22.06.2011. / 10:54

DW: Datum početka neviđene tragedije

22. lipnja prije sedamdeset godina je započela najveća vojna operacija u povijesti - i najveće krvoproliće i zvjerstva za koje se zna. Počeo je Hitlerov napad na Sovjetski Savez, operacija "Barbarossa".

Wikipedia"Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta objavljuje: u obrani od velike opasnosti s istoka se njemački Wehrmacht 22. lipnja u 3 sata ujutro, suočio sa ogromnim pohodom neprijateljskih snaga. Avioni njemačkog Luftwaffea su se još u osvit dana obrušili na sovjetskog neprijatelja."

Tako je njemački radio objavio napad na Sovjetski Savez i pokušaj realizacije zločinačkog plana nacista o "Lebensraumu", "Životnom prostoru" koje Reich želi stvoriti na ruševinama - i groblju Sovjetskog Saveza. Već u objavi njemačke vojske stoji laž: ne postoje nikakvi dokazi da je Staljin - koji je s Hitlerom potpisao pakt o nenapadanju par godina ranije, pripremao ikakve "goleme snage" protiv Njemačke.

"Dva ili tri mjeseca do pobjede?"

WikipediaIpak, u Sovjetskom Savezu su vijest o napadu Njemačke primili s nevjericom - ali i u uvjerenju kako će 'Majčica Rusija' pobijediti i u ovom ratu, priča Stepan Karnauhov: "Bio je veoma vrući dan, upravo sam se pripremao za ispit. Odjednom je došao jedan rođak i još sa vrata mi je vikao 'Njemačka nas je napala!'. Odmah sam otrčao u Dom i sa dečkima koji su na dvorištu igrali odbojku sam počeo tražiti sobu u kojoj je postojao radio. Bili smo mladi i kladili smo se, koliko će rat potrajati dok ne pobijedimo: dva ili tri mjeseca? Neki su proricali da će potrajati pola godine." Naravno, potrajalo je mnogo duže pa je tako i Stepan, godinu dana kasnije, morao u Crvenu armiju u kojoj je ostao sve do kraja rata. Bilanca ovog krvoprolića u kojeg se pretvorio bolesni plan Hitlerove vojske, je zastrašujuća: 3 milijuna njemačkih vojnika nije se vratilo sa "Istočnog bojišta", što je čak malo prema gubicima u Sovjetskom Savezu: poginulo je 10 milijuna vojnika, više od tri milijuna je dospjelo u njemačko zarobljeništvo iz kojih se mnogi nisu vratili. Ubijeno je i još 3 milijuna židova iz Sovjetskog Saveza, ali i oko 6 milijuna civilnih žrtava koje su Nijemci likvidirali.

Bolje ne istraživati 22. lipanj

Stepan Karnauchov (DW)Usprkos ovim neviđenim žrtvama, u Sovjetskom Savezu se doduše slavio dan pobjede u svibnju 1945., ali nije bilo poželjno čak niti sovjetskim povjesničarima previše istraživati dan početka tragedije, 22. lipnja 1941., objašnjava ruska povjesničarka Irina Šerbakova: "Ovaj datum povlači mnogo neugodnih pitanja - o neviđeno lošoj pripremljenosti Sovjetskog Saveza za rat, o odgovornosti za goleme gubitke, o velikom broju onih koji su surađivali sa Nijemcima na početku rata. Kada se govori o tom danu, moraju se objasniti neki golemi porazi prvih mjeseci rata, ali to proturječi nacionalnoj i patriotskoj ideju i mitu koji se stvara o tom ratu gdje se tvrdi kako je Crvena armija redala gotovo samo pobjede." Danas se i u Njemačkoj i u Rusiji, jedva još o onom drugom govori kao o neprijatelju. Povjesničarka ima objašnjenje, kako je Rusija mogla - ne zaboraviti, ali preboljeti tolike žrtve: "Kao prvo, Rusija je na kraju pobijedila u tom ratu, a Nijemci su veoma brzo preuzeli ulogu onih koje je zadesila nesreća. Kao drugo, Nijemci su u sjećanjima velikog broja današnjih očevidaca, to znači mladih i djece u poratnom dobu, bili nesretni i gladni ratni zarobljenici Sovjetskog Saveza koji su pomagali u obnovi. A treće, dobri odnosi između Sovjetskog Saveza i Istočne Njemačke su - kako god da ih ocjenjivali - ipak imali pozitivan učinak."

"Bili smo Hitlerove žrtve - i Rusi i Nijemci"

Sovjetski propagandni plakat što simbolizira povlačenje nacista (Wikipedia)Tu pouku je naučila i Njemačka: tek 1955., deset godina nakon kraja rata su posljednji zarobljeni njemački vojnici, mnogi zatočeni u radnim logorima, bili pušteni da se vrate kući. Njemački Crveni križ procjenjuje kako se od preko tri milijuna njemačkih vojnika koje je zarobila Crvena armija, njih više od jednog milijuna nije vratilo iz zarobljeništva ili je njihova sudbina nepoznata.

Ruski veteran, 87-godišnji Stepan Karnauhov, dok je živ neće zaboraviti niti 22. lipanj 1941. niti strahote koje je preživio kao vojnik Crvene armije. Za njega je dan početka "Operacije Barbarossa" i danas važan dan koji je potpuno promijenio njegovu sudbinu,. Ali niti on više ne osjeća mržnju prema Nijemcima: "Da, bili smo neprijatelji. Ali nas se odgojilo da njemački narod nije u svemu odgovoran za zločine njegovog vodstva. 'Hitler dolazi i odlazi, njemački narod ostaje'. S jedne strane smo mi bili žrtve Hitlerovog režima, ali s druge, to ste bili i vi."

Autori: O. Sosnitska, C. Rabitz (aš)

Vezane vijesti

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Iako je od početka devedesetih Hrvatska s Rusijom potpisala 30-ak međudržavnih ugovora o raznim oblicima suradnje – od gospodarske do obrazovanja i… Više

Komentari

registracija
28/4/10

Zvonko, 22.06.11. 19:26

Ovih dana su nas gospodari političkog inženjeringa u RH maltretirali sa istinskim homoseksualcima, a nastavak su lažni partizani. I jedni i drugi spominjali su fašizam, koji nikako da prepoznaju u svojim redovima, kao bolesno uznemiravanje većine. I jedne i druge štiti hrvatska policija! Što košta da košta! Da li su ranih četrdesetih neki muškarci odlazili u šumu u potrazi za seksualnim partnerom? Ako dodamo sva ta "partizanska" ubojstva i silovanja, možemo reći da su se u "partizanima" namirile mnoge devijantne skupine. Sva zastranjivanja u Domovinskom ratu bila su dječji vrtić u usporedbi s takozvanom NOB. Možemo reći da Hrvati cijelo jedno stoljeće prolaze različite oblike tuđe i tuđinske agresije, koja se provodi i ovih dana. "Antifašisti" su se ne tako davno iskazali u Srebrenici. Današnje okupljanje lažnih antifašista u šumi Brezovica kod Siska svjedoči o preskočenoj etnogenezi kod Hrvata. Nakazno Tuđmanovo pomirenje poštedjelo je RH nutarnjeg građanskog rata i ostavilo naciju u stanju povijesne zatočenosti, unutar civilizacijski prevladanih odnosa. Očekivali smo da direktna konverzija SRH/RH provede kroatiziranje jugoslavenskih struktura, ali umjesto toga dočekali smo suprotnu pojavu, totalno zatiranje nacionalnog identiteta, samo za Hrvate, koje se u području gospodarstva iskazalo kao rasprodaja nacionalnih resursa. Ako više nismo Hrvati, ništa ne može biti hrvatsko! Ako više nismo Hrvati, ništa nam nije oteto, pa niti nacionalni identitet! To je magična tajna svih prisilnih konverzija. Pomirenje sa neprijateljima u našim redovima nije rezultiralo našom većom snagom, nego našim nacionalnim nestajanjem. Jugoslavenske strukture ostale su u svim porama našeg života. Kontroliraju poluge vlasti, društvene asocijacije, civilno društvo, medije, izborni sustav i doušničku mrežu. Možemo reći da nas sa svojim lažnim antifašizmom iscrpljuju temeljitije nego za Jugoslavije. Sve je to pokazatelj lažnog suvereniteta RH, jer da je Hrvatska zaista samostalna, nikome ne bi palo na pamet prodavati jugoslavenski govor mržnje prema Hrvatima pod civilizacijsku vrijednost, bez obzira koliko se u takvim obmanama spominju potrošeni izrazi "pomirenje" i "oprost", kojima danas manipuliraju i polupismene pevaljke.

Osim što u Brezovici nije bilo partizana, niti 1941. niti danas, riječ je o sovjetskoj agenturi, koja je usko surađivala s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, a nakon Hitlerovog napada na Staljina, sovjetska gerila krivo se gleda kao antifašistička - boljševizam je najsnažniji izraz internacionalnog fašizma. Na našu sramotu, obmane je podržao "naš" predsjednik Ivo Josipović, a dodatno su se sramotili Josip Friščić, Gordan Jandroković i Slobodan Uzelac! Zamislite kako bi svijet izgledao da je antifašizam ono što ti ljudi predstavljaju! Koje li nacionalne sramote. Na takvu drskost moramo otvoreno odgovoriti, bez dlake na jeziku. Zlokobno je zvučao poziv da odamo počast "partizanima", onim zločincima koji su kao najprimitivnije zvijeri 1945. u Sloveniji i Austriji smakli stotine tisuća Hrvata. Nakon prvih rafala smrti, počeli su štedjeti streljivo za pohod na Trst, pa su ubijali nesretnike hladnim oružjem. Imali su komesare-savjetnike, koji su demonstrirali kako i gdje smrtonosno zasjeći. Da li je to antifašizam? Prezentiranje jezovitog genocida pod antifašizam moramo zakonski sankcionirati! I konačno pokrenuti proceduru za smjenu Ive Josipovića. Nije zanemarivo niti poratno razdoblje. Nakon sukoba sa Staljinom, sovjetska agentura postala je beogradska, velikosrpska, a "partizani" su stalno testirani kao protivnici hrvatske nacionalne ideje. Ranih četrdesetih narod nije imao pojma što su struja i telefon, a kamoli nekakvi fašizam ili "antifašizam" - mnogi niti danas ne shvaćaju kakvo se zlo krije iza tih pojmova. Može li normalan čovjek povjerovati da je u travnju 1941. proglašena NDH i da su Hrvati drugi dan ubijali nehrvate u Foči, tamo gdje su sve vijesti kasnile godinu dana? Možete li prihvatiti "brezovačku" laž da su se domaći sovjeti pokrenuli protiv Hitlera prije njegovog napada na dotadašnjeg saveznika Staljina? Tito bi takve odmah dao strijeljati! Zašto su poimenično "ustanici" iz Brezovice već u slijedećoj akciji najgori četnički koljači?

Odnosi u RH su krajnje bolesni, opasniji od parametara koje postavlja okupacija. Na sceni imamo različite provokatore, koji se predstavljaju unutar prevladanih podjela, koje u stalnom zijanju protiv NDH kriju svoj odnos prema današnjoj RH, nastaloj direktnom konverzijom iz komunističke SRH. Ako prekopate dostupne tekstove, vidjet ćete da je iste likove smetala i SRH. Da ih smeta bilo koja i bilo kakva Hrvatska, pa i ona koja bi bila stvarno antifašistička - govorimo u granicama postavljene terminologije, jer su antifašistički pokret i antifašistička država nekonzistentni pojmovi. Države se nikada nisu formirale na civilizacijskoj osnovi, nego na interesnoj. Svaka vlast postavljala je sustav vrijednosti koji je odgovarao strukturama. Antifašizam je ne biti fašist - sve dalje od toga je drugi oblik fašizma. Danas je antifašizam civilizirano stanje duha, koji se takvim ne deklarira - ne pristaje na bilo kakvo ograničenje, jer u protivnom postaje tipična fašistička svijest. Dakle, bitno je ne biti fašist, a biti bilo što drugo, pa i deklarativno protivno tome, označava svrstavanje u neku interesnu skupinu. Mnogi su ugodno živjeli od "antifašizma" i jednako nastavljaju i danas, o trošku onih koji nisu fašisti. Kada se Ivo Josipović deklarira kao antifašist, on time brani sve materijalne probitke svoje "partizanske" obitelji, koje su namaknute za Jugoslavije i SRH, pod najtežom diktaturom u povijesti ljudskog roda. Neka mu sve to bude, neće to odnijeti na drugi svijet, ali čemu to glumatanje? Civilizacija napreduje, imamo totalno komunikacijsko doba - danas Josipović i Mesić ne mogu obmanuti nikoga sa svojim floskulama o razumnoj osveti na Bleiburgu i na Križnom putu. Koliko je u RH prisutno stanje strane okupacije, pokazuje baš ta činjenica da su Mesić i Josipović dobili tri mandata predsjednika RH, kao nekršćani u kršćanskoj zemlji! Ne treba Josipović govoriti da je agnostik - on nije kršćanin! Zašto se to ne naglašava? Josipović je danas kao fašiste naveo četnike prije ustaše, ali mi ne trebamo takve jeftine trice, jer i u toj mjeri "kroatizirani" Josipović ne shvaća da su "partizani" bili sovjetski fašisti, suroviji od bilo kojeg pripadnika SS trupa. Dva posljednja predsjednika RH glume antifašiste, što je direktno obmanjivanje Javnosti, jer nikada nisu bili niti "partizani", ali su zato bili članovi komunističke Partije! Vojnici surovog komunističkog Politbiroa! Do kada ćemo odgađati lustracije? Nije istina da su suvišne! Prisutnost Mesića i Josipovića u našem životu potvrđuje da su nasušne. Nema velike razlike između nacističkog nacionalnog i boljševičkog internacionalnog socijalizma, osim što je ovaj drugi bio stoljetno zlo, koje je progutalo mnoge narode, za razliku od nacizma koji je izgorio u nekoliko godina.

Bez obzira koliko je Hrvata sklono nasilju, riječ je o postotku koji je povijesno potvrđen kao zanemariv u odnosu na ostale europske i balkanske narode. Hrvate kao narod karakterizira odsustvo fašizma. Zbog toga smo padali pod dominaciju fašističkog susjedstva. U ovim čudnim vremenima pojedini političari u RH postavljaju se ovisno o tome da li se njihovo dijete osjeća u većoj mjeri Hrvatom, Srbinom ili Jugoslavenom, rodoslovnim Hrvatom ili građaninom RH - o tome očigledno moramo povesti računa. Potlačeni Hrvati ne broje krvna zrnca, ali strukture očigledno broje krvna zrnca svoje djece. Kao i svi mi, otvaraju najbolju perspektivu za svoju djecu! Ljudi se na kraju priklone svojoj djeci i njihovom nacionalnom ili svjetonazorskom opredjeljenju. Bez obzira da li to znači potpuni gubitak suvereniteta. Dakle, do Hitlerovog formiranja NDH, Hrvatima je bio stran pojam antisemitizma, što ne mora biti naša zasluga, nego posljedica preusmjeravanja Hrvata protiv prodora protestantizma, pod utjecajem Isusovaca, ali je to povijesna činjenica. To potvrđuje i tradicionalni antihrvatski odnos Engleske i pripadnog protestantskog kruga. Istovremeno treba naglasiti snažan autohtoni antisemitizam Srbije, od turskog fakta do prve Jugoslavije. Beograd je donosio segregacijske zakone protiv Židova i više puta proveo fizički progon Židova. Prognani Židovi Vojvodine zapravo nisu vojvođanski prognanici - protjerani su iz Beograda i iz Srbije, u vrijeme kada Vojvodina nije bila niti srpska niti jugoslavenska. Hrvatski Židovi uporno šute o tome, jer su navikli na različite povlastice zbog onoga što se dogodilo u NDH. Ne žele dirati u odnose koji im i ovako donose privilegije.
TD

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.