Mesić će zadržati dobre odnose sa Sanaderom ako premijer "pusti" da na predsjedničke izbore u ime HDZ-a ide Andrija Hebrang.Pred premijerom Sanaderom trenutačno su dva velika problema. Za oba si je sam kriv. Prvi problem se zove Bechtel i nastao je zbog toga jer je premijer do kraja vjerovao svojim suradnicima i imao potpuno krivu procjenu reagiranja javnosti i opozicije na odluku da se s američkom tvrtkom postigne direktni dogovor o gradnji 37 kilometara autoputa u vrijednosti od 1,9 milijardi kuna. Drugi Sanaderov problem zove se Stipe Mesić za koji je kriv premijerov ego, koji se sukobio s predsjednikovim egom. A kako je obojici ego prilično izražen, došlo je do prikrivenog sukoba, iz kojeg bi na kraju premijer mogao izaći s dosta velikim ranama. Problem s Bechtelom Sanader je uspio odgoditi za neko vrijeme, prebacivši iz svoga dvorišta odluku na Europsku komisiju. Iako mišljenje EK nije obligatorno, Sanaderova vlada će ga bez obzira na naricanje Miomira Žužula ipak prihvatiti i izvršiti bez pogovora. Naime, većina političkih analitičara smatra da će mišljenje ipak biti nepovoljno za američku tvrtku. Svako drugo mišljenje u trenutku zategnutosti američko-europskih odnosa i velike borbe američkih i europskih kompanija za poslove u postkomunističkim zemljama bilo bi iznenađenje. Tim potezom Sanader je pokazao još jednom da ima politički instinkt za preživljavanje jer mu je “pokrivanje” negativnom odlukom EK bila jedina šansa da ostane čist pred američkim partnerima koji su povezani s Bushovom administracijom. Sanader smatra da će si na taj način riješiti nenadani vanjsko-politički problem. Ostat će čist pred Amerikancima, a istovremeno će pokazati Europi privrženost i poštivanje njenoga autoriteta. Ako kojim slučajem EK dade zeleno svijetlo potpisivanju ugovora s Bechtelom, to bi za Sanadera bilo daleko najbolje rješenje, jer bi time riješio ne samo vanjski već i unutrašnji politički problem, koji će se u slučaju negativnog mišljenja svakako pojaviti.

Opozicija će negativno mišljenje EK iskoristiti za još veće napade na Sanaderovu vladu i optužiti je još jače za pokušaj korupcije njenih najvažnijih članova, prvenstveno ministra vanjskih poslova Žužula, za kojeg se smatra da je i “zakuhao” cijelu stvar. No kako Sanader ima kadrovsku politiku identičnu Tuđmanovoj, koji je uvijek stao čvrsto iza svojih najbližih suradnika, bez obzira što oni učinili – vidi “slučaj Pašalić” – tako je sigurno da će i premijer stati do kraja čvrsto iza svoga ministra vanjskih poslova. Neki bivši Žužulovi suradnici tvrde kako hrvatski ministar vanjskih poslova nije nimalo čist u cijeloj priči. Kao dokaz tome podastiru i njegov nedavni intervju u kojem tvrdi da lobistička tvrtka za koju je do nedavno radio, Livinstone & Muffet -a za koju sada radi njegova supruga – nije imala za klijenta građevinskog giganta Bechtel. Žužul isto tako tvrdi da je on za Bechtel radio kao free-lancer, odnosno slobodnjak, te da to nema veze s njegovom matičnom logističkom tvrtkom. Njegovi bivši suradnici tvrde da to ne može biti istina, jer da je imao mjesečna primanja kod Livingstona & Muffeta i da nije mogao raditi kao free-lancer a da u to nije bila upletena njegova kuća.

U cijelom tom “kazalištu” oko dogovaranja direktnoga posla zanimljiv je i dokument koji je novinarima predočio Sanader, potpisan od strane premijera Ivice Račana, 11. prosinca 2003., desetak dana prije nego što je koalicija predala vlast HDZ-u nakon gubitka izbora. Na njemu se zaista jasno vidi da je bivši premijer potpisao odluku po kojoj se Bechtelu mora dati zamjenska dionica umjesto auto ceste Zagreb – Sisak. Postavlja se pitanje zašto je to učinila Račanova vlada i koji su je motivi na to tjerali u trenucima kad bi bilo fer zbog dolaska nove garniture na vlast ne odlučivati o bilo čemu što vrijedi toliko novca. Da i kod jednih i kod drugih ima prave političke odgovornosti ne bi se prepucavali preko novina, već bi ad hoc oformili nezavisnu komisiju koja bi mogla u roku 48 sati ispitati cjelokupni problem i donijeti svoje mišljenje koje bi bilo obligatorno, a ne ga tražiti od EK. U slučaju Bechtela vidi se da je HDZ ipak podcijenio i snagu medija i snagu opozicije, posebno Radimira Čačića i Račana, koji je prvi put reagirao kako i priliči političaru koji se želi vratiti na vlast.

Poput pit bull terijera uhvatio se i jedan i drugi “slučaja Bechtel”, pokušavajući kroz njega glasačima pokazati kako je HDZ-ova vlast korumpirana. Na tome im nitko ne smije ništa zamjeriti jer je to potpuno legitiman način političke borbe, kakav je svakodnevno prisutan u svim razvijenim svjetskim demokracijama. Istovremeno, za njih je to i dvosjekli mač, naročito za Čačića, koji mora biti svjestan da će mu sada HDZ izvaditi utrobu, jer su za vrijeme njegova šefovanja u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza na gradnji autocesta radile i njegove tvrtke. On je vjerojatno duboko uvjeren u zakonitost i krajnju moralnost svih poslova koje su radile njegove tvrtke na izgradnji autocesta kad s tolikom hrabrošću navire na Sanadera, Žužula i Božidara Kalmetu. Ipak, boljim poznavateljima prilika smiješno je zvučalo njegov objašnjenje kako on nije vlasnik tvrtki Coning i njenih kćeri, kao i Aurum osiguranja, već njegova supruga koja je upravljanje prenijela na odvjetničke urede. Čačiću bi bilo bolje da nešto tako nije ni izjavljivao, jer si je upravo s tim besmislicama otvorio bokove za napade sa svih strana.

Sanaderov sve veći problem ipak postaje i Mesić i HDZ-ov predsjednički kandidat. Kako sada stvari stoje, Mesić ne bi trebao imati problema u osvajanju i drugog mandata, bez obzira na sve javne gafove koje je napravio zahvaljujući svome dugome jeziku i neprijateljstvu jednog dijela tiska kojem je stao na žulj. S vrlo odmjerenim i promišljenim izjavama, čuvanjem od bespotrebnih intervjua i novinskih navlačenja, Mesić bi uz potporu Račana i Zlatka Tomčića već u prvome krugu mogao izboriti novih pet godina na Pantovčaku. U tih pet godina morat će sa Sanaderom surađivati još tri godine. Sanaderu je svakako stalo da ima koliko-toliko korektne kohabitacijske odnose s Mesićem. U suprotnome, Mesić mu može prouzročiti milijun problema koji će ga znatno omesti u radu i ići u korist njegovih protivnika. Sanader to može spriječiti samo na dva načina – ili da on ili njegov kandidat pobjede na predsjedničkim izborima, ili da se u predizbornoj kampanji ne zamjera Mesiću koji vrlo brzo zaboravlja sve ono što mu je netko učinio dobro, ali zato kao slon pamti sve ono što mu je netko učinio nažao. Iz izvora bliskih Mesiću doznajemo da će on smatrati izrazom krajnjeg Sanaderova neprijateljstva ako mu kao protukandidata postavi Jadranku Kosor. To će Mesić protumačiti kao izravni, osobni Sanaderov angažman u predsjedničkoj kampanji. Naime, Mesić smatra da je Jadranka Kosor osobni Sanaderov projekt i ne bi imao ništa protiv ako premijer s njom krene u bitku za gradonačelnicu Zagreba. No ako krene u bitku za predsjednika Republike, Mesić će to smatrati jasnim znakom Sanaderove želje da ga uništi i to će značiti otvoreni rat. No Mesić smatra da Jadranka Kosor, i da krene u predsjedničke izbore, nije osoba koja bi ga mogla ugroziti na putu za novi mandat.

Mesić će zadržati dobre odnose sa Sanaderom ako premijer “pusti” da na predsjedničke izbore u ime HDZ-a ide Andrija Hebrang, koji to jako želi. Mesić smatra da Hebrang nije ni u jednome elementu osobni Sanaderov projekt i stoga to ne bi doživio kao osobni premijerov napad. Nakon pobjede na izborima koju bi ostvario u srazu s Hebrangom, novi-stari predsjednik Mesić bi mogao i dalje bez problema surađivati sa Sanaderom. Zbog toga što je neizvjestan HDZ-ov kandidat, kao i zbog toga što je u pitanju borba dva ega – tko je broj jedan u državi – Mesić i Sanader se u posljednjih mjesec dana ne približavaju jedan drugome na javnim manifestacijama, što se vidjelo i u Dubrovniku u povodu otvaranja Ljetnih igara, kao i u Mostaru pri otvorenju Staroga mosta. Mesić se u oba slučaja naljutio na Sanadera, kojem nije oprostio ni ponašanje pri proslavi kandidature za Europsku uniju na Trgu bana Jelačića, kada je najavljen da dolazi u pratnji premijera. U Dubrovniku, iako je po protokolu Mesić trebao doći posljednji na binu s uzvanicima, i to je premijer jako dobro znao, ipak se pravio “malo mutav’ pa nije htio doći na binu prije predsjednika. Slična situacija se ponovila i u Mostaru, kada je svega nekoliko dana prije svečanosti iz Vlade zatraženo da Sanader bude vođa hrvatske delegacije. Na kraju su taj zahtjev domaćini odbacili, što je bila prava pjesma za Mesićev ego. No kako je to podnio Sanaderov ego, moći će se vidjeti uskoro, jer će HDZ ipak morati dati ime svoga predsjedničkog kandidata.