General Vladimir ZagorecOvoga tjedna istražni sudac Zoran Luburić završava istragu o otmici Tomislava Zagorca, 17-godišnjeg sina generala Vladimira Zagorca. Svoje iskaze nisu dali jedino prvooptuženi Ivan Ico Mateković i desetooptuženi Hrvoje Petrač, jer su nedostupni policiji. Iako su otmičari Siniša Ježovita i Marinko Gošuljević u svojim iskazima detaljno opisali otmicu, drugi svjedoci bacili su novo svjetlo na pozadinu događaja koji je potkraj veljače zaprepastio Hrvatsku. U istrazi se ustanovilo da je general Zagorec u svom svjedočenju prikrio istinu o privatnom i poslovnom odnosu s Ivanom Matekovićem. Prema Zagorčevu iskazu, čini se da je vrlo površno poznavao otmičara svoga sina te da se nije s njim ni družio, a kamoli imao poslovne odnose. No najbolji prijatelji i bliski poslovni suradnici generala Zagorca, Mario Plejić i Snježana Šimprek, pred sucem Luburićem opovrgnuli su Zagorca. Zagorec je prešutio ne samo da su se on i Mateković dobro poznavali i često kontaktirali, nego i da su bili u zajedničkom poslu. Oni su početkom travanja 2002. otvorili poznati kafić “Mango Mambo” na zagrebačkoj Šalati, omiljeno okupljalište zagrebačke mladeži. Zagorec i Mateković sjedili su na otvaranju kafića zajedno za središnjim stolom, a Zagorec se preko svojih veza pobrinuo i da mediji poprate taj događaj. Budući da Zagorec pred istražnim sucem nije rekao istinu, počinio je kažnjivo djelo krivokletstva, zbog čega bi Državno odvjetništvo protiv njega moglo podići kaznenu prijavu.

Istraga je dovela u pitanje i ulogu Novice Petrača u otmici maloljetnoga Tomislava Zagorca. Dajući iskaz istražnome sucu Siniša Ježovita rekao je da im je Novica Petrač u petak, 20. veljače, prije otmice – koja je bila u ponedjeljak, 23. veljače – trebao pokazati Tomislava Zagorca na Britanskom trgu te da iza otmice stoji Hrvoje Petrač. Budući da se Tomislav Zagorec nije pojavio u petak, Novica Petrač ga je Ivanu Matekoviću i njegovu bratu Liberu pokazao na Katarinskom trgu pred gimnazijom u ponedjeljak, 23. veljače popodne. Ježovita je rekao u iskazu da je to njemu i ostalim otmičarima ispričao Ivan Mateković, jer da se oni nikada nisu našli, a kamoli razgovarali ni s Novicom Petračem ni s njegovim ocem Hrvojem Petračem, a kamoli da su se s njima poznavali. Sve što su o njima znali, rekao im je Ivan Mateković.

U istrazi je utvrđeno da je spornoga petka, 20. veljače, Novica Petrač bio s djevojkom Sanjom u njezinu stanu na Britanskom trgu, koji ona preuređuje. Kad su dolazili u stan, na cesti su ih sreli prijatelji Dario Kutle i Fran Olujić. Petrač junior na cesti im je čak pokazivao i policijsku uniformu koju je imao u automobilu, koja mu je sutradan poslužila za maskenbal. Spornog ponedjeljka popodne, 23. veljače, Petrač junior je, prema iskazima nekolicine svjedoka, u vrijeme otmice bio u kafiću “Downtown”, gdje su ga ti svjedoci vidjeli. U to vrijeme zbog pogrešnog parkiranja policija mu je u Teslinoj ulici nalijepila obavijest o kazni na njegov automobil. Nakon toga je otišao u Sesvete, dvadesetak kilometara od Katarinskoga trga, gdje je imao dogovor o prodaji kave “Lavazza” za kafić “Jaguar”. Ondje ga je također vidjelo nekoliko ljudi koji su to posvjedočili pred istražnim sucem. Na dva mjesta Petrač junior nije mogao biti. Na sudu je da presudi i odluči tko laže, a tko govori istinu.

Iskaz Snježane Šiprak, suradnice i bliske prijateljice Vladimira Zagorca
Zagorca poznajem od 1991. kad je počeo raditi u Uredu predsjednika RH gdje sam u to vrijeme radila kao tajnica. Nakon toga prešla sam na mjesto stručnog suradnika u Ministarstvu obrane i to u ožujku 1992. gdje je poslije došao i Zagorec koji je od 1994. do 1. 3. 2000., kad je otišao u mirovinu, bio v. d. pomoćnika ministra za obranu, a ja pročelnik Ureda za nabavu i opremanje u kojem je Zagorec bio pomoćnik ministra. Pored tih naših službenih kontakata mi smo ostvarili i prijateljski odnos tako da smo sve to vrijeme, do danas, prijatelji, tako da održavamo česte kontakte kako međusobno tako i među našim obiteljima.
Okrivljenog Ivana Matekovića nisam nikad upoznala niti sam za to ime čula sve do ovih događaja vezanih za otmicu sina generala Zagorca.
Koncem 2001., u studenom ili prosincu, bila sam s Vladimirom Zagorcem na kavi na Jarunu kada mi je rekao da će uložiti neke novce u kafić na Šalati. Spominjao je i Cibonin toranj spominjući da će uložiti novce s nekim boksačima, ali nije spominjao imena. Pitala sam o kome se radi, ali mi nije odgovorio rekavši da ih ne poznajem. Sjećam se da je spominjao da će mu oko otvaranja kafića na Šalati pomagati Mario Plejić. Nakon toga prilikom naših kontakata spominjao je da će on biti suvlasnik kafića, ali da se neće voditi kao vlasnik. Kad je kafić na Šalati otvoren, ja sam bila bolesna tako da nisam bila prisutna, a Vladimir Zagorec mi je ispričao da je na otvorenje pozvao i novinara Roberta Valdeca koji je to popratio u Jutarnjem listu. Ja nikada nisam niti otišla u taj kafić, a kada sam ga kroz 2-3 mjeseca pitala kada će me konačno odvesti da i ja popijem koktel u tom kafiću, odgovorio mi je da se on povukao iz tog posla jer da su u tom kafiću stalno neke tučnjave i sl. Nakon što je sve ovo objavljeno u novinama, a vezano za otmicu sina generala Zagorca, mene je nazvao Valdec i rekao mi da je šokiran onim što je pročitao jer da je Vladimir Zagorec njemu predstavio na otvaranju tog kafića Ivana Matekovića kao svog prijatelja. Nazvala sam nakon toga Vladimira Zagorca i rekla mu što sam čula od Valdeca, a on mi je odgovorio da to nije istina i da on nije nikad bio suvlasnik tog kafića. Nakon 2 sata nazvao me i tražio od mene, sav uzrujan, da kažem novinarima da on nikad nije bio vlasnik tog kafića, što ja nisam učinila jer se nisam u sve to htjela petljati. Vladimir Zagorec preda mnom nikada nije spomenuo Ivana Matekovića.
Vladimir Zagorec prilikom telefonskog razgovora, kad je tvrdio da nije suvlasnik kafića “Mango-mambo” na Šalati, rekao je da je Ivana Matekovića upoznao tek nakon što je pretučen i da ga je upoznao Hrvoje Petrač. Prije toga nije spominjao Hrvoja Petrača ni na koji način vezano za otvaranje kafića na Šalati.
Mislim da je Vladimir Zagorec poznavao Ivana Matekovića, a to mi je rekao i Mario Plejić, tako da nije govorio istinu kada je tvrdio da ga je s njim upoznao Hrvoje Petrač nakon što je bio pretučen.
Na upit zamjenika ravnatelja USKOK-a odgovaram da je meni Mario Plejić rekao da je njega s Ivanom Matekovićem upoznao Vladimir Zagorec. Ja sam u kontaktima s Vladimirom Zagorcem, čestitamo si rođendane, blagdan i sl. ali od kolovoza prošle godine, kada se oženio, ti kontakti nisu tako česti jer sam ja u dobrim odnosima s njegovom prvom ženom. Ne odlazimo si više u kućne posjete, ali se i dalje nalazimo vani. Mislim da je Robert Valdec nazvao mene jer se poznajemo još od djetinjstva, a ja sam ga i upoznala sa Vladimirom Zagorcem. Vladimir Zagorec nije spominjao točno u čemu će mu Mario Plejić pomagati, ali se sjećam da je spominjao preuređenje, neke daske i sl. Mario Plejić ima iskustva s tim jer je u Rovinju imao koktel bar. Ja sam znala da je Vladimir Zagorec pretučen u prosincu 2003. jer mi je to on osobno rekao na telefon tražeći da mu javimo (moj suprug i ja) ako što čujemo o tome tko je to učinio. Nije spominjao da ga netko čuva i sl., a nisam ga to ni pitala. Hrvoja Petrača poznajem još od 1992. i s njim sam prijatelj kao i s Vladimirom Zagorcem. O cijelom ovom događaju imam saznanja samo iz dnevnog tiska. O otmici sina generala Zagorca saznala sam u utorak ujutro kada me nazvalo 10-ak novinara tražeći broj telefona generala Zagorca što ja nisam učinila. Odmah nakon toga ja sam nazvala Vladimira Zagorca, ali se on nije javio. Nazvala sam nakon toga Hrvoja Petrača i pitala ga da li je to istina, a on mi je odgovorio da je to točno, ali da o tome ne treba pričati. Odgovorila sam mu da su me već zbog toga nazvali novinari koji su se pozivali na to da su saznali od policije, ali da im je rečeno da se to ne daje u tisak. Ponovno sam saznala od novinara kada je Tomislav Zagorec oslobođen. Odmah sam nazvala Hrvoja Petrača da mu to javim, ali se on nije javio, tako da sam mu poslala poruku: “Tomek je živ i zdrav”.
Na poseban upit iskazujem da je Robert Valdec, unatrag godinu dana, novinar Večernjeg lista iz Beograda gdje i boravi tako da povremeno dolazi u Zagreb. Kada dolazi, ne znam, a prije toga se obično javi meni ili Vladimiru Zagorcu.

Iskaz Maria Plejića, suradnika i bliskog prijatelja Vladimira Zagorca
Vladimira Zagorca poznajem još od 1993. i s njim imam isključivo prijateljske odnose; nikad nismo imali nikakve poslovne ili druge službene odnose. Istina je da je poduzeće Lovac poslovno surađivalo s MORH-om u kojem je radio general Zagorec, ali su ti poslovni odnosi bili u potpunosti odvojeni od našeg osobnog – prijateljskog odnosa.
Ivana Matekovića poznavao sam iz viđenja od 1997. ili 1998. kao osobu koju sam povremeno viđao u gradu, u kafićima i sl., tako da smo bili isključivo poznanici bez ikakvog dubljeg međusobnog odnosa. U listopadu 2002. ja sam s Ivanom Matekovićem, kao suvlasnik, registrirao poduzeće VIA d.o.o. na Šalati gdje smo u veljači 2003. zajednički otvorili koktel bar “Mango-mambo”. Međutim, ja sam se vrlo brzo iz zajedničkog posla povukao tako da nisam bio čak ni na otvorenju i od tada sam s Ivanom Matekovićem vrlo rijetko imao kontakte. Napominjem da mi je još i danas dužan 55.000 eura na ime zajedničkog ulaganja. Do našeg zajedničkog posla došlo je na način da me je jednog dana Ivan Mateković, dok smo sjedili u kafiću “Down town” u Teslinoj ulici, pitao za savjet u vezi otvaranja nekog lokala jer je, kako je rekao, dobio mogućnost otkupa nekog prostora na Šalati gdje je imao namjeru otvoriti špageteriju. S nama je sjedio u društvu i Vladimir Zagorec koji je rekao da bi možda bilo dobro da nas dvojica zajednički realiziramo taj prostor do čega je poslije i došlo. Zadnji put sam Ivana Matekovića vidio koncem studenoga, početkom prosinca 2003. kad je došao kod mene u vezi obnavljanja ugovora za lokal na Šalati.
Ja se ne mogu točno izjasniti o tome od kada Vladimir Zagorec poznaje Ivana Matekovića, ali mislim da ga poznaje isto toliko dugo kao i ja. Pritom mislim na istu vrstu površnog poznanstva jer bih znao da su bliski prijatelji kao što sam ja prijatelj s Vladimirom Zagorcem. Od početka 2003., kad sam se povukao iz posla s Ivanom Matekovićem, Vladimir Zagorec je s njim češće kontaktirao i odlazio u taj koktel bar tako da je čak bio i na otvaranju u veljači-ožujku 2003. Od rujna 2002. do veljače 2003. ja sam najmanje u 20-ak navrata bio s Vladimirom Zagorcem kada je s nama u društvu bio i Ivan Mateković. Vladimir Zagorec je sve vrijeme bio u dobrim – prijateljskim odnosima s Ivanom Matekovićem kao što sam i ja i danas prijatelj s Vladimirom Zagorcem. Koliko je meni poznato, njih dvojica nemaju neke međusobne poslovne odnose.
Hrvoja Petrača poznajem od 1993. ili 1994. kad sam se vratio iz Njemačke i s njim sam isto tako u prijateljskim odnosima. Poznato mi je da su i Zagorec i Petrač u izvanrednim prijateljskim odnosima. Nije mi ništa poznato o eventualnom poznanstvu Petrača i Matekovića. Sigurno je da se poznaju iz viđenja, ali o sadržaju njihovog odnosa ne mogu ništa posebno reći.
O otmici sina generala Zagorca ja sam saznao nakon 2 dana, 25. veljače i to “na kavi” jer su me nazivali i pitali je li istina da je otet sin generala Zagorca. Nazvao sam ga dvaput da ga pitam što se dogodilo, ali mi se nije javio. Saznao sam konačno što se sve dogodilo u subotu kad je sve objavljeno u novinama.
Ja sam bio direktor tvrtke Lovac d.o.o. do 1998., a od tada do danas sam vlasnik i direktor. Poslovno sam surađivao, odnosno poduzeće Lovac, s MORH-om od 1994. do 1999. Mateković me pitao za otvaranje lokala na Šalati zbog toga što sam već imao uspješan lokal u Rovinju – koktel bar Zanzibar, a inače imam dobar rejting kao poslovan čovjek. S generalom Zagorcem sam kućni prijatelj. Ne znam da li je Mateković sa Zagorcem kućni prijatelj. Ponavljam da su njihovi odnosi bili površni do otvaranja bara Mango-mambo na Šalati, a nakon toga su njihovi kontakti postali intenzivniji. Petrač nikad s nama trojicom nije bio u društvu. Ne znam da li je bio na otvaranju jer ja nisam bio. Poznato mi je da je general Zagorec bio na otvorenju jer mi je to osobno rekao, a bili su i snimci u novinama. Siguran sam da se Petrač i Mateković poznaju jer je Mateković stalno bio u kafiću “Down town” vlasništvo Hrvoja Petrača koji je isto tako tamo često dolazio, posebno nakon otvaranja. Gosti kafića se uglavnom svi poznaju.
2-3 mjeseca prije razgovora s Matekovićem oko otvaranja lokala na Šalati bio je razgovor između Zagorca, Matekovića i mene oko jedne ideje vezane za otvaranje disco kluba u Ciboninom tornju u Zagrebu. Meni se Mateković obratio s tom idejom, a ja sam nakon toga razgovarao s Vladimirom Zagorcem nakon čega smo svi međusobno kontaktirali, ali od tog posla nije bilo ništa. Ja sam i danas registriran kao suvlasnik poduzeća VIA d.o.o. na Šalati, a Mateković je bio direktor do unatrag 4-5 tjedana nakon što je ovaj događaj otkriven i kada je smijenjen. Mateković je provodio svaki dan u koktel baru Mango-mambo tako da nije bio direktor samo formalno.
Poznajem bivšu suprugu generala Zagorca Gordanu Zagorec koja je i danas zaposlena u poduzeću Lovac kao što poznajem i njihovog sina Tomislava. Mislim da se Mateković i Gordana Zagorec nisu poznavali. Mislim da je Ivan Mateković poznavao Tomislava Zagorca obzirom da pretpostavljam da je Tomislav Zagorec odlazio u Mango- mambo. Način na koji se radilo i dalje radi u takvim lokalima je da se obraća posebna pozornost na djecu poznatih osoba ili prijatelja. Poznato mi je da je u to vrijeme bio trend da se odlazi u taj lokal zbog čega sam skoro siguran da je i Tomislav Zagorec odlazio u taj lokal.
O samom događaju nemam nikakva izravna saznanja, ali poznavajući Petrača i Matekovića, kao i Vladimira Zagorca, mislim da Petrač sa svim ovim nema nikakve veze i da je žrtva svih ovih događaja zajedno s Vladimirom Zagorcem, a da iza svega stoji Mateković.

Iskaz Vladimira Zagorca, oca otetog Tomislava
Matekovića zvanog Ico upoznao sam prije 4-5 godina i to kada je bio u društvu s Petračem, mislim u restoranu Cantineta. S njim nisam bio u prijateljskim odnosima, a nisam čak znao niti kako se preziva. Mateković je s mojim prijateljem Mariom Plejićem trebao otvoriti lokal na Šalati tako da sam ga viđao u društvu s njim. Kako je Mateković bio u dobrim odnosima s Petračem, Plejić i ja smo ga nazvali i pitali da li je on osoba s kojom se može ići u poslovnu suradnju na što je odgovorio potvrdno. Dakle, radilo se o odnosu površnog poznanstva jer s njim nisam niti izlazio niti smo telefonom kontaktirali.
22. prosinca 2003. ja sam od strane nepoznatih osoba pretučen u podzemnoj garaži u Petrinjskoj gdje sam zadobio i povrede od kojih sam poslije bio na bolničkom liječenju. O tom događaju obavijestio sam policiju, ali i odvjetnika te prijatelje između kojih i Hrvoja Petrača koji je došao u posjet kod mene u bolnicu iste večeri. Iste te večeri Petrač je samoinicijativno pozvao Icu Matekovića koji je došao u bolnicu kako bi me čuvao, kao i moju suprugu, nakon čega me je i odvezao zajedno s Petračem kući. Kad smo došli kod mene kući, Petrač, Mateković, moja supruga i ja razgovarali smo o ovom događaju kojom prilikom je Petrač rekao da trebamo organizirati moje čuvanje i da je tu Mateković, čovjek od njegovog povjerenja, kao i njegov brat koji će me čuvati. Radilo se o njegovoj inicijativi koju ja nisam potaknuo, ali sam poslije pristao da me Mateković čuva par dana. Bilo je govora i o tome tko me je pretukao, a Petrač je spominjao mogućnost da to bude netko iz Srbije, neki stranci i sl. Kako mi nije bilo jasno što se to dogodilo, u šali sam pitao Petrača da me on nije dao eventualno istući, a on je odgovorio zaprepašteno da to nije istina. Ovo ističem kao ilustraciju jer mislim da bi reakcija prijatelja bila da, nastavljajući se šaliti, kaže da me on dao istući, a ne da reagira na ovakav ozbiljan način. U idućih dva dana Mateković i njegov brat Libero vozili su me Icinim jaguarom u bolnicu i natrag, ali nisu boravili kod mene u kući niti su drugdje išli sa mnom. Nakon par dana na sugestiju Petrača sa mnom je kao pratnja na putu do Klagenfurta i natrag bio Libero Mateković. Otišli smo ujutro i vratili se isti dan. Petrač mi je rekao da je pametno da netko ide sa mnom jer da se ne zna tko me je istukao, koliko je to ozbiljno i sl. To je bio sav moj kontakt i veze s Ivanom i Liberom Matekovićem. Braći Mateković, dok su bili sa mnom i čuvali me, nisam ništa platio niti su to oni od mene tražili. Poslije sam tražio Libera Matekovića da se dogovorimo oko plaćanja za taj jedan dan, ali od toga nije bilo ništa. Sedam dana prije nego je nestao moj sin, Ivan Mateković me zvao i pitao mogu li mu srediti liječnički pregled u bolnici – magnetsku rezonancu šake, što sam mu ja i učinio, ali se tada nismo vidjeli, već smo se samo čuli na telefon. Mislim da me nakon toga nazvao da mi se zahvali. Za vrijeme ovih događaja i sakupljanja novca ja osobno nisam vidio Ivana Matekovića ni Novicu Petrača.

Iskaz Andreja Maksimovića, poznanika svih sudionika otmice
Poznato mi je da se poznaju Ivan Mateković i general Zagorec, a sjećam se da sam početkom 2002. organizirao promociju otvaranja lokala Mango-mambo na Šalati čiji je vlasnik bio Mateković koji mi je tada rekao da se ne trebam brinuti za promociju otvaranja u Jutarnjem listu jer će to učiniti general Zagorec preko novinara Roberta Valdeca koji je tada radio u Jutarnjem listu, a što se i dogodilo. Na otvaranju lokala Mango-mambo meni je Mateković rekao da je stvarni suvlasnik lokala zajedno sa njim Zagorec, a da se kao službeni suvlasnik vodi Plejić. Na moje pitanje o čemu se radi – jer mi je dva tjedna prije toga rekao u “Down townu” u Teslinoj ulici, kada je bio s Plejićem, da su njih dvojica suvlasnici tog lokala – odgovorio mi je da su to stvari između Zagorca i Plejića. Dodao je da je on prvo pitao Zagorca da mu bude suvlasnik, a da mu je ovaj predložio Plejića zbog iskustva s koktel barom u Rovinju kojeg je držao s Draganom Juriljom. Zagorec je i upoznao Matekovića i Plejića kad je ovog predlagao kao formalnog suvlasnika. O ovome s Vladimirom Zagorcem nisam nikad razgovarao.