su ubojice oteli majku i kćer Zec i odvezli ih u policijskom kombiju. U knjizi dežurstva u policiji navodno postoji i pisani trag o tom pozivu. Policija je odmah informirala sve svoje kontrolne postaje, ali se policajci nisu usudili zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod Sljemena, jer su vidjeli da su to pripadnici tzv. Merčepovih eskadrona smrti. Pogreška policije također je propust djelovanja države. Zbog svih tih okolnosti Gordana i Dušan Zec nedavno su tužili državu i time premijera Sanadera i Vladu suočili s mračnim epizodama politike njihove stranke iz prošlosti, jer neke okolnosti nakon ubojstva troje članova obitelji Zec jasno pokazuju i da je ključnu političku zaštitu ubojicama pružio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

U ubojstvu Marije, Aleksandre i Mihajla Zeca 7. prosinca 1991. sudjelovali su Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, članovi pričuvne policije iz tzv. eskadrona smrti Tomislava Merčepa. Oni su se oko 23 sata tog dana dovezli ispred stana obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu i probudili Mihajla Zeca, naredili mu da se hitno odjene i pođe s njima. Mihajlo Zec se uplašio, pokušao je pobjeći te su ga na mjestu ustrijelili. Suprugu Mariju i kćer Aleksandru, koje su vidjele ubojstvo, potom su odvezli do planinarskog doma Adolfovca podno Sljemena gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a bili stacionirani i ondje ih također likvidirali.

Isprva se činilo da će počinitelji tog zločina biti teško kažnjeni. Policija je samo nekoliko dana nakon zlodjela uhitila počinitelje, a oni su pred istražnim sucem priznali da su djelo i počinili. Međutim, u srpnju 1992. Okružni sud u Zagrebu počinitelje je proglasio nedužnima zbog nedostatnih i nezakonito prikupljenih dokaza. Ključnim su se pokazali zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinitelji detaljno opisali kako su likvidirali obitelj Zec, proširujući svoje iskaze i na neke druge torture i mučenja što su ih počinili. Te su iskaze vlastoručno potpisali i zato su, pravno gledano, i oslobođeni. Istražna sutkinja ih po zakonu nije imala pravo saslušavati bez prisutnosti odvjetnika, jer su bili osumnjičeni za kvalificirano a ne obično ubojstvo pa su njihova priznanja dobila status nevaljanih dokaza.

Sudsko vijeće Okružnog suda odlučilo je da ostali prikupljeni dokazi nisu dovoljni da kazni osumnjičene. Iza tako zaključenog slučaja ostale su brojne nedoumice. Nikada nije razjašnjeno jesu li počinitelji tog okrutnog ubojstva bili osumnjičeni za obično ili kvalificirano ubojstvo. Iako je policija tvrdila da je protiv osumnjičenih napisala kaznenu prijavu za kvalificirano ubojstvo, istražna sutkinja Jolanka Eleonora Nemeth navodno je tvrdila da su privedeni pod sumnjom za obično ubojstvo, odnosno kazneno djelo gdje branitelj nije obvezan prisustvovati prvom ispitivanju. U nekim novinskim izvještajima iz tog vremena spominje se i da je istražna sutkinja zatražila od Vojka Madirazze, tadašnjeg predsjednika Okružnog suda u Zagrebu, da osumnjičenicima odredi branitelje, a da je on taj zahtjev odbio.

Visoki državni dužnosnik s kojim je Nacional prošli tjedan razgovarao tvrdi da je Madirazza napravio pogrešku, jer je pogrešno protumačio tada važeće propise i, navodno zbog štednje, dao interni naputak da pri saslušavanju pred istražnim sucem u takvim slučajevima u toj fazi postupka ne treba biti prisutan odvjetnik optuženih. Državni odvjetnik Tihomir Rubeša navodno je protestirao zato što ih je istražna sutkinja htjela saslušati bez svjedoka, ali ona mu je rekla da to čini po naputku predsjednika suda te tu Rubešinu primjedbu nije unijela u zapisnik. Neki kolege iz Državnog odvjetništva Rubeši su tada navodno zamjerili što nije dovoljno energično protestirao zbog proceduralne pogreške. On je pak u kasnijem tijeku postupka na plahtici spisa navodno napisao da se nije žalio na odluku o izuzimanju spornih priznanja ubojica iz spisa zato ”što su mu to sugerirali nadređeni”. Ti su zapisnici izuzeti 26. ožujka 1992., pošto je Vrhovni sud 19. veljače 1992. sugerirao Okružnom sudu njihovo izuzeće.

Taj nadređeni u to vrijeme nije bio Vladimir Šeks, kao što su mediji svojedobno sugerirali. On je Nacionalu rekao da je na čelo Državnog tužiteljstva došao u travnju te godine te da se ondje zadržao tek nekoliko mjeseci. “Okružni sud u Zagrebu oslobodio je optužbe optužene za ubojstvo obitelji Zec 9. srpnja 1992. Presuda suda otpravljena je u Okružno tužiteljstvo 6. studenog 1992. Ja sam davno prije, u kolovozu iste godine, prestao obnašati dužnost javnog tužitelja Hrvatske jer sam imenovan za potpredsjednika Vlade. Ni na koji način nisam odgovoran za oslobađajuću presudu suda i za činjenicu da su ubojice izbjegle ruku pravde. Žao mi je kao čovjeku što pravda nije zadovoljena, ali ne mogu snositi odgovornost za sudsku presudu”, rekao je za Nacional krajem prošlog tjedna predsjednik Sabora Vladimir Šeks.

Dugo se nagađalo i zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja očevidaca koji su vidjeli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio ni što je nedostajalo policijskim vještačenjima koja su dokazala da je oružje oduzeto od optuženih identično onomu iz koga je počinjeno ubojstvo. Bez odgovora je ostalo i zašto sud nije uzeo u obzir policijsko vještačenje vozila, koje je nedvojbeno pokazalo da su se na sjedalu kombija u kojem su vozili otete Mariju i Aleksandru Zec nalazila vlakna tkanine koja odgovaraju vlaknima odjeće s njihovih mrtvih tijela.

Vještačenje je pokazalo da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a drugi svjedoci su potvrdili da je taj kombi bio ispred kuće obitelji Zec neposredno prije i za vrijeme ubojstva te da je tada udario u ondje parkiranu Mazdu. Dugo se moglo samo naslućivati zašto sud nije kao svjedoke nikada pozvao preživjelu djecu obitelji Zec, koji su policiji potanko opisali što se dogodilo, a potom su i identificirali ubojice svojih roditelja. Vjerojatni odgovor na te nedoumice početkom 2000. ponudio je aktualni predsjednik Republike Stipe Mesić. On je za Nacional tada izjavio da je početkom 1992. zbog tog slučaja otišao razgovarati s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Mesić je bio zabrinut zbog tog slučaja i zato što je djevojačko prezime Mirjane Zec bilo Mesić, kao i njegovo. Mesić je tada zamolio Tuđmana da svakako osigura da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni.

“Franjo Tuđman tada mi je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati’”, izjavio je u siječnju 2000. Mesić za Nacional. Sve to sugerira u najmanju ruku da Franju Tuđmana kao političara nije bilo stid zbog proceduralne pogreške koja je ubojice oslobodila, a otvara prostor i za zaključak da su ubojice imale moćnog političkog pokrovitelja. O Tuđmanovoj sklonosti opraštanju ubojicama obitelji Zec, ali i njihovim vjerojatnim nalogodavcima, svjedoče i neki transkripti iz Ureda predsjednika. Nacional je u rujnu 2000. objavio transkript u kojem je Tomislav Merčep, ratni zapovjednik ubojica obitelji Zec, 9. travnja 1995. u 8.30 sati rekao Tuđmanu da je ubojstvo obitelji Zec naručio Zvonimir Trusić, njegov tadašnji suborac, koji se tada predstavljao kao osoba koju je MORH ovlastio za nabavu oružja i organizaciju vojne industrije.

”?ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu, vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle, a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i Vekićevoj”, rekao je tada Merčep Tuđmanu, sugerirajući da je i Trusić samo slijedio upute tadašnjih ministara. Tuđman na te navode nije reagirao, mada je kao i svaki drugi građanin trebao informirati policiju o novim saznanjima o okolnostima tako teškog kaznenog djela, koje je u ratnim okolnostima bitno narušilo imidž njegove vlasti.

Da je Zvonimir Trusić imao značajnu ulogu u tadašnjim zbivanjima sugeriraju i svjedočenja Nebojše Hodaka i Muniba Suljića, koji su početkom 90-ih objašnjavali i pozadinu nekih drugih likvidacija, poput onih iz Pakračke Poljane. Primjerice, Munib Suljić je tada rekao da je “sve naredbe u vezi s provjerama stanova, oduzimanjem oružja i odvođenjem osoba iz stanova s područja Zagreba izdavao Zvonko Trusić”.

Tri i pol godine nakon ubojstva obitelji Zec, Siniša Rimac, jedan od ubojica, zajedno s još nekim sudionicima Domovinskog rata, primio je od Franje Tuđmana odlikovanje reda Nikole Šubića Zrinskog ? visoko priznanje za “junački čin u ratu”. “Odličja koja ste primili, kao što rekoh, znak su priznanja, ali ona vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koja sam vam kao državni poglavar u ime domovine dodijelio”, rekao je 30. svibnja 1995. Franjo Tuđman obraćajući se dobitnicima državnih odlikovanja. Time je i simbolički s najviše državne razine poručio javnosti da država ne žali za proceduralnim propustima koji su ubojice obitelji Zec ostavile na slobodi. Štoviše, odlikujući jednog od ubojica visokim državnim priznanjem, Tuđman ga je i društveno afirmirao, nudeći njegovo nedjelo Hrvatima kao poželjni način ponašanja.

Da je državni vrh izravno manipulirao tim slučajem, Nacional je otkrio i u prošli ponedjeljak, kada je u Županijskom sudu izvršio uvid u presudu koja je oslobodila ubojice. Iz predmeta je netragom nestao dio šokantne foto dokumentacije s fotografijama ubijenih Marije i Aleksandre Zec. Kopije tih fotografija svojedobno su napravljene upravo nakon uvida u taj isti spis.

Unatoč svemu, krajem prošlog tjedna visoki državni dužnosnik Nacionalu je izjavio da postojeća dokumentacija potvrđuje da su to ubojstvo samovoljno, izvan službe, iz koristoljublja počinili razbojnici i ubojice zajedno s jednim golobradim mladićem, aludirajući na Sinišu Rimca. U dijelu Vlade vjeruju da iskazi ubojica potvrđuju da su oni zapravo Mihajla Zeca htjeli opljačkati te da su im se stvari otele kontroli, te da je zato došlo do krvoprolića. Tvrde i da ti dokumenti ne sugeriraju mogućnost da je bilo tko iz nekog državnog tijela naredio to zlodjelo. Štoviše, u dijelu državnog vrha tvrde da oštećeni članovi obitelji Zec, čak i u slučaju da su ubojice bili pravomoćno osuđeni, nemaju pravo na odštetu od države, ni po zakonima bivše Jugoslavije, ni po tadašnjim i aktualnim hrvatskim zakonima.

Zato, gledajući s pravnog stajališta, smatraju da je Račanova vlada dala dobre naputke glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću kako da se ponaša u slučaju koji su preživjeli članovi obitelji Zec nedavno otvorili. Ako u tu pravnu interpretaciju vjeruje i premijer Sanader, onda uopće nije jasno zašto prihvaća moralnu odgovornost za taj slučaj. Štoviše, u tom je slučaju i njegova isprika na moralnoj razini licemjerna. Ipak, premijerova najava sugerira da želi pravedno okončati tragediju obitelji Zec. Međutim, to mu neće biti lako i provesti. Osim isprike i odštete kao moralnog čina, premijer će se morati i jasno odrediti o okolnostima tog ubojstva, pa makar to bilo i pošto preživjeli članovi obitelji Zec povuku odštetni zahtjev pred sudom.