Ulazak u krug kandidata za EU determinira i ponašanje drugih stranaka na domaćoj političkoj sceni. Uspjeh HDZ-a natjerat će oporbu na organiziranje i jače međusobno povezivanje.Na otvaranju Štrokova hotela “Palace” 29. svibnja u Dubrovniku, Miomir Žužul rekao mi je kako Hrvatska ima 60 posto šansi da uz kandidaturu dobije i datum početka pregovora za ulazak u Europsku uniju. U Bruxellesu je 18. lipnja, nešto više od dva tjedna nakon susreta u Dubrovniku, Hrvatska dobila oboje. Što se dogodilo u dva tjedna da je anulirano i onih 40 Žužulovih skeptičnih postotaka?

UNUTARNJOPOLITIČKI EFEKTI KANDIDATURE Pozitivan efekt od kandidature će trajati tri do četiri mjeseca, a najesen će početi socijalni zahtjevi i problemi za SanaderaPresudni događaj zbio se 1. lipnja, kada je u Hrvatsku došao Joschka Fisher, njemački ministar vanjskih poslova. Iako prijatelji Hrvatske, Schroder i Fischer nisu se slagali s time da RH dobije i datum pregovora, zbog Turske, koja to čeka već tridesetak godina. Budući da u EU postoji veliki otpor u vezi s početkom pregovora s Turskom, koja ima 70 milijuna stanovnika, koji se žele zaposliti u zemljama EU, Njemačka je bila na velikim mukama da kao zaštitnica Turske opravda svojim pulenima ovaj presedan. No krajem svibnja, kad je vidjela da Hrvatska dobiva sve veću potporu zemalja koje su se protivile njezinu ulasku u EU, poput Engleske, Njemačka je promijenila taktiku. Schroder i njegov uži štab došli su do zaključka da je upravo Hrvatska dobar primjer na čijem će obrascu oni “pogurati” Tursku u EU te da će nakon odluke o Hrvatskoj lakše tražiti i datum početka pregovora s Turskom. U posljednjih mjesec dana Turska je potpuno preuzela hrvatski model koji je vrlo jednostavan – daj birokratima u EU sve što žele! Taj jednostavan recept Sanader je shvatio, a imao je i snage i pameti da ga provede. Uz to, Sanaderu nije bilo na kraj pameti da se miješa u unutarnja pitanja BiH, što se Zapadu svidjelo, iako će sada Zapad od Sanadera tražiti da se umiješa u BiH i na čelo tamošnjeg HDZ-a postavi Martina Raguža.

Vidjevši kako to uspijeva Hrvatima, Turci su potpuno preuzeli Sanaderovu doktrinu: odmah su pustili kurdske vođe koji su godinama čamili po zatvorima, dopustili im pokretanje radiostanica, mijenjaju na brzinu zakone koji idu na ruku manjinama. I reakcije iz EU odmah su bile pozitivne.

Njemačka je o promjeni svoga stava izvijestila glavnog partnera Francusku. Desetak dana prije, Hrvatska je dobila zeleno svjetlo od Engleske, koja je bila zadovoljna izvještajem Carle Del Ponte koja je nahvalila hrvatsku suradnju s Haagom nakon što je Sanader tamo poslao Čermaka i Markača te Prilića i društvo iz BiH. Sanader je uspio uvjeriti Carlu Del Ponte da će bolje surađivati s Haagom i od samoga Haaga. Što se tiče Gotovine, Englezima je dao dokaze da se ozbiljno trudi da ga pronađe, te je forma bila zadovoljena. Italija, četvrta važna zemlja za formiranje stava EU, također je bila zadovoljna nakon što joj je Sanader dopustio ponovni ribolov u hrvatskom dijelu Jadrana. Ostale zemlje Sanader i Žužul uspjeli su pridobiti. Samo dva dana prije odluke u Bruxellesu, Sanader je telefonski razgovarao sa 11 glavnih premijera EU.

Šansu da naprave to isto imali su Račan i Picula, koji su nakon Tuđmanove vladavine mogli dobiti apsolutno sve od Zapada. Neiskusni i nepokretni, nisu znali iskoristiti dobar vjetar u leđa nakon 3. siječnja 2000. Tako su najmanje za godinu, dvije prolongirali ulazak Hrvatske u EU. Jedini koji je držao kurs i svojom politikom najviše pridonio tome da svjetska zajednica demokratskih zemalja prihvati Hrvatsku je predsjednik Stipe Mesić. Iako to danas zvuči čudno, to što je on napravio trebao je iskoristiti Račan, ali Račan je izgubio vrijeme gledajući kako da smanji Mesićeve ovlasti. No Sanader je to itekako znao prepoznati i iskoristiti. Danas između Mesića i Sanadera nema ideoloških razlika, nego jedino interesnih, ako Sanader pokuša Mesiću na predsjedničkim izborima suprotstaviti jakoga kandidata i čvrsto iza njega stati.

Sanader, iako strašno tašt, savladao je svoju samoljubivost i dao Žužulu veliki prostor u kreiranju i provođenju vanjske politike. Bez Žužulova angažmana Sanader ne bi mogao u tako kratkom vremenu okrenuti situaciju potpuno u korist Hrvatske. Njih dvojica su točno znala na koja vrata treba kucati i kojim se metodama treba služiti prilikom lobiranja za EU, što je nedostajalo Račanu i Piculi. A Žužul i Sanader su upravo u teško Tuđmanovo doba u kabinetu Mate Granića, u kojem je bio još cijeli niz dobrih diplomata – Madej, Biščević, Drobnjak, Bošnjak, ispekli zanat i svoje diplomatsko znanje i spretnost u komuniciranju prodali Zapadu na najbolji način.

Na unutarnjopolitičkom planu pozitivan efekt od kandidature bit će prisutan u prva tri do četiri mjeseca, prije svega zbog stranih ulagača i boljeg kreditnog rejtinga. No kako će na jesen početi socijalni zahtjevi, a neće biti ekonomskih pomaka koji su posljedica kandidature za EU, Sanader će se naći u problemima. On će k tome morati ispuniti obećanja koja je dao u tzv. srpskom paketu o povratu imovine i rješavanju problema ljudi sa stanarskim pravima. Uz to, bit će mu sužen prostor zbog davanja dionica umirovljenicima, umjesto da je te dionice hrvatskih tvrtki prodao na tržištu. Iz te nimalo zavidne situacije može ga izvući samo nagli ekonomski rast, a da se to ostvari, morao bi imati pravog makroekonomista koji bi jasno vodio hrvatsku ekonomiju. No tu je Sanader najtanji jer su i Hebrang i Vukelić priučeni ekonomisti. Sanader, koji se nalazi u okovima MMF-ova stand by aranžmana, morat će se ipak ponovo zadužiti i tako bi se, prema mišljenju jednog kruga stručnjaka, deficit mogao povećati na 7,5 posto.

Ulazak u krug kandidata za EU determinira i ponašanje drugih stranaka na domaćoj političkoj sceni. Uspjeh HDZ-a natjerat će oporbu na organiziranje i jače međusobno povezivanje. HSP i HSS morat će tražiti prostor unutar euroskepticizma, ali ne onog radikalnog, nego onog koji svaku važniju promjenu zakona i tempo ulaska u EU problematizira, za što će imati brdo materijala. Račan i njegov SDP neće se moći tako ponašati nego će oni ići na socijalne teme i gospodarstvo. HNS je potpuno izgubio identitet, a Vesna Pusić se ne vidi na sceni. Identitet stranke moći će se vratiti jedino ako budu najuporniji i najtvrđi prilikom traženja velikih gospodarskih reformi te ako sebi privuku Libru i LS, koji bi se trebali inkorporirati u HNS. Tu glavni igrač HNS-a mora biti Radimir Čačić koji zna i može se nositi i s HDZ-om i s tim temama, koje će najviše zanimati obične ljude. Sve ostale stranke potpuno su marginalizirane i nemaju nikakve šanse da igraju bilo kakvu ulogu na političkoj sceni.