HDZ-ov kandidat trebao bi biti jedini ozbiljni opononet koji će se moći suprostaviti Stipi Mesiću na predstojećim izborima.Nakon što se vrati s produljenog odmora, od Ive Sanadera u stranci očekuju da što prije imenuje HDZ-ova predsjedničkog kandidata. Taj kandidat trebao bi biti jedini ozbiljni opononet koji će se moći suprostaviti Stipi Mesiću na predstojećim izborima, koji bi se trebali održati potkraj godine. Ta Sanaderova odluka odredit će i odnose na političkoj sceni u sljedećem razdoblju. Samo o njegovoj odluci ovisi hoće li se ti odnosi radikalizirati ili će oni i dalje ostati u okvirima “miroljubive koegzistencije”, kakva je vladala do sada, a bila je narušena pojedinačnim ekscesima, kakav je bio onaj s Bechtelom, za koji je izravno kriv Sanader, jer je podcijenio pamet oporbe (čitaj: Radimira Čačića) i snagu medija. Zašto bi se odnosi mogli radikalizirati i zašto Sanader oklijeva objaviti ime HDZ-ova kadidata?

Ako Sanader odredi i čvrsto s vodstvom stranke stane iza nekog ozbiljnog kandidata, a HDZ-u su preostala samo dva – Jadranka Kosor i Vladimir Šeks, oporba će stati čvrsto iza Stipe Mesića. Jedino iza Mesića neće stati Đapićev HSP, koji će blago podržati Slavena Leticu, ali bez ikakve financijske podrške.

Kad se Sanader odluči za kandidata i objavi njegovo ime, svi ostali potencijalni predsjednički kandidati postaju sporedni i faktički kradu glasove HDZ-ovu kandidatu. U toj su skupini totalnih autsajdera, koji su svi s desnice, Anto Kovačević, Ivić Pašalić, Boris Mikšić, Josip Kokić i najveći samoreklamer među njima, “profesor za sve” Slaven Letica. Još im jedino nedostaje novinarski klaun Ivan Zvonimir Čičak, pa da ta cirkuska menažerija bude u punom sastavu. Mesiću takvi kandidati savršeno odgovaraju. Prvo, kradu glasove HDZ-u, a drugo – od svakoga od njih Mesić može u javnom dvoboju napraviti budalu i izvrgnuti ga sveopćem ruglu u djeliću sekunde. Koji je Sanaderov stav i zašto on još nije obznanio ime svoga kandidata? Za to postoji nekoliko razloga.

Da je Sanader siguran da njegov kandidat može pobijediti Mesića, on bi već davno objavio njegovo ime. No Sanader, poput Mesića, instinktivno djeluje u politici. On zna jako dobro da takvoga kandidata nema i ne želi bespotrebno otvarati još jednu frontu gdje ga mogu pljuskati sa svih strana. Sanader zna da oporba jedva čeka da on predstavi svog kandidata. Ta njegova odluka imala bi efekt poput “afere Bechtel”, koja je odmah učvrstila oporbu i zbila je u čvrst blok. Ne samo da bi oporbu dobio u bloku, nego bi i Mesića prisilio da se javno okrene protiv HDZ-a. Mesić nikada neće reći da je kandidat oporbe, ali će se prešutno dogovoriti s oporbom i u bitnim, strateškim stvarima biti na njenoj strani, kao što je to bio u slučaju Bechtel. Što bi se moglo dogoditi ako Sanader postavi nekog trećeg kandidata, a ne Jadranku Kosor ili Vladimira Šeksa? Odgovor je vrlo jasan – tada Mesić bez problema pobjeđuje već u prvome krugu. Ako ima protukandidate Jadranku Kosor ili Šeksa, Mesić, komu je popularnost prema anketama iz dana u dan veća, odnosi sigurnu pobjedu, ali s malom razlikom. Ako Sanader postavi drugog protukandidata, Mesić pobjeđuje već u prvom krugu. To se u prvome redu odnosi na Andriju Hebranga kao potencijalnog kandidata, koga može podržati samo usko, izrazito desničarsko glasačko tijelo HDZ-a. Miomir Žužul, kandidat na kojega je Sanader pouzdano računao, definitivno je ispao iz trke i prije negoli je započela. Uz to, Žužul je premudar političar da bi sebi ugrozio konformno mjesto ministra vanjskih poslova neizvjesnošću predizborne kampanje, za vrijeme koje bi mu mediji pročešljali i najmanji posao u koji se ikad upustio.

U ovako teškoj situaciji Sanader bi najradije podržao samoga Mesića. No to ne smije učiniti jer bi izgubio dio autoriteta unutar stranke. S druge pak strane, Mesićev i Sanaderov dogovor nanio bi golemu štetu oporbi, koja bi se također našla u teškoj situaciji, jer poput HDZ-a ni ona nema dostojnog protukandidata Mesiću. Koliko bi god HDZ-ova podrška intimno odgovarala Stipi Mesiću, s druge strane mogla bi biti za njega pogibeljna. Izgubio bi vjerodostojnost i odbacio od sebe svoje biračko tijelo. Iako se na početku činilo da Mesić glavinja i da nema predizbornu strategiju, sve je jasnije da je zahvaljujući svom političkom instinktu za preživljavanje, čiji su učinci bili puno jači od niza njegovih propusta, uspio je naći pravu formulu i izvući se iz stupice koju su mu pripremali i HDZ i oporba: i jedni i drugi htjeli su na njemu profitirati. No Mesić se uspio izboriti za neovisnu poziciju s podrškom oporbe, kojoj on kudikamo više treba nego ona njemu. K tomu, on ne želi ulaziti u sukob s HDZ-om, a ako već bude morao, želi da to bude što kasnije. Tu se Mesićevi interesi potpuno podudaraju sa Sanaderovima. Tako se vraćamo u vrijeme neposredno nakon lanjskih parlamentarnih izbora, kad su im se interesi također podudarali. Prešutni pakt o nenapadanju bio je odlično rješenje i za Sanadera i za Mesića. Sanaderu je trebalo da mu Mesić pomogne svojim autoritetom u međunarodnoj zajednici, da se HDZ prikaže kao uljuđena, proeuropska stranka. Mesić će opet preko dobrih odnosa s HDZ-om amortizirati prvi udar koji je najavljivao Andrija Hebrang. Malo se tko još sjeća kako je Hebrang javno govorio da Mesiću treba suditi zbog veleizdaje. Odmah nakon izbora Mesić nije znao kako će se Sanader ponašati i uopće kako će se odnositi prema HDZ-u. Ni Sanaderu nije bilo jasno što bi mogao učiniti Mesić. Kako Nacional doznaje, da bi se prevladala nervoza između njih dvojice, jedan njihov zajednički prijatelj organizirao je nekoliko dana nakon izbora 23. studenoga 2003. njihov susret. Večera je organizirana u Vili Weiss. Desetak dana nakon toga organizirana je i druga večera na koju je Sanader došao u pratnji Šeksa, Hebranga i Žužula. Na taj način prevladan je prvi, uzajamni strah i uspostavljeno izvjesno povjerenje i prešutni dogovor da će se igrati fair.

No sada tom prešutnom dogovoru o nenapadanju prvi put prijeti veliko iskušenje, što nipošto ne odgovara Sanaderu. On je u takvom položaju da bi najradije, samo da može, prespavao cijele predsjedničke izbore, kako bi se sljedećeg probudio u trenutku kad je sve iza njega: i predsjednička kampanja, i izbori, i nadmetanje kadidata…

Sanaderovo neimenovanje predsjedničkog kandidata zapravo je njegova politika “kontrole štete”. Takva politika svodi se na to da on što manje izgubi. Da Sanader ima nekoga tko bi glatko mogao pobijediti Mesića, on bi već davno objavio njegovo ime. Znajući da HDZ-ov kandidat, bez obzira na sve napade koji će se na Mesića obrušiti iz EPH-ovih novina pod nadzorom Ninoslava Pavića, ne može dobiti predsjedničke izbore, sada oteže s objavljivanjem kadidature. Sanader matematičkom preciznošću mora odrediti razdoblje u kojem oporba može i najmanje profitirati od predsjedničkih izbora. A najmanje može profitirati u najkraćoj mogućoj kampanji. Stoga će Sanader objaviti kandidata u zadnji čas, kako bi kampanja trajala najviše tri tjedna, a to je razdoblje u kojem se nikoga ne može čestito i svojski ni “pljunuti”, a kamoli odgovoriti na napade. Odabravši takvu taktiku, još samo unutar HDZ-a mora naći čovjeka koji je spreman izgubiti predsjedničke izbore a da pritom nema prevelike štete za njegovu političku karijeru. Ili, postoji i drugi izlaz: da HDZ nađe izvanstranačkog kadidata koji bi bio prihvatljiv njihovu biračkom tijelu. Sve se više govorka da bi taj “žrtveni jarac” mogao biti Dražen Budiša, koji bi se tako tragikomično vratio u aktivnu politiku.

Takva izborna taktika Sanaderu ne bi nametnula i drugi problem. Naime, nakon što mora javno obznaniti što se nalazi u Sporazumu RH sa MMF-om, koji najvećim dijelom sadržava Vladinu restriktivnu ekonomsku i socijalnu politiku, Sanader će imati dovoljno problema sa sindikatima, umirovljenicima, izbjeglicama, državnim službenicima, vojskom, policijom… Uza sve te probleme, zaista mu ne treba i traumatičan gubitak predsjedničkih izbora. On samo želi da ti izbori prođu što brže, uz njegov što manji angažman, uz što manje žrtve za HDZ i, naravno, što manju korist za oporbu. Ni njemu ni Mesiću ne treba međusobni rat jer su obojica pragmatični političari, kojima je ipak najvažniji njihov položaj. U međusobnom ratu obojica bi izgubili.