'Neke od svojih najveći uspjeha napravio sam s manjinskim teatrima, posebno s makedonskim Abancima; u Makedoniji sam se i oženio, moja je supruga bitolska glumica Suzana BrezovecPredstava “Saloma” Branka Brezovca, kontroverznog hrvatskog redatelja i političkog provokatora, autora riječkih “Glembajevih” sa Severinom i propucanim glavama hrvatskih političara, profesora režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, otvorit će ovogodšnji jubilarni 25. Eurokaz. Ta rijetko izvođena Krležina legenda moći će se pogledati od 27. do 30. lipnja na nesvakidašnjem mjestu – u Avenue Mallu u Novom Zagrebu. “Publika će se ukrcati u spektakularnu kocku i krenuti, polako klizeći po tračnicama, samo šest metara u minuti, ulicama i trgovima trgovačkog centra, mijenjajući prostore igre”, kaže Brezovec. Predstava je premijerno izvedena prošle godine na Kotorart festivalu i u njoj glume i neki glumci ZKM-a kao što su Katarina Bistrović-Darvaš, Danijel Ljuboja i Damir Šaban, te Suzana Brezovec, njegova supruga. Za taj njegov projekt kažu da nije tipičan za Brezovca, krležijanca i brechtijanca, kojeg su u 80-ih i 90-ih na europskim i svjetskim festivalima nazivali “najvažnijim redateljem Istočne Europe”. S tom predstavom on se predstavlja u ponešto drukčijem, ali jednako izazovnom svjetlu. Sad radi na svojoj drugoj knjizi “Tekst, redatelj, glumac” u kojoj će objediniti svoja predavanja s ADU-a. Najavio je i novi projekt - Andrićevu “Travničku hroniku”, koju bi trebao režirati u Makedoniji gdje je godinama radio s velikim uspjehom.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za “Salomu”, taj rijetko izvođeni Krležin tekst?

- Diplomirao sam Krležinim “Domobranom Jambrekom”, poslije sam radio “Velikog meštra sviju hulja”, “Glembajeve” i “U agoniji”. “Salomi” me najviše privukao motiv politike kao svojevrsnog negativnog zadovoljstva. Tekst je po dojmu dekadentan, a Saloma je prepuštena apsurdu, dosadi, zasićena je erotikom. Nakon što je naredila ubojstvo Ivana pod vrlo nejasnim motivima, ona, osigurana proročanstvom, postaje kraljica, protjeruje majku, preuzima kraljevstvo za koje se njen otac više ne brine, kao što ga nije briga ni za Salomine čari. To je Salomino preuzimanje vlasti kao posljednje igre apsurda blisko onome na čemu danas počiva Hrvatska. Političari su dominantno motivirani željom za bogaćenjem, a to ne ide bez korupcije, ali dijelom ih motivira i poigravanje s drugim ljudima i nadstrukturama. Žele vidjeti koliko mogu svoje vlastite nesnalažljivosti i neukosti nametati kao opće dobro. Primjer za to je bivši premijer, ali i splitski gradonačelnik. On je postao gradonačelnikom vođen motivom umnažanja vlastitog probitka, ali s druge strane, kad postavlja intendante i nogometne direktore, to radi iz nimalo površne obijesti, time dodiruje mutne metafizičke ovlasti, iskušava apsurd, pokazujući prezir prema čitavoj višoj sferi.

NACIONAL: Zašto ste je smjestili u Avenue Mall?

- U Zagrebu sam je smjestio u Avenue Mall, centar trgovačkog biznisa, konjunkture, zadovoljstva, opuštenosti i želje za dizajniranim i odnjegovanim, jer igranje kazališta među cipelama ne može narušiti ozbiljnost egzistencijalističke priče. To nije subverzivno, kvaziljevičarsko interveniranje u konzumeristički svijet, niti cinizam prema njemu, to je pokušaj da se svijet šopinga uvede u drukčiji diskurs. Trgovački centri su naša stvarnost i trebamo što prije prihvatiti da nam kapital i potrošnja nisu nametnuti, nego proizlaze iz naše nesvjesne, duboko zapretane potrebe za robom, za onom fantomskom objektivnošću kako robu definira Marx. Što prije shvatimo da konzumerizam ne radi ništa loše našoj ljudskoj biti, te se s time usuglasimo, lakše ćemo svoje egzistencijalne teme otkrivati na agori današnjice.

NACIONAL: Vi se takvim stavom suprotstavljate lijevo orijentiranim misliocima, koji smatraju da trgovački centri i konzumerizam zatupljuju ljude...

- Nisam siguran da je ljevica ikad bila protiv napretka. Hans Magnus Enzensberger, kao i niz lijevih filozofa, ne protive se nošenju mobitela. Mi ne znamo zašto volimo crvene cipele sa štiklom, no većina ljudi ih voli. Mi ne znamo čemu ženska pomama za brijanjem nogu. Efemerije poput crvenih cipela s visokim potpeticama na obrijanim nogama čine paralelnu bit našeg života, uz naše egzistencijalne teme, simpatiju i odgovornost prema bližnjemu. Dio ljevice je preozbiljan, a dio je veseo i dopušta hedonizam, mobitele i dobru kuhinju. Mrzovolja prema fetišu robe vraća nas Mao Ce Tungu, uniformiranoj odjeći i čitanju knjiga njegovih misli.

NACIONAL: Publika od vas očekuje političku i kulturnu provokaciju, kao što ste učinili u “Glembajevima” u Rijeci kad ste političarima poput Tuđmana i Sanadera prosvirali glave, a ulogu barunice Castelli dali estradnoj zvijezdi Severini. Hoćete li se u “Salomi” referirati na događaje u vezi s bivšim premijerom Sanaderom?

- U “Glembajevima” je izgledalo da je Jadranka Kosor dobila čavao u glavu samo zato što smo špenadlom morali pričvrstiti masku na okvir koji je glumac nosio oko glave, pa je špenadl postao – čavao. Namjeravali smo prikazati Jadranku Kosor, ali ne s čavlom u glavi ili, ne daj bože, bez glave. To je bilo tehničko pitanje, a ne direktna aluzija, koja nije potrebna jer se Krleža u svom tekstu već probrinuo za dovoljno aluzivnosti. No u “Glembajevima” je bio zanimljiviji dio s Radeljakom koji još bolje od Sanadera simbolizira bolest hrvatskog društva. On je taj novovjekovni Naci Glembaj; nitko ne zna što taj čovjek radi, niti će to ikad itko znati, ali on je arbitar morala, estetike, vrijednosnog sustava. Sanader i Kerum su za njega Puba Fabriczy. Dakle, “Glembajevi” su bili organizirani oko Radeljaka i načina kako se Enu Begović otpravilo u smrt pa u mojoj predstavi umire barunica, a ne Naci, a ne oko vrijeđanja političkih trenutačnosti.

NACIONAL: Što je s ostalim Krležinim komadima?

- Za dramatizaciju “Velikog meštra...” neki su rekli da je to bio predirektni politički teatar, jer je U 'GLEMBAJEVIMA', izvedenima u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, Brezovecb je'prosvirao' glave političarima i gospodarstvenicima poput Franje Tuđmana, Ive Sanadera, Ivice Todorića i Vladimira Šeksapremijerno izvedena 2001. kad je pobijedila koalicijska vlada pa se govorilo da je to lijevi odgovor na desnog Parova “Osmana” iz HNK. Pogotovo je smetala učestalost kratice HPZ - Hrvatski pogrebni zavod, ali nju je dalekovidno smislio sam Krleža i stavio u tekst novele još 1920. “Glembajevi” su preko Radeljaka i Ene Begović ukazivali na neukus modernog režima čežnje, njegovu podriglost, a predstava “U agoniji” nije se događala u zagrebačkom salonu nego u Sinju, tada rezervnoj prijestolnici hrvatske države. Tada je svoje mišljenje o svemu imao Gornji grad, Kaptol i Sabor, no i Sinj. Iako taj tekst djeluje kao melodrama žešćih poteza, u mojoj je režiji djelovao kao politička groteska.

NACIONAL: Kako ste kao 15-godišnji gimnazijalac osnovali kazališnu grupu Coccolemocco, koja je 70-ih, uz Kugla glumište, postala jednom od najvažnijih alternativnih kazališnih grupa?

- Išao sam u V. gimnaziju u Klaićevoj i cijeli razred od 30 učenika bavio se kazalištem. Počeli smo s Brechtom, što se svidjelo tadašnjoj vlasti, koja je bila pametnija od ove, barem u sferi kulture, da postoje neki klinci koji ne glume samo zato da bi se zabavljali nego misle i ponešto ozbiljno reći. Djelovali smo više kao debatni klub, a manje kao glumci- amateri, pa smo pomoću Brechta raspravljali o sudbini socijalizma na nedoktrinaran, dijalektički način. Kako se to događalo odmah nakon 1971. godine, koja je meni, kao dječaku, djelovala prilično neukusno i bezukusno, bilo je puno novca da se popravi narušeno bratstvo i jedinstvo i dogodila se stanovita renesansa omladinske kulture. Država nije izgledala represivno, barem ne u Zagrebu, a Nagrada 7 sekretara SKOJa bila je vrijedno priznanje i dodjeljivala se prema umjetničkim zaslugama, a ne po političkim afinitetima. S 18 godina vidio sam na BITEF-u Boba Wilsona, koji je došao u Beograd samo dvije godine nakon što se predstavio Europi, što pak pokazuje da bivša Jugoslavija nije bila naivna i umjetnički zatucana zemlja. Tako je uz Brechta i Wilson počeo rasti u meni, a kombinacija njih dvojice već je bila estetski nesvakidašnja. Kad je Coccolemocco iz gimnazijskog prešao u postav studenata Filozofskog fakulteta gdje sam studirao, postao je pokret s više od stotinu članova i radio vrlo ambiciozne spektakle.

NACIONAL: Kako ste početkom 90-ih u Makedoniji počeli raditi s manjinama – Romima, Albancima, Turcima?

- Kad sam 1975. bio selektor Dana mladog teatra, prvi sam put vidio romski Teatar Pralipe, europsku atrakciju na kazališnom festivalu u Nancyju, bili su autentični i emanirali silnu energiju. Radili su katarzičan teatar, što je u to vrijeme bilo zapanjujuće, jer se tada u Europi više nije govorilo o katarzi. S njima sam početkom 90-ih napravio nekoliko predstava koje su itekako pazile da zadrže njihovu temperaturu. U Skopju sam često radio i s turskom manjinom koje nema više od 30 tisuća, no imaju profesionalni teatar i mogu prihvatiti moj ignorirajući koncept “Hamleta”. Radio sam i s mnogim drugim manjinama, a volio sam i one velike pretvoriti u manjine da osjete nešto od njihovih neprilika. U Makedoniji sam ostao duže nego što sam namjeravao. Početkom 90-ih u Hrvatskoj se nije moglo ozbiljno raditi; u Makedoniji sam našao slobodniji prostor za rad. Neke od svojih najvećih europskih uspjeha napravio sam upravo s manjinskim teatrima, posebno s makedonskim Albancima. U Makedoniji sam se i oženio - moja je supruga bitolska glumica Suzana.

NACIONAL: Gostovali ste na brojnim europskim i svjetskim festivalima, od São Paula preko Hamburga i Moskve pa do Sydneya i Melbournea, a na nekima od njih dobili ste i nagrade.

- Potkraj 80-ih počeo sam intenzivnije raditi u inozemstvu, a jedna od prvih predstava bila je “Savages” u Cardiffu, koju sam radio s Gordanom Vnuk prije nego što je ona tamo došla za ravnateljicu Chapter Arts Centra. Najveće uspjehe imao sam s makedonskim teatrom, primjerice, s predstavom “Tajanstvena prela”, koju smo izveli na festivalu Theater der Welt u Essenu. Ta predstava je tamo djelovala vrlo egzotično i nisu potpuno razumjeli moje spajanje 15-ak pripovijetki Nikole Šopa, ali im se jako svidjelala njena naoko neodgonetljiva polifoničnost. U to smo doba radili u korist neideološkog teatra, usuprot alegoriji i moralu priče. U slučaju mog teatra potpuno razumijevanje nije presudno - bitno je da vas diže i da vam se razvijaju neobjašnjive emocije. Te predstave putovale su po cijelom svijetu, Od Amerike preko Afrike do Azije, čak sam početkom 90-ih, potkraj socijalizma, jednu predstavu radio u Uzbekistanu s Uzbecima. To je bila erotizirana predstava i danas bi bila nemoguća, prošli bismo gore nego na paradi u Splitu. Ravnatelj tog teatra, kad je kasnije postavio predstavu o homoseksualnosti, ubijen je ispred svoje kuće u Taškentu. Nakon 2000. prebacili smo se u Europu, posebno u Hamburg, gdje je Gordana Vnuk bila ravnateljica velikog teatra Kampagnel. U zadnje vrijeme radim koprodukcije s Talijanima, kao što je “Okovani Galilej”, te predstave na kojima sam vlastiti producent i s ansamblima koje ne treba pritiskati za nekonvencionalne uzlete.

NACIONAL: Jeste li ikad poželjeli raditi u zagrebačkom HNK-u?

- Nikad. Kad sam u mladosti bio asistent u HNK-u, u tom su teatru bili veliki glumci, tvrđave i spomenici, poput Borisa Buzančića i Vanje Dracha, koji su odgajani na drugoj tradiciji, a meni se labavljenje njihovih ideala činilo gubljenjem vremena. Na svakoj pauzi proba išao sam van, na zrak, i nisam htio s njima sjediti u bifeu, a kad s nekim nećeš sjediti za šankom, onda, majci, nećeš ni za redateljskim stolom. HNK je tada bio, a to je i danas, nevjerojatno uporan mentalitetski bastion, ali danas u njemu nema više velikih glumaca, kao što lijepo pokazuju nedavni “Glembajevi”.

NACIONAL: No radili ste u velikim institucijama izvan Zagreba?

- Da, s veseljem, sve do suradnje s Mani Gotovac na riječkim “Glembajevima” u HNKu Ivana pl. Zajca. S njom sam se sporio hoće li “Glembajevi” imati pauzu ili ne: ona je tvrdila da predstava treba imati pauzu jer ljudi moraju ići na šekret, a ja sam tvrdio kako će se za vrijeme pauze osušiti znoj na licima glumaca, što neće biti dobro jer je znoj bitna estetska kategorija. Ona to nije shvatila i da nije bilo Severine koja je to sredila bilo bi velike tučnjave.

NACIONAL: Kako je ciklus predstava o Titu bio prihvaćen u Europi?

- Velika predstava o Titu, “Tito, stanoviti dijagrami čežnje”, nastala je u Makedoniji i nakon premijere pao je ministar kulture Ilirian Beqiri zbog izjave da “predstava nije u nacionalnom interesu zemlje.” Ja sam, na žalost, ili na sreću, pridonio padu popriličnog broja direktora kazališta, jer su moje predstave probijale budžete ili su teme bile neprilične. Možda sam i ja jedan od krivaca za pad Slobodana Šnajdera u ZKM-u, no neki su i napredovali. U Makedoniji smo uzdrmali i vladu, što je čudno, jer se u Titovo vrijeme jako puno ulagalo u Makedoniju, primjerice u kulturu, tamo ima najviše rund bina u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. A onda je Tito odjednom postao nepoćudna osoba. Predstavu su zabranili prije premijere, a onda je premijer Nikola Gruveski reagirao jednako kao što je Sanader reagirao na Frljićeve “Bakhe” u Splitu rekavši “neka se djeca igraju” i zatim je pao ministar. Predstava je odlično prošla u Firenci, vjerojatno zbog ljevičarske tradicije. Dobro je prošla i u Njemačkoj, iako su se na početku čudili zašto inzistiramo raditi nešto tako opskurno što se Njemačke zapravo slabo tiče. Onda im je Gordana Vnuk objasnila da je riječ o problemu “trećeg puta” i nesvrstanih, Willyja Brandta i Istočne Njemačke, što ih se itekako dotiče. Subversive Film Festival morat će nam priznati prvenstvo.

NACIONAL: Kako objašnjavate da projekt o Titu u Zagrebu nije doživio uspjeh?

BRANKO BREZOVEC SA SUPRUGOM Suzanom Brezovec, bitolskom glumicom, koja zadnjih godina glumi u gotovo svim njegovim predstavama- Zagreb je indiferentan grad. U Zagrebu, pa i u Hrvatskoj, sve je isto, ne postoji čak ni minimalan vrijednosni sustav i nema truda oko toga što je važno, a što nije. Možete Krležu relativizirati, ali ne do mjere usporedbe s Budakom, a da ne govorim o zaboravu genijalnog pjesnika Nikole Šopa. Veli moj profesor Danko Grlić: “Ne da se ipak reći za ljubičicu da je veličanstvena, a za Beethovena da je dražestan.” Ja od hrvatske države nikad nisam dobio ni jedne kune, doduše, nisam ni tražio. Sjedim na nuli, kao i Šnajder i Zuppa, koji uzgaja povrće u Istri. Vidite da Tito slabo prolazi i u mediju zafrkancije, kao u onoj nedavnoj opereti u Splitu; naš Tito ispitivao je dijagrame čežnje jednog vremena kojemu se danas, očito, ne daju prevelike šanse.

NACIONAL: Kakvu je ulogu u vašoj karijeri odigrao Eurokaz na kojem ste prisutni od početka?

- Nakon Dana mladog teatra, koji su imali jaku želju da teatar bude aktivniji u pomjeni svijeta, nisam ni pomislio da bi zagrebačka pametna publika htjela gledati predstave koje su okrenute autoreferencijalnosti i dezideologizaciji. Mišljenje Gordane Vnuk bilo je drukčije i uspjela je uz pomoć ne zagrebačke nego šire jugoslavenske i inozemne kritike, a podržala ju je i publika, ponajprije arhitekti i vizualni umjetnici. Kazališni Zagreb nikad nije bio bliži Europi kao u tim godinama prvih Eurokaza, ali je sve činio da bude najudaljeniji. Kasnije je bilo sve manje novca i Eurokaz nije rastao kao što je zaslužio. Nedavno sam bio na Kunsten festivalu des arts u Bruxellesu, koji je svojevrsni pandan Eurokazu, i iznenadio sam se kad sam vidio da taj festval danas ima zgradu od šest katova i nekoliko pozornica. A Eurokaz nakon 25 godina ima jedan podrum, koji maksimalno iskorištava, ali za njegovo udomljenje u Gorgoni u MSU-u Zagreb ne želi dati niti lipe. A Eurokaz je za informiranost napravio puno više nego što Gordana Vnuk misli. Ali nije sve u informiranosti, nešto je i u autentičnosti. Primjerice, Jan Fabre je na Eurokazu nastupao 1988., a danas, 24 godina kasnije, nastupa u ZKM-u, i to se smatra uspjehom, no to je zapravo zakašnjenje, igra na sigurno, jer je on bio najpotentniji prije 20 godina. I ikonoklazam je bio najjači prije 20 godina, no u Zagrebu se i danas sasvim dobro drži.

NACIONAL: Studentima na ADU predajete od 2002. Kako ocjenjujete mlade redatelje?

- Pokušavam svojim studentima objasniti da nije najpametnije vezati se uz ikonoklazam jer su to parametri živosti od prije 20 godina. Ali ne možeš ti njih prisiliti na izgradnju autentičnosti, u ovim zakašnjelim grobnicama sasvim im je ugodno. I tako to od Jurja Dalmatinca, ako i ima talenta, nema bezobrazluka. Zadnjih godina s Akademije je izišlo puno mladih talentiranih redatelja, kao što su Anica Tomić, Oliver Frljić, Saša Božić i Anja Maksić, što valjda ima neke veze i sa mnom i trudom kolega s Odsjeka kazališne režije i radiofonije. Uvjeren sam da ćemo za nekoliko godina u Hrvatskoj imati sasvim pristojan, neprilagodljiv teatar.