Danica Drašković najavila je da će, čim stupi na dužnost, otvoriti arhive SDB-a, objaviti imena doušnika i "obračunati se s bandom"Danica Drašković, supruga ministra vanjskih poslova Srbije i Crne Gore i lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, odlučila je uništiti, i to iznutra, Bezbednosno-informativnu agenciju (BIA), srpsku tajnu policiju desetljećima poznatu pod nazivom Služba državne bezbednosti (SDB). Kako bi ostvarila taj cilj, Danica Drašković želi mjesto direktorice Instituta za bezbednost, što je naišlo na protivljenje ne samo u srpskoj opoziciji, nego i među koalicijskim partnerima SPO-a. Čak ni SPO nije složan s obzirom na ambicija osobe koja je, uz Vuka Draškovića, vodeća snaga te stranke od njenog osnutka.

Jedan od razloga za takav stav nedvojbeno je to što je Danica Drašković najavila da će, čim stupi na dužnost, otvoriti arhive SDB-a, objaviti imena doušnika i “obračunati se s bandom”, kao što je, kako kaže, učinjeno u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj. Prema riječima Danice Drašković, protiv njenog su imenovanja svi oni koji bi htjeli sačuvati režim bivšeg šefa države Slobodana Miloševića. Što se tiče protivljenja njenom imenovanju srbijanskog premijera Vojislava Koštunice, objašnjenje Danice Drašković glasi: “On se boji da ću ga naći u tom leglu zla. Tko zna, možda ima nešto i o njemu.”

U srpskoj politici ne postoje osobe koje su na svojim leđima, i to doslovce, osjetile vladavinu bivšeg šefa države Slobodana Miloševića na način kako su je osjetili Vuk i Danica Drašković. Vuk Drašković prvi je put uhapšen u ožujku 1991. Dvije godine poslije uhićeni su i on i Danica Drašković. Policajci su ih zvjerski pretukli, toliko da je bračni par završio u bolnici. Nakon zračnih udara NATO-a 1999. SDB je dvaput pokušao ubiti Draškovića. Na Ibarskoj magistrali, kamion pun pijeska za čijim je upravljačem sjedio pripadnik “crvenih beretki”, ozloglašene “borbene jedinice” SDB, skrenuo je na lijevu stranu i udario u dva automobila u kojima je bilo ukupno pet ljudi – Vuk Drašković, trojica njegovih tjelesnih čuvara i Daničin brat Veselin Bošković. Drašković je jedini preživio. To mu je uspjelo i kad je u Budvi na njega ispaljeno nekoliko metaka dok je gledao televiziju. Jedan ga je metak pogodio u uho, drugi mu je okrznuo sljepoočnicu.

Draškovići su poveli vlastitu istragu, uporno tvrdeći da iza tih zločina stoji Miloševićev režim, s tim da je glavni “izvođač radova” zapovjednik “crvenih beretki” Milorad Ulemek Legija. Kad je Milošević 2000. sišao s vlasti, pokrenuti su sudski procesi za zločine na Ibarskoj magistrali i u Budvi, protiv osoba na koje su Draškovići ukazivali. Legija nije, međutim, bio među optuženima, jer su ga, po mišljenju bračnog para Drašković, štitili prijatelji iz nove vlasti – Demokratske opozicije Srbije. Ulemek je optužen za sudjelovanje u tim zločinima tek nakon što je lani optužen i za organizaciju ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Uz tvrdnju da bi, da su je ljudi iz vlasti slušali i na vrijeme uhapsili Ulemeka, Đinđić danas bio živ, Danica Drašković traži novo proširenje optužnice za zločin na Ibarskoj magistrali i navodi da ostaci Miloševićeva režima i dalje vuku presudne poteze u Srbiji.

Strah od ulaska Danice Drašković u Institut za bezbednost tolik je da se beogradska Politika, najstariji dnevni list na Balkanu, vratila praksi iz doba kad je služila Miloševiću. Kao što je prije nekoliko godina objavila medicinske kartone pripadnika pokreta Otpor, tvrdeći da su luđaci i narkomani, Politika je nedavno objavila nalaze o zdravstvenom stanju Danice Drašković zbog kojih je prije petnaestak godina otišla u invalidsku mirovinu, sugerirajući da je nesposobna raditi bilo kakav posao, a kamoli da bude direktorica instituta za sigurnost.

Tvrdi se i da Danica Drašković, premda je diplomirana pravnica i bivša sutkinja, nema kvalifikacije potrebne za mjesto direktora Instituta za bezbednost, jer je to obrazovna ustanova koja nema nikakve veze s arhivima SDB-a nego se bavi znanstvenim i istraživačkim radom. Prema nekim tvrdnjama, Institut za bezbednost prije dva desetljeća bio je ustanova gdje su se stručno obučavali policajci iz Iraka, Irana, Palestine, a mogao je proizvesti “sve što se zamisli”, od radiostanica do najsuvremenijeg oružja.

S druge strane, postoje tvrdnje da Institut za bezbednost ima vlastiti zatvor, da su se u njemu obučavali Đinđićevi ubojice Dušan Spasojević i Mile Luković, da je to pravi podzemni grad pun dosjea, s laboratorijem i tiskarom za izradu putovnica brojnih europskih zemalja i da bi se na osnovi dokumenata pohranjenih na kompjuterskim diskovima mogle rekonstruirati sve aktivnosti SDB-a od dolaska Miloševića na vlast. O značaju Instituta govori i podatak da ga je NATO 1999. bombardirao.

U Institutu za bezbednost planirali su se, pripremali i operativno organizirali svi zločini u Srbiji. S parkirališta te zgrade kretali su ubojice na Kosovo, u Bosnu i Hrvatsku, na Ibarsku magistralu, u Košutnjak kako bi likvidirali nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, u centar Beograda radi uklanjanja novinara Slavka Ćuruvije, pred zgradu srbijanske vlade na Đinđića. Ondje se vijećalo što i kako učiniti prije zločina i kako sve to prikriti. Tu su se izmišljale sve laži o opoziciji koje su širene po Srbiji. To je crna točka Srbije i ona se mora uništiti u korijenu. Ja to i hoću i mogu, izjavila je Danica Drašković.

U njenu odlučnost ne treba sumnjati, jer je mnogo puta pokazala hrabrost. Usudila se, na primjer, u jeku rata u Bosni i Hercegovini, kad je to bilo gotovo nezamislivo, pred TV kamerama reći da se srami zbog zločina Srba nad Bošnjacima. Unatoč četničkoj obiteljskoj tradiciji, stav Danice Drašković o vodstvu Republike Srpske je glasio: “Tu gamad s Pala treba uništiti.” Za Miloševićevu suprugu Mirjanu Marković tvrdila je da je mongoloid, shizofreničarka i padavičarka. O bračnom paru Milošević – Marković napisala je da “nema liječnika u svijetu koji bi mogli li potpisati da su njih dvoje normalni, promatrajući njihovo obiteljsko, političko i društveno ponašanje.”

Danica Drašković ima reputaciju, blago rečeno, kontroverzne osobe, što zvuči posebno zanimljivo uz ocjenu da Vuk Drašković za svaku svoju odluku traži supruginu podršku. Riječ je o čovjeku čiji je SPO 1991. osnovao vlastitu paravojnu organizaciju – Srpsku gardu. Pripadnici Srpske garde nisu imali podršku Miloševićeva režima, ali jesu bili prisutni na području Gospića, gdje je i poginuo njihov zapovjednik, poznati kriminalac Đorđe Božović Giška. Gotovo istodobno Drašković je bio jedini političar iz Srbije koji se usudio otvoreno, pred novinarima razgovarati s tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stipom Mesićem, što se u Beogradu smatralo aktom nacionalne izdaje. Drašković je bio glavni protivnik režima, ali je SPO uz podršku Miloševićeve Socijalističke partije Srbije nekoliko godina držao gradsku vlast u Beogradu. Riječ je o razdoblju kad su deseci prijatelja i rođaka bračnog para Drašković dobili stan i posao u gradskim službama, u skladu s reputacijom Danice Drašković kao osobe kojoj je rodbina najvažnija na svijetu. Na primjedbe za nepotizam tada je iz SPO-a stizao odgovor: “U koga možete imati više povjerenja nego u člana obitelji?” Zato protivnici Danice Drašković danas procjenjuju da bi njeno imenovanje za direktoricu Instituta za bezbednost značilo da će se “pola Ivangrada zaposliti u BIA”, uz podsjećanje da SPO nije bezgrešan jer je, na primjer, 1999., neposredno uoči NATO-ova bombardiranja, ušao u koaliciju s Miloševićem pa je Drašković postao potpredsjednik vlade SRJ. Milošević je, doduše, bio toliko zadovoljan Draškovićem da ga je dvaput pokušao ubiti.

Situacija je donekle slična i danas, jer se Drašković, za razliku od koalicijskih partnera iz vlasti, više puta založio za izručenje svih optuženih za ratne zločine Haaškom sudu i izlazak Srba na kosovske izbore. Zbog toga koalicijski partneri SPO-a nisu osobito raspoloženi da Danici Drašković predaju Institut za bezbednost, u čijem je sastavu i policijska akademija, što znači da cijeli policijski sastav Srbije prolazi kroz tu ustanovu.

A policijski sastav Srbije posebna je priča, zahvaljujući, među ostalim, i tomu što su ove godine djelomice uspješno likvidirane četiri osobe povezane s ubojstvom nekadašnjeg zapovjednika Srpske dobrovoljačke garde, bivšeg zastupnika Skupštine Srbije, lidera Stranke srpskog jedinstva Željka Ražnatovića Arkana, ubijenog 15. siječnja 2000. Ražnatović je bio suradnik SDB-a kad je na čelu te službe, prije više od dva desetljeća, bio Stane Dolanc. Arkan je ubijen dok je razgovarao s policijskim pukovnikom Draganom Garićem. Optuženi za to ubojstvo Dobrosav Gavrić je policajac. U veljači je u središtu Beograda ubijen Dalibor Mateović, brat Ražnatovićeva tjelesnog čuvara Zvonka Mateovića, koji je pucao na Arkanove ubojice u hotelu “Intercontinental” 15. siječnja 2000. Tvrdi se da je Mateović ubijen greškom, umjesto brata. Ljetos se pucalo na kriminalca Zorana Nedovića Šoka, koji je povezivan s Ražnatovićevim ubojstvom. Nedović je ranjen, kao i dvojica tjelesnih čuvara, dok je treći poginuo. Među pripadnicima Nedovićeva osiguranja bili su i policajci. Nedavno se u sličnoj situaciji našao i “kontroverzni biznismen” osuđivan za ubojstvo, Andrija Drašković, kad je na kolonu blindiranih automobila u kojoj se nalazio otvorena vatra iz kalašnjikova. Jedan je tjelesni čuvar poginuo, trojica su ranjena, ali je Drašković, za kojeg se tvrdilo da je organizator Arkanova ubojstva, ostao neozlijeđen. U Draškovićevu osiguranju bili su i aktivni policajci. Nekoliko dana poslije u središtu Beograda, na ulici, likvidiran je Branko Jevtović Jorga, jedna od posljednjih osoba koje su razgovarale s Arkanom u hotelu “Intercontinental” prije nego što je likvidiran. Jevtović je odmah nakon Arkanova ubojstva otišao u inozemstvo, a kad se nedavno vratio, izjavio je pred sudom da je vidio osobu koja je ubila Ražnatovića, ali da to nije nitko od optuženih.

Možda bi Danica Drašković, rujući po arhivima Instituta za bezbednost, ako još postoje, mogla temeljitije povezati brojne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu s ubojstvima Đinđića, Stambolića, Ćuruvije, Arkana i mnogih drugih i dokazati da su to djela Miloševićeve mreže zla čiji pripadnici i dalje vuku osnovne poteze u Srbiji. S druge strane, možda treba poslušati ocjene da se posebne ovlasti ne smiju dati osobi toliko željnoj osvete. Što je, naravno, u suprotnosti s tvrdnjom da je Institut za bezbednost obična nastavna ustanova, bez ikakvih tajni, samim tim i mogućnosti da ikomu naudi.